Piše: Đuro Kozar 

Genocid izvršen u julu 1995. godine nad Bošnjacima iz Srebrenice, na prijedlog Njemačke i Ruande i uz sponzorstvo još 15 država među kojima je i Bosna i Hercegovina, bio je na dnevnom redu Generalne skupštine Ujedinjenih nacija u Njujorku, a epilog rasprave je  rezolucija o osudi tog genocida i određivanje trajnog sjećanja u svijetu na više od 8.000 žrtava. U Generalnoj skupštini ne postoji mehanizam veta, što znači da se odluka donosi kad je izglasaju dvije trećine članica UN-a. U Vijeću sigurnosti UN-a 2015. nije spomenuta rezolucija zbog toga što je veto stavila Rusija, ali istina se time nije mogla negirati. Jer, masovne likvidacije zarobljenih Bošnjaka, od 15 do 75 godina, bile su planirane, a da bi se ta smrtonosna zamisao pretvorila u stvarnost određene su lokacije na kojima će se ubijati, te formacije koje će streljati, prevoziti, kopati jame i prikrivati megazločine.

Nisu na „optuženičkoj klupi“ u UN-u svi Srbi, kako se to tendenciozno objašnjava u Beogradu i Banjoj Luci, nego se akcentira krivična odgovornost za genocid vojske i policije RS-a te paravojnih formacija iz Republike Srbije. Po mnogim mišljenjima, ovo što rade nacionalisti u Banjoj Luci i Beogradu očajnički je nastavak napora da uvjere svijet da ono što se dogodilo u Srebrenici nije genocid.

Ubijanje i zataškavanje

Zbog genocida u Srebrenici u Haškom tribunalu osuđeno je 47 osoba na više od 700 godina zatvora, a izrečene su i četiri doživotne kazne – generalima Ratku Mladiću i Zdravku Tolimiru, pukovniku Ljubiši Beari i potpukovniku Vujadinu Popoviću, sa tim što su Tolimir i Beara u zatvoru umrli. Po istoj inkriminaciji u Sudu BiH osuđeno je 25 osoba na ukupno 400 godina zatvora. Sve to potvrđuje da se megazločin, bez obzira na sve pokušaje, ne može sakriti, počinitelji ostati nekažnjeni. U Sudu Bosne i Hercegovine počelo je suđenje sedmorici nekadašnjih komandanata i pripadnika Vojske Republike Srpske, optuženih za genocid, odnosno ubistva počinjena u julu 1995. na području Šekovića i Vlasenice. Ratko Vujović je optužen kao komandant Petog bataljona Vojne policije Drinskog korpusa, Željko Dupljanin i Goran Višković kao pripadnici te jedinice; Ljubomir Vlačić kao komandant Birčanske brigade VRS-a, Vitomir Pepić kao zamjenik komandanta Birčanskog bataljona ove brigade, Milovan Ognjenović kao komandir čete Vojne policije te brigade, a Vlastimir Golijan kao pripadnik Desetog diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS-a. Ovi optuženi bi trebali znati gdje su preostale grobnice u kojima su pokopane srebreničke žrtve.

Od 80 masovnih grobnica žrtava genocida počinjenog u Srebrenici, koliko je do sada pronađeno, samo osam ih je primarnog karaktera, sve ostale su sekundarne, u nekim slučajevima čak i tercijarne masovne grobnice. Posmrtni ostaci srebreničkih žrtava pronađeni su na više od 400 lokacija. Na više od 300 mjesta nalazili su se na površini zemlje. Masovne grobnice se, kako se pretpostavlja, nalaze na više područja u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, uglavnom u Podrinju. Bivši načelnik državne bezbjednosti Srbije u toku rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995. Jovica Stanišić bio je oficir za vezu predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića sa političkim i vojnim vrhom Republike Srpske i u tom svojstvu često je boravio na Palama. U julu 1995. slučajno je čuo da su vojska i policija likvidirali hiljadu (puta osam) zarobljenih muslimanskih civila iz Srebrenice, pa je vrativši se u Beograd o tome obavijestio Miloševića. Jedan moj beogradski kolega ispričao mi je da je čuo od prisutnih kako je predsjednik SRJ ljutito otprilike rekao: „Kad su znali toliko ubijati, zaprijeti im da kako znaju i umeju izbrišu tragove ubistava, jer ako se to otkrije loše im se piše, a bogami i nama.“ Stanišić je ovo upozorenje prenio Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, a oni nisu oklijevali.

Kad je 16. jula 1995. završen masovni masakr srebreničkih Bošnjaka u Branjevu, Kozluku, Petkovcima, Orahovcu i Kravici, u zoni Zvorničke i Bratunačke brigade Drinskog korpusa VRS-a počela su ukopavanja ubijenih u masovne grobnice, ali tu leševi neće dugo ostati, jer će, nakon Miloševićevih oštrih riječi, početi njihovo preseljenje. Od 1. augusta do 1. novembra ‘95. provedena je operacija radi zataškavanja zločina genocida, a Haški tribunal je utvrdio da je izvršeno „organizirano i sveobuhvatno nastojanje da se prikriju pogubljenja tako što su tijela otkopavana iz primarnih grobnica i iznova pokopavana u sekundarne, a potom u tercijarne grobnice“.

Izgleda da je tada arogantnog Mladića uhvatio strah pa je, po nekim saznanjima, u prisustvu svog pomoćnika generala Zdravka Tolimira, objasnio zapovjedniku Drinskog korpusa generalu Radislavu Krstiću šta mu je raditi, naglasivši da na terenu masakra bude sve tako kao da se tih julskih dana nije ništa dogodilo. Nažalost, dogodio se genocid nad Bošnjacima najveći u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Krstić je naložio da inžinjerijske čete iz spomenute dvije brigade otkopavaju skelete, odvoze ih na druge lokacije i ponovo u nepristupačnim predjelima zakopavaju i maskiraju. Osim vojnih inžinjerskih mašina, da bi operacija bila uspješna, iz civilstva su angažirani bageri, buldožeri i kamioni. Sve to uz najveći stupanj vojne tajne i da se vojnici koji su u tome sudjelovali ponašaju kao da „nisu ništa ni vidjeli, ni čuli“.

Potpukovnik Popović, koji je s pukovnikom Ljubišom Bearom revnosno zapovijedao izvršenje masovnih pogubljenja, sada u novoj, opet zločinačkoj ulozi nadzirao je premještanje ubijenih kao da se ne radi o ljudskim tijelima nego o kućnom namještaju. Svoj doprinos u prikrivanju leševa dao je i zamjenik komandanta Zvorničke brigade major Dragan Obrenović, koji je u beogradskom nedjeljniku „Vreme“ označen kao „skrivač masovnih grobnica“. Pritisnut dokazima Obrenović je na suđenju u Haškom tribunalu priznao izvršenje genocida i kažnjen zatvorom od 17 godina. Najteže ratne zločine nad bošnjačkim zarobljenicima priznao je vojnik VRS-a Dražen Erdemović (pet godina zatvora)  kao i Momir Nikolić, osuđen na 20 godina zatvora, koji s novim identitetom živi negdje u Skandinaviji.

Validnost prve komisije

Pod pritiskom tadašnjeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna (Paddy Ashdown, 1941-2018.) i Doma za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH, vlastima RS-a je naloženo da se objektivno i stručno istraže okolnosti u kojima se dogodio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici. Tadašnji predsjednik Republike Srpske Dragan Čavić nije imao kud, nego se saglasio sa tim da entitetska vlada 2003. formira komisiju za Srebrenicu u koju su imenovani: petorica Srba, jedan Britanac i jedan Bošnjak – profesor dr. Smail Čekić, koji je bio i predstavnik žrtava genocida. Komisija je prikupila brojnu dokumentaciju različite provenijencije, uključujući i onu koja do tada nije bila poznata, kao što su npr. originalni redovni borbeni izvještaji Glavnog štaba VRS-a. Komisija je, također, izvršila rekonstrukciju događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula '95 ili, kako to u njenom izvještaju od juna 2004. stoji, „cjelovitije je sagledala navedene događaje i s tim u vezi utvrdila da je u periodu od 10. do 19. jula '95. godine likvidirano više hiljada Bošnjaka na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, te da je izvršilac, pored ostalog, preduzeo mjere prikrivanja zločina premještanjem tijela“, potom, što je izrazito značajno, prihvatila činjenicu da je riječ o genocidu.

Zatim, Komisija je utvrdila broj i identitet nestalih lica, odnosno žrtava genocida te otkrila lokacije masovnih grobnica. Nakon što je Komisija završila rad, Vlada RS-a je iduće godine, u okviru tih rezultata istraživanja, formirala posebnu „Radnu grupu za provođenje zaključaka iz konačnog izvještaja Komisije za Srebrenicu“. Članovi te grupe bili su šestorica Srba i jedan Bošnjak. Tokom 2005. godine Radna grupa je na osnovu relevantnih dokumenata Komisije za Srebrenicu i dokumenata do kojih je došla vlastitim istraživanjem utvrdila koje su osobe, komande, jedinice i ustanove VRS-a, Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva odbrane RS-a, kao i tadašnje Vojske Jugoslavije i MUP-a Republike Srbije, uključujući i osobe zaposlene u bezbjednosnim strukturama entiteta RS-a i države BiH, učestvovale u zločinima genocida u Srebrenici jula 1995. godine.

Narodna skupština RS-a 4. augusta 2018. odbila je Izvještaj komisije o genocidu u Srebrenici koji je entitetska vlada usvojila 2004. godine. Član ove komisije profesor Čekić je dobio poziv da prisustvuje sjednici NS-a, ali se nije odazvao, jer mu nije bilo dopušteno da sudjeluje u raspravi. Poslanici Narodne skupštine RS-a su zaključili da se Izvještajem Komisije o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine manipuliše istinom i pokušava mijenjati karakter rata u BiH, a sve u funkciji slabljenja Republike Srpske. Prof. Čekić mi je u jednom razgovoru rekao da je srpska nacionalistička elita, na čelu sa Miloradom Dodikom, odbacila spomenuti izvještaj jer su činjenice koje su svojevremeno sami prihvatili, teže od svih haških presuda.

- Jasno je da je Dodikova destruktivna politika uperena protiv države BiH s namjerom priključenja RS-a Srbiji, a to nije moguće ako je vlast RS-a i sama, prihvatanjem Izvještaja Komisije za Srebrenicu, priznala da je počinjen genocid - smatra dr. Smail Čekić, te pojašnjava: - Pet srpskih članova Komisije potpisali su Izvještaj o Srebrenici. Radna grupa je, također, usvojila sve te izvještaje. Vlada RS-a je prihvatila rezultate istraživanja Komisije, uputila ih Domu za ljudska prava, a Dom za ljudska prava i Ured visokog predstavnika također su prihvatili rezultate našeg istraživanja. Time su izvještaji Vlade RS-a, odnosno vladine Komisije, postali konačni, verifikovani od svih političkih i pravnih subjekata u ovoj državi i oni više ne mogu biti predmet rasprave. Vlast RS-a može formirati neku novu komisiju, ali rezultate Komisije iz 2004. godine niko ne može poništiti, ukinuti niti revidirati. NSRS u ovom slučaju nije nadležna ni kompetentna da to uradi.

Pristranost tzv. nezavisnih

Nakon što je dobila izvještaj prethodne komisije, Vlada RS-a je 1. 4. 2019. formirala devetočlanu Međunarodnu komisiju za stradanje svih naroda u i oko Srebrenice u periodu od 1992. do 1995. godine. Komisija je za predsjedavajućeg imenovala Gideona Greifa, iz Izraela, a članovi su Adenrele Shinaba, iz Nigerije, Yuki Osa, iz Japana, Roger Bayard, iz Australije, Zeng Yi, iz Kine, Giuseppe Zaccharia, iz Italije, Markus Goldbach, iz Njemačke, Laurence Armand French, iz SAD, i Marija Đurić, iz Srbije, stručnjakinja u oblasti forenzičke antropologije. Tadašnji direktor Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica iz Banje Luke Milorad Kojić je rekao da će ova komisija raditi nezavisno i da u svom radu neće uzeti u obzir činjenice utvrđene u tri institucije – u Međunarodnom sudu pravde u postupku između BiH i Srbije, kao i one na suđenjima u Haškom tribunalu i Sudu BiH. Već tada je bilo jasno da je ova međunarodna komisija samo formalno pokriće da bi se u njenom izvještaju iznijelo ono što odgovara vladajućoj garnituri u Republici Srpskoj. Tako je i bilo, jer je predsjedavajući Grajf 21. 7. 2021. na pres-konferenciji u Banjoj Luci rekao da je komisija usvojila izvještaj o svom radu napisan na 6.000 stranica i zaključila kako se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida, niti genocid uopće. Istaknuto je da je stvarni broj bošnjačkih žrtava upola manji od broja koji se navodi u presudama Haškog tribunal.

U Federaciji BiH je, nakon objavljivanja uratka ove tzv. nezavisne međunarodne komisije za Srebrenicu, naglašeno da je to skandalozan izvještaj kojem je cilj relativizacija počinjeg zločina genocida i odgovornosti počinitelja. U izvještaju ove komisije se navodi tendenciozan zaključak o tome da su Bošnjaci, nakon pada Srebrenice, pobijeni kao ratni zarobljenici, da su odgovorni i da ih je trebalo kazniti. Da parodija bude veća, general Mladić je po njima radio sve po standardima, a komisija ne sumnja u zločinačku prirodu ovih ubistava. Pravnici i eksperti za tranzicijsku pravdu ranije su kritizirali osnivanje komisije za Srebrenicu smatrajući da su osobe koje su u njih imenovane pristrasne te da se radi o pokušaju osporavanja genocida u Srebrenici. Za razliku od komisije koja je formirana 2003. u kojoj je bio i jedan Bošnjak (prof. dr. Smail Čekić), u ovoj međunarodnoj nije bilo nijednog iz bošnjačkog naroda, ali je bila jedna iz srpskog – prof. dr. Marija Đurić, čiji je zadatak vjerojatno bio da se u komunikaciji sa Kojićevim centrom, sve uradi po mjeri establišmenta u Republici Srpskoj.

Bilo je očevidno da je tzv. nezavisnoj komisiji iz vrha RS-a preporučeno da znatno smanji broj Bošnjaka koji su likvidirani na više lokacija u ljeto 1995. godine. Tako je komisija procijenila da se broj zarobljenih i strijeljanih u julu 1995. kreće od 1.500 do 2.000 do maksimalno 2.500-3.000 ljudi, te da se do ove brojke došlo ako se u vidu ima da je oko 7.000 ljudi nestalo, a da je između 4.000 i 5.000 stradalo u borbi i drugim okolnostima. Sa druge strane, sudska vijeća su u srebreničkim haškim predmetima utvrdila da su, u roku od nekoliko dana u julu 1995. godine, vojne i policijske formacije Republike Srpske pogubile 8.000 muškaraca, Muslimana, iz Srebrenice i njene okoline, u okviru sistematske operacije velikih razmjera koja je započela 12. jula 1995. odvajanjem muslimanskih muškaraca od žena i djece koji su se okupili u Potočarima, a koji su kasnije držani na raznim mjestima u općini Bratunac. Osim toga, u presudi generalu Ratku Mladiću, osuđenom na doživotni zatvor, između ostalog i zbog genocida u Srebrenici, stoji da prilikom pogubljenja zarobljenih muškaraca nije preduzeto ništa kako bi se vojnici odvojili od civila, odnosno da su u svim tim pogubljenjima sistematski ciljani vojnosposobni muškarci bez obzira na to da li su bili civili ili vojnici, a među ubijenim je bilo i maloljetnih mladića.

Članovi Međunarodne komisije uputili su kritiku sudskim vijećima Haškog tribunala zbog toga što su imala ograničen pogled na događaje iz jula 1995. i da nisu argumentirali da je postojala posebna namjera za uništavanje zaštićene grupe Muslimana kao takve. Prema ocjeni komisije, Tribunal u Hagu nije uspio da dokaže da su ispunjeni posebni kriterijumi za postojanje posebne genocidne namjere. Gideon Grajf je u intervjuu Televiziji RS-a rekao: „Događaji u Srebrenici i oko nje nisu genocid ni na koji način. Dokazali smo da se nije radilo o genocidu. Ako neko koristi taj termin, treba ga izbrisati iz historije, jer je važno zato što su optužbe o počinjenom genocidu veoma ozbiljne. Odluka o činjenju genocida predstavlja težak zločin, a u ovom slučaju to djelo ne postoji“, kazao je Greif prilikom gostovanja na RTRS-u.

Nije se ni očekivalo da će ova komisija prihvatiti presude Haškog tribunala, ali je potpuno neprihvatljivo da se osporavaju dokazi koji su prikupljani godinama putem svjedočenja svjedoka genocida, vještaka, a potkrijepljeni su validnom dokumentacijom.

Haški tribunal sve dokazao 

Više od 40 tužitelja i sudija radilo je na devet srebreničkih predmeta. U jednoj od najvećih presuda, kojom su osuđeni članovi Glavnog štaba VRS-a, Drinskog korpusa, Zvorničke brigade i MUP-a RS-a, kao i u predmetu „Popović i ostali“, saslušano je ili su na drugi način uvedeni iskazi 315 svjedoka te je predočeno više od 5.300 materijalnih dokaza. Više od 180 svjedoka je saslušano tokom suđenja Zdravku Tolimiru, bivšem komandantu za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS-a koji je zbog genocida osuđen na doživotnu kaznu zatvora, te je predočeno oko 3.500 materijalnih dokaza. Sudski postupci u Hagu su u prosjeku trajali po četiri godine, s izuzetkom Karadžića i Mladića, koji su u konačnici, osim za genocid, osuđeni i za druge zločine počinjene u ostalim gradovima i općinama u BiH. Tokom svog obraćanja na godišnjicu genocida 11. jula ove godine, predsjednik Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS) Theodor Meron je kazao da su činjenice utvrđene u Hagu „toliko blizu pojmu naučno utvrđenog stanja koliko je to ljudski moguće“.

Poslije izricanja drugostepene presude u predmetu 'Mladić', genocid u Srebrenici potvrdile su čak 34 sudije iz 29 zemalja na pet različitih kontinenata, rekao je Meron, koji je naglasio da su činjenice mukotrpno istraživane, rigorozno provjeravane te potvrđene u brojnim predmetima u kojima se došlo do zaključka da se u Srebrenici desio genocid, što je zaključak do kojeg je došao i Međunarodni sud pravde, a dosuđene su ukupno 423 godine zatvora.

Rezolucija UN-a o Srebrenici

U Rezoluciji o genocidu u Srebrenici ni u jednoj riječi ne pominje se ni Republika Srbija ni Republika Srpska, nego se navodi da se 11. juli svake godine obilježava kao međunarodni dan sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine. Rezolucijom se također bezrezervno osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenici i potiče države članice UN-a da u svojim obrazovnim programima sačuvaju utvrđene činjenice o tom genocidu i spriječe revizionizam i pojavljivanje genocida u budućnosti. Bez rezerve se osuđuju i radnje koje veličaju one koji su osuđeni za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, uključujući one koji su odgovorni za genocid u Srebrenici.

Rezolucijom je naglašena i važnost dovršetka procesa pronalaska i identifikacije preostalih žrtava genocida u Srebrenici i njihovog dostojanstvenog sahranjivanja i poziva na nastavak krivičnog progona počinitelja genocida u Srebrenici. Od generalnog sekretara UN-a se zahtijeva da uspostavi informativni program pod nazivom „Genocid u Srebrenici i Ujedinjene nacije“, počevši svoje aktivnosti s pripremama za 30. godišnjicu 2025. godine. Od generalnog sekretara se nadalje traži da svim državama članicama, organizacijama sistema Ujedinjenih nacija i organizacija civilnog društva skrene pažnju na ovu rezoluciju radi odgovarajućeg poštivanja.

Jevreji protiv Grajfa

Potpredsjednik Svjetskog jevrejskog kongresa Menachem Z. Rosensaft u potpunosti je odbacio zaključke konačnog izvještaja Međunarodne komisije predvođene izraelskim akademikom Gideonom Grajfom, nazivajući sadržaj izvještaja „sramotnim“ za akademsku zajednicu. Rosensaft je obrazložio kako je komisija imenovana na inicijativu „separatističkog lidera bosanskih Srba koji negira genocid“, a na njenom čelu je izraelski akademik „poznat po svojim prosrpskim stavovima“. Rosensaft je napisao kako je riječ o dokumentu „koji zaslužuje da bude poslan na smetljište historije“ i koji je „korišten samo za demonstraciju moralnih propusta pojedinaca – poslovično 'korisnih idiota', koji se upuštaju u poricanje i iskrivljavanje genocida“.

Ono što je „posebno cinična karakteristika tekuće kampanje poricanja genocida“ je imenovanje izraelskog akademika Gideona Grajfa na čelo Nezavisne međunarodne istražne komisije, piše Rosensaft, tvrdeći da je to učinjeno vjerovatno da bi dalo pseudoakademsku auru onome što je očigledno trebalo biti još jedno pobijanje ili u najmanju ruku umanjivanje rasprostranjenih kršenja međunarodnog prava među njima i užasnih zločina protiv čovječnosti i genocida.

Ratko Mladić naredio genocid

Po naredbi komandanta Glavnog štaba Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića, njegovi najbliži suradnici Zdravko Tolimir, Ljubiša Beara i Vujadin Popović organizirali su da se na više lokacija ubije 8.000 srebreničkih bošnjačkih muškaraca i dječaka i takav genocid se poslije Drugog svjetskog rata do tada nije nigdje desio. U toku prvostupanjskog suđenja, koje je trajalo više od tri i po godine, sudsko vijeće saslušalo je više od 600 svjedoka, unijelo oko 10.000 dokaza i u obzir uzelo i 2.000 presuđenih činjenica te da su njegovi zločini utjecali na 100.000 ljudi koji posljedice osjećaju i danas. U Haškom tribunalu je dokazano da Mladić nije heroj, nego ratni zločinac koji je upotrijebio svoju vojnu moć da bi namjerno gađao stanovništvo, da bi razorio živote i civilne zajednice i da mu je izrečena pravična presuda nakon fer suđenja.

Zanimljivo je šta o Mladiću kažu oni koji su ga u JNA bolje poznavali. Nekadašnji pukovnik i pisac Ljubodrag Stojadinović, koji je s njim službovao u Skoplju, opisao ga je kao „narcisoidnog, uobraženog, taštog i arogantnog“, dok je vojni diplomat i istoričar Gajo Petković rekao da je Mladić bio cinik i sadist. General Ibrahim Alibegović bio je nadređen Mladiću u Bitoljskom korpusu JNA, pa sam ga 2001. godine u Sarajevu, gdje se preselio iz Beograda, pitao za mišljenje: „Mladić je bio prestrog u komandovanju, tražio slijepu poslušnost, tipičan karijerista koji je potčinjenim starješinama davao niže ocjene da bi sebe više isticao. Tada se njegov nacionalizam nije primjećivao, ali će sve ono najgore u njegovom karakteru, što je prikrivao u JNA, nažalost, doći do izražaja u Vojsci RS-a, a najviše u izvršenju genocida u Srebrenici.“

Đuro Kozar , novinar i vojno politički analitičar. Dugogodišnji je saradnik magazina Start BiH.