Kolumne

Iz aktuelnog izdanja magazina Start BiH prenosimo uvodnik stalnog saradnika i kolumniste ovog magazina:

Piše: SENAD AVDIĆ

Željko Komšić je u nedavnoj razmjeni vatre sa Goranom Grlićem Radmanom, hrvatskog ministra vanjskih poslova nazvao "hrvatskim Aleksandrom Vulinom". Vulin je, kao što je poznato, ministar unutrašnjih poslova Srbije, prije toga ministar odbrane, njegovo ime je, otkako je ušao u najuži krug egzekutora političke (samo)volje i ambicija Aleksandra Vučića, postalo sinonim za razobručeni jezik mržnje i maligna metafora tog metastazirajućeg velikodržavnog nasilja. Vulinu je Hrvatska prije nekoliko godina zabranila ulazak na svoj teritorij nakon što je godinama svojim desetaračkim, svadljivim naricanjem na komemorativnim skupovima obilježavanja stradanja Srba ta okupljanja pretvarao u tribine sa kojih je ratoborno pozivano na buduće osvete i povijesno "opravdane" revanšizme. Vulinu je, moglo bi se to jednostavno dokazati, u režimu Aleksandra Vučića namijenjena uloga koju je u velikosrpskom projektu Slobodana Miloševića imao upravo Vučić: nikada Milošević nije obilazio blagopočivšu Republiku srpsku krajinu, niti Republiku Srpsku, te je nacionalističke safari izlete prepustio Vojislavu Šešelju i njegovom poletnom radikalu Vučiću, koji će dogurati do ministra informiranja u beogradskoj vladi. Kao što Milošević nikada nije izustio zlokobni termin "velika Srbija", nego su se njime hvalisali Šešelj i Vučić, tako se i predsjednik Srbije danas ustručava, pa i blago distancira od "srpskog sveta" čiji je politički maneken njegov ministar policije Vulin. "Ja govorim o srpskom narodu, a ne o srpskom svetu", objasnio je Vučić drastičnu razliku između sebe i svog organa unutrašnjih dela.

DOŠAO ACA NA VRATANCA

Hoćemo li previše pogriješiti, da li će nam hiperbola biti prejaka, netačna i neumjesna ukoliko, za razliku od Komšićevog posezanja za Grlić Radmanom, hrvatskog pandana Aleksandru Vulinu prepoznamo (i) u Zoranu Milanoviću, predsjedniku Republike Hrvatske?! Može se u prvi mah to poređenje učiniti ishitrenim i pretjeranim, malicioznim i "nategnutim", međutim stanovita, važna, osobito za nas u Bosni i Hercegovini, polja njihovog djelovanja govore o bliskim i srodnim ili barem kompatibilnim pogledima, mišljenjima, javnim istupima dvojice političara različitog ranga i državničkog kapaciteta, Milanovića i Vulina.

Prvo treba primijetiti da i jedan i drugi "svjetonazorski" dolaze iz istog ideološkog spektra, nominalno su ljevičari. Zoran Milanović je stranačko-političku karijeru počeo i vezivao za Socijademokratsku partiju Hrvatske i njenog lidera Ivicu Račana, dok se Vulin samoaktivirao najprije i "vojno-redarstvenom" Savezu komunista - Pokretu za Jugoslaviju, a kasnije u Jugoslovenskoj levici (JUL), stranci Mirjane Marković, prve dame srpske politike 90-ih godina. Znači li to da Milanović i Vulin pripadaju ljevičarskoj internacionali? Naravno da ne znači, riječ je o fasadnom svjetonazoru politički ambicioznih karijerista. Milanović je ljevičar onoliko koliko je to bio njegov stranački lider i promotor Ivica Račan, dakle malo ili nimalo. Račan je bio mali vrtni patuljak u nacionalističko-šovinističkoj bašti, odnosno šikari Franje Tuđmana, suhi, bezidejni činovnik. Zato ne treba iznenađivati što je Milanović u novoj evolutivnoj fazi mnogo bliži originalu - Franji Tuđmanu i njegovoj "viziji" Hrvatske, nego blijedoj replici - Ivici Račanu. Milanović je prije 10-15 godina tvrdio da je najvažniji hrvatski političar Josip Broz Tito, da bi nešto docnije, bez ozbiljne političke i adekvatne ljudske reakcije posmatrao kako Brozovo ime Zlatko Hasanbegović trijumfalno i sladostrasno uklanja sa najvećeg zagrebačkog trga. Koliko je poštovanje Milanović njegovao prema "najvećem hrvatskom sinu" Titu pokazao je imenujući zagrebački aerodrom po Franji Tuđmanu.

Aleksandar Vulin je, sa druge strane, također izravna veza i personalni kontinuitet Vučićeve Srbije sa Srbijom Slobodana Miloševića. Vulin, nekadašnji čupavi roker koji je naizust biflao stihove Johnyja Štulića i mobilizirajuće parole Che Gevare, a danas testoteronski alfa mužjak, ovog je proljeća na15. godišnjicu smrti Slobodana Miloševića obišao njegov grob u porodičnoj kući u Požarevcu. "Slobodan Milošević je svojim životom i smrću zaslužio poštovanje Srbije i Srba, ali i svih ljudi koji poštuju borce za slobodu", poručio je Slobin pionir i Mirin junoša Vulin uz nekoliko prigodnih fraza kojim je pođubrio grobno mjesto za daljnji, nesmetan uzgoj kulta ličnosti. "Nisu svi prijatelji Slobodana Miloševića bili njegovi prijatelji, ni prijatelji Srbije, ali su svi neprijatelji Slobodana Miloševića bili neprijatelji Srbije i istorija će to potvrditi", zaključio je Vulin. Eh, da, drugarica Mira Marković je bila socijalista približno onoliko koliko je drug Ivica Račan bio socijaldemokrata; takvi su im i najpoznatiji nasljednici.

Dodajmo tome, u prilog ovom razmatranju "kulta sličnosti", kako se i Zoran Milanović, štiteći Tuđmanovo državničko i ostalo naslijeđe, nerijetko antagonizirao s onim njegovim "prijateljima koji nisu bili njegovi prijatelji", koji su se dok je bio živ i dok im je mogao valjati u njega zaklinjali formalno i parolaški, za razliku od njega, koji je svoju privrženost svetoj Tuđmanovoj baštini potvrđivao konkretnim djelima i postupcima.   

Proteklih nedjelja javnost u Hrvatskoj je od bivšeg tamošnjeg diplomate Frane Krnića, koji je pored brojnih drugih destinacija službovao u Haagu krajem 90-ih godina prošlog stoljeća, mogla iz prve ruke saznati da je Franjo Tuđman svojom smrću (decembar 1999. godine) doslovno pobjegao glavnoj haškoj tužiteljici Carli del Ponte "sa lopate". "Da Tuđman nije umro, optužnica bi mu, što mi je rekla sama Carla del Ponte, bila podignuta", napisao je veleposlanik Krnić u svojim memoarima. Kako bi se prema toj turobnoj činjenici odnosio tadašnji premijer Ivica Račan je retoričko pitanje: da Tuđman nije umro, Račan ne bi bio premijer, niti bi bio u prilici da išta odlučuje u vezi s izručenjima u Haag.

A kakav bi bio potencijalni odgovor Zorana Milanovića na mogućnost da Tuđman s aerodroma, kojem će kasnije dati njegovo ime, odleti u Haag. Možemo to iščitati iz njegovog odnosa prema drugim optuženicima za ratne zločine, Tuđmanovim oficirima i policajcima, kao i onim koji su u Haagu (i nešto sitno u Hrvatskoj) proglašeni za ratne zločine. Evo kako je taj njegov relativizirajući manevar analizirao Viktor Ivančić nakon što je Milanović odlikovao generala HVO Zlatana Miju Jelića, bjegunca od pravosuđa Bosne i Hercegovine.

"U igri su dakle mnogi od najodurnijih Tuđmanovih klišeja: svjedočenje u Haagu je sramotni čin nacionalne izdaje (za što je Milanović optužio i Puhovskog), haški tužioci su konstruirali 'glupe i ružne izmišljotine' da bi ih 'Hrvatskoj stavili na grbaču' (što je Milanović saopćio u Kninu), 'nije svatko ko je dobio kaznu u Haagu  ratni zločinac', optuženiku za ratne zločine valja uručiti zlatnu medalju... da Tuđman 'jedva da je imao zdušnijeg ideološkog sljedbenika na visokoj političkoj funkciji. Tko zna, moguće je da čovjeka prožima osjećaj stanovite prozračnosti  kada svoju državničku epizodu svodi na ulogu Tuđmanove zagrobne sjenke koja jamči duboku hladovinu za nacionalnu savjest."

MENE TJERA NEKI HAAG

Slični sentimenti prema osobama presuđenim za ratne zločine i skrb za njihovu budućnost prožimaju i obuzimaju i Aleksandra Vulina, višestrukog povratnika na ministarske funkcije u Vladi Srbije. Na to je, precizno i lucidno poput Ivančića, ukazao srbijanski pisac i kolumnista Tomislav Marković u povodu rehabilitiranja generala Vladimira Lazarevića u Haagu osuđenog na petnaest godina zatvora za zločine počinjene na Kosovu: "Vulin je potom preuzeo poslove rehabilitacije ratnog zločinca. Pozvao je Lazarevića da drži predavanje pitomcima Vojne akademije, zajedno su prisustvovali na raznim državničkim skupovima, hvalio je Vulin i i Lazarevića i sve visoke srpske oficire, pogotovo one koji su osuđeni za ratne zločine. Vulinu je povremeno susluživao Selaković (Nikola, ministar vanjskih poslova, "srpski Grlić-Radman", op. S. A.) koji je Lazarevića proglasio uzorom za buduće generacije, najsvetlijim primerom za  mlade naraštaje".

Ukoliko, dakle, sa jedne strane u susjedstvu imate predsjednika države koji predstavlja "Tuđmanovu zagrobnu sjenku", dok sa druge strane neumorno djeluje  ministar (policije, rata, dijaspore, svađanja, prijetnji; nepotrebno precrtati) koji ljubav prema također neosuđenom ratnom zločincu izjednačava sa lojalnošću državi Srbiji, šta dobijamo kao konačnu službenu politiku Hratske i Srbije: pa, naravno, dvostruki, komplementarni, u Haagu pravomoćno presuđeni, udruženi zločinački poduhvat.

Već čujem prigovore kako ustavni položaj Zoranu Milanoviću ne dopušta instrumente kojima bi utjecao na političke prilike u BiH srazmjerno njegovim ambicijama. To je tačno, ali ostatak hrvatskog političkog establishmenta predvođen premijerom Andrejem Plankovićem nebrojeno puta je ponovio da se ni u čemu ne slaže sa predsjednikom Republike osim što podržavaju njegovu (herceg)bosansku politiku. Kada je prije dvadesetak dana Milorad Dodik u prisustvu turskog predsjednika Recepa Tayipa Erdogana službeno sahranio Daytonski sporazum i zatražio novi međunarodni ugovor o BiH, ili mirni razlaz, a Željko Komšić mu odgovorio da nije "toliki hipik da bi vjerovao da je moguć miran razlaz u BiH", šta je iz toga kao zaključak iscijedio Milanović? Pa to da je "prijedlog Milorada Dodika interesantan", kao i da je "Željko Komšić nelegitiman član Predsjedništva BiH". Isto to, bez razlike u zarezu, nekoliko dana kasnije ponovio je Aleksandar Vulin valjajući se sa Dodikom po blatnjavim ledinama i birtijama Kozare na "Kočićevom saboru".

Podsjetimo se nakratko da je u vrijeme kada se tadašnji Dodik zvao Radovan Karadžić, a njegov hrvatski partner umjesto Dragan Čović nosio ime Mate Boban, originalni Tuđman, baš kao danas njegova "zagrobna sjenka" Milanović, delegitimirao je i tražio smjenu tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Stjepana Kljujića. Ništa Kljujiću nije pomoglo što je godinu i pol dana ranije na izborima u Predsjedništvo dobio 470 hiljada glasova, Zagreb je presudio da je od njega neuporedivo legitimniji Miro Lasić koji uopće nije izlazio na izbore, pa je on predložen za člana Predsjedništva BiH.

HRVATSKI I SRPSKI POLUSVIJET

Šest godina i jedan rat u kojem su bosanski Hrvati deklasirani kasnije, u jesen 1996. godine, Krešimir Zubak je u natjecanju za hrvatskog člana tročlanog dejtonskog Predsjedništva osvojio 340 hiljada glasova, što je predstavljalo nestvarnih 88 procenata ukupnog hrvatskog biračkog tijela. (Za Aliju Izetbegovića je te godine glasao tek svaki treći Bošnjak.) No, samo dvije godine kasnije, Zubak voljom Poglavnika iz Zagreba i njegovih hercegovačkih uhoda biva proglašen nedostojnim i nelegitimnim predstavnikom Hrvata, pa ga mijenja gangsterska generalska družina predvođena Antom Jelavićem od kojih će većina završiti u zatvorima, hrvatskim ili bjelosvjetskim. Ivo Sanader kada je bio na vrhuncu političke i kleptokratske karijere instalirao je dvojni legitimitet (duopol) među hrvatskim liderima, formalno podržavajući Čovića, a suštinski trpao pare u džepove Bože Ljubića, čime je na izborima iz 2006. godine demonopolizirao svevlašće HDZBiH koji je morao dijeliti vlast sa Ljubićevim odmetnicima iz HDZ 1990.

Najkraće rečeno, legitimnost unutar hrvatskog političkog korpusa u BiH od početka je bila oktroirana iz Zagreba, a potvrđivana (ili čak ni to) na glasalištima. Kada Zoran Milanović kaže da interese Hrvata u Predsjedništvu BiH štiti i promiče Milorad Dodik to znači njegovo držanje svijeće velikosrpskom projektu ili srpskom svetu, kako mu metonimijski tepa Aleksandar Vulin. I, naravno, i za njega, Vulina, je "Željko Komšić član Predsjedništva BiH kojeg su izabrali muslimani koji nema pravo govoriti ko treba da bude smenjen".

"Nema mirnog rješenja kojim bi se podijelila Bosna i Hercegovina", kazali su Željko Komšić i Šefik Džaferović nakon Dodikove "džentlmenske" ponude susjednim državama i Turskoj da sudjeluju u novom dogovoru o (kraju) BiH. Hrvatski predsjednik ih je obojicu nazvao ratnim huškačima koji Hrvatsku optužuju za agresiju na BiH.

Nino Raspudić, prvi desničar koji je prepoznao državničke ("suverenističke") gabarite Zorana Milanovića još 2014. godine kada je ovaj kao tadašnji premijer Hrvatske doletio u Mostar da podrži Hrvate napadnute u uličnim protestima, koju godinu kasnije je napisao da se u razgovoru sa njim uvjerio da je "Milanović spreman poslati vojsku u Bosnu i Hercegovinu ako Hrvati tamo budu napadnuti".

Aleksandra Vulina nije reinterpretirao, niti parafrazirao niko, on se osobno potrudio da pošalje razgovjetnu poruku šta će se desiti (u) Bosni i Hercegovini ako budu napadnuti Srbi. "Beograd se brani u Banja Luci, gde god Srbi žive moraju biti sigurni i mirni... Kada je dio našeg naroda ugrožen, ugrožen je čitav srpski narod. Mi ćemo za mir učiniti sve, ali i za slobodu ćemo učiniti sve", kazao je nedavno Vulin.

Milanović misli, vjeruje i tvrdi da u Bosni i Hercegovinu niko Hrvate ne ugrožava osim Bošnjaka. Ni Srbima, slaže se sa njim Vulin, niko osim Bošnjaka ne prijeti i ne ugrožava njihovu slobodu. Sa takvim premisama i "ulaznim informacima" su prije 30 godina na izlet u Karađorđevo stigli Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Nakon toga su uslijedile "Godine raspleta" ili, u hrvatskom prijevodu, "Bespuća povijesne zbiljnosti".

P.S.

Ne znam koliko ovaj dodatak ima veze sa tekstom, ali mu neće pretjerano nauditi, vjerujem. Uglavnom, prošlog je mjeseca pozornost domaće i hrvatske javnosti (ta se pozornost inače ponegdje u zabačenim krajevima naziva i gađenje, zgražavanje, prezir!) izazvao rođendan Dragana Čovića svečano obilježen na njegovoj mostarskoj hacijendi. Zvijezda rođendana, iako je bilo uglednih gostiju za prste polizati, bio je povijesni grb obitelji Čović, specijalno naručen i urađen u Hrvatskoj kod privatnika. Eh sad, nije se baš mogla na dostupnim fotografijama tog heraldičkog šlamperaja vidjeti sva bogata, razgranata obiteljska loza Čovića, pa ne mogu sa sigurnošću reći ima li ili nema u toj obiteljskoj raskoši imena Đure Brčkala? Ko je Đuro i po čemu je on važan u životu i obiteljskom predanju Čovićevih. Đuro, general Jugoslovenske narodne armije, je od osnivanja tvornice "Soko" u Mostaru, početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, pa u narednim decenijama bio šef sigurnosti tog vojno-industrijskog giganta. Niko se u "Sokolu" nije mogao zaposliti a da nije prošao sigurnosno sito i stručno rešeto druga Đure. Izuzetak nije mašinski inženjer Dragan Čović, kao i njegova uža i šira obitelj prema kojoj je general Đuro njegovao neskrivene simpatije. General Đuro Brčkalo, inače rodom iz Drvara, bio je u partizanima ratni drug generala Franje Tuđmana, a prijeteljstvo su nastavili u visokim strukturama JNA, sve do početka 70-ih godina prošlog stoljeća kada hrvatski general pada u nemilost vlasti i pravosuđa.

Prijateljstvo starih generala Đure i Franje izdržalo je i teška ratna iskušenja, pa je general Brčkalo nakon rata često znao skoknuti do svog ratnog druga na Pantovčak, jadati mu se na položaj Srba u Drvaru, ali i preporučiti neke po njegovom mišljenju kvalitetne kadrove u Mostaru koji su prošli kroz njegov "casting". Posebno je isticao ime Dragana Čovića, za kojeg Tuđman do tada nije čuo. Ali je zapamtio  njegovo ime i uvažio preporuke nepogrešivog, sistematičnog kadrovika generala Đure Brčkala. Tako je, kaže legenda, krenula jedna velika, uspješna karijera čiji se kraj ne nazire...