[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/10\/01\/gulenisti.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/10\/01\/100x73\/gulenisti.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/10\/01\/gulenisti.jpg","size":"337.12","dimensions":{"width":1170,"height":580}},{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/10\/01\/advokati-guleitsti.jpg","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/10\/01\/100x73\/advokati-guleitsti.jpg","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2019\/10\/01\/advokati-guleitsti.jpg","size":"309.79","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Kolumne

Lov na Turke u BiH: Da li će guleniste „pojesti mrak“

U strahu od Erdoanovog režima, 65 Turaka traži politički azil u BiH, ali to ne isključuje mogućnost da oni, ipak, budu izručeni Turskoj . U Ankari se, nakon gušenja vojnog udara 2016. godine, želi u korijenu sasjeći svaka pomisao da bi se nešto slično više moglo ponovo dogoditi, a na tapetu su najviše pristalice Gulenovog pokreta u svijetu

Piše: Đuro Kozar

Petnaestog jula 2016. u Turskoj je počeo, a dan kasnije je u krvi osujećen pokušaj vojnog udara, a vlasti u Ankari i dalje po svijetu traže da joj se izruče turski državljani zbog antidržavnog djelovanja. Osumnjičeni su da su povezani sa pokretom FETO, čiji je osnivač muslimanski vjerski vođa Fetulah Gulen (Fethullah Gülen), koji živi u egzilu u SAD. Po nekim podacima, Turska traži 568 gulenista koji se kriju u 94 države, a samo 23 su do sada prihvatile poziv i Ankari predale 109 osoba. Za vrijeme nedavne posjete turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdoğan) Sarajevu, zatraženo je da se osam Turaka koji sada žive u BiH izruče Turskoj jer su optuženi kao državni neprijatelji. Najmanje 65 državljana Turske koji žive Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću i drugim bh. mjestima zatražili su politički azil u Bosni i Hercegovini,

Navikli na pučeve

Pasoši su ovim Turcima poništeni, ali oni u BiH kao stranci imaju urednu boravišnu vizu, nisu uključeni u bazu Interpola i za njima nema potjernica. Naša država je u dilemi da li da, pod političkim pritiskom, otkaže gostoprimstvo ovim ljudima, a oni su sve više u strahu od ekstradicije. Zašto su turskom režimu, pored više od 77.000 do sada uhapšenih i oko 150.000 otpuštenih iz javne službe, vojske i drugih sektora, potrebni i oni osumnjičeni koji su u drugim državama? Očito je da se želi u korijenu sasjeći i svaka pomisao da bi se nešto slično više ponovo moglo  dogoditi.

Inače, Turska ima dugu historiju vojnih udara: prvi se dogodio 1960., potom je uslijedio puč 1971., pa 1980., a vojska je posljednji put intervenirala u politiku 1997. godine. Najpoznatiji, a ujedno i „najkrvaviji“ je onaj iz osamdesete, a predvodio ga je general Kenan Evren. On i četvorica najviših oficira 7. septembra 1980. donijeli su odluku o zbacivanju vlade. Inače, godine prije puča bile su obilježene nemirima, ponekad i nasilnim sukobima ljevičara i desničara. Istaknute političke vođe unutar ta dva tabora Sulejman Demirel (Süleyman Demirel) i Bulent Edževit (Bülent Ecevit) ipak nisu uspjeli smiriti situaciju. Konačno, 12. septembra te godine vojska je zaposjela sve važne institucije u zemlji. Premda mu je uzor bio Kemal Atatürk, Kenan je ukinuo ili smanjio uticaj velikog dijela poretka kakvog je Kemal zamislio. Devet godina Evren je bio turski predsjednik i tokom njegovog vojnog režima stanovništo je proganjano zbog političkog uvjerenja, a najpoznatija žrtva tog terora je 17-godišnji mladić kojem je dob povišena na 18 godina da bi ga mogli objesiti.

Prema izvještaju Istražne komisije za vojne udare i memorandume Turskog parlamenta, objavljenog 2012. godine, 650.000 ljudi je uhapšeno nakon vojnog udara 1980., a 1.683.000 je stavljeno na crnu listu. U izvještaju se navodi da je 230.000 hiljada ljudi optuženo, a za sedam hiljada njih je predložena smrtna kazna. Na smrt je osuđeno 517 ljudi, od kojih je 50 pogubljeno (26 političkih zatvorenika, 23 krivična prestupnika i jedan borac grupe Tajna armija za oslobađanje Armenije). U izvještaju se navodi da je 30.000 ljudi otpušteno, a isto toliko ljudi je napustilo zemlju kao političke izbjeglice. Novinarima su izrečene zatvorske kazne u ukupnom trajanju od 3.315 godina i šest mjeseci. Zatvoreno je 30-ak novinara, a novine nisu izlazile 300 dana.

„Postmoderni udar“ dogodio se 18. lipnja 1997. godine, kada je premijer Nedžmetin (Necmettin) Erbakan, kojeg su protivnici proglašavali opasnošću za sekularni ustroj zemlje, odstupio sa dužnosti pod pritiskom vojske, poslovnih krugova, pravosuđa i političara. Erbakan je donio novi politički pokret „Milli Gorus“, koji je predstavljao nacionalnu viziju političkog buđenja i ujedinjenja muslimana koji vjeruju u istinu i pravdu, ali su generali smatrali da su obavezni djelovati u obrani sekularne države koju je utemeljio Ataturk. Indikativno je da je u vrijeme smjenjivanje Erbakana predsjednik Turske bio Demirel kojeg generalski kor nije dirao, jer je on očito bio po volji vojsci, pa je prethodno više puta bio na premijerskoj dužnosti

Vojska bez podrške

Turska vojska je, dakle, od 1960. tri puta uspjela preuzeti vlast (i srušiti još jednu vladu 1997. godine), pa je logično pitanje: zašto onda nije uspio vojni udar 2016. godine? Tri prethodna su bila dobro prihvaćena od javnosti koja je žudila za obnavljanjem „reda i mira“ nakon perioda socijalnih tenzija ili nasilja. Ovog puta nije bilo takve javne podrške pučistima i podržalo ih je malo ljudi. I vlada i opozicija su iznijeli procjene da je samo 10-20 posto vojnika i oficira podržalo pučiste, dok je u prošlim vojnim udarima vojska djelovala jedinstveno. Mnogo više ljudi prije tri godine odgovorilo je izlaskom na ulice na poziv predsjednika Erdoana putem mobilnih telefona i televizijske mreže da bi iskazali protivljene puču. U ovoj priči još nešto je vrlo bitno. U prethodnim situacijama, policija bi se svrstala uz vojsku nakon vojnog udara a ovog puta ona se blisko povezala sa vlastima, pa se dogodilo da su se policajci sukobili sa pobunjenim dijelom vojske, hapseći desetke pučističkih vojnika i oficira.

Neki analitičari u svijetu vojni puč u Turskoj 2016. smatraju potpunom enigmom, u smislu ko zaista stoji iza njega i šta je pozadina datih događaja. U osnovi, jako mali broj vojnika je na vrlo amaterski način pokušao da blokira institucije i preuzme vlast u Turskoj. Kao razlog za vojni udar se spominje odbrana sekularizma, odnosno suprotstavljanje Erdoanovoj proislamskoj politici. Naime, Turska vojska je sebe dugo smatrala zaštitnikom sekularnog ustavnog poretka. U prijašnjim vojnim udarima preuzimala je vlast od civilnih vlasti koje je predstavljala kao opasnost po sekularni poredak. Ovog puta, vlasti za udar ne optužuju sekulariste već jednu vjersku figuru, imama Fetulaha Gulena, Erdoanovog kritičara mada Gulen negira da je povezan sa pučistima. Dvije najveće opozicione stranke su također jasno podržale Vladu, rekavši da se prethodna iskustva sa vojnim udarima ne smiju ponoviti.

Zapravo, niko u Turskoj nije očekivao ovaj najnoviji vojni udar zato što su se od 2007. i procesuiranja visokorangiranih vojnih oficira dogodile kadrovske promjene u vojsci. Od tada Stranka pravde i razvoja (AKP), umjereno konzervativne političke orijentacije, ima potpunu kontrolu nad oružanim snagama. Dodatna sumnja su okolnosti pod kojima se vojni puč dogodio. Prije svega, bio je podržan od malog broja nižerangiranih vojnih oficira. Vojska koja je sudjelovala u procesu većinom je bila sačinjena od mladih vojnika, koji su bili na služenju vojnog roka. Veliki broj njih je naknadno izjavio da nisu znali da se radilo o puču nego samo o vojnoj vježbi. Kada se sve sagleda, vojni puč je prije svega bio jako loše organiziran i unaprijed je bio osuđen na neuspjeh.

Treba napomenuti da Turska u svojim redovima ima oko 650.000 vojnika i starješina te je po tome i naoružanju među prvih pet u NATO-u. Ukoliko se iznese činjenica da je vojni udar rukovođen od malog broja nižerangiranih oficira, sa samo 3.000 vojnika i potpomognuta sa dva helikoptera i nekoliko desetaka tenkova, događaj iz jula 2016. zaista izgleda kao jako loše režirana predstava.

Gulenova imperija

Zašto se predsjednik Erdoan plaši Gulena i onih turskih državljana koji su bili (ili su još, u ilegali) njegove pristalice, poznati i kao gulenisti? Njih dvojica su bili saveznici do 2013. nakon čega ga je Erdoan optužio za korupciju. Gulen je bio jedan od osnivača Refah partije ili, u prijevodu „Partije blagostanja“, koja je bila na vlasti od 1995. do 1997. godine. Ta partija bila je proislamski orijentirana i vršila je pritisak na institucije i sekularni poredak u zemlji. Poslije puča 1997. nova Vlada je zabranila rad Partije blagostanja i nakon toga Erdoan je osnovao spomenutu Stranku pravde i razvoja, koja je nastavila da gaji proislamske vrijednosti prethodne Partije blagostanja. U ideološkom smislu Gulen i Erdoan se ne razlikuju.

Turska Gulena smatra najopasnijim teroristom i traži njegovo izručenje od SAD, što Amerikanci odbijaju. Od samog Gulena koji, okružen desecima tjelohranitelja, živi u američkoj državi Pensilvaniji, aktuelna vlast u Turskoj više se plaši pokreta koji je on osnovao u egzilu, a zasnovan je na njegovom ogromnom bogatstvu i ima veliki broj pristalica u svijetu. Naravno, i u samoj Turskoj, premda je veliki broj gulenista uhapšen poslije neuspjelog puča 2016., Gulen danas raspolaže sa stotinama fakulteta i hiljadama škola i drugih obrazovnih institucija u više od 100 zemalja, među kojima i u Bosni i Hercegovini. Također, vlasnik je banaka, turističkih agencija i medija, a ima i veliki uticaj na brojne nevladine organizacije.

Podsjećamo, nakon neuspješnog puča u Turskoj, na udaru ove zemlje našli su se Gulenovi simpatizeri u BiH i obrazovne ustanove Bosna Sema. Iz ove institucije tada su kategorično odbili bilo kakvu vezu sa dešavanjima u Turskoj, a nakon toga je saopćeno da američka kompanija US Global Invest preuzima osnivačka prava nad Bosna Sema obrazovnim institucijama.

Istovremeno, Gradsko vijeće Sarajeva oduzelo je ranije dodijeljenu plaketu u oblasti obrazovanja profesoru Aliju Lafciogluu, kojeg je kandidirala upravo Bosna Sema. Odluka je uslijedila nakon što je turski provladin list Yeni Safak objavio da je Sarajevo plaketu dodijelilo institucijama koje turske vlasti smatraju dijelom FETO-a. Zbog toga je tadašnji gradonačelnik Sarajeva Ivo Komšić zatražio da Gradsko vijeće preispita odluku. No, tu nije bio kraj. Mjesec dana nakon što je Lafcioglu ostao bez plakete, učenici obrazovnih institucija Bosna Sema koji su ostvarili izuzetne rezultate, medalje i priznanja na domaćim i međunarodnim takmičenjima iz matematike i fizike ostali su bez priznanja Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, najvjerovatnije jer su učenici ovih institucija.

Traženje vize u BiH

Pravni zastupnici turskih državljana koji imaju legalan boravak u BiH, a čije izručenje traži Turska, ocijenili su da se na BiH i njene institucije vrši politički pritisak da se postupi po nalogu zemlje u kojoj ti ljudi nisu uradili ništa protuzakonito. Ocijenivši da nema nikakvih dokaza koji su predočeni BiH, izuzev papira u kome se tvrdi da su određenim ljudima poništeni pasoši, advokati Senka Nožica i Nedim Ademović upozorili su da je BiH dužna poštovati pravne procedure, te najavili da će se svim pravnim sredstvima boriti protiv izručenja. Oni tvrde da nema elemenata za izručenje, ali su upozorili da Ministarstvo pravde BiH vodi postupak za ukidanje boravišnih dozvola za osmoro turskih državljana u BiH nakon što je Turska dostavila dokument kojim se njihovi pasoši proglašavaju nevažećim. Branitelji smatraju da njihovi klijenti imaju dokaze da se protiv njih ne vodi nikakav krivični postupak i upozorili su da je BiH dužna poštovati pravne procedure.

„Nijedan turski državljanin ne može biti izručen Turskoj bez dokaza da je počinio krivično djelo. Naši klijenti ne raspolažu niti jednim dokumentom, niti njime raspolaže Služba za poslove sa strancima na osnovi kojih bi se moglo zaključiti da su bilo šta pogrešno uradili“, rekao je advokat Ademović i dodao da Turska nije poslala validne zahtjeve na temelju kojih bi se moglo zaključiti zašto bi te osobe trebale biti izručene, ni zašto su im poništeni pasoši.

Postupci koji slijede, kako je objasnila Nožica, vode ka tome da postoji mogućnost da njihovi klijenti zatraže politički azil, te dodala: „Sada se uvodi postupak da se tim ljudima ukine boravišna dozvola. Mi smo samo dobili papir na kojem piše da je njihov pasoš proglašen nevažećim. Oni sad traže da se donesu novi pasoši, odnosno da sa svojim postojećim pasošem odu u tursku ambasadu da se izda novi pasoš. To bi bio jedan začarani krug jer bi im oduzeli važeće pasoše i, ako se već nalaze na nekim listama, ne bi im dali nove. Onemogućava im se kretanje da bi bili primorani da budu izručeni. Želi ih se dovesti pred svršeni čin.“

Advokati su podsjetili na dvije presude Suda BiH po kojima je izručenje Turskoj odbijeno, te zaključeno kako FETO nije teroristička organizacija, jer kao takva nije proglašena od Ujedinjenih nacija. Nedim Ademović upozorava da bi se BiH mogla u konačnici suočiti s istim problemima kao i zemlje koje su upravo zbog ovih izručenja izgubile spor u sudu za ljudska prava u Strazburu. Državljani Turske čije se izručenje traži mahom u BiH žive i rade, a neki su tu i dvije decenije. Uglavnom su to nastavnici, učitelji, profesori, svi su oženjeni, a većina od njih ima i djecu. Advokati su najavili da će, u slučaju da BiH, ipak, nakon svih procedura odbije i politički azil tim ljudima, uložiti žalbu i Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu.

Ako se politika u slučaju „gulenista“ stavi iznad zakona kako bi zadovoljila zahtjevima Turske u tom slučaju Bosna i Hercegovina bi još jednom pokazala da je država koja ne poštuje zakone i Ustav na temelju kojih treba da funkcionira. Ovako stručnjaci vide test na kome se našla naša država, koja treba da pokaže da li će udovoljiti jakom lideru i održati „simpatije“ koje ima sa Turskom ili se držati pravnog puta i o sudbini „gulenista“ odlučiti poštujući njihova ljudska prava. I tako dok deseci ljudi koji u BiH rade i kao ugledni prosvjetari strepe zbog toga šta će biti sa njihovim životima, zahtjev Turske za njihovo izručenje svakim danom dobija sve dublje dimenzije

Ima moć, izgubio Istanbul

Promjenom Ustava i novim državničkim mandatom Redžep Tajib Erdoan je Tursku iz parlamentarne demokracije pretvorio u državu jakog predsjedničkog sistema. Dobio je ovlasti kakve je nekad imao otac nove turske države Kemal-paša Ataturk, tvorac sekularne Turske koju islamski populist Erdoan polako demontira. Mandat mu traje do 2023. godine a može se kandidirati još jednom. Sukladno Ustavu, ured premijera je ukinut, a Erdoan sam formira vladu i regulira rad ministarstava bez parlamentarnog odobrenja. Ima, dakle, sve ovlasti diktatora i potpunu kontrolu nad vojskom budući da su na generalskim mjestima njegovi ljudi. Inače, Erdoan je 12. predsjednik Republike Turske od 2014. godine.

I koliko god je Erdoan moćan lider, ipak mu ne ide za rukom, jer je nedavno na lokalnim izborima izgubio kontrolu nad Istanbulom. Kandidat opozicije Ekrem Imamoglu pobijedio je u utrci za istanbulskog gradonačelnika. On je sekularist već su ga prozvali „antisultanom“ aludirajući na predsjednika Erdoana. Pobjeda Imamoglua utoliko je važnija kad se zna da su svi gradonačelnici Istanbula u proteklih 25 godina bili iz vladajuće islamističke Stranke pravde i razvoja (AKP), a da je nekad na toj dužnosti bio i Erdoan.

 Zaštititi ljudska prava

„Turska ima pravo da traži izručenje vlastitih državljana, a jednako tako BiH ima obavezu poštovanja vlastitog pravnog okvira i međunarodnih standarda koji regulišu zaštitu ljudskih prava. To u svakom slučaju predstavlja pravno pitanje i nikako ga ne treba stavljati u politički kontekst“, smatra pravnik i predsjedavajući Odbora direktora Transparensi internešenal BiH Srđan Blagovčanin. Naglašava da je Sud BiH u prošlosti donosio odluke postupajući po sličnim pitanjima te smatra da je to najbolji put. „U svakom slučaju, ovo pitanje ne bi smjelo biti pod uticajem politike. BiH kao suverena zemlja mora poštovati vlastite zakone i međunarodne pravne standarde zaštite ljudskih prava. Mada smo vidjeli da advokati osoba čije se izručenje traži upozoravaju na prisutne političke pritiske“, objasnio je on.

Posljedice neuspjelog puča

Kad je 15. jula 2016. jedna mala frakcija unutar vojske pokušala puč u Turskoj njihov cilj je bio nasilno uspostavljanje kontrole na nekoliko ključnih lokacija i institucija u Ankari, Istanbulu i drugim gradovima koji su pod kontrolom Vlade i predsjednika Erdoana. Tokom udara poginulo je najmanje 312 ljudi, a ranjeno ih je oko 1.500. Mnoge zgrade su uništene ili ozbiljno oštećene (zgrada parlamenta, predsjednička zgrada i sl.). Došlo je do masovnih hapšenja ljudi, uključujući vojne službenike, policajce, pravosudne službenike i sl. Također, slobode je lišeno više od 2.500 sudija, a razlozi takvog postupka još nisu poznati. Oko 20.000 prosvjetnih radnika je suspendirano i udaljeno sa radnih mjesta (uglavnom učitelji iz privatnih škola) pod optužbama da su podržavali čelne ljude udara.

(Magazin Start 2.august 2019.)

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!