Kolumne

Mi svakako imamo manje za izgubiti. Puno, puno manje od onih zbog čijih se milijardi Zemlja žari. Oni su nas, naime, doveli ovdje gdje smo sada, a njihova nagla i navodna briga za bolje sutra se ne razlikuje od motiva zbog kojeg su ignorisali upozorenja nauke. A nauka već odavno upozorava gdje vodi skupljanje milijardi bez razmišljanja o posljedicama koje, evo, mi trpimo  

PIŠE: Emir Imamović Pirke

SARAJEVO ĆE IMATI KLIMU KAO MOSTAR: Bila je zima sa puno snijega i bilo je to prije 25 godina, tu negdje. U zatrpanom Sarajevu frižideri nisu imali nikakvog smisla. Sve što bi se iznijelo na balkon, zaledilo bi se malo, samo malo sporije nego u Sibiru. Baš je tada, te davne godine, ondašnji novinar ondašnjih „Dana“ Ermin Čengić, nakon razgovora sa meteorolozima, klimatolozima i još nekim, napisao i objavio tekst pod naslovom: „Sarajevo će imati klimu kao Mostar“.

Čim bi, znači često, počeo cvokotati od hladnoće, jedan glupan sa trenutnim angažmanom u „Startu“ bi Čengu pitao kada će, ali tačno, Sarajevo imati klimu kao Mostar. Naravno, pitanje je trebalo glasiti: a kakvu će onda, kada Sarajevo bude imalo klimu kao Mostar, klimu imati centar Hercegovine? Odgovor, evo, znamo: kao one meksičke pustinje u kojima kokoš snese ćimbur za minutu, a za tri bude reš pečena.

Poentu ste, nema nikakve sumnje, shvatili: ko ne sluša Čengu, sluša vremensku prognozu i konta je li se pametnije ubiti u roku odmah ili sačekati da malo padne žega.

REVIZIJA STAVA: Prije samo desetak godina jedan je mudrac, isti onaj što je sada na angažmanu u „Startu“, uz tanak gemišt u šarenom i ugodnom hladu kazao da je ekologija luksuz bogatih. Danas, dok vazduh trepti kao da nebo gori – a ne gori, jer gori zemlja – ta sentenca treba glasiti: ekologija je obaveza bogatih. Ma trebala je glasiti isto i onda, ali dobro, šta da se radi.

Teško da se i u najstarijim bazama nepotrebnih podataka može saznati ko je i kada prvi rekao kako svi skupa idemo ravno u užas dok se radikalna manjina enormno bogati i usput uništava prirodu mijenjajući je po svojoj volji i isključivo prema svojim interesima. Tropske noći u Sarajevu, zahlađenje poslije kojeg u Čapljini bude ugodnih 37 stepeni u hladu, rijeke čija je temperatura takva da ribe izlaze da se malo ohlade, dio su onoga na što je upozoravala znanstvena zajednica do koje su vlasnici krupnog, najkrupnijeg mogućeg kapitala, držali koliko i Ramo Isak do frizure.

Klimatska kataklizma u direktnom prijenosu traži – je li tako, tako je, al' u nekoj stvari – da sada skoro svi redom podnesemo žrtvu i opet, ali opet, učinimo sve da nama bude trenutno gore, kako bi milijarderima postalo isto kao nekada.

Vjerovati kako će rijetko i nježno korištenje klima uređaja i radijatori na kojima pivo održava idealnu temperaturu za konzumiranje vratiti klimu na onu od prije četrdesetak godina je, da se ne lažemo, naivnije od vjerovanja da se pjevanjem „Give peace a chance“ mogu zaustaviti bliskoistočni ratovi. Tražiti od većine, velike većine nas i svih drugih, nama sličnih, da se žrtvujemo za spas Zemlje je, blago, jako blago rečeno, licemjerno.

PODJELA KRIVNJE I ULOGA: Nisu policajac iz Kalesije, pedijatrica iz Ljubuškog, vojnikinja iz Bužima i profesor biologije iz Banje Luke, čineći globalnu štetu, kupovali londonske dvorce, newyorške penthouse dimenzija dva-tri fudbalska terena, jahte sa heliodromima i vile na Floridi na čiji prvi sprat može stati kompletno stanovništvo Gacka, kao što niko od njih nema ličnog bankara u Švicarskoj, račun na Kajmanskim Otocima, niti se ikada privatnim avionom odvezao u Italiju po ručno rađene cipele i odijelo po mjeri.

U svijetu koji gori pred našim očima sada bi, koliko danas, a najdalje prekosutra, policajac iz Kalesije, pedijatrica iz Ljubuškog, vojnikinja iz Bužima i profesor biologije iz Banje Luke trebali spašavati što se spasiti da i to tako što će se ljeti topiti, zimi smrzavati, polovni automobil ostaviti da kisne i, bude li potrebe, umjesto mesa jesti nešto što nije imalo ime, mamu i trčalo po livadi, već samo od sebe raste po gradskim parkovima.

Istina, postoji i druga varijanta: mogu policajac iz Kalesije, pedijatrica iz Ljubuškog, vojnikinja iz Bužima i profesor biologije iz Banje Luke dići jedan kredit za fasadu sa toplotnom izolacijom, drugi za ugradnju solara, treći za električni automobil, četvrti za preskupu hranu iz ekološkog uzgoja, a peti… Dobro, peti ne treba: otpad se po kućama ionako razdvaja besplatno, dok njegov odvoz još ima razumnu cijenu.

Za isto to vrijeme će oni što su, čineći globalnu štetu, kupovali londonske dvorce, newyorške penthouse, jahte sa helidromima i vile na Floridi, upoznali ličnog bankara u Švicarskoj, otvorili račun na Kajmanskim Otocima i nije im, ma nikako i nikada, problem privatnim avionom otići u Italiju po ručno rađene cipele i odijelo po mjeri, ljetovati u Alpama i zimovati tamo gdje je globalno zagrijavanje prosječnu zimsku temperaturu podiglo sa devet na 22 Celzijusa. I tek će ponekad, između pjenušca za doručak i bifteka posutog zlatnim trakama za ručak, podsjetiti žrtve svoje pohlepe da ne zaborave odvojiti plastiku od krompirovih kora i ne pitaju, ni u ludilu, zašto se, ukoliko je ta plastika toliko opasna, a ambalaža od reciklirane užasno skupa, sve – od kisele vode, preko mlijeka, do sokova sa bijelim šećerom i vještačkom bojom – ne prodaje u staklenim bocama.

Statistička šaka jada je akumulirala većinu svjetskog bogatstva i prvo se dosjetila da žrtvama baci mrvice kako bi se te žrtve ekološki osvijestile i posvetile brizi za sutrašnjicu, da bi im sada, kada se šteta pokazala i većom i bržom od očekivane, preporučivali da se malo – uslovno rečeno malo – pate na vrelini, jer drugačije nema reanimacije civilizacije u kojoj će bogataška djeca opet moći uživati u londonskim dvorcima, newyorškim penthousima, na jahtama sa helidromima i u vilama na Floridi.

REVOLUCIONARNA (NE)ODGOVORNOST: Francuski pjesnik Charles Baudelaire je kazao kako je najbolji đavlov trik u tome što je uvjerio ljude da ne postoji. Najveći uspjeh krupnog kapitala je u tome što je političare i političarke s lijevog centra uvjerio kako su zelena tranzicija, eko-aktivizam, pa i fanatizam, uz insistiranje na ličnoj odgovornosti bez obzira na nivo krivnje, prioritetniji od klasne borbe. U toj postavci se očekuje da vlasnici svega što je klimu dovelo do džehenemske počnu pokazivati ekološku svijest i pređu na odgovornije, daleko odgovornije poslovanje – prije nego se od žege sklone u planine – a od onih što su radili u velikim zagađivačima, jer drugdje nisu mogli, da paze koliko im dnevno radi klima kupljena na rate i slobodno, koliko god hoće, maštaju o SUV-u na baterije, iako nemaju ni za novi automobil u kojeg se ne sipa dizel-gorivo.

Za stradanje u majci svih bitaka – a borba protiv klimatskih promjena to jeste – odabrani su, dakle, oni što su za iste te promjene odgovorni koliko i lavovske pjesnikinje ili kijevski apstraktni slikari za ruska bombardiranja Kijeva.

Biti subverzivan, ma revolucionaran danas, znači biti lično neodgovoran i, zašto ne, ideološki radikalan. Prvo podrazumijeva hlađenje i grijanje do stanja ugodnosti, bez obzira na nimalo lijep i vrlo predvidljiv ishod. Neće to biti, da parafraziramo junaka iz novele „Paviljon“ Viktora Ivančića, promjena svijeta na bolje, već promjena kao takva. Mi svakako imamo manje za izgubiti. Puno, puno manje od onih zbog čijih se milijardi Zemlja žari. Oni su, nas, naime, doveli ovdje gdje smo sada, a njihova nagla i navodna briga za bolje sutra se ne razlikuje od motiva zbog kojeg su ignorisali upozorenja nauke.

Nekada davno, ne čak ni toliko davno, eto recimo dok se čekalo da Sarajevo ima klimu kao Mostar, oni što su, čineći globalnu štetu, kupovali londonske dvorce, newyorške penthouse, jahte sa helidromima i vile na Floridi, upoznali ličnog bankara u Švicarskoj, otvorili račun na Kajmanskim Otocima i privatnim avionom išli u Italiju po ručno rađene cipele i odijelo po mjeri su između beskonačnog gomilanja bogatstva i općeg dobra nepogrešivo birali prvo.

Sada, dok slušaju ili čak šalju apele i nadaju se da ćemo zajedničkim snagama, više našim nego njihovim, spasiti svijet od izgaranja, zapravo čekaju da se, kažimo tako, vrijeme i popravi i vrati. Da sve bude kako je bilo i da opet, i opet uzalud, nauka upozorava gdje vodi skupljanje milijardi bez razmišljanja o posljedicama koje, evo, mi trpimo.