Kolumne

Piše: Đuro Kozar

Non-paper kojim se predviđa prekrajanje granica na zapadnom Balkanu, neovisno od toga da li je nastao u Ljubljani, Budimpešti ili na nekom drugom mjestu, izazvao je erupciju negativnih reagiranja i označen kao opasan pokušaj konačnog raspada bivše SFRJ. Poslije su došla negiranja iz nekih kabineta koji o tome „ništa ne znaju“, ali da takav dokument postoji potvrđuje i činjenica da su ga prvi u cijelosti objavili slovenski mediji. Njegov sadržaj povezali su sa pitanjem predsjednika Slovenije Boruta Pahora u Predsjedništvu BiH o tome da li se Bosna i Hercegovine može mirno razići. Naravno, takvu opciju odbacili su Šefik Džaferović i Željko Komšić, a Milorad Dodik je, na fonu njegovih teza o secesiji Republike Srpske od BiH, to prihvatio. Ohrabrujuće je da su pitanje o navodnom preuređenju BiH odbacili u sjedištu Evropske unije i NATO-u.

Štetno i za Sloveniju

Čim se u javnosti pojavio non-paper neki su prvo u Sloveniji, pa poslije i drugdje, prepoznali rukopis slovenskog premijera Janeza Janše, ali je ovaj vjerojatno pod pritiskom predsjednika Pahora i nekih stranaka, to negirao nazvavši postojanje tog dokumeta izmišljotinom. Kazao je da opozicione partije, ali i zastupnica u Evropskom parlamentu Tanja Fajon šire lažne karte. Ona mu je odgovorila da je vrijeme da se i zvanično oglasi o politici Slovenije prema zapadnom Balkanu. Sumnja je ostala, ali i pitanje: zašto to Janša radi i šta ga je vodilo da se uplete u priču koja je u suprotnosti sa političkim i gospodarskim interesima Slovenije? Ključno za razumijevanje jest da se ne radi o slučajnoj grešci. Upravo suprotno, afera non-paper je u suštini otkrila ono što se moglo naslutiti već neko vrijeme, da je Janša aktivan igrač u procesima koji vode u drugom pravcu – u Budimpeštu ili, možda, u Moskvu.

Novinari Primož Cirman i Vesba Vuković, na ljubljanskom portalu Necenzurirano, pišu: „U tim igrama Janša ima ulogu satelita, vazala ili kurira. Značajan je radi narednog predsjedavanja Europskom unijom, ali je i najranjiviji. U Bosni i Hercegovini su brzo našli njegovu slabu tačku – Roka Snežiča i poslove njegove mreže za obrtanje miliona, iz koje je prije tri godine Slovenskoj demokratskoj stranci posudio pola miliona eura. Nije riječ samo o sigurnosnim rizicima. Ključno saznanje afere non-paper je da Sloveniju vode ljudi koji su spremni vlastitu državu eksponirati ili joj čak i naškoditi zbog interesa drugih država ili njihovih vođa. Slovenija kao članica NATO-a pleše, kako žele Budimpešta i Moskva, koja je kod nas povijesno uvijek bila više uvezana u ljevicu.“

Tanja Fajon je poznata osoba u Sloveniji i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije jer već u trećem mandatu obavlja funkciju zastupnice u Evropskom parlametnu, a odnedavno je i predsjednica najjače opozicione stranke u Sloveniji – Socijalnih demokrata, skraćeno SD, a Janšin je SDS. Izjavila je da su je ovih dana preplavili pozivi i brojne zabrinute poruke iz BiH koje upozoravaju na to da premijer Janša pokušava dovršiti plan Milošević-Tuđman za formiranje velike Srbije i velike Hrvatske prijedlogom za mirni raspad BiH. „Takvo neodgovorno ponašanje moglo bi dovesti do novog rata na Balkanu“, napisala je. Putem twittera pitala je Janšu da objasni šta se tačno nalazi u tom dokumentu i poručila: „To može biti vrlo štetno za vanjsku politiku Slovenije.“

Afera sa „Mladinom“

Janez Janša (rođen 1958. u Grosuplju kod Ljubljane) u 17. godini primljen je u Savez komunista Jugoslavije, a potom pravio karijeru u Savezu socijalističke omladine Slovenije doguravši i do predsjednika Republičke konferencije SSO, ali se 80-ih potpuno promijenio, pa je kritikovao sve ono za šta se ranije zalagao. Pri tome je išao iz afere u aferu – padao i uspinjao se, dva puta bio u zatvoru – jednom zbog odavanja vojne tajne, a drugi put zbog korupcije – u tri mandata biran za premijera slovenske vlade, a u međuvremenu dva puta se ženio i ima četvoro djece. Pažnju šire javnosti na sebe je skrenuo tekstovima u časopisu „Mladina“ u kojima je kontinuirano vrlo kritički pisao o zbivanjima u Jugoslaviji, predviđajući joj skori raspad, a najradikalniji je bio protiv JNA koju je nazivao glomaznom mašinerijom koja nepotrebno guta velika federalna proračunska sredstva.

U jednom tekstu, po mišljenju vojnog tužitelja u Ljubljani, otkrio je vojne tajne, pa je zajedno sa još trojicom svojih istomišjenika – Janezom Borštnerom, Davidom Tasićem i Francijem Zavrlom – pritvoren, optužen i osuđen. Prošle godine je umro Tasić, Srbin, rođen u Kruševcu, koji je u Ljubljani studirao, a u vrijeme Janšinog pisanja bio je urednik „Mladine“. Suđenje četvorki u Ljubljani bio je jedan od prijelomnih događaja u burnom procesu demokratizacije i liberalizacije u drugoj polovini 80-ih godina prošlog stoljeća te neki u Sloveniji smatraju da je taj proces pokrenuo lavinu, koja je naposlijetku srušila jugoslavensku federaciju. Oni su jednostavno iskoristili situaciju pokazujući se velikim demokratama u tranzicji prostora Jugoslavije.

U to vrijeme bio sam novinar u Unutrašnjopolitičkoj rubrici „Oslobođenja“, pratio sam događaje u Sloveniji i primjećivao da je Janša pretjerivao u kritikama i unosio defetizam. Političkih ekonomskih problema je bilo, to se zna, ali ih je preuveličavao želeći sebi dati veću važnost. Cilj mu je bio – slovenska neovisnost, ali ne samo njemu nego i drugim vodećim političarima u deželi. Ubijeđen sam da ne bi pojedini Slovenci mogli srušiti Jugoslaviju, mali su oni bili za to, nego je njen rušitelj bio srbijanski predsjednik Slobodan Milošević koji je preuzeo punu kontrolu nad JNA i tako realizirao projekt tzv. velike Srbije, a u tom velikodržavom projektu Slovenija nije bila bitna već teritorije Hrvatske i BiH.

U vezi s aferom odavanja vojne tajne, sve je počelo kad je tadašnja slovenska služba državne sigurnosti istraživala kako se magnetogram 72. sjednice Centralnog komiteta SKJ, na kojem se govorilo o hapšenjima „problematičnih“ članova slovenskog SSO-a, našao kod Janše. Utvrđeno je kako je magnetogram ukraden nekadašnjem visokom članu slovenskog državnog vodstva Joži Smoleu, nakon čega je preko Igora Bavčara dospio u Janšine ruke. Magnetogram je poslužio kao temelj za Janšin članak „Noć dugih noževa“, zbog kojeg je 10. maja 1988. godine zaplijenjena cijela naklada „Mladine“. Istražujući taj slučaj, slovenski agenti obavili su tajni pretres prostorija poduzeća Mikro Ada, u kojemu je bio zaposlen Janša, otkrivši uz magnetogram i dvije stranice strogo povjerljivog dokumenta br. 5044/3, koje potpisuje general-potpukovnik Svetozar Višnjić, tadašnji zapovjednik 9. vojne oblasti JNA, u kojem piše o mogućoj intervenciji JNA u slučaju nemira i demonstracija. Taj dokument je bio izravan povod hapšenju četvorke sa Janšom na čelu.

U procesu koji je uslijedio istog ljeta, sva četvorica su proglašena krivim i osuđena na zatvorske kazne: Borštner je kao podoficir JNA dobio najviše, četiri godine, Janša i Zavrl po 18 mjeseci, a Tasić pet mjeseci zatvora. Vrhovni vojni sud u Beogradu potvrdio je osuđujuću presudu, sa tim da je Tasiću kaznu povisio na 10 mjeseci. Međutim, ubrzo se pokazalo da je taj proces bio fatalan za JNA. Naime, suđenje je privuklo ogromnu pozornost javnosti, pa se pred sudnicom u Roškoj ulici u Ljubljani svakodnevno prosvjedovalo, a vrhunac se dogodio na velikom skupu na Kongresnom trgu 21. juna 1988. u Ljubljani, na kojem se okupilo oko 30 hiljada ljudi. Pod pritiskom javnosti u avgustu iste godine Janša je uvjetno oslobođen od izdržavanja kazne, a nakon Janše iz zatvora su pušteni i ostali.

Rat kao kapital

 Nakon izlaska iz zatvora Janša napušta „Mladinu“, okreće se politici i  pridružuje se Socijaldemokratskoj stranci Slovenije, kojoj je na čelu bio Jože Pučnik, jedan od lidera Demosa, koalicije koja je pobijedila na prvim demokratskim izborima u Sloveniji. Pučnik je bio zanimljiva politička figura, jer je u Sloveniji smatran ocem slovenske državnosti i Janša se i danas poziva na njegovo političko naslijeđe. Janšina druga politička stranka bila je demokratska sa snažnim nacionalističkim nabojem. Pučnik je već potkraj 1990-ih javno govorio o referendumu i otcjepljenju kao prilici za „čišćenje“ Slovenije od neslovenaca, ali je potrebu za etničkom homogenizacijom Slovenije opravdavao ekonomskim, a ne nacionalnim razlozima. Njegove ideje provela je u djelo upravo Demosova vlada, u kojoj je Janša bio ministar odbrane, kada je u februaru1992. izbrisala više od 25.000 neslovenaca iz evidencije državljana. Među izbrisanima je najviše bilo umirovljenih vojnih penzionera i djece vojnih lica iz Srbije, Crne Gore i BiH. Predsjednik Slovenske demokratske stranke (SDS) Janšaa je postao 1993. i na toj funkciji se održao do danas.

Kao ministar odbrane igrao je ključnu ulogu u desetodnevnom oružanom sukobu sa JNA u junu 1991., koji Slovenci nazivaju ratom za osamostaljenje. U sukobu sa malobrojnim i slabo naoružanim, ali iznimno motiviranim slovenskim teritorijalcima, JNA je brzo poražena. Tada je iz Slovenije za Televiziju Yutel izvještavao kolega Ivica Puljić (danas novinar u Vašingtonu), koji mi je poslije pričao da je slovenska strana, predvođena Janšom, u spretnom manevru zauzela skladišta JNA i okružila kasarne, tako da izoliranim i demoraliziranim formacijama nije preostalo ništa osim predaje i povlačenja. Karizmatični Janša taj je kratki rat i svoju ulogu u njemu pretvorio u najdragocjeniji politički kapital. Zahvaljujući tome već gotovo tri desetljeća gradi politički kult najzaslužnijeg aktera slovenskog osamostaljenja i te zasluge ne želi dijeliti sa slovenskom ljevicom i tadašnjim rukovodstvom slovenske države.

Sukob sa Kučanom

Indikativno je da Janša prvom predsjedniku Republike Slovenije Milanu Kučanu odriče bilo kakve zasluge za slovensko osamostaljenje optužujući ga da je bio najveći protivnik slovenske samostalnosti te da je navodno radio u interesu Beograda i JNA. To kao i mnogo toga kad je u pitanju Janša nije tačno jer postoje dokazi o tome da je Kučan bio u oštrim konfrontacijama sa Slobodanom Miloševićem i Generalštabom JNA. Tokom 1990. Kučan je izabran za predsjednika Predsjedništva Slovenije, tada još u sastavu SFRJ, i aktivno sudjelovao u pripremama za referendum o samostalnosti Slovenije, koji je održan u decembru 1990. godine. Kučan je u okviru svoje nadležnosti učinio sve da Dežela izađe iz Jugoslavije i Slovenija je u junu 1991. proglasila neovisnost pa postala međunarodno priznata država. Video Player is loading.

Sukob Janše i Kučana kulminirao je 1994., kada je tadašnji premijer Janez Drnovšek (umro 2008. u 58. godini) smijenio Janšu sa dužnosti ministra obrane zbog Janšine uloge u aferi „Depala vas“, političko-pravosudnoj aferi u Sloveniji 90-ih godina, u kojoj su četvorica pripadnika vojne sigurnosne službe zatvorila jednog civilnog policajca. Janša je zbog te afere bio prisiljen napustiti ministarski položaj, što mu je teško palo. Od tada seže njegov sukob sa Drnovšekom, koji je ponovno kulminirao 2004., kada je Janša prvi put postao slovenski premijer, a Drnovšek bio predsjednik države. Međutim, Janša je bio uvjeren da je Drnovšek u tom slučaju bio samo egzekutor, vjerujući da mu je aferu „Depala vas“ „namjestio“ Milan Kučan, kojeg smatra svojim glavnim političkim protivnikom.  

U godinama koje su slijedile, sukob Janše i Kučana poprimio je gotovo mitske razmjere, a njihova netrpeljivost presudno je utjecala i na kasniju slovensku politiku. Janša je uvjeren da su Kučan, Drnovšek i njihov klan, kako ga je nazivao, nastavili vladati Slovenijom i nakon poraza na izborima 1990. Po Janšinoj interpretaciji, riječ je o „silama kontinuiteta“, koje vladaju nedemokratski i netransparentno, mimo izbora. Imao je dosta primjedbi i na Vladu na čijem je čelu od 2014. do 2018. bio profesor Pravnog fakulteta u Ljubljani dr. Miro Cerar, sin jednog o najuspješnijih jugoslovenskih sportista, gimnastičara Miroslava Cerara. Zanimljivo je da je mlađi Cerar napustio Stranku modernog centra, čiji je bio osnivač i prvi predsjednik, i više nije u politici.

Janša prošle godine treći put dolazi na čelo slovenske vlade, ali reakcije na njegov politički povratak nikad nisu bile tako burne i dramatične. Formiranje te vlade slovenski komentatori i analitičari opisuju kao moralni kolaps slovenske politike. U njihovim analizama ponovno se podsjeća da je Janša „princ tame“ slovenske politike, kako ga je prije 15-ak godina nazvao Janez Drnovšek. Brojni Janšini protivnici upozoravaju da se on na svom više od tri desetljeća dugom političkom putu od vjernog člana Saveza komunista preobrazio u radikalnog desničara, populistu i revizionistu, koji svoj politički uspjeh gradi na podjelama i raspirivanju netrpeljivosti.

„Patria“ i korupcija

Iza prvog Janšinog premijerskog mandata ostala je i „afera Patria“, najveća korupcijska afera u povijesti samostalne Slovenije, zbog koje je Janša 2014. godine završio na izdržavanju dvogodišnje zatvorske kazne. Prema optužnici i prvostupanjskoj presudi, Janša je kao premijer od „Patrijinih“ posrednika prihvatio obećanje da će dobiti novčanu nagradu ako Finska tvrtka dobije posao na opremanju slovenske vojske oklopnim vozilima, koji je bio vrijedan 278 miliona eura. Iako je Janša osuđen u toj aferi, Ustavni sud Slovenije poništio je pravomoćnu presudu vrativši predmet na ponovno suđenje, ali je zbog proteka 10-godišnjeg roka predmet pao u zastaru, tako da je afera ostala bez pravog epiloga. Po mišljenju nekih analitičara, drugi odlazak u zatvor dodatno je radikalizirao Janšu. On i njegovi sljedbenici, koje ništa ne može pokolebati kada je njihov vođa u pitanju, u svemu su ponovo vidjeli urotu „crvenog“ Kučana i njegovog klana.

Poslije je Janša tužio državu, u kojoj je postao premijer, zahtijevajući odštetu od 900 tisuća eura zbog odlaska u zatvor, ali od toga nije bila ništa. Od političara desnog centra Janša postaje radikalni desničar, bliži radikalno-populističkoj Alternativi za Njemačku čiji je lider Jörg Meuthen i svom prijatelju i političkom uzoru Viktoru Orbánu, nego njemačkim kršćanskim demokratima Angele Merkel. Svojim objavama na twitteru raspiruje netrpeljivost prema migrantima i političkim neistomišljenicima. Janša je jedan od najaktivnijih političara na ovim prostorima na twitteru, sa više od 50 hiljada pratitelja. U međuvremenu napušta ga niz nekadašnjih suradnika i istaknutih članova SDS-a, ali on se ne da. Premda je nakon relativne pobjede na izborima 2018. mogao imati SDS-ovu vladu samo da je mandat za sastav vlade prepustio nekom drugom u stranci, ali Janša na to nije želio pristati. Činilo se da je to bio Janšin konačan poraz, ali u njegovu slučaju uobičajena politička pravila ne vrijede. Riječ je o čovjeku koji nikad ne odustaje i nikad ne priznaje poraz – sve dok jednom konačno ne bude poražen.

 Oštetio Armiju BiH

Još od početka 90-ih Janeza Janšu prati nikad raščišćena afera prodaje oružja bivše JNA vojskama drugih zemalja koje su u to vrijeme bile u ratu. Oružje je napustilo vojna skladišta, a u slovenski proračun nikad nije uplaćen novac od te prodaje. Slovenci su utvrdili da je oružje prešlo njihovu granicu, ali se nije doznalo na čijim je računima novac završio i ko se obogatio od toga posla. Unatoč brojnim parlamentarnim istragama, istina nikad nije utvrđena, a dokumentacija je uništena. Sumnja se da je dio novca ostao kod Janše i nekoliko njegovih suradnika. 

Ovlašteni predstavnik Republike Bosne i Hercegovine u poslovima kupovine oružja od Slovnije bio je Hasan Čengić, koji je u intervjuu „Mladini“ 2000. godine izjavio da je imao puno problema sa Janšom koji se nije držao dogovora. Inače, Armiji BiH je u toku rata stigla mala količina od ukupno plaćenog oružja, uglavnom minobacači, puške i municija, jer je ono najvažnije oduzeto na području Hrvatske, dio je otpremljen HVO-u, a nekim kanalima i paravojnoj formaciji Fikreta Abdića. Sve od novca Vlade Republike BiH.

Zagrebački „Jutarnji list“, u tekstu „Janša je Hrvatima i Bosancima prodao oružje za 300 mil. maraka u gotovini“, navodi: „Brane Praznik, umirovljeni časnik vojnosigurnosne službe Slovenske vojske, u knjizi 'Trgovci smrću', opisuje kako su Slovenci prodavali oružje južnjacima – vojskama Hrvata i Bošnjaka. Uz obilje dokumenata, Praznik zapravo 'prokazuje' aktualnog premijera Slovenije Janeza Janšu i njegove ljude koji su, prema njegovoj procjeni, Hrvatskoj vojsci, HVO-u, HOS-u, Armiji BiH i vojsci Fikreta Abdića od 1991. do 1994. prodali oružja za 300 milijuna maraka, a gdje je taj novac završio ne zna se jer je dokumentacija na volšeban način nestala.“

Izgubio simpatije

Austrijski list „Tiroler cajtung“ tvrdi da Janez Janša može suđenju za odavanje vojne tajne 1988. u Vojnom sudu u Ljubljani zahvaliti za svoj kasniji politički uspon, ali narativ se promijenio. „Taj nekadašnji narodni heroj, međutim, više ne može da računa na potpune simpatije naroda. Kritičari mu prebacuju autoritarni stil vođenja države i nedovoljnu toleranciju prema onima koji misle drugačije“, piše ovaj list, dodajući kako Janša tvrdi da je nevin i da su 1988. „režimski mediji neprestano ponavljali kako se mora poštovati presuda. Slovenija je u međuvremenu, doduše, stekla neovisnost, ali mi još uvek nismo neovisni“, prenosi austrijski list Janšine riječi.

Novinarku nazvao prostitutkom  

Lokalni sud u Velenju naložio je lideru Slovenske demokratske stranke i premijeru Slovenje Janezu Janši da, zbog uvredljivog „tvita“, plati odštetu od 6.000 eura uz kamatu novinarki RTV Slovenija Eugeniji Karl. U presudi izrečenoj nakon ponovnog suđenja, kojom je potvrdio svoju prvobitnu odluku, sud je odredio Janši da plati i troškove spora u visini od 513 eura. U poruci koju je na tviteru objavio 2016., Janša je Eugeniju Karl i urednicu RTV Slovenija Mojcu Pašek Šetinc nazvao „opranim prostitutkama“ čije su „jeftine usluge“ na ponudi na „Facebook stranici javne kuće“.

Dvije novinarke su podnijele zasebne tužbe protiv Janše, a sud u Velenju je, kao prvostupanjski, presudio u korist obje. Janša se žalio na obje sudske odluke, pri čemu je Viši sud u Celju stao na njegovu stranu i naložio ponovno suđenje u slučaju Eugenije Karl, ali je potvrdio presudu u slučaju urednice Pašek Šetinc. Na ponovljenom suđenju Sud u Velenju je potvrdio svoju prvobitnu presudu, naloživši Janši da odštetu plati u roku od 15 dana.