Život / Kultura

Bajke kao književna vrsta zapravo su namijenjene odraslima, a jedan dio njih možemo pripovijedati djeci. Kao usmena predaja, prvobitno su pripovijedane okupljenima oko ognjišta i prilikom raznih okupljanja. Bajke su jedna od najstarijih umjetnosti, vjerovatno najstariji oblik usmene predaje. Pripovijedanje bajki djeci zapravo je počelo u novijoj historiji čovječanstva, posljednjih dvjestotinjak godina. Posebno je važno pripovijedati ih na pravi način odnosno ne prepravljati ih, što se obično dešava kad su namijenjene djeci.

Kazala je to pripovjedačica narodnih bajki, violinistica i profesorica violine u Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu Marina Đorđević te naglasila, u razgovoru za Fenu, da nije preporučljivo loše likove u bajci previše utopljavati i uljepšavati jer svi znamo da na svijetu postoji i dobro i zlo, pa je, kako djeci, tako i odraslima potrebno ohrabrenje.

- Važno je znati da će dobro pobijediti i biti nagrađeno, a zlo biti poraženo i kažnjeno. Djecu ohrabruje kad im pričamo o tome - kazala je.

Ističe Hansa Christiana Andersena i sve njegove bajke kao autorska djela, ustvari namijenjena za odrasle, kao alegorije koje ukazuju na negativne pojave u društvu.

- Recimo 'Ružno pače' je bio sam Andersen, koji je tek u tinejdžerskoj dobi dobio priliku da se školuje. Bio je izložen ismijavanju ostalih učenika u razredu, kao najstariji među njima. On je taj koji je od ružnog pačeta postao labud. Vrijedno radeći postao je vrstan književnik, poslije je pričao priče kraljevskoj porodici - naglašava.         

Prisjetila se i radnje bajke 'Carevo novo ruho' i bezbroj sličnih situacija u vremenu u kojem trenutno živimo. Tako se, kako je kazala Đorđević, mnogo vremena, snage pa i novca, još odmalena troši na izgradnju imidža i pozitivne slike koju smo stvorili o sebi, strahujući pri tom da ta slika ne bude narušena.   

- A bajke nas vraćaju nama samima, pravim ljudskim i životnim vrijednostima. U bajkama padaju lažne slike, ego, samoživost i sebičnost, a prolaze ljudske vrline poput iskrenosti, dobrote, mudrosti, hrabrosti, velikodušnosti… To nas, i djecu i odrasle, ohrabruje da budemo originalni a ne nečije kopije - kazala je.

U pripovijedanju bajki važno je, naglasila je Đorđević, prateći tok priče, prepustiti mašti na volju, da slike u nama ožive.

- Svi mi u sebi nosimo arhetipske slike, svako ima svoj unutrašnji svijet koji vidi kad sluša pripovijedanje. Kad pripovijedam, činim to slikovito, opisujem slike kako ih ja osjećam i doživljavam. Pripovijedanje se potom pretvara u doživljaj i slike ponaosob svakog ko sluša i kreira slikovitu priču za sebe. Ko god ponovno pripovijeda bajku, oboji je nečim svojim i prenosi je na način kako je on doživio – naglasila je.

Iako pripovijeda bajke iz cijeloga svijeta, Marina Đorđević naročito voli pripovijedati bosanskohercegovačke narodne bajke, koje su specifične po duhovitosti, a glavni likovi nevolju često pobjeđuju zahvaljujući dobroti, mudrosti, snalažljivosti i dovitljivosti.

- To odražava mentalitet ovdašnjih naroda, koji zahvaljujući vječitom optimizmu, ubjeđenju da je dobro biti dobar i vedrom duhu prevazilazi i najteže situacije. Često se baš u najtežoj nevolji junak našali i time strahota s kojom se suočava gubi snagu – kaže Đorđević, naglašavajući da narodne bh. bajke postoje oduvijek, otkako postoji i govor, kao i kod svih drugih naroda.      

Đorđević je i predsjednica Udruženja prijatelja Waldorfske pedagogije u kojoj su pripovijedanje i narativ, prilagođeni uzrastu, mnogo zastupljeni u odgoju i obrazovanju svih uzrasta djece u vrtićima, osnovnim i srednjim školama.   

Kako je kazala, važno je shvatiti da bajka govori jezikom duše o putu duše kroz životna iskustva. Na početku je neko siromašan, najmlađi, nejak, siroče… na svome putu nailazi na razne prepreke, silnike, iskušenja koja savladava i pritom "raste" u pobjednika. Nekada nam bajke pričaju i o borbi sa svojim manama i nedostacima: na početku nismo mnogo ni pametni, ni hrabri, ni snažni, nekad smo gordi, tvrdoglavi, ljubomorni, nerazumni… pa se putem popravljamo, postajemo bolji ljudi i bivamo nagrađeni.

- Tu nema podjele na muškarce i žene, kako nam neki analitičari danas objašnjavaju. Svaki lik u bajci ima neke pozitivne ili negativne osobine koje može imati bilo koja osoba, pa i onaj ko pripovijeda i onaj ko sluša. Važno je da odmalena učimo o tim osobinama i da usvojimo šta je dobro, a šta zlo. Bajke nas uče da onaj ko je dobar, iskren, odvažan, hrabar, darežljiv, plemenit, onaj ko voli pobjeđuje i biva nagrađen, dok zavidljivci, škrtice, pohlepni, gramzivi, neiskreni, licemjerni, uobraženi, oni koji mrze bivaju poraženi i kažnjeni. Eto nam moralne poruke i pouke bez moraliziranja, odgajamo i djecu i nas odrasle na najljepši način dok uživamo pripovijedajući i slušajući bajke. To je bogatstvo koje na kraju bajke dobije pobjednik. Kad su pitali Ajnštajna šta uraditi da nam djeca budu pametna, odgovorio je 'Pričajte im bajke!', a kad su ga pitali šta da radimo da bi nam djeca bila još pametnija, rekao je 'Pričajte im još više bajki!' – naglasila je Marina Đorđević.