POZITIVNA BIH

Murali mijenjaju estetiku uže gradske zone. Recimo, ovaj jedan dio grada je bio prilično nezanimljiv, a onda smo mi napravili mural i vrlo brzo potom su otvorene dvije bašte, jedan kafić, dovedena je ulična rasvjeta i uspostavljena je sasvim nova estetika, a sam mural je u suštini jeftin za ukrašavanje i oživljavanje određene zone

Je l' da je teško povjerovati da u malom Prijedoru postoji pet velikih murala i da u tom gradu postoji Udruženje likovnih umjetnika koje već četiri godine provodi međunarodni konkurs za ideju za mural koji bi bio naslikan na jednoj od prijedorskih zgrada!? Teško za povjerivati, ali je tako! 

A sve je počelo 1998. godine kada je talijanska muralistkinja Paola de Maninkor (Paola de Manincor),  priznata evropska umjetnica koja je radila murale od Brazila do Kine, napravila prvi mural u ovom gradu. 

REANIMACIJA KLUBA STOJANOVIĆ

- Prijedor je inače grad slikara. Todor Švrakić i Pero Popović su prvi slikari koji su u BiH, još 1908. godine, napravili izložbu. Prije toga nije postojala ni jedna zvanična izložba slika. Prvi učenici Vlahe Bukovca iz Praga su napravili izložbu, a bili su Prijedorčani. Od tih vremena, preko Sretena Stojanovića, brata čuvenog Mladena Stojanovića, koji je bio jedan od osnivača Akademije, prvi dekan i direktor Akademije u Beogradu i jedan od najvećih vajara na prostoru bivše SFRJ. Tu su i grafičari Branko Miljuš i Boško Karanović koji su radili u tom uskom krugu Potkozarja i prijedorskog regiona - priča Boris Eremić, predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Prijedora (ULUP).

Naglašava da je ULUP nastao 2010. godine sa ciljem da okupi umjetnike i da ih usmjeri u pravcu stvaranja zajedničke energiju, a iz toga se izrodila ideja o muralima kao o valorizovanju ideje o Prijedoru kao gradu slikara.

- Sada nas ima 33, sa tim da najstariji među nama ima oko 90 godina, a najmlađi su tek završili Akademiju ili su na završoj godini. U Prijedoru je ranije postojao Klub Stojanović i ovo je neka vrsta reanimacije tog kluba. Odlučili smo se za murale jer oni su nešto vidljivo i reprezentativno, nešto što ljudi ne mogu zaobići. U doba socijalizma i bivše Jugoslavije radile su se monumentalne slike. Radili su ih veliki umjetnici kao Petar Lubarda. Muralista ili slikara koji se bave samo muralom sa naših prostora nije bilo u toj evropskoj eliti, dok muralisti postoje širom svijeta. Mi smo u protekle tri godine imali priliku da ugostimo dvojicu vrlo poznatih: Mađara Atilu Vidama, koji živi u Berlinu i koji je oslikavao murale širom svijeta i koji je pobijedio na jednom od naših konkursa sa svojim muralom Transformacija koji je postavljen u šetališnoj zoni, te Raula Oprea, iz Rumunije, koji je poslije nas išao da oslika Ministarstvo turizma u Lisabonu i koji je, takođe, pobijedio na jednom od naših konkursa sa muralom Vrt - priča Eremić.

Uz njih dvojicu, pobjednici na ovim konkursima su Nataša Konjević, iz Banje Luke, koja je pobijedila prve godine sa muralom Šeširdžija u šetališnoj zoni i ove godine grupa autora iz Beograda, sa muralom Grad.

RIGOROZNI ŽIRI

- Šarolika ekipa pobjednika pokazuje da je takmičenje zaista međunarodno i da nema nikakvih ključeva, nacionalnih ili bilo kojih drugih. Žiri je međunarodni, a jedini kriterij je estetski - pojašnjava Eremić. 

Za protekle četiri godine na konkurse za idejno rješenje za mural na nekoj od prijedorskih fasada prijavilo se oko 400 ljudi iz 20-tak zemalja Evrope i svijeta. Samo ove godine su prijavljena 52 rada iz osam zemalja: BiH, Srbije, Hrvatske, Rumunije, Bugarske, Poljske, Njemačke i Brazila.

- Kada smo prvi put raspisali konkurs pretpostavili smo da će biti veliki broj prijava jer je ovo jedini otvoreni konkurs za mural u Evropi. Murali se inače rade na poziv, ali ovo je prvi otvoreni konkurs i nadali smo sa da će biti mnogo prijava jer ima mnogo kvalitetnih ljudi koji to rade. No, bili smo  izenađeni pozitivnim odzivom ljudi. Konkurs raspisujemo na našem  fejsbuk-profilu koji prati mnogo ljudi i na sajtovima koji su specijalizovani za kulturu i umjetnost, gdje bude objavljen na engleskom, njemačkom,  francuskom i italijanskom jeziku. Dosta ljudi nas prati na internetu i oni imaju informaciju iz prve ruke. Prijedlozi dolaze pod šiframa. U konkursu smo naveli da rad mora biti oslobođen bilo kakvih nacionalnih ili šovinističkih poruka i da mora imati određeni estetski nivo. Na neki način smo se u startu ogradili od zloupotrebe tog projekta jer je to vidljivo i moramo biti veoma osjetljivi da te velike slike u sebi ne nose neku skrivenu poruku koja možda nije vidljiva odmah, nego tek kasnije. Od početka smo rigorozni. Stručni petočlani žiri dobija anonimne, šifrirane prijedloge i odlučuje isključivo na osnovu likovnog kvaliteta, poruke i ideje koju nosi rad - pojašnjava Eremić.

On naglašava da je ideja da konkurs postane i tradicionalan.

GALERIJA NA OTVORENOM

- Zamislili smo da grad svake godine dobije novi  mural i da postanemo velika galerija na otvorenom jer Prijedor je grad slikara i kako drugačije tu ideju valorizovati nego kroz murale koje mogu vidjeti svi koji dođu u Prijedor ili žive ovdje. Prijedor zapravo jeste grad umjetnika jer imamo mnogo umjetnika koji studiraju u raznim gradovima i vratiće se u Prijedor - kaže Eremić.

Pojašnjava da konačna izvedba murala nije komplikovana i skupa. Najprije se, veli on, priprema fasada, odnosno podloga koja je najbitnija jer mural mora trajati između 15 i 20 godina i bez toga ga nema smisla raditi.

- To radi tim stručnjaka specijalizovanih za fasade. Nakon pripreme fasade, dolazi umjetnik ili tim ljudi koji iscrtavaju konture, poslije čega ide bojenje. Iscrtavanje kontura radimo uz pomoć projektora i to obično bude fini hepening za ljude jer se radi noću. Inače, postoji više načina da se osnovni crtež prenese na fasadu, ali sa projektorima je možda najjednostavnije, treba samo dovoljno jak projektor koji može prekriti cijelu fasadu, odnosno cijelu površinu na kojoj se crta. Svaki drugi način je komplikovaniji. Za iscrtavanje i bojenje su potrebni skela ili dizalica, a mi smo radili sa skelom jer je jeftinija, a ni umjetnici se nisu žalili. Cijela izvedba ne mora biti skupa. Mural je skup za nas koji pronalazimo novac za to jer je to teško u današnjem vremenu, ali ono što ostane iza svih tih napora nije skupo, a neizmjerno je vrijedno. Naši glavni donatori su inače prijatelji iz Italije, koji nam pomažu već dvadesetak godina, potom Ministarstvo prosvjete i kulture u Vladi RS i Grad Prijedor. Pomogao nam je i rudnik Mital, a i neki privatnici koji razumiju problematiku su pomogli na svoj način - priča Eremić.

Ističe da nije teško dobiti fasadu za postavljanje murala.

- Ne možemo ni početi bez odobrenja gradskih vlasti, ali do sada nismo imali problema sa tim: mi predložimo određenu fasadu, oni ocijene da li je to izvodivo, provjere sa kućnim savjetom i stanarima zgrade na kojoj bismo radili i - to je to. Bude tekućih problema tipa reklama koje stoje na željenom zidu i za par stotina maraka ga drži u šahu ili stanari traže novac jer misle da se tu obrću ogromni novci i traže od nas da im platimo - ne shvataju da i ta zgrada i ta lokacija višestruko dobija na vrijednosti, ali i to se mijenja. Uostalom, na Zapadu je trend da se ljudi takmiče ko će svoju zgradu dati za mural i nadam se da ćemo i mi doći do toga - zaključuje Eremić.

Vjeruje da će to vrijeme ubrzo doći jer su reakcije Prijedorčana na murale u njihovom gradu pravo malo čudo!

JEFTINIJI OD FASADE

- Cilj je bio mijenjati percepciju građana i kod prvog murala je bio pozitivan šok: ljudi nisu znali šta je mural, nisu znali ni da postoji ta riječ,  a i zašto bi znali ako se nikada nisu susretali sa tim? Kasnije su svaki naredni prihvatali sve brže i sada se sve više interesuju za svoj javni prostor. Ima sugestija, i pozitivnih i negativnih, ali to pokazuje da ideja živi u gradu. Murali su vrlo efektni i uljepšavaju eksterijer, mijenjaju percepciju ljudi. Vrlo su efektni i za te vladajuće strukture jer sve malo uljepšaju i srede i oni na neki način mogu da se pohvale time, što je legitimno. Osim toga, posebno važno je da niti jedan nije oštećen ili uništen i to je na neki način čudo na našim prostorima. Ljudi to doživljavaju kao svoje, prihvataju i to je za mene pravo malo čudo - kaže Eremić.

Potom naglašava da murali mijenjaju estetiku uže gradske zone.

- Recimo, jedan dio grada je bio prilično nezanimljiv, a onda smo mi napravili mural i vrlo brzo potom su otvorene dvije bašte, jedan kafić, dovedena je ulična rasvjeta i uspostavljena je nova estetika, a sam mural je u suštini jeftin za ukrašavanje i oživljavanje doređene zone. Mnogo je jeftinije nego graditi novu zgradu ili stavljati novu fasadu - kaže Eremić i naglašava da kada mural jednom bude završen niko ne može uticati na njegovu sudbinu, nemoguće ga je premjestiti ili zaštititi i on dijeli sudbinu zgrade na kojoj je nacrtan.