Politika / Agitprop u BiH

U trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini podsjećamo na tekst saradnika  magazina Start iz 2019. godine koji još tada raskirnkava pozadinu veze dvije države i  dva predsjednika bosanskohercegovačkih stranka. 

Piše: Domagoj Margetić 

Najnoviji politički savez Dragana Čovića i Milorada Dodika, odnosno HDZBiH i SNSD-a, predstavlja zapravo kontinuitet skrivenih veza i ratnoprofiterskih odnosa koje su iza kulisa rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini devedesetih godina održavali ti isti politički i organizacijski centri. Sa jedne strane imali smo tada politički Zagreb, sa jasnim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini, koje su u izvjesnoj mjeri morali skrivati od međunarodne zajednice. Ali zato je u tu svrhu osnovan HDZBiH, koji je cijelo vrijeme rata operativno funkcionirao kao kriminalno krilo HDZ-ove središnjice u Zagrebu.

Naime, još nešto izuzetno važno povezuje Dodika i Čovića. A to su nerazjašnjeni tokovi novca.

Tako je preko mostarske filijale zagrebačka središnjica odrađivala prljave poslove iza kojih tadašnji Tuđmanov Zagreb nije smio toliko otvoreno stati. Sa druge strane, sav ratnoprofiterski biznis i organizirani kriminal, od međunarodnog krijumčarenja energenata (nafta, plin, derivati), preko šverca narkotika, krijumčarenja oružja, ukradenih automobila, opasnih materijala i otpada, ali i organizirane prostitucije, trgovine seksualnim robljem i međunarodne trgovine ljudima, organiziran je preko HDZ-ovih ratnih struktura tzv. „Herceg-Bosne“.

MEĐUNARODNI BIZNIS

 Postojao je, dakle, politički, kriminalno-mafijaški, međunarodni biznis koji je punio paralelne budžete HDZ-ovim ratnim strukturama moći velikim dijelom iz ilegalnih prihoda preko njihovih političkih, vojnih, kriminalnih, mafijaških, paraobavještajnih i poslovnih struktura u Bosni i Hercegovini. Nije HDZ-u projekt tzv. Herceg-Bosne trebao zbog nacionalnih interesa Hrvata u BiH nego zbog ratnoprofiterskih interesa krvavog biznisa na kojem su se okretale crne milijarde, kasnije prebacivane na tajne račune u inozemstvo i oprane u poslovnim, tajkunskim i bankarskim operacijama na Balkanu od sredine devedesetih do danas. Sve ono od čega se zagrebačka središnjica htjela javno i formalno distancirati, kako se takve aktivnosti ne bi povezivale sa službenim Zagrebom, odrađivala je filijala u Bosni i Hercegovini, te ratna i poslijeratna infrastruktura koju su kao mrežu svojevrsne paralelne vlasti organizirali HDZ-ovi moćnici. Sa godinama je izgrađen moćan paralelni paradržavni aparat, odgovoran isključivo HDZ-ovoj hijerarhiji moći, a koji se sa jedne strane financira novcem iz državnog proračuna Hrvatske, pod opravdanjem kako novac izdvajamo kao pomoć za Hrvate u BiH, dok se sa druge strane taj paralelni aparat financira mafijaškim biznisima koje kontroliraju ljudi hijerarhijski podređeni tranzicijskim moćnicima instaliranima još od vremena HDZ-ove tzv. „Herceg-Bosne“.

RATNI DOGOVORI

 Sve vrijeme taj sistem funkcionira na temelju dogovora, koje su još tijekom rata postignuti uz posredovanje Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Postojao je u to vrijeme, naime, tajni kabinet smješten u nekadašnjem sjedištu danas već davno posrnule firme Voće d.d., u zagrebačkoj Praškoj ulici (nekadašnja palača Singer), preko kojeg se odvijala komunikacija na relaciji Ministarstvo obrane Republike Hrvatske (najčešće je u komunikaciji sudjelovao osobno ratni ministar Gojko Šušak) sa Željkom Ražnatovićem Arkanom i njegovim ljudima oko krijumčarenja energenata koji su švercani preko hrvatskih i srpskih ratnih linija u dogovoru Zagreba sa HVO-om i Matom Bobanom. U isto vrijeme, to nikako ne treba zaboraviti, glavni logističar Ministarstva obrane Hrvatske bio je Ivan Čermak, danas poznatiji kao naftno-energetski tajkun i multimilijuner koji je svoje bogatstvo stekao upravo tijekom ratnih devedesetih. Dakle, o svim transportima opreme i energenata preko BiH, odnosno formalno namijenjenih HVO-u, a prema posebnim dogovorima i ratnim strukturama u Republici Srpskoj, konačnu odluku morao je donijeti upravo Čermak.

Sa druge strane glavni logističari i financijaši u strukturama Bobanovog HVO-a bili su Ante Jelavić i njegov drugi čovjek Dragan Čović. Sa treće strane, Milorad Dodik u to je vrijeme bio ovlaštena osoba poduzeća registriranog u Bugarskoj, preko kojeg se odvijao dio operacija međunarodnog krijumčarenja energenata preko BiH i svih zaraćenih strana u BiH.

ZAŠTITA BIZNISA

 Kad sam svojevremeno radio priču o ratnom krijumčarenju nafte preko Bosne i Hercegovine, bivši predsjednik Republike Srpske otvoreno mi je pred kamerom rekao: „Ivan Čermak bio je ekskluzivni dobavljač nafte i derivata za ratnu Republiku Srpsku i ratni SDS.“ Potom mi je tu svoju tvrdnju dokumentirao izlistanjem dugovanja za energente koje je nakon rata Banja Luka podmirila Čermaku preko Rafinerije nafte Brod. Tako da i najnoviji postizborni savez Dodika i Čovića treba sagledavati upravo u svjetlu tranzicijskog kontinuiteta te balkanske osovine, oko koje se vrte multimilijunski interesi što polulegalnih poslova, što strateških energetskih projekata u regiji, što ilegalnog naftno-energetskog biznisa, a potom i kojekakvih mafijaških naftno-plinskih dilova, pranja novca i skrivanja ratnih profita po inozemnim sigurnim financijskim zonama, u čemu Zagreb i Beograd, sa svojim pulenima u Banjoj Luci i Mostaru, već dva desetljeća dogovorno sudjeluju dijeleći interese i profit, a sve dobrim dijelom preko „leđa“ Bosne i Hercegovine.

Kad sam došao na taj trag sumnji kako je novac sa tajnih računa kod Hypo Grupe nakon izbijanja afere možda prebačen u Rusiju, gdje se neće naći na udaru europskih kontrolnih institucija, te kad sam počeo istraživati ruske operacije Agrokora, ali i Miškovićeve Delte, na sastanak me pozvao tadašnji šef kabineta tadašnjeg ministra privrede Srbije...

Zato kad Čović i Dodik dižu svoje glasove u zaštitu Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini jedino što žele jeste ustvari zaštititi ratnoprofiterske biznise koje kontrolira infrastruktura pod njihovim direktnim ili indirektnim utjecajem. Simbolično, još prvih ratnih godina, kako to otkrivaju strogo povjerljivi dokumenti Ministarstva obrane Republike Hrvatske, jedna od operacija u kojima su zapravo krijumčareni energenti preko BiH nazvana je „Operacija mreža“. Doista se radilo o uspostavi i izgradnji moćne tranzicijske mreže preko koje političke strukture u Zagrebu, Beogradu, Banjoj Luci i Mostaru kontroliraju ne samo legalne institucije i legalne tokove novca nego i cijelu mrežu dobro organiziranog ilegalnog sistema preko kojeg se na Balkanu zadnjih dvadeset i pet godina ostvaruju najveći financijski prihodi.

BANKARSKE AFERE

 U tome je, zapravo, tajna saveza Dodik - Čović. U tome je uopće tajna tranzicijskih procesa na Balkanu od kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća pa sve do danas. U tome je i tajna financijskih tokova desetaka milijardi američkih dolara izvučenih iz balkanskih država od početka rata. Konačno, u tim procesima je i tajna pozadine i zakulisnih igara oko nekih najnovijih strateških energetskih projekata i igara koje Sjedinjene Američke Države, Rusija, a konačno i Europska unija planiraju i odigravaju zadnjih godina. Iako se naizgled može činiti kako smo u tim velikim svjetskim energetskim igrama mali i nebitni, zahvaljujući našim igračima, Hrvatska, Srbija i Bosna i Hercegovina još su jednom u središtu interesa najvećih sila, a preko nas bi se mogao odigravati, nastave li se Čovićeve i Dodikove igre, novi energetski rat za Europu.

Naime, još nešto izuzetno važno povezuje Dodika i Čovića. A to su nerazjašnjeni tokovi novca. Javnosti su manje-više poznate dvije velike bankarske afere. Prva je afera Hercegovačka banka, u kojoj je prema nalazima međunarodne istrage utvrđeno kako je preko mreže računa kod Hercegovačke banke iz državnog proračuna Republike Hrvatske, umjesto u svrhu isplate raznih naknada bivšim pripadnicima HVO-a, kao i za različite namjene pomoći Hrvatima u BiH, oko milijardu proračunskih kuna hrvatskih poreznih obveznika završilo na privatnim računima fizičkih i pravnih osoba pod kontrolom moćnika iz HDZ-a. Ante Jelavić, bivši šef Ante Čovića, pobjegao je od sudskih postupaka i tjeralice iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, gdje uživa punu političku zaštitu, a zamijenio ga je čovjek koji mu je godinama bio desna ruka; današnji šef mostarskog HDZ-a Dragan Čović.

TAJNI RAČUNI

 Podaci pokazuju kako je dio novca završavao i na računima fizičkih i pravnih osoba povezanih s Aferom Hypo, baš kao što su sumnjivi novčani tokovi u Republici Srpskoj također završavali kod Hypo banke. Nije niti neka slučajnost da Hypo Grupa nikad svoje sjedište nije imala u Sarajevu, odnosno nikad nije postojala jedna Hypo banka za Bosnu i Hercegovinu, nego su postojale dvije, jedna pod kontrolom HDZ-a u Mostaru i druga u Banjoj Luci. Nije niti neka velika tajna više da je austrijska istraga, ali i parlamentarna istraga koju je u dva navrata vodio Austrijski parlement utvrdila kako su sumnjive balkanske milijarde koje su kontrolirali politički moćnici iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine i jednim dijelom iz Crne Gore, završavale na tajnim računima upravo kod Hypo Grupe. Međutim, nakon izbijanja Afere Hypo u drugoj polovici 2000-ih godina, novac je sa tajnih računa kod Hypo Grupe jednostavno - nestao. U nepoznatom smjeru. Niti jedna austrijska istraga nije do danas utvrdila gdje je i kako transferiran novac sa tajnih računa. Ipak, jedan trag bio mi je sumnjiv nakon 2010. godine. Jako sumnjiv.

Afera Agrokor pokazala je svakako kako je moj trag bio vrlo precizan. Postalo je potpuno jasno kako poslovno i investicijsko širenje Sberbank na bankarsko tržište u jugoistočnoj Europi nije bilo slučajno nego se iza svega potencijalno kriju puno veće operacije.

Bilo je, naime, jasno kako je novac nakon izbijanja Afere Hypo prebačen na neku novu, sigurniju lokaciju, gdje je pohranjen daleko od radara europskih nadzornih institucija. Prvi trag u pronalaženju traga tog novca bio je prilično snažan ulazak ruske Sberbank na balkansko tržište, i to točno ona financijska tržišta na Balkanu i one segmente bankarskog poslovanja kojima je prethodno svojim financijskim operacijama dominirala Hypo Grupa. Sberbank je istovremeno preuzela i najveće poslovne subjekte koji su do Afere Hypo bili najveći i najvažniji komitenti Hypo Grupe.

PRECIZAN TRAG

 Kad se među njima našao i Ivica Todorić, sa Agrokorom, postalo mi je jasno da su financijske operacije sa nekadašnje Hypo Grupe sad prebačene na rusko bankarsko tržište. Kad sam došao na taj trag sumnji kako je novac sa tajnih računa kod Hypo Grupe nakon izbijanja afere možda prebačen u Rusiju, gdje se neće naći na udaru europskih kontrolnih institucija, te kad sam počeo istraživati ruske operacije Agrokora, ali i Miškovićeve Delte, na sastanak me pozvao tadašnji šef kabineta tadašnjeg ministra privrede Srbije Bruno Đuran, koji mi je u tom razgovoru ispričao detalje svojih pregovora sa Todorićem oko tih poslovnih operacija, te se pohvalio kako je sa Todorićem razgovarao u ime tadašnjeg premijera, danas predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Đuran je tada na mene pokušao vršiti pritisak da ne istražujem dalje te operacije, ali kad sam nakon toga sve prijavio policiji, više mi se nije javljao.

Afera Agrokor pokazala je svakako kako je moj trag bio vrlo precizan. Postalo je potpuno jasno kako poslovno i investicijsko širenje Sberbank na bankarsko tržište u jugoistočnoj Europi nije bilo slučajno nego se iza svega potencijalno kriju puno veće operacije. Pogotovo kad znamo da paralelno s ovim operacijama dolazi i do promjena odnosa na energetskom tržištu Europe, a energetski interesi SAD-a i Rusije za kontrolu tržišta energentima u Europi prelamaju se dobrim dijelom upravo preko ključnih balkanskih država - Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Afera Agrokor, dakle, otvorila je pitanje jesu li crne balkanske milijarde iz europskih banaka na kraju završile na tajnim računima upravo kod ruskih banaka, kako bi se izbjegli postroženi propisi Europske unije o spriječavanju pranja novca koji su stupili na snagu nakon 2014. godine?

RUSKI DIL

 Ne bi bilo prvi put da ruska strana napravi takav nekakav dil sa tranzicijskim tajkunima. Slijedeći ovaj trag razotkrio sam još 2016. i 2017. godine tzv. Shemu galileo, shemu po kojoj se novac preko Agrokora izvlačio na tajne račune i fondove. Bilo je pritom potpuno jasno kako se novac ponovno akumulira na tajnim računima, ali ovaj puta izvan europskih jurisdikcija, a što odgovara indicijama kako se radi upravo o ruskim bankama, te dijelom u financijskim institucijama pod američkom i britanskom jurisdikcijom, za što sam otkrio i pojedine dokumente o kreditnom zaduživanju Mercatora, koji su jasno upućivali na takav trag tokova novca.

Sve to dovelo je do pitanja igra li dio balkanskog političkog, tajkunskog, financijskog i bankarskog establištemnta, posebno u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te Srbiji puno složeniju igru preko Rusije, te radi li se ovdje o puno širem, složenijem, ozbiljnijem, strateški važnijem i dugoročnom aranžmanu koji nije i ne može biti vezan samo uz ovaj uski financijski segment skrivanja i pranja novca sumnjivog porijekla? E tu, u daljnjem razotkrivanju veza i cijele priče u pozadini ovih aktivnosti, najviše pomažu informacije o starim ratnim umreženostima i povezanostima, odnosima i međusobnim interesima unutar tranzicijskih struktura na cijelom Balkanu. A to su upravo direktne ili indirektne ratne, tranzicijske veze Milorada Dodika, Ivana Čermaka, Đure Brodarca, Jure Radića, Ante Jelavića, Dragana Čovića i mnogih drugih. Glavna je veza ratno krijumčarenje nafte i energenata na Balkanu, preko mreže i infrastrukture balkanskog kriminalnog podzemlja i uz korištenje političke logistike prije svega HDZ-a u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te korištenjem logistike iz miljea srpskih, hrvatskih, kosovarskih kriminalnih klanova, koji od početka devedesetih godina do danas kontroliraju ilegalni naftni i energetski biznis preko Balkana, što sve na višoj razini u konačnici povezuje ljude poput Vanje Špiljka, preko čije mreže taj milje pod kontrolom drži naftna polja u Africi, odnosno naftne interese koje je u tajnosti kontrolirala bivša Jugoslavija. Ti su energetski interesi početkom 1990-ih godina u tajnosti podijeljeni i stavljeni uglavnom pod kontrolu mreže koju je kontrolirao ratni premijer Franjo Gregurić.

Upravo tim tragom kockice najnovijih balkanskih igara u kojima su Čović i Dodik zaigrali ponovno svoje neke profiterske igre mogla bi se skrivati i tajna novih energetskih multimilijunskih poslova na Balkanu, posebno u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, a koji itekako utječu na ukupne odnose energetskog biznisa u Europi.

ENERGETSKE TRASE

 Naime, jasno je kako se preko ovih linija dogovaraju nove energetske trase i poslovi u Hrvatskoj i BiH, što se počelo rasvjetljavati tajnim ugovorima hrvatske vlade sa Dodikovom entitetskom vladom u Banjoj Luci, uz posredovanje Kolinde Grabar Kitarović, te uz ustupanje plinskog posla na temelju tih tajnih ugovora, za Rafineriju Brod, ali i šire, upravo poduzeću Ivana Čermaka. Istovremeno, nastavili su se aranžmani oko LNG terminala na Krku, gdje je Vlada očito na brzinu pod svaku cijenu morala izgurati Lex LNG, kao poseban zakon, samo kako bi se što brže krenulo u operativu oko cijele te priče.

Moje je istraživanje pokazalo kako se iza svega krije, sa jedne strane, aranžman sa dijelom balkanskog kriminalnog podzemlja, o čemu sam napisao vrlo opširno istraživanje za jedan slovački portal, koji ga na kraju zbog straha nije objavio, a u svemu u pozadini stoje interesi koje zastupaju Vanja Špiljak i ostali interesni lobiji, koji su svoju moć učvrstili upravo ratnih devedesetih godina. Sad se događa u sjeni njihovo preuzimanje plinskog biznisa, čime bi zapravo uz Rusiju drugu plinsku pipu Europe držala ta balkanska ekipa.

Uz to, dodatni im benefit predstavlja sam projekt LNG-a i popratne infrastrukture jer se kroz taj posao napokon mogu u legalne financijske tokove ubaciti prljavi milijuni skriveni na tajnim računima. Kako se radi o strateškom projektu i za Europu i za Balkan, nitko neće postavljati suvišna pitanja o porijeklu kapitala.

PLINSKI ARANŽMAN

 Osim toga, ratnoprofiterska tranzicijska sprega RH-RS-HB-HDZ-HDZBiH, a posebno dijagonala Milorad Dodik - Dragan Čović omogućila je da se sklope i dogovore i tajni plinski aranžmani u Rusiji, kao i sa Srbijom, čime se BiH dovodi u posebno zavidan energetski položaj. Dijelove ovog istraživanja sam počeo objavljivati u prošloj sezoni emisije Necenzurirano, a nakon toga su izvršeni pritisci i nova sezona emisije je otkazana, a trebali smo je započeti upravo nastavkom ovog istraživanja, kao vrlo važne europske priče. Razotkrivanjem pozadine priče o LNG terminalu, kao i oko novih plinskih trasa na Balkanu zapravo sam dirnuo u aranžmane koje vlasti u Hrvatskoj, preko Dragana Čovića i HDZBiH i preko Milorada Dodika i Banje Luke, imaju sa ruskim energetskim interesnim lobijima, Europi iza leđa, dok istovremeno Europu uvjeravaju u potpuno drugačiju priču, a igraju svoje igre, odnosno igre interesnih lobija koji iza cijele ove priče stoje.

Na potezu je Bruxelles. Europa sa jedne strane mora zaštititi svoje interese, dok sa druge strane mora zaštititi stabilnost u regiji. S igračima poput Dodika i Čovića, koji i danas pokušavaju Europi iza leđa odigrati svoje kombinacije, Balkan je potencijalno žarište nove, opasne europske krize. Pitanje je, doduše, ima li u Bruxellesu trenutno itko tko razumije kompleksnost i opasnost ovih odnosa.