Politika / Agitprop u BiH

Magazin Start BiH je još 2019. godine objavio zanimljiv tekst o Centru za obuku MUP-a Republike Srpske u Zalužanima.  Prenosimo ga u cjelosti:

Piše: Đuro Kozar

Pripadnike Specijalne antiterorističke jedinice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srpske odnedavno obučavaju instruktori ruskih specijalca „Specnaz“, koji su dio Vojne obavještajne službe GRU-a. Ovi obavještajci djeluju u okviru Generalštaba Ruske armije, a „Specnaz“ po svjetskim standardima ima najsuroviju obuku koju izdrže ne samo jaki i vješti, nego i oni koji mogu puno da trpe. Zašto su se u MUPRS-a opredijelili baš za ove ruske „gladijatore“ to njihov ministar Dragan Lukač i njegovi suradnici najbolje znaju. Nismo slučajno upotrijebili termin „gladijatori“, jer oni su se u starom Rimu međusobno borili do smrti, a parola ovih ruskih je identična - „ubij ili budi ubijen“.

 UBITAČNA OBUKA

„Specnaz“ se ubraja među pet najboljih i najopasnijih specijalnih formacija u svijetu i tako agresivni i nemilosrdni već su bili uključeni u akcije u Čečeniji i Afganistanu, a još su aktivni u Ukrajini, Siriji, nekim drugim državama i kriznim područjima u svijetu. Oni nisu vojna jedinica i ne idu na front, oni vode specijalni rat, a to znači da svoje operacije rade tajno i prikriveno. Direktna oružana akcija zamijenjena je širokim rasponom ekonomskih, obavještajnih, propagandnih i sličnih operacija kojima se posredno ciljana država nastoji uništiti ili oslabiti kroz subverziju.

Konkretno, tamo gdje neku aktivnost počnu obavještajci obično nastave i završe komandosi. A „Specnaz“ je potvrdio da je sposoban da, naprimjer, uništava neprijateljske ključne položaje, kao što su zračne luke, komunikacije i zapovjedni stožeri, topništvo i raketni položaji, mostovi, luke, baze za opskrbu i drugi posebno važni neprijateljski položaji.

Inače, „specnaz“ je skraćeni naziv ruskog izraza „spetsialnoye nazhacheniye“, što znači „specijalne namjere“. Po riječima Marka Galeotija, pisca knjige „Specnaz: Ruske specijalne snage“, taj izraz se odnosi na to da su pripadnici ove formacije na sve spremni, budući da im je obuka ubitačna. Međutim, dok mnoge priče i legende o treniranju „Specnaza“ izazivaju strahopoštovanje, neki stručnjaci sa Zapada tvrde da su oni samo „siledžije“ kojima nedostaje inicijativa. Jedna takva legenda se odnosi na saperku - mali ašov koji dobija svaki ruski vojnik za kopanje rovova. U rukama običnog vojnika to je samo alat, ali se oni iz „Specnaza“ obučavaju da ga koriste kao oružje, čijim bacanjem može neko da se usmrti ili da se koristi poput noža u borbi jedan na jedan. Još jedna od nepotvrđenih priča navodi da se regruti zaključavaju u prostorije bez prozora sa bijesnim psom, naoružani samo saperkom ili čak i bez nje, i da im tada bude rečeno - živi ili umri.

Britanski dnevni list „Dejli mejl“ objavio je da, uprkos brutalnim metodama uključenim u njihovu obuku, kvalitet „Specnaza“ ne može se upoređivati sa britanskim SAS-om ili američkim Delta Force, čije je sjedište u Fort Bragu u, Sjevernoj Karolini. Navodno, od procijenjenih 17.000 vojnika u ovoj ruskoj formaciji čak 30 posto su i dalje tek početnici. Svi regruti moraju da prođu izuzetne testove izdržljivosti, a sposobnost izbjegavanja brojno superiornog neprijatelja jest njihova ključna uloga.

Bivši ruski oficir Viktor Suvorov napisao je u jednoj knjizi da prve večeri svi regruti „Specnaza“ budu pretučeni i da ih bace u blato bose i natjeraju da spavaju u toaletima. Tuku ih kaiševima, papučama, pa i kašičicama - svime što je pogodno za uzrokovanje bola, napisao je on. Oni također nauče borilačku vještinu koju zovu sambo, a koja liči na ulične borbe i u njoj regruti uče da koriste sve što mogu da nađu, kao razbijene flaše, ulične znakove... I Suvorov je pisao o regrutima koje su napadali psi, ali ne onako kako su objavile spomenute britanske novine. Rus je naveo da su regrute smještali u podrume ruševina kuća gdje bi zidovi i podovi bili prekriveni sirovim mesom i krvlju i da su oni  morali da se snalaze dok bježe od pasa. Bio je to pakleni bijeg kroz užasni lavirint sa preprekama, a cilj tih vježbi je da se vojnici naviknu na krv. Danas je u ovoj jedinici između 15.000 i 17.000 pripadnika.

 RAŠIRENE AGENTURE

Vojna obavještajna služba GRU je jedna od tri ruske agenture koje su nastale nakon KGB-a, što je ruska kratica za Комите́т Госуда́рственной Безопа́сности (Komitet državne sigurnosti). To je bila krovna organizacija koja je služila kao sigurnosna i obavještajna agencija i tajna policija od 1954. do 1991. u bivšem Sovjetskom savezu. Osim GRU-a, koji slovi za najveću špijunsku mrežu Rusije u inostranstvu, u toj zemlji djeluju i Federalna služba bezbjednosti (FSB) i Spoljna obavještajna služba (SVR).

Vojna obavještajna služba ili Glavna оbavještajna služba (Гла́вное разве́дывательное управле́ние(ГРУ)) je obaveštajno-sigurnosna agencija koja djeluje u okviru Generalštaba Oružanih snaga Ruske Federacije. Od 2010. ona nosi naziv Glavni direktorat Generalštaba ruskih obavještajnih snaga, ali u govoru se često koristi samo skraćenica GRU. Suština njenog rada je osiguravanje obavještajnih podataka o vojnoj moći država koje ugrožavaju ili mogu ugroziti sigurnost Rusije. GRU je i dalje veoma važan dio obavještajnih službi Ruske Federacije, posebno zato što gaji tradiciju KGB-a. 

Aktivnosti i zadaci GRU-a mogu se svrstati u dvije osnovne grupe: špijunski i protivteroristički. Prva grupa obuhvata prikupljanje podataka o vojnim, vojno-tehnološkim i tehničkim mogućnostima stranih država, te i podatke o njihovim namjerama prema Ruskoj Federaciji. Prikupljeni podaci se prezentuju Komandi oružanih snaga i služe za sprečavanje strategijskog vojnog iznenađenja po Federaciju. Ovaj zadatak se izvršava putem agentura i obavještajnih centara u inostranstvu, a uključuje i elektronsko izviđanje sa zemlje, vodenih površina, iz vazdušnog i kosmičkog prostora. Druga grupa sadrži protivterorističke zadatke koji proističu iz politike odbrane od terorizma sadržane u Federalnom zakonu o borbi protiv terorizma. Po ovom zakonu, u nadležnosti ove službe spadaju: sprečavanje letjelica koje služe za izvršenje terorističkih akata, sprečavanje terorističkih aktivnosti u unutrašnjim vodama i u teritorijalnom moru, sudjelovanje u provođenju protivterorističkih operacija i sprečavanje međunarodne terorističke djelatnosti van granica matične države.

Šef ove službe je podređen samo načelniku Generalštaba i ministru odbrane i nema direktan kontakt sa političkim rukovodstvom države. Za razliku od direktora Spoljne obavještajne služba, koji se sastaje sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom jednom sedmično, načelnik GRU-a nema svoj termin i nije striktno određeno vrijeme kad podnosi raport predsjedniku i vrhovnom zapovjedniku Ruske armije. Postojeći sistem „označavanja“ (primanja obavještajnih informacija i analiza od visokog rukovodstva) sprečava političare da se direktno obraćaju GRU-u. Inače, struktura GRU-a pretrpjela je nekoliko promjena. Prema raspoloživim podacima u otvorenim izvorima, struktura Glavne obavještajne uprave sastoji se od 13 glavnih i osam pomoćnih odjeljenja i kancelarija.

    ČIME SE GRU BAVI?

Vojna obavještajna služba GRU ima široku špijunsku mrežu u inostranstvu, sa tim što je jedan dio inkorporiran u ruske ambasade i ti imaju diplomatski imunitet, dok drugi sa specijalnim zadatkom i turističkom vizom povremeno dolaze u razne krajeve svijeta. Posljednjih godina ova služba je postala ozloglašena zbog svoje povezanosti sa, malo je reći kontroverznim, ruskim akcijama u inostranstvu - trovanjem agenata, kibernetičkim ratom i subverzijama. Vlada Holandije je nedavno objavila da je spriječila hakerski napad GRU-a na Organizaciju za zabranu korišćenja hemijskog oružja (OPCW). Uslijedili su apeli iz Velike Britanije i Australije, koje su optužile GRU za provođenje niza velikih hakerskih napada posljednjih godina po naređenju Kremlja uključujući onaj u kom je meta bila američka Demokratska stranka tokom predsjedničke kampanje u SAD-u 2016. godine. Američki posebni tužitelj Robert Miler optužio je 12 činovnika, među kojima su i oni iz GRU-a, za miješanje u američke izbore u kojima je pobijedio Donald Tramp (Trump). 

Također, skupina istraživačkih novinara pod nazivom „Belingket“ povezala je rušenje malezijskog putničkog aviona iznad Ukrajine 17. jula 2014. s agentom GRU-a za kojeg su naveli da je „nadgledao nabavku i transport oružja“. Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava Navi Pillay podnijela je u Njujorku izvještaj o Ukrajini u kojem je kazala da bi se rušenje malezijskog putničkog zrakoplova, pri čemu je poginulo 298 putnika i članova posade, moglo okvalificirati kao ratni zločin. Rušenje ovog aviona nazvala je stravičnim obaranjem i zatražila „temeljitu, učinkovitu, neovisnu i nepristranu istragu“. Analiza crnih kutija iz srušenog aviona pokazala je da ga je pogodio šrapnel rakete i da se srušio zbog „velike eksplozivne dekompresije“.

Dvojica agenata GRU-a Aleksandar Petrov i Ruslan Boširov osumnjičeni su za trovanje bivšeg ruskog dvostrukog agenta Sergeja Skripalja i njegove kćerke Julije, u Solisberiju u septembru prošle godine. U Londonu smatraju da je to vjerovatno bila poruka drugim Rusima koji žive u inostranstvu a koji su bili umiješani u stvari povezane sa ruskom državom. Skripalj i Julija su, ipak, preživjeli trovanje, a protiv spomenutih ruskih obavještajca je izdata potjernica. Mnogo prije ove afere ruski predsjednik Putin je rekao da ruske specijalne službe ne ubijaju izdajnike nego da se oni ubijaju međusobno. Priznao je tada da su sovjetske snage nekada slale ubice kako bi se riješile neprijatelja, ali je naglasio da moderna Rusija to više ne radi. Opisujući nedavno Skripalja kao „đubre“, Putin je ponovo odbacio tvrdnje da je Moskva napala tog dvostrukog agenta.

Bivši šef GRU-a Fjodor Ladjigin također je odbacio upletenost ove agencije u slučajeve ubijanja svojih bivših obavještajaca. Međutim, nekoliko visoko pozicioniranih agenata GRU-a ranijih godina prešlo je na Zapad. Vladimir Rezun, koji je iz Rusije prebjegao 70-ih godina prošlog vijeka, napisao je i knjigu, koja je dijelom njegova autobiografija, pod pseudonimom Viktor Suvorov. Knjiga je nazvana „Akvarijum“, što je nadimak sjedišta GRU-a u Moskvi. 

„Kakve vrste ribe tamo plivaju?“, upitao je on svog šefa u knjizi.

„Samo jedna vrsta – pirane“, bio je odgovor.

    NAPAD NA CRNU GORU

Obavještajci GRU-a, zbog geopolitičkih interesa Rusije, u znatnom broju su prisutni u zemljama bivše Jugoslavije, a najveća uporišta su im u Srbji i Republici Srpskoj, gdje su, izgleda, kao „kod kuće“. Oni ne samo da motre i prikupljaju relevantne podatke nego nastoje i da izazivaju i eksploatiraju određene događaje. Tako su njihovi oficiri Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, zajedno sa nekolicinom Srba i Crnogoraca, planirali i 16. oktobra 2016. pokušali da izvedu državni udar u Crnoj Gori. Na dan održavanja parlamentarnih izbora u toj državi željeli su održati proruski miting u Podgorici, potom ući u zgradu parlamenta, ali su u tome pravovremenom akcijom policije spriječeni. Po tome planu, premijer Milo Đukanović je trebao biti ubijen da bi na vlast došao proruski političar. Cilj ovog terorističkog akta je bio da se spriječi ulazak Crne Gore uNATO, što je ubrzo uslijedio.

Rusija je, čim su spominjani njeni agenti, negirala bilo kakvu upletenost u pokušaj državnog udara, a ministar vanjskih poslova te države Sergej Lavrov nazvao je tu povezanost apsurdom. U Višem sudu u Podgorici u toku je suđenje zbog pokušaja državnog udara, a među optuženim, osim Šišmakova i Popova, još je devetero srbijanskih i troje crnogorskih državljana, među kojima su i dvojica čelnika oporbenog prosrpskog Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević. Četvorici se sudi u odsutnosti, a među njima su dvojica Rusa. Izgleda da je Popovu pravo ime i prezime Vladimir Mojsev, ali to nije ništa neobično, jer špijuni, pogotovo kad ih „pritisnu“, mijenjaju ne samo identitet nego i izgled.

Iskazi ruskih državljana Šišmakova i Popova / Mojseva, koji su dati u Moskvi, analizirani su tokom glavnog pretresa u Višem sudu u Podgorici. Oni su u svojim iskazima u potpunosti negirali navode optužnice u kojoj su oni označeni kao ključni organizatori i finansijeri pokušaja nasilnog rušenja crnogorske vlasti. U svoju odbanu Šišmakov je saopćio da ne poznaje nikog od optuženih, da se sa sadašnjim svjedokom saradnikom Sašom Sinđelićem sreo svega dva puta povodom potpuno drugih tema, a niti da je ikad boravio u Crnoj Gori. Specijalni tužitelj Saša Čađenović smatra da iskaze dvojice Rusa ne treba koristiti u krivičnom postupku zbog toga što ih nije saslušalo tužiteljstvo u Moskvi, već Uprava za istrage za grad Moskvu i zato što tokom saslušanja nisu imali tretman osumnjičenih. To je bio formalan postupak, tek reda radi, jer zvanična Moskva nikad nije javno priznala da uopće ima špijuna, kamoli da bi neki od njih negdje pokušali da izvrše državni udar!

I ovaj pokušaj nasilnog svrgavanja legitimnog crnogorskog rukovodstva 2016.  pokazuje da su agenti GRU-a na sve spremni i da na njihove paklene planove sa pravom upozoravaju vlade mnogih država. Njihovih tragova, po svemu sudeći, ima i u Bosni i Hercegovini, pored ostalog i zbog jednodušnog opredjeljenja građana u Federaciji da BiH usvoji prvi godišnji plan i više se približi članstvu u NATO-u.

 PLAĆENICI GRU-a KOD MLADIĆA

Od 1992. do 1995. u Vojsci Republike Srpske je bilo između 2.500 i 5.000 plaćenih ubica iz Rusije. Na punktu Obavještajne službe Ruske armije GRU-a u Moskvi, gdje su se birali ovi „psi rata“, najčešća riječ je bila - dojč marka! Šef cijele ove operacije oficir Jaroslav Jastrebov nije imao problema sa vrbovanjem, jer je interesiranje bilo veliko. Prva grupa Rusa je početkom 1992. stigla iz Moskve, preko Beograda, u BiH, a organizirano su dolazili do kraja 1995. „Radili“ su mjesečno za 100 maraka, isplata je bila neredovna, ali devize su, ipak, stizale. Andrej Andrejev jedan je od nekoliko hiljada Rusa koji su se za pare borili u redovima VRS-a a njegovu najamničku ispovijest objavio je ruski list „Vjedomosti“, u broju od 17. maja 1994. godine. Autor tog članka, dopisnik agencije TASS iz Zagreba Arkadij Pariškin, svog zemljaka je predstavio kao „Andrej - divlji gusan“. Dopisnik je objasnio i ulogu oficira GRU-a.

- Sve je išlo preko Jastrebova. On je veoma poznat u nekoliko moskovskih krugova. Našem odredu je smislio i naziv „Carski vukovi“. Šta je s Jastrebovim sada, ne znam tačno. Kruže priče da je u bolnici, da ga je neko od naših „odradio“… Inače, Jastrebov je, kako se pričalo među nama, osim redovne oficirske plaće dobijao i honorare od ruskih sponzora koji su na taj način davali suport Mladićevoj vojsci.

Ovaj plaćenik je ispričao da je tokom 1993. iz Višegrada dobio premještaj u okolinu Tuzle, na područje pod kontrolom VRS-a. I da im je glavni zadatak bio „čišćenje“ mjesnog stanovništva. To je njegov izraz za genocid nad Bošnjacima u sjeveroistočnoj Bosni. Kaže da mu se život, tada u BiH, sveo na ubijanje, progone muslimanskog stanovništva, silovanja, pljačke i pijanke. Potom je pobjegao u Zagreb, a odatle u Rusiju.

KOSTJUKOV, NOVI ŠEF GRU-a

Viceadmiral Igor Kostjukov novi je načelnik GRU-a koji je na tu dužnost imenovan nakon što je, nakon kraće bolesti, od karcinoma umro raniji šef ove službe general Igor Korobov. Ovo je prvi put da je mornarički oficir na čelu ove vojne obavještajne službe. Kostjukov je rođen 1961., završio je Vojno-pomorsku akademiju, a nakon diplomiranja na Vojno-diplomatskoj akademiji poslat je u GRU. Bio je na raznim visokim dužnostima u toj službi, a jedan je od rukovodilaca vojne operacije u Siriji u korist režima Bašara al-Asada. Krajem decembra 2016. stavljen je na crnu listu Vašingtona zbog potkopavanja demokratije u SAD-u. U septembru 2018. ponovo je na crnoj listi SAD-a zbog navodnog miješanja u američke predsjedničke izbore 2016. godine.

Posljednje dvije godine general Korobov je bio na čelu GRU-a i u tom periodu ova služba je bila u centru pažnje zbog nekoliko ozbiljnih skandala, a posljednji je, tvrde oni koji ne vjeruju u zvaničnu verziju njegove smrti, možda i bio razlog za njegovu likvidaciju. Naime, prije nepuna dva mjeseca špijuni ove službe napravili su početničku grešku kojom su odali identitete 300 svojih kolega. Korobov je zbog toga imao jako neprijatan razgovor sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, tvrdi novinar Sergej Kanev, za kojeg se vjeruje da ima duboke veze u obavještajnom sistemu. On je navodno zbog prijetnji morao inkognito da napusti Rusiju.