Kolumne

Tekst: Emir Imamović Pirke

Rode mili Stewarte: Mlađim čitateljima kod nas njegovo ime, uglavnom, ne znači puno. Sredovječni i oni što se prave da to jesu, iako su samo stari, iznenade se kada vide da je još živ, iako danas nije neko čudo uhvatiti sedamdeset pet godina života. E upravo toliko ima britanski pjevač i muzičar, veliki navijač „Celtica“ i škotske fudbalske reprezentacije, nesuđeni nogometaš Rod Stewart. I još uvijek je, daleko više među strancima, raznim, velika zvijezda: neko od koga se traže autogrami i selfiji, pa se fotografije sa ponosom stavljaju na Facebook, Instagram i ono treće.

Uglavnom, taj Rod Stewart, pravi Rod Stewart, ovih je dana u Dubrovniku sa porodicom. Malo šeta, ide na kupanje, liže sladoled i radi sve što ljudi inače rade na godišnjem odmoru. I niko ga ne vuče za ruku, ne prekida ga u ručku i općenito ne pegla. Istina, za idealno ljetovanje mu možda fali poneki otvoreni restoran, ali dobro, može se to podnijeti u ime rahatluka.

Hoda, dakle, Rod Stewart, što sam, što sa ženom, Dubrovnikom, a ne gura se i ne skriva, kao da je došao negdje gdje nema ni televizijske slike, ni interneta, ni novina... ma gdje su i globalno najslavniji samo obični gosti.

Ne, nisu Dubrovčani, da ne bude zabune, blaženo neinformirani, neupućeni i nezainteresirani, sasvim suprotno. Čudno je vrijeme došlo u gradu u kojem su do prije samo godinu dana stanovnici upozoravani da iz kuća izlaze u slučaju krajnje nužde, jer su nenadano u obližnju luku uplovila još dva kruzera, pa se sa kraja na kraj Straduna ide kao sa kraja na kraj svijeta; u kojem se u staru jezgru ulazilo kao na finale Lige prvaka – čekajući u dugom redu, pa jedno po jedno; u kojem su kafa i kisela koštale kao bolji ručak u Sarajevu i u kojem je, baš u ovo doba godine, lakše bilo naći Kineza koji bolje od rahmetli Safeta Isovića pjeva „Šehidski rastanak“ nego slobodan krevet.

Najvažniji, najposjećeniji i najprofitabilniji grad hrvatskog turizma, omiljena destinacije nevjerovatno velikog broja turista iz cijelog svijeta, sredinom jula, dakle u takozvanoj špici sezone, samo je grad: ne pretjerano velik, ali zato jako lijep, star koliko i ugodan za nekoliko dana života u kojima je najveći problem odlučiti se šta za ručak.

Slika usamljenog, opuštenog, globalno poznatog pjevača koji, nogu za nogom, šeta Stradunom, krasna je ilustracija onoga što je ostalo od hrvatskog turizma, privredne grane kojom je susjedna država pokrivala barem petinu budžeta, rušeći rekorde posjećenosti iz godine u godinu i ostvarujući oko deset milijardi eura prihoda od najma sunca, mora, ležaljki i apartmana sa tri, četiri, pet, osamsto zvjezdica.

Treći puta isto: „Nakon prve i druge, moja zemlja počinje treći ciklus svoje utopije, svoje abortirane modernizacije. Oni koji znaju kako su prva dva završila, razumljivo znaju kako će i ovaj. Sve se to dogodilo u stotinu godina od ove slike. Ali ljudi na njoj o tome ništa ne mogu znati. Ne mogu znati ni da slijedi jedan rat, ni drugi, ni da će im se putevi rastepsti od Aucklanda do Čilea, ne znaju za sve ratove, industrijalizacije, inflacije i devalvacije, urbanizacije i etnička čišćenja koja će stoljeće pred njima donijeti. Ne mogu zamisliti da će u njihovu selu – malom i nepomičnom mjestašcu iz kojeg se bježi – kuće jednom kupovati Kanađani, Šveđani i Irci. Blaženo nesvjesni, oni slave svoje bratimstvo... vjerujući da jedan svijet – svijet kakav jedini poznaju 400 godina – neće i ne može prestati postojati. Gledam ih, tronut tim dirljivim, bezazlenim neznanjem. Gledam - i mislim: hoćemo li (ili kome ćemo) mi za sto godina izgledati isto tako bezazleno, dirljivo obnevidjeli? To je ono o čemu mislim dok gledam obiteljsku sliku iz 1914., iz posljednjih tjedana jednog svijeta koji još ne zna da mu je odzvonilo“, piše splitski novinar, scenarist, književnik i filmofil Jurica Pavičić u tekstu „Slika moje obitelji iz 1914.“, inspiriranom jednim i rijetkim snimkom Pavičića iz hvarskog sela Vrbanj – snimkom čijim bi opisom mogao započeti veliki roman epohe.

Pomenuti je esej objavljen u Pavičićevoj „Knjizi o jugu“, izašloj početkom prošle, 2019. godine, nekoliko mjeseci prije još jedne rekordne turističke sezone u Dalmaciji.

Zbilja, bilo je rekordno to ljeto: gurao se silan svijet po plažama i kamenim uličicama, ispred boljih restorana se čekalo u redovima, sve što se moglo pretvoriti u apartman je pretvoreno, cijene su divljale, a turisti trošili i trošili i trošili...

A onda je, krajem iste te 2019. registriran novi, živahni virus i „treći ciklus utopije“ je doživio svoj kraj.

Sličnosti i sličnosti: Kada se sastanu Dalmatinci i Bosanci – ali ne da prvi nešto rentaju, a drugi iznajmljuju – pa se napiju, krenu poređenja i potrage za sličnostima. Te jedni imaju sevdah, a drugi gušt, prvi ovo, drugi ono, a isto... i tako dalje i tako redom. Malo ko i malo kada poteže najveću sličnost od svih sličnosti: usud zbog kojeg je najizvjesniji scenario onaj najgori i zbog kojeg čovjek može biti siguran da će se historija ponoviti, ali ne kao farsa nego kao još jedna  tragedija u nizu.

Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, Dalmacija je bila regija vinske monokulture. Trajalo bi to ko zna koliko da parobrod nije ubrzao prekookeanska putovanja i omogućio sitnoj, američkoj uši, da put preživi. Filoksera je poharala vinograde po obali i otocima i na iseljavanje natjerala hiljade i hiljade dojučerašnjih težaka kojima riječ plaža nije značila ama baš ništa. Tada se, na prijelazu stoljeća, pa sve tako do druge polovine prošlog vijeka, zemlja uz more ostavljala ženskoj djeci da u miraz, eto, nešto ponesu, ali da to ne vrijedi puno.

Nakon Drugog svjetskog rata obala se, kao i ostatak bivše Jugoslavije, industrijalizirala, da bi tek sa krajem šezdesetih godina, nakon završetka Jadranske magistrale, turizam počeo postajati ozbiljna, ali nikako i primarna privredna grana.

Sve do smrti SFRJ gradovi na moru bili su upravo to, gradovi na moru, dakle nešto gdje se stanuje i ide na posao, a ne ide, to nikako, na odmor, dok su žitelji manjih mjesta plate u kombinatima za proizvodnju svega – od sokova do aluminijskih legura, od plastičnih papuča do brodova – podebljavali pretvarajući dijelove kuća u takozvane smještajne kapacitete.

Tranzicija je industriji napravila navlas isto što i vinska uš vinogradima. Pogoni su opustjeli, radnici su poslani na vječna čekanja i vikendice su, jer izbora nije bilo, postale temeljima room-zimmer-frei kulture koja se počela razvijati, razvijati, razvijati i još malo razvijati, pretvarajući manja mjesta u skup kuća sa ljudima ljeti, a gradove u open air resorte u kojima tukne ulje iz friteza, dok zanatske radnje i knjižare, servisi za sitne popravke i kafane za pijenje i propadanje postaju vine, olive, sushi i koktel barovi.

A onda je, ponovimo, otkriven novi, živahni virus i...

Mediteran kakav je stvarno nekada bio: Nije Dalmacija ovoga ljeta pusta kao što se možda čini. Nije, međutim, ni prenapučena kao što je bila. Uz malo sreće, a na nju se, znamo, ne treba puno oslanjati, hrvatski će turizam doseći možda i četvrtinu posjeta i prihoda iz prošle i prošlih godina. I ne, nije to malo, a moglo bi biti i taman da megalomanija nije bila temelj rasprodaje pogleda na prirodne ljepote.

Iracionalno narasli kapaciteti hrvatskog turizma toliki su da za njih nema dovoljno Hrvata koji, opet, nemaju dovoljno para da zakrpe dio manjka što će nastati masovnim odlukama da se ostane kod kuće i kada se ne mora. Na Srbe i Bosance u susjedstvu su ionako računali kao na sezonsku radnu snagu, dok Šveđana, Čeha i Poljaka ima toliko da i njima i domaćinima bude ugodno, samo što je to daleko od dovoljnog da se plate sve rate kredita, zaradi za devet mjeseci bez turista i ostavi nešto za kladionice i pive. Godine i godine hrvatskog ignoriranja upozorenja na opasnost od prevelikog oslanjanja na masovni turizam, došle su, eto, na naplatu. Račun je ispostavio virus i usput donio obavijest o krizi koja slijedi i od koje bi se Hrvatska, prema nekim prognozama, mogla oporavljati i deset godina.

Nekada davno, Hrvatska turistička zajednica je goste pozivala sloganom „Mediteran kakav je nekada bio“. No, tom Mediteranu nije bilo traga. Zato ga se sada vidi na svakom koraku. I izgleda lijepo. Osim ako se od najma tog pogleda živi...

(Foto: Ilustracija)