Umro je veliki pjesnik ,prozaik i filmski scenarist Abdulah Sidran. U sjećanju na njega podsjećamo na  ekskluzivni autointervjuu za magazin Start u kojem Sidran pita samog sebe i odgovara. Mudro, kao što to samo on zna. Šta su naši prioriteti!? Da li je to država,narod,vjera...?Je li iko o tome odlučio,poredao... Pita se i o političarima, zakonima, životu...

Piše: Abdulah Sidran

BLISKI SUSRET S AZRAILOM!?

- Od konca aprila mjeseca 2008. godine - kada me je, nakon osmosatne teške operacije, briljantni kardiohirurg dr Mirsad Kacila doslovce „iščupao iz Azrailovih ruku“ - pa do danas, 28. 3. 2017. godine, dao sam, u različitim medijima, elektronskim i printanim, dvadesetak intervjua po koje su novinari dolazili s idejom da „ugrabe“ posljednji intervju umirućeg „slavnog“ pisca. Niko nije izgovarao, ali ja to umijem pročitati iz novinarskih očiju, kako bi za novinu, ili televizijski kanal, najbolje bilo kad bi se posrećilo da pisac umre prije samog odlaska teksta u štampariju, tj. uoči samog termina emitiranja emisije. I tiraž i gledanost emisije skočili bi za nevjerovatnih trista odsto! Ko zna šta je novinarska profesija, neće u tome vidjeti nikakvoga zla. Pos'o je najpreči.

Prošlo je dakle devet godina od moga bliskog susreta s Azrailom, a ja još uvijek po istim medijima dajem intervjue, ispratim pokojeg pisca i novinara na tzv. bolji svijet, motam se Sarajevskom kotlinom nesnošljivo vedar i mentalno zdrav - da je to stvarno postalo i meni samom suviše monotono, a kako tek neće običnom pučanstvu i kolegama što, ojađeni vlastitom kaznom nemanja dara, suznih očiju gledaju kako kao iz rukava izbacujem literaturu (stihove, prozu, publicistiku) kakva je nedomašna za njihovu šaku jada od talenta, pod brdom bolesnih književnih ambicija.

Nakon bliskog susreta s Azrailom, odlučio sam da takvima više ne pomažem u njihovoj nevolji. Umjesto da povučem obje kočnice, i ručnu i nožnu, ja na obje nagazio iz sve snage i do te mjere da, evo, prihvatih neobičnu ideju novinarčine Darija Novalića da uradim tzv. autointervju, tj. RAZGOVOR SA SAMIM SOBOM!? Ja prihvatio to, a Urednik moj jedini uslov: da sve bude objavljeno onako kako je napisano i da se ništa ne izostavlja. Da mi daju na uvid i autorizaciju i opremljen tekst sa redakcijskim naslovima, nadnaslovima i međunaslovima. To jeste posao urednika, i njegovo pravo, ali često zna biti zloupotrijebljeno na način izvrtanja osnovnoga smisla teksta i odašiljanja poruke kakvu autor nije mislio i ne bi želio odaslati. Suglasili smo se i u tome, jer Dario vrlo dobro zna da većina našeg svijeta i ne čita cijele tekstove po novinama, nego, ako i to stigne, preleti pogledom preko naslova i međunaslova i na osnovu tog brzoletećeg „uvida“ donose ocjenu o tekstu i stav o autoru.

Uvijek se, ako to žele, dva razumna čovjeka mogu brzo razumjeti.

DA LI JE SIDRAN DOBAR PJESNIK A POLITIČAR – NIKAKAV?

- Otrovan politikom od djetinjstva, godinama mišljah kako sam pametan i kako bi političarima u vlasti - pa dakle i narodu kojemu oni, je li, služe - mogao biti veoma koristan, samo ako bi imali volje da pažljivo saslušaju ono što im govorim, ili pročitaju ono što pišem i objavljujem.

U Ratu protiv Bosne - mislim da je to jedini tačan naziv za ono što se u BiH zbivalo 1992-1996, a traje i danas - u tome sam ratu, u Sarajevu, pod Opsadom, osjećao da me ti ljudi ozbiljno uvažavaju. Svaka su mi vrata bila otvorena u svaka doba, a trefilo se neko vrijeme da me dr Haris Silajdžić, kao predsjednik Vlade, obavezao da mu svako jutro dolazim na prvo kahvenisanje. Za mene je to bila pregolema čast, ali je grubo atakovalo na moje bohemske navike i nije moglo dugo trajati. Službenicima oko Premijera bilo mnogo milo to moje svakojutarnje dolaženje, jer se smatralo da je doktor Silajdžić, naš Haris, plaho ters čovjek i da je s njime teško išta rabotati - dok ne popije nekoliko kafa i ne ispuši barem pola kutije duhana. Ja im doš'o ko kec na 11!

Pričamo mi u ta jutra svašta. Mene fascinira njegovo poznavanje hispanoameričke književnosti, njega zanimaju moji pogledi na povijest bh. književnosti i aktuelne vrijednosti u njoj, danas. Nije zapravo bilo tematskih ograničenja u tim razgovorima. Tako da sam jednom odlučio biti uporan sa temom koju sam osjećao kao najvažniju za sudbinu države i naroda u tom povijesnom trenutku. Šta su naši prioriteti? Država? Narod? Vjera? Je li iko o tome odlučio, poredao, šta vojnik treba da zna? Koji je njegov borbeni poklič, kojim zanosom da se pune njegova pluća... Nekako mi bilo važno da Haris - već sam ga osjećao kao bliskog i dragog čovjeka i prijatelja - prihvati „moju“ listu prioriteta. 1/ Država, 2/ narod, 3/ vjera - ako toga trećega uopće mora biti. Jer po mome mišljenju čovjeku Vjeru nije moguće oduzeti, a teritoriju jeste, i narod pobiti takođe. Sve smo mi to skoro dva sata vagali i razvagivali, ali naiđe neka kineska delegacija i ja šmugnem na vrata, da ne kvarim protokol i ne otimam Premijerovo dragocjeno vrijeme.

Sustiže me na hodniku Harisov najbliži prijatelj i saradnik, pravni ekspert Džemil Sabrihafizović (koji je uvijek prisustvovao tim našim razgovorima, ali je ostajao za svojim stolom, u kutu, i nije nikad ni riječi progovarao).

Gospon Sidran! Gospon Sidran!

Okrenem se, zastanem, Džemil priđe i najljubaznijim, čak veoma prijateljskim, očinskim tonom, spustivši svoju desnu ruku na moje lijevo rame, reče nekako ovako:

Molim Vas da mi ne zamjerite, ja sam jedan obični suhi pravnik a Vi ugledan književnik, ali mislim da je ovo što ću Vam reći važno i za Vas i za sve nas. Pobrajajući prioritete naše politike - Država, Narod, Vjera - zaboravili ste jedan, također veoma važan faktor i mogući prioritet!

Koji? Nije moguće!

Vlast! Vlast ste zaboravili. Pokušajte ponovo, uzevši i taj faktor u obzir, uraditi Vašu analizu.

Zamukoh. Ne znam ni kako smo se rastali ni kako pozdravili.

Dvadeset je godina od tog dana prošlo, a tema vrela, plamti, niko joj ni prići ne smije. Šta su, koji su današnji naši prioriteti?

JESU LI ZAKONI DRŽAVE BOSNE I HERCEGOVINE PISANI NEPISMENOM RUKOM?

- Nevolja me natjerala da malo proštijem domaće zakone i ono do čega sam došao jeste upravo – zastrašujuće! Dok ružimo i na pasja preskakala grdimo ovdašnje pravosudne poslenike (s razlogom, i s pravom, naravno) mi nemamo pojma u kakvoj džungli nepismenosti naših uredbi i zakona oni moraju da se kreću, snalaze i tumaraju! Neću citirati, ovo nije naučni rad, ali ću vam navesti dva-tri primjera čija stupidnost kida glavu s ramena! U Zakonu o zaštiti od klevete, član 6, kazuje se kako je kazneno djelo klevete počinio svaki onaj koji u prisustvu trećeg lica o nekome iznese NEISTINITE ČINJENICE!

Pa kako činjenice mogu biti neistinite? Ako su neistinite, onda nisu činjenice! Ako su činjenice, onda su istinite! Zamislite da se u cijeloj toj višegodišnjoj proceduri pisanja, predrasprave, rasprave, parlamentarnog amandmanisanja i usvajanja nije našla ni jedna jedina glava koja bi uočila tu bedastoću i kazala da se stvar rješava trenutačno i jednostavno - izmjenom riječi ČINJENICE u riječ TVRDNJE!? To i danas stoji kako stoji, na sudijama je da se zlopate i pribjegavaju „slobodnom sudijskom uvjerenju“, po kojemu se i očigledno krivično djelo klevete može imenovati „vrednosnim sudom“.

Kad sam jednom veoma sposobnom pravniku i političaru ukazao na ove i slične stvari te predložio da se napravi neka parlamentarna komisija koja bi to pročešljala, on je rezignirano odmahnuo rukom: Pa, dragi Sidrane, cijelo nam je zakonodavstvo takvo.

Jeste li znali da postoji dokument kojim su popisana sva legalna zanimanja / profesije kojima se građani u BiH mogu baviti? Zove se, čini mi se, STANDARDIZACIJA PROFESIJA / ZANIMANJA... itd. Njime je, između ostalog, legalizirano i zanimanje prostitucije. Šta mislite kakvo je ime zakonodavac nadio osobi koju smo do jučer zvali jednostavno kurva, prostitutka, ili nekim od žargonskih izraza istoga značenja i smisla? PRODAVAČICA LJUBAVI!? I nije se našao ni jedan jedini – od ko zna koliko hiljada glasova koji odlučuju u procedurama usvajanja zakona i propisa – ni jedan se nije našao da rekne: Pa, ljudi dragi, ljubav je nešto drugo! Ovo se može zvati „pružanjem seksualnih usluga“, ili kako bilo drukčije, samo ne tako, stravičnim skrnavljenjem svetog pojma LJUBAV! Prodavačica ljubavi!? Baš sramno!

Zamolio sam g. Adila Kulenovića da o ovoj materiji govorim na tribini kojom rukovodi, Krug 99, i on mi je to omogućio, na čemu mu se evo i javno zahvaljujem. U prvim redovima sjedili su ugledni pravnici, najugledniji koje imamo, i svi s odobravanjem klimali glavama - ali se naravno nikada ništa nije dogodilo, niti će se dogoditi dokle imamo Vlast takvu kakvu imamo. Njeni su prioriteti izvan naših vidika.

Postoje i propisi nižeg reda važnosti, a pogubni i bolni za onoga nad kime se sprovode i primjenjuju. Prije nekoliko dana morao sam se odazvati pozivu Policijske uprave Novo Sarajevo - a za mene bi morala biti nadležna PU općine u kojoj stanujem, dakle PU općine Centar. Nadležnost je određena prema mjestu stanovanja onoga koji je protiv mene podnio (nekakvu) prijavu. U ovome slučaju prijavljen sam za: uhođenje, zastrašivanje, uznemiravanje. Zamislite to, molim vas: starac od 73 godine nekoga uhodi, nekome prijeti, nekoga uznemirava i zastrašuje!? No, zakon je zakon, pred zakonom svi su isti - tako to vele nadležni u PU, i ja sam dužan razumijevati njihovo postupanje. Logika, međutim, kazuje da su navedeni delikti zapravo krivična djela i odgovorni su prijavitelja / prijaviteljicu slobodno mogli preusmjeriti na odgovarajući sud, a ne lokalnu policijsku stanicu i poštedjeti jednog uglednog građanina bilo kakvih neugoda i porodičnih trauma. No, svejedno da li se radilo o krivičnim djelima ili krimenima nižeg ranga (prekršaji) i jedno i drugo bi najprije moralo biti dokazano - da bi se nadležnost mogla određivati prema MJESTU NASTANKA ŠTETE, što bi bila adresa prijaviteljice. Šta ovo praktično znači?

Znači da ste se dužni odazvati pozivu policijske uprave bilo kojega grada ili mjesta u Federaciji BiH ukoliko neki poštar, mesar, vozač traktora, učitelj ili lokalna prostitutka protiv vas podnese bilo kakvu prijavu. Neodazivanje na poziv daje za pravo organima dotične policijske uprave da vas privedu silom, da vam na ruke metnu lisice, u bilo koje doba dana ili noći, bilo gdje da se nalazite. Ima li tu trunke logike i pameti? No, kooperativan kakav se trudim biti, ja sam se odazvao pozivu i u gotovo prijateljskom razgovoru sa službenim licima obavio svoju građansku dužnost, te službene prostorije napustio ozarena lica, radostan što sam sa svojih leđa smakao jednu podlu i prljavu podvalu. Zahtijevao sam od ljubaznih sagovornika da mome očitovanju o nebuloznoj prijavi dotične dadnu tretman PRIJAVE ZA LAŽNO PRIJAVLJIVANJE i kao takvog na postupanje proslijede odgovarajućim višim instancama.

JUGONOSTALGIJA?

- Da, znam da se mnogi grste kad im se pomene nostalgija za bivšom državom, baš kao što svakoga dana ima sve više onih koji bi joj ponovo radosno poletjeli u zagrljaj - ali šta odgovoriti tim jugonostalgičarima kad reknu da ne žele živjeti u državi bezakonja? Bezakonje je u današnjoj našoj domovini jedini zakon. Profilirala se jedna pogolema grupacija profesionalnih političara koji i kad bi htjeli ne umiju poslove obavljati na zakonit način. I kad bi htjeli. To je njima isuviše sporo i komplikovano: dajder ovamo kraticu - mito i korupciju, pa vidi kako odmah sve teče k'o med i mlijeko! Ko može biti sretan i zadovoljan što živi u državi bezakonja? Gdje je tome kraj? Zna li se tome početak, pa da lakše prepoznamo put ka završetku?

Političari koji su ovu državu vodili posljednjih frtalj stoljeća dopustili su (ili je to bio i njihov plan, o kojemu nisu obavještavali svoju glasačku bazu?) da se oko vrata hiljadugodišnje bosanske države sveže omča navodne „konstitutivnosti naroda“? U međunarodnome državnom pravu taj pojam ne postoji! Nego ga je neko specijalno za nas, baš nama, smislio i zavuk'o! Heeeej, ljudiiiii! BOSNA JE STARIJA I PAMETNIJA OD SVAKOG SVOG NARODA. I nisu oni stvorili (konstituirali) nju, nego je ona stvorila (konstituirala) njih!

Tu omču kad smaknemo s vrata, možda se i otvore vrata neke bolje i ljepše budućnosti!

DA LI JE MOGUĆA REVOLUCIJA MIRNIM PUTEM?

- Tvrdim da nije pošteno grditi narod što stalno psuje i ronda na Vlast, a kad dođu izbori opet zaokruži ono što je i na prošlim izborima zaokružio. Ima li neko da mi pokaže bitnu razliku između artikala koji su mu ponuđeni na izbornoj tacni? Što reče onaj mesar: Sve je to u deset deka. Kod nas je potrebno mijenjati sve: od Ustava, Zakona o političkom organiziranju, Izbornoga zakona, itd. Pa onda početi iznova, sa neke zdrave, pozitivne nule.

Ali mi se ipak učinilo da se nedavno na domaćoj političkoj sceni pojavila jedna stranka čiji ljevičarski liberalni orijentiri mogu dati barem malo utjehe i nade našim životima, koje, evo, privodimo kraju! Neću joj kazati ime, ali u njenom programu postoje tako rezolutni reformski zahtjevi i ideje da me to skoro - vratilo u mladost. Upamtio sam jednu, od koje bi možda mogla i početi neka vrsta revolucije bez krvi. DONIJETI ZAKON KOJIM BI ISPLATA MJESEČNIH DOHODAKA POLITIČARIMA I UOPĆE UPOSLENICIMA DRŽAVNIH ORGANA I ADMINISTRACIJE BILA MOGUĆA TEK NAKON ŠTO SVOJE PLAĆE DOBIJU UPOSLENICI U TZV. REALNOM SEKTORU.

Znam ja veoma dobro da taj film neću gledati.

Niti ikakav njemu sličan.

„Kriza će zato postajati sve dublja, a lijek sve radikalniji.“

Upamtio sam da je tako napisao Prosper Lisagare u svojoj slavnoj „Istoriji pariške komune 1871“, knjizi koju čitah kao gimnazijalac, vruće glave, sa jakom i iskrenom vjerom da će svijet Slobode, Jednakosti i Bratstva (Liberte, Egalite, Fraternite) doći i prije daleke dvijehiljadite godine, u kojoj ću ja imati punih 56 godina!

WARNING!

 - Lažni borac protiv korupcije, kojeg ovdje iz preventivnih razloga nazivamo osoba XY, nastavlja sa svojom navadom potvaranja i optuživanja ljudi da nad njom čine upravo ono i onakvo nasilje kakvo ona čini nad njima. Nedavno je Policijska uprava Novo Sarajevo protiv mene podnijela prijavu za kazneno djelo uhođenja, zastrašivanja i uznemiravanja!? Sve što dotična Osoba XY meni i mojoj porodici čini već više od godinu dana - ustvrdila je da ja činim njoj! Ne postoji instrument koji bi izmjerio količinu potrebne mentalne smetenosti da bi se javno tvrdilo ono što osoba XY na svom Fb profilu tvrdi: da u kulturnom objektu Art kuća sevdaha, na Baščarašiji, akademiku Sidranu i novinaru Vehidu Guniću određene osobe „podvode pjevaljke i omladinke“!? Na Vehida Gunića, novinarskog veterana (76), koji se bori sa više metastaza i nadljudskom voljom i snagom ostaje u životu, i na mene, književnika-akademika, koji je do svoje 73 godine života prošao nekoliko teških operacija, izdržao sedamdeset seansi zračenja i odavno došao u sasvim bespolno stanje organizma - ona iznosi optužbe koje ne mogu izići iz normalne ljudske pameti! Užasno, užasno, užasno!

Lažni borac protiv korupcije svoje će monstruozne optužbe morati dokazivati pred sudom. U toku je prikupljanje dokaza o višegodišnjem prijevarnom postupanju Osobe XY (krivično djelo iz člana 294 KZ FBiH) kojim je, prema tvrdnjama podnosilaca krivične prijave, svjesno obmanjivala javnost o svome zdravstvenom i financijskom stanju i položaju - kako bi za sebe pribavljala imovinsku dobit. Predistražnje radnje vodi Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo i njemu se, kao i MUP-u KS mogu javiti sva lica koja smatraju da su u ovome slučaju dovedeni u zabludu, prevareni, moralno i materijalno oštećeni.