Tekst našeg kolumniste nastao je pred održavanje prve Parade ponosa u Sarajevu ...

Piše: SENAD AVDIĆ

"Udisao je isparenja moje kože...Onda polumrak... Znaš li da si lijep... Osjećao sam znojave dlanove kako drhte na mojoj koži..."

Sjetit će se sigurno iz kojeg je pederastijskog trash-djelceta krcatog jeftinim pornografskim aluzijama i agresivnom putenošću istrgnuto prethodnih nekoliko opscenih rečenica. Iz "Tvrđave" Meše Selimovića, tako je. Amed Šabo u potrazi za poslom, potuca se (bez bezobraznih asocijacija, molim!) od nemila do nedraga, pa tako nabasa i na moćnog i uglednog čaršijskog trgovca Hadži Fejzu. Ulazi tako Šabo u magazu sam, za njim Hadži Fejzo zamandali vrata i počinje svoje bahato poigravanje sa mladićevom nevoljom i beznadežnim položajem. 

"Lijep si", govori pohotno napaljeni trgovac u uho preneraženom Šabi dok mu istovremeno, trgujući utjecajem, obećava posao gdje mu srce poželi. 

"U državnoj službi ne treba ti nikakva sposobnost, ne pretržeš se, ne strepiš od gubitaka...", eksplicitan je i uporan Hadži Fejzo u svojoj nemoralnoj ponudi. Govori mladiću trgovac (utjecajem) da nije ni prvi ni posljednji sa kojim igra delikatnu erotske igricu u svojoj magazi. Pominje mu i ime uglednog čaršinlije Džemala Zafranije sa kojim se prethodno Šabo sukobio i platio za to brutalnu i ponižavajuću cijenu i kaznu od lokalnih nasilnika.

"I on zna da uživa?", pita Šabo svog "dobrotvora" i dobiva potvrdan odgovor:

"Mi ne ostavljamo na cjedilu jedan drugoga", govori mu trgovac prije nego što će mladić uteći iz njegove bludničke jazbine i bez duše otrčati ženi Tijani opoganjen napasnikovim ljepljivim dodirima i teškim mirisima.

RIBA AHMEDA ŠABE

Svaki put kada bih, čitajući Mešino remek-djelo, došao do ove mučne, genijalno napisane epizode iz stradanja glavnog junaka Ahmeda Šabe, zaustavio bih se i prisjetio se jednog svog kafanskog znanca, amblematskog čaršijskog meraklije i zajebanta O-a,  kojeg su njegovi partneri u piću, čim bi malo više bili pri kahvi, gotovo sadistički tjerali da opriča priču koju je već milion puta opričao. Svi su, dakle, do u bobu znali, ali im nikad nije bilo dovoljno, nego su je željeli čuti opet, iznova, u svoj njenoj skarednosti, očekujući neku njegovu svježu jezičku bravuru ili pikantni opis opscene nastranosti. O. je, dakle, u dječačkim danima bio žrtva seksualnog nasilja, onog odvratnog čina koji će se kasnije stručno zvati pedofilija. "Na obraz mu je udario" izvjesni lokalni hodža, H. čija on, tvdio je, nije bio jedina žrtva. "Pola pičuladije iz moje mahale je on odradio, a jedini ja, budala, o tome pričam gdje stignem i pred kim stignem", samosaželjavao se svaki put kad bi se glasno sjećao svojeg dječačkog stradanja, vjerovatno uvjeren da u tome ima neke male osvete zlostavljaču. Pričao je kako ga je hodža-pedofil "namamio na fes ašlama". Željan rumenih, svježih trešanja koje su virile iz napunjenog fesa, siroti je O. ušao u zamračenu prostoriju, vjerovatno sličnu onoj Hadži Fejzinoj magazi, i bio napastvovan. Svaki put kad je završavao ovu mučnu priču O. bi duboko uzdahnuo i kleo pedofilskog hodžu - predatora istom kletvom: "Haram mu bilo mojih guzova!"

Abdulah Sidran je neposredno pred rat adaptirao "Tvrđavu" i dramatizirao Selimovićev roman za igranu dramsku seriju Televizije Sarajevo u kojoj je bio zaposlen. Koliko se mogu sjetiti, bilo je predviđeno da televizijsku "Tvrđavu", seriju u četiri nastavka režira Mirza Idrizović. U zadnjoj godini rata Sidran je vjerovao da je moguće realizirati taj projekat, mislio je da je Travnik, nakon što je Peti korpus oslobodio Vlašić, sigurna, idealna čaršija, prirodna kulisa u kojoj bi se radnja serije odvijala. Nadao se da bi u koprodukciju mogli biti uključeni turski filmski i televizijski partneri. Obilazio je Sidran tih ratnih dana brojne važne kabinete u državi, a vrata svakog od njih su mu bila otvorena širom, pokušavajući nagovoriti ljude koji su mogli pogurati taj projekat da to i učine. Sa jednog od tih sastanaka, mislim da je bio posljednji na tu temu, vratio se obeshrabren i utučen. Sugovornik, važna državna čivija, pri tom istaknuti član Islamske vjerske zajednice, kazao mu je da niko ko se izašta pita, a za pare pogotovo, neće prebijene banke dati za ekranizaciju "Tvrđave". Razlog? Meša Selimović u romanu muslimanima "podmeće pederluk". Dakle, isprepletena civilna i vjerska bošnjačka elita nisu Meši nikada zaboravili ni halalili onu stranicu-dvije u "Tvrđavi" gdje dočarava pokušaj "protivprirodnog bluda" u magazi uglednog i utjecajnog čaršijskog trgovca.

Znam da je iza rata, u vrijeme kada je Miro Purivatra bio direktor Televizije BiH, Sidran i njemu "dosađivao" sa scenarijem serije "Tvrđava", ali stvar nije makla dalje od verbalne podrške i možebitne jednokratne financijske injekcije scenaristi.  

ZAŠTO LJUBAV BOLI (PO OSCARU WILDU)

Gledao sam prije izvjesnog vremena na društvenim mrežama promociju knjige nekog literarnog anonimusa, rigidnog diletanta i patuljstog denuncijanta koji je "istraživao" književni opus Meše Selimovića i odokativno zaključio da on nije autor dva svoja najvažnija romana, "Tvrđave" i "Derviša i smrti". Te je knjige, veli ovaj najnepoznatiji bošnjački autodidakt, napisao Ivo Andrić, a Selimović ih potpisao, pa, nakon što je doživio svjetski uspjeh, zahvalio se Andriću u beogradskoj čaršiji tako što se izjasnio kao Srbin i preselio u Beograd. Hajde, ni po jada što takav jad objavljuje knjige, ali me zgranula puna dvorana Gazihusrefbegove medrese, nekoliko stotina "ljubitelja lijepe riječi" od kojih je mnogima, vjerujem, to bila premijerna "književna" tribina.

Nedavno je neko primijetio kako se novopečeni bošnjački duhovni i intelektualni establišment odrekao dvojice od trojice književnika koje je Muhamed Filipović prije više od pola stoljeća u svom poznatom, jeretičkom eseju izdvojio kao rodonačelnike "bosanskog duha u književnosti". Sistemski je zaboravljen "komunjara" Derviš Sušić, oklevetan je i marginaliziran Meša Selimović, ostao je netaknut još jedino Mak Dizdar o kojem se, također, mnogo više brinu biološki, nego književno-filozofski nasljednici.

Brutalne, bez mnogo razumijevanja, bile su reakcije koje su u sarajevskoj čaršiji (jeste li primijetili kako je tzv. "bosanski duh" neprimjetno i bezbolno mutirao u "sarajevsku čaršiju"?) dočekale prije deceniju i pol samu najavu režisera Ahmeda Imamovića da za glavne junake filma "Go West" izabere dvojicu homoseksualaca. To što su oni Bošnjak i Srbin, ni po jada, ali da filmom šetkaju i ljubakaju se pederi, e to neće tek tako da prođe, podvriskivali su vjersko-prosvjetni higijeničari, medijski čuvari tradicionalnog, obiteljskog morala, bošnjačke erotsko-reproduktivne časti i nevinosti. Ništa se osobito važno nije desilo, odnosno promijenilo nakon što je Imamovićev film prikazan: niti je on utjecao na javni ili tajni moral, riječ je o ratnoj ljubavnoj drami, ni o čemu drugom. Ispričana umjetničkim filmskim jezikom, manje ili više uspješno. Davno je odnos umjetnika prema zabranjenim i tabuiziranim temama definirao najokuženiji umjetnik koji je to platio slobodom - Oskar Wild: "Misao i jezik su umjetnikovo oruđe, a poroci i vrline su njegova građa."

MUDA POD BUBREGE

Najava Parade ponosa, koja bi se u Sarajevu trebala održati u septembru, ponovo je aktivirala stare,viđene i prepoznaljive obrasce ideološko-vjerskih reakcija na slične događaje. Sve njih karakterizira povišen stupanj monološke agresivnosti, nervozne netolerancije, nesputanog, prijetećeg nasilja. Ono što se iz tih reakcija (koje stižu iz poslaničkih klupa, stranačkih centrala, džamijskih mihraba...) može isčitati jeste kako su ti "devijantni", "protuprirodni" oblici seksualnosti koje ispoljavaju i javno manifestiraju "male, male male, grupe pedera", grupe aktivista, potpuno strani, nepoznati, sa neba pali u našu malu, moralno i vjerski čistu, heteroseksualnu, homoseksualnim i sličnim perevezijama netaknutu puritansku zajednicu kreposnih Bošnjaka i ostalih koji se tako osjećaju. Ipak, neće biti da je baš tako, prije će biti da je, sa njihove strane, riječ o još jednoj masovnoj, kolektivnoj, sinhroniziranoj manifestaciji licemjerja, provjetravanju ustajale mimikrijske samobmane. Razgrne li se samo bosanska, više usmena, nego pismena, erotska folkoristika lako se može uočiti pravo bogatstvo literarnih bisera najviše vrijednosti o, blago rečeno, nezanemarivoj "bifurkacionoj" erotskoj tradiciji i praksi naših predaka koja nam je ostavljena. Neki bi bosanski Vuk Karadžić jednostavno i brzo mogao sastaviti bošnjačkog "crven bana" da se ne postidi srpskog "uzora".

Prošlog petka mi je dohabereno kako su u nekoliko sarajevskih džamija hodže "džematile vazile" protiv Parade ponosa. Sat-dva nakon toga u centru Sarajeva pretučene su dvije djevojke dok su šetale držeći se za ruku. Nisu poznati napadači, tek je policija gotovo nezainteresirano konstatirala da je riječ o "vehabijama". K'o biva, sasvim je normalno da vehabije tuku ljude koji im se ne dopadaju (lezbijke, vjerske neistomišljenike, političke protivnike...) kao što je normalno da ih policija ne hapsi, a sudovi im ne sude. Efendije su u svojim vazovima posebno upozoravale kako je cijeli taj belaj sa Paradom ponosa "nametnut Bošnjacima sa strane", što sa truhlog Zapada, što iz još raspalije Republike Srpske, gdje žive neki/e od organizator/ic/a protesta. Nema, dakle, kod nas tih šejtanskih poslova, nalet ih bilo, niti ih je ikada bilo, niti će ih, inšallah, biti dok je naših vehabija i njihovih teretana. A kada sam ja jednom, u samoodbrani, i sa simpatijama prema tom činu, prije desetak godina nakon divljačkog napada vehabijskih tabadžija napisao kako je jedan od utemeljitelja nove bošnjačke politike odbio izaći iz zeničkog zatvora zato što nije želio ostaviti dečka-zatvorenika sa kojim je u skladnoj ljubavnoj vezi bio, digla se kuka i motika. Nisu u tom trenutku više centralna opasnost bili pederi, nego ja, bošnjački Pedro kojeg bi se rado kutarisali uz pomoć štapa i kanap.

Kad smo već kod kukavičijih jaja koje su nam poturili truhli zapadnjački homo i hetero dušmani, ima u knjizi "Sarajevski nekrologij" Alije Nametka, tom ljupkom i autentičnom brevijaru čaršijskih poroka i nesavršenosti, urnebesna priča koju je autor svjedočio nakon što se vratio sa službenog puta u Egipat. Boravio  je Nametak u Kairu kao član delegacije muslimanskih političara (pored ostalih, bio i Nurija Pozderac). Pa, kad su se vratili u Sarajevo, raspituju se neke ugledne čaršinlije kako je u Egiptu, sve ih zanima, od džamija, do trgovina. Nakon što im je sve rečeno, veli onaj znatiželjnik da će otići u Egipat i nastojati "sačuvati obraz". "Lahko ćeš ti za obraz, nego ti sačuvaj guzicu", upozorio ga je političar - turista i jedan od najuglednijih muslimana tog vakta.