Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ (magazin Start BiH)

„Zbog čega pozivate turskog predsjednika Erdogana da drži govori u Sarajevu i da se iz Bosne i Hercegovine svađa sa Evropom?“ Ovo je u maju 2018. godine tadašnja njemačka kancelarka Angela Markel, prema svjedočenju jednog od sudionika njenog sastanka sa trojicom članova Predsjedništva BiH, pitala Bakira Izetbegovića. Njegov je odgovor je bio da nijedna službena institucija niti državni dužnosnik nisu organizirale Erdoganov dolazak u glavni grad BiH, nego je iza organiziranja posjete turskog lidera stajala izvjesna nevladina organizacija iz Sarajeva koja promovira tursko-bosansko prijateljstvo.

Da podsjetimo, bilo je to vrijeme velikih tenzija između Turske i Evropske unije, poglavito Njemačke i Nizozemske, koje nisu dopustile turskim vlastima da na njihovoj teritoriji organiziraju mitinge podrške referendumu kojeg je organizirao Erdogan kako bi proširio svoje autokratske ovlasti i u beskonačnost prudužio predsjednički mandat.

Erdogan je na zabrane reagirao bijesno, Evropu je optužio za „fašističku okrutnost“, njemačku „tarabu“ ocijenio „fašističkom akcijom“, Nizozemce nazvao „fašističkim ostacima“. Optužio ih je da su suodgovorni za genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Treba primijetiti da turski lider nikada nije Srbiju doveo u vezu sa srebreničkim genocidom, premda je prije petnaest godina Međunarodni sud pravde u Haagu presudio da je ona (a ne Nizozemska) mogla, ali nije spriječila pokolj nad više od osam hiljada Bošnjaka. Usput, bio je to jedan od rijetkih Erdoganovih javnih istupa u kojem je masakr u Srebrenici tretirao kao genocid. Turska iz razumljivih (pragmatičnih, a zapravo sebičnih) razloga nije srebrenički pokolj službeno proglasila genocidnim činom.

Erdoganov skup u „Zetri“ prije četiri godine okupio je desetak hiljada ljudi, mahom Turaka koji su za tu prigodu dovoženi autobusima iz Evrope. Iako je, uglavnom, imao unutarnju – tursku - političku agendu, ipak on nije propustio priliku da svojim boravkom „pogura“ Bakira Izetbegovića, njegovu suprugu i njihovu stranku SDA četiri-pet mjeseci uoči općih izbora. Turski lider i supruga mu Emine tom prigodom uručili su Sebiji Izetbegović, direktorici Kliničkog centra u Sarajevu i kandidatkinji na izborima, skupocjeni medicinski aparat što je bio diskretan, ali silan predizborni vjetar u leđa: da nije tako, turska bi medicinska „hedija“ otišla bolnicama u gradovima gdje SDA nije na vlasti i nema svoje direktore, Tuzli, Goraždu, Bihaću, posebno, čija je kantonalna bolnica spržena koju godinu ranije u požaru i svaka joj je pomoć i dan-danas dragocjena.

Četiri godine kasnije, početkom prošlog mjeseca, Recep Tayip Erdogan je ponovo posjetio Sarajevo, a poruke koje je uputio mjesec dana uoči općih izbora u BiH su bile neuporedivo ogoljenije i pristrasnije: apelovao je na Bošnjake, odnosno muslimane da podrže Bakira Izetbegovića i njegovu stranku. „Bilo je onih koji su otišli od moga brata Bakira“, kazao je Erdogan na skupu organiziranom u njegovu čast u novootvornoj zgradi Rijaseta Islamske zajednice BiH.

ERDOGANOV ANTIZAPANJAČKI DŽIHAD

Kazao je da je sličnu „izdaju“ imao u svom bliskom okruženju, kada su njega i njegovu stranku napuštali neki od najbližih suradnika. I jedne i druge, one koji su otišli od njega, kao i disidente iz SDA, optužio je da su instrumenti Zapada koji „postoji da bi podijelio muslimane. Želi ih podijeliti, iscijepati, a potom i progutati. Upravo vi ste i vi ćete biti najveća prepreka tome“, kazao je Erdogan. Ovo„laskanje“ bosanskim muslimanima stavilo je pred njih dva miliona veliku čast i obavezu da spašavaju sav, butum, islamski ummet na dunjaluku od „neprijateljskog Zapada“.

Sve što je moglo biti sporno, neprihvatljivo ili barem diskutabilno u nastupu turskog predsjednika u Sarajevu, bilo je upravo tako: neprihvatljivo je bilo, dramaturskim jezikom kazano, jedinstvo mjesta, radnje i vremena. Njegove poruke su bile eminentno političke naravi. Drugačije nije moglo ni biti budući da je jasno da su njegovi interesi u BiH političke naravi za razliku od Srbije gdje je interes i prisustvo Turske ekonomskog karaktera.

„Naši privrednici su u Beograd došli sa projektima vrijednim 750 miliona dolara“, kazao je narednog dana Erdogan u Beogradu na zajedničkoj novinarskoj konferenciji sa Aleksandrom Vučićem. U Sarajevu smo od njega saznali da je osigurao donatora za izgradnju jedne džamije i da lokalne vlasti trebaju samo pronaći lokaciju na kojoj će se ona graditi. I zaista je pogodio „u sridu“: Svega Bosna i Bošnjaci imaju, ništa im ne fali, šućur Allahu, samo im hronično nedostaje džamija, kao i tursko-bošnjačkih medija, bez kojih je gotovo nemoguće graditi njihov identitet i duhovnost.

Erdoganovi zahtjevi da se muslimani u BiH angažiranije, marljivije posvete istrazi i progonu pripadnika FETO pokreta su potpuno deplasirani kada se izgovaraju u ambijentu institucije Islamske zajednice. To je tema za razgovor sa državnim institucijama, sigurnosno-obavještajnim agencijama, a ne vjerskim službenicima. Turski predsjednik očito nije bio zadovoljan prethodnim  reakcijama bosanskohercegovačkog pravosuđa koje je u više navrata odbacilo zahtjeve Turske da joj se izruče stanoviti njeni državljani za koje se bez ikakvih dokaza i argumenata tvrdilo da su članovi terorističke internacionale lojalne Abdulahu Gulenu, Erdoganovom karadušmaninu. Sada je taj zahtjev Erdogan ponovio okupljenim vjerskim dužnosnicima u zgradi Rijaseta, među koje su se, navodno mimo službenog protokola, „prošvercovali“ Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović i ministrica vanjskih poslova Bisera Turković?! No, Erdoganu nimalo ne predstavlja problem (kao ni njegovim domaćinima) što je Bosna i Hercegovina sekularna, a ne teokratska država i što su „crkve i vjerske zajednice odvojene od države“ (član 14. Zakona o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica).

Ipak, ostave li se po strani, a to ne bi trebalo činiti u raspravi koja je ambicioznija i ozbiljnija od jedne novinarske kolumne, ove protokolarno-formalne „sitnice“, onda se nikako ne može prenebregnuti osnovni ton i magistralne poruke Erdoganovog vaza pred islamskim velikodostojnicima u zgradi Rijaseta IZBiH. A taj ton i te su poruke dubinski, izvorno antizapadnjačke, anahrone, nazadnjačke i slijede logiku i dinamiku „sukoba civilizacija“ i to po onim linijama kršćansko-islamskog konflikta kako ih je markirao Samuel Huntington u svojoj istoimenoj knjizi. Motivirajući i mamuzajući svoje bošnjačke domaćine ne samo na evroskepticizam nego na rigidne antizapadne sentimente, Erdogan ih suštinski gura u autogetoizaciju. Time se, umjesto nominalnog „provjerenog prijatelja“, svrstava u red rušitelja Bosne i Hercegovine kao jedinstvene, sekularne, multinacionalne države i pluralnog društva.

Kada Milorad Dodik hvali „odmjerenost“ i „izbalansiran pristup“ turskog lidera prema bosanskohercegovačkoj krizi, uvjeren sam da se tu ne radi samo o domaćem zadatku kojeg mu je izdiktirao Aleksandar Vučić. Ima tu i onog destruktivnog lukavstva i „zadnjih namjera“ kojom je beogradska „memorandumska“ intelektualna elita 80-ih godina prošlog stoljeća tetošila, favorizirala, pa i honorirala „muslimanske intelektualce“ okupljene oko Alije Izetbegovića, štampala im knjige, plaćala višednevni smještaj, na kraju ih i ohrabrila da se politički organiziraju... Bez takvog jednog političko-vjerskog faktora kao partnera u budućoj vlasti u BiH, mnogo bi teže bilo provesti pripreme, izmisliti povode i alibi za rat i realizirati višestoljetni opsesivni velikodržavni projekat beogradskih nacionalista - podjelu Bosne i Hercegovine.

U posljednjih je nekoliko mjeseci tokom ruske agresije na Ukrajinu objavljeno više ozbiljnih istraživačkih članaka i intrigantnih studija koji su problematizirali genezu nastanka radikalnih skupina u Ukrajini, od kojih su najzlogasniji i najmilitantniji (bili) pripadnici bojne „Azov“. U većini tih tekstova podsjećalo se i argumentirano dokazivalo da su tu grupu nakon raspada SSSR-a osnovali, idejno i borbeno profilirali visoki oficiri ruskih tajnih službi, poput FSB-a, nasljednika zloglasnoga KGB-a. Ruskim planerima uništavanja i pokoravanja Ukrajine, tvrde upućeni autori, bila je dragocjena, gotovo neophodna, jedna takva formacija sastavljena od radikala koji koketiraju sa nacističko-fašističkom tradicijom, kako bi uvjerljivije zvučao njihov plan za navodnu „denacifikaciju“ Ukrajine, koju su predstavili kao borbu protiv žilavih ostataka fašizma.

RADIKALIZIRAJ, PA PODIJELI

„Nisu Rusi izmislili ukrajinski nacionalizam, ali jesu učinili sve da se on radikalizira“, piše u jednom članku. Nisu ni Srbija i Hrvatska izmislili bošnjački nacionalizam, ali jesu kroz plansko podsticanje stranih mudžahedina i toleriranje njihovog odlaska na bosanska ratišta, snažno ohrabrili i uvjerljivim učinili svoje teze o vjersko-građanskom karakteru rata u Bosni i Hercegovini.

Reducirajući Bošnjake, njihov kompleksan i slojevit nacionalni identitet  isključivo na njihovu vjersku dimenziju, konfrontirajući ih sa Evropom i Sjedinjenim Američkim Državama, turski predsjednik Erdogan, htio to ili ne,  podupire propagandnu kampanju Zagreba i HDZBiH, da se pod krinkom građanske države u BiH provodi majorizacija Srba i Hrvata. Konačan njen cilj je, naravno, stvaranja islamske države, za početak samo na prostoru Federacije BiH. Imaju li efekta ovakve političko-propagandističke kampanje plasirane Zapadu uz jaku i utjecajnu lobističku potporu i infrastrukturu, piju li vode u evropskim i američkim centrima političke i diplomatske moći tvrdnje o puzajućoj islamizaciji Bosne i radikalizaciji njenog najbrojnijeg naroda? Za (potvrdan) odgovor dovoljno je analizirati ponašanje Sjedinjenih Američkih Država u procesu izmjene Izbornog zakona, koje je proteklih godina evoluiralo od načelnog podržavanja građanskog koncepta, do posljednje faze koja blisko korespondira sa stavovima Hrvatske demokratske zajednice o legitimnom predstavljanju?

Potpuno je pogrešno i nepravedno to što su „probosanske-patriotske“ snage svoj gnjev usmjerile na visokog predstavnika Christiana Schmidta pred čijim prozorima su defilirali i prosvjedovali: Schmidt takav radikalan potez, kakav je promjena Izbornog zakona ne bi mogao niti smio poduzeti bez suglasnosti administracije Sjedinjenih Američkih Država, kojoj se, logično i očekivano pridružila i Velika Britanija.

Šta se desilo, kako je i zbog čega „političko Sarajevo“, valjda prvi put u zadnjih tridesetak godina ostalo bez podrške Amerike u bilo kojem strateški važnom pitanju? Naravno da na to pitanje ovaj novinarski laik odgovora nema, niti ima načina da ga dobije. Tek mi je sitna utjeha bila što je promjena američkog kursa zatekla jednog ovdašnjeg furioznog tviteraša-analitičara koji je godinama stvarao dojam u javnosti da zna na čemu u Americi „nebo i zemlja stoje“. Samo nekoliko dana prije nego što je Amerika stala uz Schmidta (HDZBiH) on je zagovarao totalan prekid komunikacije „bosanskih patriota“ sa Briselom i islamofobnom Evropom općenito i potpuno padanje u naručje bratskom Washingtonu. Nakon američke podrške najavljenim Schmidtovim  promjenama Izbornog zakona, on je potišteno kazao da je „prilično iznenađen i razočaran“.

Je li promjena američkog kursa posljedica agresivnog, dugotrajnog i tvrdoglavog lobiranja hrvatske diplomacije i utjecajnih neformalnih centara mehke moći? Vjerovatno jeste u značajnoj mjeri, ali teško da bi to bilo moguće bez saučesništva i „doprinosa“ bošnjačkih vlasti u Sarajevu. Prije četiri

mjeseca, sredinom juna,  mediji su objavili vijest da je Josip Brkić, zamjenik ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine boravio u višednevnoj posjeti  Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su ga primili i razgovarali sa njim o prilikama u BiH relativno visoki dužnosnici administracije Joea Bidena. Istodobno je ministrica Bisera Turković sa svojom ekipom boravila na više destinacija u jugoistočnoj Aziji, obišla Indoneziju, Singapur, Tajland. Nakon kratkog povratka u Sarajevo, gdje je nazočila posjeti turskog ministra vanjskih poslova, obrela se u Kataru, valjda da se tamošnji gospodari ne bi osjetili napuštenim i iznevjerenim. 

Tri mjeseca ranije zamjenik Brkić je također boravio u Washingtonu sudjelujući u američko-hrvatskom dijalogu, gdje mu je u to vrijeme bila nominalna šefica, teško je otkriti.

Akcije Bisere Turković u Washingtonu godinama ne stoje dobro, a potpuni potop njenog kredibiliteta (i države koju predstavlja) uslijedio je prije 4-5 godina nakon objavljivanja fotografije sa Jusufom El Kardawijem, liderom Muslimanskog bratstva. Kardavi je nakon sloma „arapskog proljeća“ dospio na potjernicu INTERPOL-a pred kojom se skrasio u Kataru, gdje ga je obišla ambasadorica BiH. Ništa veće razumijevanje nije u SAD-u imao susret Bakira Izetbegovića (u zgradi Predsjedništva BiH!?) sa delegacijom Muslimanskog bratstva tokom kojeg je okupljene pozdravio karakterističnim podizanjem četiri prsta, zvaničnim pozdravom te organizacije.

Šta su ovi diplomatski „nestašluci“ ili predvidivi „gafovi“ Turkovićke i njenog šefa Bakira Izetbegovića poručivali Zapadu? Pored ostalog i to da ne treba baš olako odbaciti višegodišnje optužbe i objede srpskih i hrvatskih političara u BiH kojima se Stranka demokratske akcije i njeni čelnici prozivaju kao agentura globalnog, panislamsitičkog projekta.

Zbog toga je, i mnogo čega drugog, opasno, neprilično i štetno Erdoganovo svojatanje bošnjačke politike i patroniziranje nad BiH , koju mu je tobože ostavio u „emenat“ Alija Izetbegović.

ZAPAD JE PRIHVATIO DŽAFEROVIĆA

Osnivač SDA mu je u amanat mogao ostaviti samo svoj stan na Breci što mu ga je nakon rata kupio izvjesni bošnjački tajkun! Naravno da na Zapadu, Evropi i SAD godinama jača islamofobija, ali Bošnjaci ni na koji način ne mogu spriječiti ili amortizirati te rigidne procese. Ono što mogu, odnosno ono što moraju, to je odbijanje bespotrebnog, štetnog i pogubnog konfrontiranja ne samo sa Zapadom nego i zapadnim vrijednostima, sa kojim Erdogan sigurno ima problema, ali njegovi problemi ne smiju biti i naši. Uostalom, teško da Bosni i Hercegovini i njenim Bošnjacima misli dobro neko ko širi evroskepticizam, konfrontira je sa Zapadom, a pri tom im nameće Bakira Izetbegovića za „lidera“. Posljednjih mjeseci iz središta Evropske unije u Briselu stizale su vijesti kako su tamošnji čelnici uspostavili konstruktivan i produktivan dijalog sa predsjedavajućim Predsjedništva BiH Šefikom Džaferovićem, da su ga primali i sa njim razgovarali čak i izvan svojih tvrdih protokola i termina. Svaka pomisao da bi nakon oktobra umjesto za Džaferovićem mogli surađivati sa Izetbegovićem kod evropskih birokrata izazivala je nelagodu i dizala im kosu na glavama.