Kolumne

Piše: Emir Imamović

Napad je najbolja obmana: „Pokušava se organizirati banjolučki Majdan. Centralna izborna komisija, koja nije pod njegovom kontrolom, je izbrojala 30.000 glasova prednosti u odnosu na Trivićku. Kakva je to država gdje se ponovno prebrojavaju glasovi? Ne može cijela država prebrojavati glasove zato što se u nekoj kasabi netko napio i zato što mu je pala vreća u potok. Dodik je, prema onome što znamo, službeno uvjerljivo dobio izbore, s prednošću od skoro sedam postotnih poena. Kome je u interesu da se tamo radi kaos, da se gura kandidatkinja bogtepitaj kakva? Ona priča monumentalne gluposti zato što se Dodik osobno zamjerio nekome sa Zapada. To je osobni rat protiv Dodika. Govorite što hoćete, to su izborna pravila, on ih nije mogao prekršiti. U selu njene babe su ukrali izbore, sad se zbog toga provjeravaju izbori. Sljedeće što očekujem je da se ponove izbori.“

Sve je ovo, od riječi do riječi – i još štošta jednako glupo i krivo, zlonamjerno i uobičajeno bahato – izgovorio predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, komentirajući rezultate izbora za predsjedničko mjesto u Republici Srpskoj i prateću pobunu stranaka čija je kandidatkinja, Jelena Trivić, preko noći, bukvalno preko noći, pokradena kako bi Milorad Dodik mogao nastaviti šefovati u manjem bosanskohercegovačkom entitetu.

Čim je Milanović zinuo, Milorad Dodik je dobio ozbiljan razlog da zanijemi od straha. Kakav god da jeste, a glup i neproračunat sigurno nije, Dodik zna kako je gotovo cijela politička karijera njegovog zagrebačkog prijatelja protekla u pomaganju onima protiv kojih se bori.

Drugačije rečeno a da isto znači: čim aktuelni predsjednik susjedne države krene u ofanzivu, uspješna kontraofanziva je neizbježna.

Hronika saradnje sa neprijateljima 1: Planovi Zorana Milanovića uvijek su bili proporcionalni njegovim nemogućnostima da ih ostvari. Pored njega kao predsjednika Socijaldemokratske partije i lidera hrvatske opozicije, Ivo Sanader - u međuvremenu uhapšen i osuđen za niz koruptivnih radnji i prateću štetu mjerenu velikom količinom para - mogao je vladati i dan-danas.

Nakon što mu je istekao prvi premijerski mandat – u kojem je, inače, Hrvatsku dodatno zadužio, kao socijaldemokrata uvodio sve neoliberalne mjere kojih se mogao sjetiti, pokazao bezmudost pred pobunjenim ratnim veteranima kojima se, na kraju, pokušao uvući u guzicu relativiziranjem ustašluka i govorom mržnje prema Srbiji („šaka jada“) i Bosni i Hercegovini („big shit“) – do drugog je mogao doći jedino koaliranjem sa tada zahuktalim Mostom, molitvenom zajednicom iz Metkovića koja je u međuvremenu evoluirala u desnu, konzervativnu, glasnu i sada već jalovu političku organizaciju.

Samoproglašeni Tuđman za dvadeset i prvo stoljeće, dakle Milanović, izveo je nestvarno tupave velike manevre u tijesnim ulicama – organizirao je, naime, tajne pregovore za koje su saznali svi i time ugrozio Mostovu percepciju kao stranke koja treba razbiti politički duopol – zahvaljujući kojima je Božo Petrov mirno i dostojanstveno predao vlast bivšem, kratkotrajnom i nimalo ugodnom čelniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, nevješto skrivenom iza nekakvog Tihomira Oreškovića kao premijera.

To što je savez Karamarkovog HDZ-a i Mosta trajao kratko, naravno, nije zasluga Zorana Milanovića već kombinacije reakcija diplomatskog kora u Zagrebu i javnosti zgrožene vlašću pored čijih su ministara i oni nekadašnji, Tuđmanovi, izgledali kao mjerne jedinice slobode i demokratije.

Odlazeći nakratko iz politike u biznis u kojem je, govorio je, želio zaraditi ozbiljne pare, Milanović je, osim grozne pozicije, ostavio i još goru opoziciju. SDP je tako vodio da se ni do dana današnjeg nije oporavio, pa u svim istraživanjima javnog mišljenja HDZ ima nedostižnu prednost bez obzira na uobičajeno veliku proizvodnju afera i prateću štetu mjerenu milijardama kuna. 

Hronika saradnje sa neprijateljima 2: Prije nekih dvanaest mjeseci, ma i manje, izgledalo je kako su rezultati ovogodišnjih općih izbora predvidljivi na barem pola teritorija BiH, tačnije u Federaciji, dok je u Republici Srpskoj ključno pitanje bilo može li, opet, Dodik ukrasti više glasova od evropskog prosjeka.

Dragan Čović i HDZ mogli su uobičajeno računati na većinu hrvatskih glasova, a Stranka demokratske akcije je otvoreno strahovala od posljedica, činilo se, neizbježnog poraza. Dok je SDP pripremao Denisa Bećirovića kao kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, njihovi partneri, Narod i pravda i Savez za bolju budućnost, odnosno Dino Konaković i Fahrudin Radončić, javno su i glasno poručivali kako nije fer da najbrojniji konstitutivni narod bira neke od predstavnika najmalobrojnijeg, pa je i još jedan mandat Željka Komšića bio upitan. A onda je Zoran Milanović, koji je u fokus svojih vanjskopolitičkih interesa stavio Bosnu i Hercegovinu – o kojoj, osim što nema pojma, ima i neokolonijalno mišljenje garnirano nemalim nacionalizmom – ubacio u brzinu više...

Kako je završilo, to znamo: SDA je pojedinačno najjača stranka u Bosni i Hercegovini, Željko Komšić je i dalje član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, a ni onaj kojeg Milanović smatra partnerom ovdašnjih Hrvata, Milorad Dodik, nije bio siguran gdje će ići na posao.

Nije, naravno, sve to zasluga Zorana Milanovića - temeljito se u sve ugradio i visoki predstavnik Christian Schmidt - ali jeste itekako i njegova. Einsteinova definicija kaže kako je glupost ponavljanje jedne te iste radnje uz očekivanje različitog ishoda. Predsjednik Republike Hrvatske je, ipak, odlučio da ciljeve pokuša dostići mijenjajući Dragana Čovića korištenjem njegovih, dokazano neuspješnih metoda.

Gradeći politiku prema BiH copy / paste tehnikom, začinjenom nimalo pristojnim verbalnim akrobacijama i falsifikatima skore prošlosti, Milanović je, istina, zaradio ovacije većine Hrvata u BiH, kao i njihovih političkih predstavnika, ali je i izazvao efekt kojeg je bilo prokleto lako predvidjeti: ujedinio je protiv sebe, ali i protiv zahtjeva hrvatskih političkih predstavnika u BiH, sve stranke sa sjedištem u Sarajevu, a Željku Komšiću umanjio ovisnost o glasovima koje mu je trebala redistribuirati SDA.

Nastupajući kao da je progutao Nina Raspudića, Gojka Šuška i nekog od preživjelih članova obitelji Tuđman, ponašajući se kao da ima ovlasti predsjednika Svemira i uticaj pape i Joe Bidena u kompletu, hvaleći Milorada Dodika i vrijeđajući Bošnjake, Milanović je za Komšića napravio više nego kompletna struktura Demokratske fronte, a da su izbori umjesto za oktobar bili zakazani za decembar, nije nemoguće da bi i Izetbegovića izvukao iz ponora.

Hronika saradnje sa neprijateljima 3: Dok je predsjedavao Vladom Republike Hrvatske, Zoran Milanović se Bosnom i Hercegovinom bavio koliko i odnosima Hutua i Tutsija u Ruandi. Nakon što je Andrej Plenković zasjeo na premijersko mjesto, a on uselio u Banske dvore, kada je i započeo međusobni sukob bez mogućnosti primirja, sjetio se da bi mogao iskoristiti BiH za političku dekapitaciju nekadašnjeg kolege iz Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske.

Tako je, osim Bošnjaka, za poziciju bosanskohercegovačkih Hrvata redovno optuživao i HDZ, te Plenkovićevu zainteresiranost za mišljenje Bruxellesa, a ne Dragana Čovića, računajući, valjda, kako će mu jedan neuspjeh inicirati drugi, pučistički uspjeh. Predano investirajući u debakl vlastite politike prema BiH, hrvatski predsjednik je krivnju za njega uporno adresirao na premijera, vjerujući kako time jača takozvanu hercegovačku struju unutar HDZ-a, dakle one što su za jug BiH vezani rođenjem ili su, a ti su važniji, iz ovdašnjeg HDZ-a transferirani u prekogranični. Oni su, jer drugog, racionalnog objašnjenja nema, trebali riskirati vlastite pozicije i sinekure tražeći smjenu šefa stranke koji, za razliku od šefa države, suštinski istu stvar nije radio na način koji garantira spektakularan poraz.

Ishod u BiH, čisto da ponovimo, znamo. U Hrvatskoj je pak Andrej Plenković Zorana Milanovića patosirao onim famoznim twittom u kojem ga je optužio za uništavanje svih lobističkih napora Hrvatske i posljedično nenametanje Izbornog zakona kakav zagovara Dragan Čović.

Iako nokautiran, Milanović ipak nije ostao usamljen. Još uvijek ima Milorada Dodika. 

Knjiga rođenog gubitnika: Biografija aktuelnog predsjednika susjedne države, kada jednom bude napisana, možda će imati puno strana, ali će samo jedna rečenica biti važna: uspješno je djelovao kao korisni idiot svih svojih protivnika, od onih oko kuće, pa sve do Željka Komšića, brižljivo birajući saveznike sa kojima će propasti još više. Bitno će, naravno, biti i je li usput uzeo dobre pare od Vladimira Putina, ali to je već tema za neku drugu priču.