[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2022\/09\/23\/durakovic-jasmin.png","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2022\/09\/23\/100x73\/durakovic-jasmin.png","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2022\/09\/23\/durakovic-jasmin.png","size":"371.53","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Intervju

HISTORIJA BH. NOVINARSTVA/Jasmin Duraković: Domaća produkcija temelj je javnog servisa

U toku je snimanje dokumentarnog filma i serijala „Historija bh. novinarstva“ kojim autor Dario Novalić, kroz razgovore i sjećanja novinarskih i medijskih autoriteta, želi pokazati bogat i zanimljiv put razvoja bh. novinarstva i njegove vrijednosti. Producent je Start BiH, a radi se u koprodukciji sa BHRT-om. Za naš magazin priredili smo dijelove sa snimanja razgovora sa Jasminom Durakovićem, novinarom, režiserom, direktorom


 

Jasmin Duraković karijeru je započeo polovinom osamdesetih, kada u tadašnjoj omladinskoj štampi počinje da piše o filmu i video artu. Bio je glavni i odgovorni urednik lista "Valter", potom urednik i saradnik u mnogim drugim bosanskim listovima - Bosanski pogledi, Slobodna Bosna, BH dani, Nedjelja. Za svoj novinarski angažman dobio je nagradu Novinar godine u BiH 2000. Na filmu i televiziji radi od 1990. Autor je brojnih TV-programa, reportaža, TV-eseja, kratkih filmova, uključujući i dokumentarni life magazin "Čekajući 2001 – Sarajevo". Bio je prvi generalni direktor RTVFBiH (2001-2008), kao i direktor Tima za uspostavu Javnog servisa BHRT (2004). Snimio je filmove: "Nafaka" (2006), "Sevdah za Karima" (2010), "Ja sam iz Krajine, zemlje kestena" (2013) i "The Final Barrier" (2016). Radio je kao producent u producentskoj kući DEPO, a trenutno je na funkciji direktora Bosanskog kulturnog centra (BKC) u Sarajevu.

Prvi tekst objavio je još kao gimnazijalac u jednom jugoslavenskom omladinskom časopisu, a svoj, kako kaže, prvi pravi tekst objavio je 1986. godine u "Našim danima", bila je to filmska kritika.

durakovic-jasmin-2.png

Upisao je dramaturgiju u Beogradu 1985. Međutim, predomislio se:

- Sarajevo je tih godina postalo pravi kulturni centar sa pojavom new primitivsa, Kusturice, muzičke scene i naprosto sam donio odluku da budem u Sarajevu, a ne u Beogradu.Važna emisija koja je mene opredijelila jeste pojava PRIMUS-a. Bila je to šokantna medijska inovacija! Meni su prije toga sarajevski mediji bili, ne bih rekao dosadni, ali zapravo, dok sam čitao tadašnji Start, NIN, pisao sam filmske kritike sam za sebe, jer su mi ti njihovi filmski kritičari u to vrijeme bili zanimljivi, bolji. Negdje 1986. godine došao sam u Sarajevo - sjeća se Jasmin Duraković, inače rođeni Bugojanac.

Upisao je sociologiju jer nije bilo režije u Sarajevu, bio je samo odsjek glume. Mjesec dana po dolasku u Sarajevo šalje svoj prvi tekst. Zanimljivo je zapravo da je tekst pisao olovkom - nije imao pisaću mašinu.

- U narednom broju "Naših dana" tekst je izašao. Bio je to tekst o ciklusu filmova Tarkovskog u sarajevskoj "Obali". Moj prvi urednik bio je Midhat Ajanović, jedan veliki poznavalac filma, stripa i svega toga i, zapravo, njemu sam zahvalan. Ja sam slao i dalje svoje tekstove, napišem ih olovkom i onda su oni to dole prekucavali. Pošto nisu znali ko je čovjek, taj momak koji piše, oni su u jednom broju, u podnaslovu "Naših dana" mene prozvali kao fantomskog suradnika koji treba da dođe u redakciju "Naših dana" u ponedjeljak u devet sati na redakcijski kolegij - sjeća se Duraković.

Otišao je on u zadano vrijeme u redakciju "Naših dana". Tamo su sjedili Zoran Milanović, Juso Prelo, Senad Avdić, Vlasta Mijović, Manojlo Tomić. Upoznao je tada, kako kaže naš sagovornik, jednu sjajnu generaciju novinara koji su bili u Omladinskoj štampi. Neki od njih su pisali i za druge medije. Još jedna zanimljivost za Durakovića je da je uz tekst poslao i propratno pismo u kojem je urednika Ajanovića malo i napao. Naime, napisao mu je kako njegovi kritičari, u to vrijeme Gordan Bobinac, Ibrahim Spahić, braća Cvijanović ne znaju da pišu, te završio riječima: "Evo vam jedna prava filmska kritika, da vidite kako se pišu filmske kritike!" Sve je to bilo simpatično i uredniku i redakciji pa su, kako bi se našalili sa Durakovićem, u naslovu njegovog teksta stavili: "Druže uredniče! "

Kolege su prihvatile Durakovića, prepoznali talenat. Nastavio je raditi filmske kritike, popunjavao stranice kulture, ali oni su htjeli da radi i druge teme.

- Negdje 1988. ili 1989. mi smo ušli slučajno u veliku aferu koja se tada dešavala. Studenti Fakulteta političkih nauka (FPN) bili su u Sloveniji na nekim susretima fakulteta, mi smo gore davali izjave za radio Student i za neke listove, gdje su studenti zapravo podržali Neue Slowenische Kunst, Laibach i tako dalje. Kada smo se vratili u Sarajevo počela su privođenja studenata, nekih naših kolega, odnosno privođeni su na informativne razgovore. Ja sam imao jedan susret druge vrste, jer su oni i mene priveli, obavili razgovor sa mnom. Bio je jedan službenik Državne bezbjednosti i pitao sam ga je li čitao Đerđa (György) Konrada. Reče da nije. Ja njemu kažem na to: "Nemam ja sa vama šta da pričam ako niste čitali Konrada." Mi smo to poslije objavili - sjeća se Duraković.

Valter brani studente

U nastavku priča o nastanku lista "Valter". Nastao je, kaže on, kao odgovor na dvije situacije koje su se u to vrijeme zbile među studentima u Sarajevu. Jedna je demonstracije studenata, a druga je bila afera sa studentima.

- Mi smo bili sa jedne strane, a Duško Zgonjanin sa druge, kao šef policije. Mi smo napravili press konferenciju. Mene su isturili moji tadašnji prijatelji sa fakulteta, jer se procijenilo da možda nama može pomoći to što se ja prezivam Duraković. Tada je Nijaz preuzeo CKSKBiH, i išli smo na to da možemo reći da je Nijaz Duraković meni rođak. I da, zapravo, mi to radimo u dosluhu sa njim, a sa druge strane, tu je bio Kecmanović. Ja u to vrijeme nisam Nijaza Durakovića uopće znao. Ono, jesmo isto prezime, jesmo neka ta ista loza, ali se naprosto u to vrijeme nismo znali. Tadašnja "Duga" je objavila veliku priču, na naslovnoj stranici je bila fotka Duška Zgonjanina, tu sam ja bio i neko od studenata. To nam je poslije pomoglo, ko god je bio u toj aferi, zapravo, automatski je postao urednik u "Valteru", kada smo ga napravili. I oni koji su bili na "fašističkom rođendanu", koji je bio dvije godine prije toga, Isidora Bjelica, Hemon, Jergović i svi ti ljudi koji su bili na informativnim razgovorima i ovi s rođendanom su automatski upadali u redakciju "Valtera", koji je tada bio zapravo buntovnički list - priča Duraković.

U toj prvoj redakciji "Valtera" odgovorni urednik bio je Enver Čaušević, glavni urednik Rasim Kadić, zatim su tu bili još Darko Lukić, čuveni dramaturg koji je sada profesor na Akademiji, Tanja Sekulić, kćerka profesora Gaje Sekulića, Semezdin Mehmedinović.

Duraković je bio mlađa generacija, pisao je tekstove. Jedan od njih, pod naslovom "Druže Tito, dok je nas bit će i međeda", iz nekog razloga Čaušević nije htio objaviti.

Objavili su ga, priča nam Duraković, "Naši dani", Zoran Milanović. To je bio tekst koji se poslije prepričavao i taj broj "Naših dana" je prodan u preko 30 hiljada primjeraka. Zapravo, ta priča o Bugojnu, Mikuliću, izgradnji vila, dolascima Tita u Bugojno je bila tema broja. Duraković je tu priču znao jer je njegov otac bio građevinski poslovođa i on je izvodio gradnju svih Titovih vila u Bugojnu i znao je sve o tome. Tako da je naš sagovornik imao neke informacije još od djetinjstva i napravio je taj čuveni tekst koji se poslije prepričavao. Polako je Duraković ulazio u novu vrstu novinarstva, političko novinarstvo.

"Valter" je zabranjen 31. decembra 1989. godine i to je bila posljednja zabrana novina u bivšoj Jugoslaviji. Redakcija je rasformirana, ali se nakon dva mjeseca ponovo formira. Novu redakciju čine: Duraković, Goran Todorović, Nerzuk Ćurak, Saša Leskovac, Adisa Busuladžić, Medina Delalić.

- Mi smo taj "Valter" vodili do rata, sa tim da je 1990. godine, na jednom sastanku redakcije, došlo je do sukoba među nama, na neku projugoslavensku i probosansku opciju unutar toga, i izglasano je nepovjerenje Goranu Todoroviću, ja sam izabran za glavnog urednika. Tada je "Valter" krenuo u jednu malo radikalniju, neku probosansku uređivačku koncepciju. Ja sam radio prvi intervju s Alijom Izetbegovićem kada je izašao iz zatvora, tu su prvi tekstovi o Adilu Zulfikarpašiću, tu su tekstovi o emigrantima koji su tu bili, Desimir Tošić, Mate Meštrović, itd. Taj "Valter" je izlazio do novembra, decembra prije prvih izbora. Tada su nas ponovo smijenili. To je ova druga linija, Kecmanovićeva, koja je bila protiv nas. Mi smo slovili kao probosanska, a ovo je bila kao projugoslavenska i 1990. godine, oko prvih demokratskih izbora, mi smo tada ponovo bili smijenjeni. Svi! - kaže Duraković ocjenjujući ovo vrijeme vrlo  dinamičnim.

Ranije su se desile smjene novinara u "Našim danima", Fahrudina Đape, Tihomira Loze i cijele redakcije koja je imala jedan probosanski stav u vezi sa tadašnjim političkim događanjima. Svi su počeli da pišu u "Valteru", i Đapo i Loza, i Senad Avdić, izdražli su još dva-tri mjeseca.

- I kada su se u "Valteru" desile smjene, kada su nas rasformirali, onda smo mi dobili ponudu od Adila Zulfikarpašića da pravimo "Bosanske poglede". Tu je Fahrudin Đapo bio glavni urednik, Nerzuk Ćurak, ja, Medina, Mahir Sokolija, iz "Voxa", i mi smo izdavali "Bosanske poglede" nekih osam-devet mjeseci. Međutim, kada je Adil Zulfikarpašić napravio historijski sporazum sa Miloševićem, mi smo to kritikovali u njegovim novinama, ujutro je došao advokat Faruk Balijagić i ponovo smo rasformirani i ponovo ostali bez posla  - priča Duraković.

Nakon toga je bilo ko će gdje. Bili su i sastanci u kafani Pošta, Senad Avdić, Đapo, Ćurak, Duraković ...

- Oni su bili starije kolege od mene. Tu je nekako došlo do toga da se pravi "Slobodna Bosna". Ja sam dao i ime "Slobodnoj Bosni" po uzoru na "Slobodnu Dalmaciju". Tako da je tada pokrenuta "Slobodna Bosna", to je 1990. godina, negdje u novembru otprilike. Tu je ključnu ulogu odigrao Senad Avdić, koji je bio glavni urednik, on je već bio prepoznatljivo ime. On je 1989. najavio aferu, kada je bilo događanje naroda, on je prvi pisao o upadu srpske službe DB u BiH. I to je bio pokušaj izvođenja antibirokratske revolucije i u BiH. Zato je Senad imao jedan imidž dosta hrabrog novinara i nekoga ko je umio da piše i, zapravo, bio je najiskusniji od nas, pogotovo u tom, političkom novinarstvu - ističe Duraković.

Novinari u ratu

I početak rata u BiH dočekuje u "Slobodnoj Bosni". Bila je to novina koja je tada objavila mnogo značajnih priča, objavila plan RAM, plan opsade Sarajeva... Još nekoliko mjeseci "Slobodna Bosna" izlazi, dok je bilo papira, i onda ga polako nestaje i novina prestaje da izlazi.

- Poslije toga, u maju, otišao sam u Teritorijalnu odbranu na poziv Alije Isakovića. Mene su pozvali tamo, vodio sam propagandu u TO do augusta, a onda smo u augustu, manje-više, kompletna redakcija "Slobodne Bosne", svi prešli u Glavni štab ARBiH, u press službu. Nerzuk je bio jedini među nama koji je imao neke veze sa materijom, pošto je on završio odbranu i zaštitu. I Nerzuk je tada imenovan, Nerzuk Ćurak. Malo je u to bio upetljan i Fahro Radončić, koji je bio šef kabineta Sefera Halilovića. Tada se pravi pres služba Glavnog štaba i filmski arhiv Glavnog štaba. Ja sam radio paralelno u novinarstvu, ali sam praktično otišao u Filmski arhiv. Tada su se svi mladi reditelji digli, Danis Tanović, Dino Mustafić, Šahin Šišić, Isak Herović, Jan Beran mlađi, puno starih imena, Drago Resner i tako dalje. Tako da je taj filmski arhiv tu bio da bilježi, dokumentovano, šta se dešava tokom tih mjeseci. Ja sam sve to vrijeme i dalje pisao. Kada je prestala "Slobodna Bosna", ja sam radio jedno vrijeme kao komentator u sarajevskim "Večernjim novinama", jedno godinu dana - prisjeća se Duraković.

Nadalje, sjeća se vremena opsade Sarajeva kada je bilo mnogo stranih novinara koji su probijali medijsku blokadu. Mnogi od tih reportera danas su velika imena svjetskog novinarstva i to je, misli on, jedan od značajnih faktora koji su spašavali Sarajevo. Bilo je, naravno, i domaćih novinara i medija.

- "Bosna" je bila list 1994. koja je trebala da bude patriotska, bosanska, bošnjačka novina. Međutim, mi smo nakon nekoliko mjeseci ušli u sukob sa tada vladajućom politikom i nas su ukinuli, tu ratnu "Bosnu". Tako da je u ratu bilo i kritičkih glasova. Bilo je i u "Danima" i u drugima medijima. Bilo je i osim toga patriotskog novinarstva, to je sasvim normalno. Ja sam i dan-danas ponosan na sve to što sam radio u vrijeme tog patriotskog novinarstva, a takvo je bilo i vrijeme. Bilo je i manjih časopisa, pojedinačnih, jako puno projekata. Bile su i neke vojne novine, Prva linija. Bilo je i medija koji su bili polumediji, časopisi, bilo je dosta toga. Naprosto je bilo neke dobre energije. Bez obzira što su bila teška vremena, novinari su ipak radili svoj posao. Mislim da su odigrali jednu od najčasnijih uloga u ovom ratu - ističe naš sagovornik.

Dodaje i da je bilo mnogo onih koji su postali novinari zbog akreditacija i privilegija koje one donose, kao i mogućnosti odlaska iz grada. Bilo je to, veli on, i vrijeme neke novinarske solidarnosti, a kao važnu činjenicu ističe da su u vrijeme kada je bilo ozbiljnih unutrašnjih političkih sukoba, novinari to tada prepoznavali kao nešto što nije bilo dobro, da su prvi krenuli u kritičku analizu onoga što se poslije zvalo proces islamizacije ARBiH koji je nanio puno štete ovoj zemlji.

Rad na RTV Federacije BiH

Završava rat. Obnavlja se zemlja, obnavljaju se i mediji. Duraković 2001. godine postaje prvi generalni direktor Radio-televizije (RTV) Federacije BiH. Već je nekoliko godina radio na toj televiziji, znao je ljude koji tu rade, koji su novinari, snimatelji... Znao je šta je televizija iznutra. Plan mu je bio da se sve pokrene.

- Pokrenuli smo dosta projekata unutar televizije, jer sam ja smatrao, ako već imamo resurse, prostor, imali smo opreme, nije bila nešto, ali najveća je šteta da ti ljudi stoje, da ne rade. Trebali smo pokrenuti produkciju, i to bi zaposlilo ljude, trebalo je i da shvate da svaki novi rad stvara novu vrijednost. Mi smo izračunali, poslije mog odlaska, vrijednost ulaganja u produkciju FTV u periodu od 2001. god 2008. je bila 133 miliona maraka, a od toga oko 70 miliona u vrijednosti arhiva, u nekom smislu trajnog arhiva. Znate, imate neke tekuće programe koji se troše, ali imate dokumentarni, igrani program. Bilo je to, sa jedne strane potencijal ljudi iznutra, ipak je to bio najškolovaniji kadar koji je postojao na televizijskom tržištu, ljudi koji su tada bili na Federalnoj, BHRT-u . Objektivno. Sa druge strane, možda je moj dolazak tu, kao čovjeka koji je prije toga radio u printanim medijima pa sam znao neko tekuće novinarstvo, radio sam i u filmskim i producentskim kućama, donio sam jednu svježinu, i to se vidjelo preko angažiranja nezavisne produkcije - pojašnjava Duraković.

Po prvi put su se napravili projekti van ove kuće, oni su donijeli zaista veliku gledanost ove televizije: od "Pozitivne geografije", "Vize za budućnost“, "Lud, zbunjen, normalan", tako da je, kako on kaže, ta kombinacija korištenja resursa unutar televizije i vanjskih kreativnh grupa producenata bila ključna za daljni uspjeh RTVFBiH. Čak i na marketinškom tržištu su u to vrijeme dobro stajali - Federalna televizija je imala u to vrijeme 18 miliona prihoda od marketinga. Postala je "igrač" u regiji, ne samo u BiH.

- Mogli smo da pariramo sa serijama u regiji, bili smo igrač koji se mogao dogovarati. Imamo "Lud, zbunjen, normalan" prodan, kupimo od Bjelogrlića "Vratiće se rode", odigramo koproducentske utakmice. Zapravo, ključ je bio što smo smatrali da je domaća produkcija temelj javnog servisa. To smo radili, ja sam bio direktor koji je to vodio, ali isto tako, bez ljudi, urednika, ovih ili onih, ne bi bilo to to. Imali smo sa jedne strane dosta liberalnu uređivačku politiku, u kancelarijama su mogli raditi ljudi koji su, ne znam, neki bili lijevo neki desno orijentirani. Tako je mogao raditi Bakir Hadžiomerović „60 minuta“, mogao je i neko drugi raditi koji nije tih političkih uvjerenja. To je bila neka moja koncepcija televizije, javni servis mora da okuplja sve najbolje u novinarstvu i da bude prilično liberalan i da da svakoj političkoj opciji dovoljno prostora - kaže Duraković.

No, 2008. godine daje ostavku. Veli, iz tri razloga. Jedan je da mu je dodijalo jer je stalno bio na meti napada parlamenta, političkih stranaka... Bili su na meti i on, i supruga i svi oko njega. Objašnjava da je to tako u Bosni - kada radiš posao onda te napadaju, a kad ga ne radiš, onda te najmanje napadaju.

- Drugi je razlog bio što sam htio da radim svoje filmove, to je uvijek bio moj neki paralelni put. A treći razlog je i taj, kako bih rekao, osjećao sam i predstojeću krizu. Osam godina te sasvim potroši. Mislim da čovjek u medijima, svakih osam godina treba mijenjati svoju poziciju, ja to stvarno mislim - poručuje naš sagovornik.

Mišljenja je da se nakon 2010. godine u BiH desio medijski sunovrat, da je BiH danas veća medijska kolonija nego što je to bila 70-tih godina prošlog vijeka.

- Tadašnje bosanskohercegovačko rukovodstvo shvatilo je koliko su mediji i kultura važni, i jako je puno ulagalo u izgradnju vlastitih medija. Tada se pojavljuje TV Sarajevo, jačaju "Oslobođenje", "Večernje", "Ven". Tako da su to bili instrumenti, a iz toga se pojavljuju ovi subverzivni mali listovi. Sa te strane danas nemamo ništa. Mislim da, u osnovi, osim trendova koji su to uradili, zapravo najveću odgovornost za ovu situaciju u medijima imaju i politike koje se busaju u prsa navodnim patriotizmom, bosanskim, bošnjačkim, ne znam ni ja kakvim, a zapravo oni ne vode računa o zakonskim procesima. Država mora da postoji i u medijskom sektoru, nije to samo ovaj liberalni model u kojem je naš RAK dozvolio da svako može napraviti televiziju. On je uništio naše tržište, tako da imamo da su javni emiteri u strašnoj krizi, oni gube vjerodostojnost, publiku, itd. A temelj svakog, tog TV-sistema mora biti jak javni RTV-sistem - zaključuje Jasmin Duraković.

Kada bih birao svoju top redakciju

Na naše pitanje koga bi angažovao ako bi danas pravio svoju redakciju odgovara:

- To je Fahrudin Đapo, Senad Avdić, Nerzuk Ćurak, Semezdin Mehmedinović, Darko Lukić, Medina Delalić, Adisa Busuladžić, Bakir Hadžiomerović, ali i mnogi drugi - nabraja Duraković. 

Šta je za mene novinarstvo

Novinarstvo je jedna od najplemenitijih ljudskih djelatnosti, misli Duraković.

- Zapravo, taj momenat pisanja, stvaranja, to je nešto što je pokretač svijeta oko nas. Milan Kundera pojašnjava zašto je novinarstvo nova svjetska sila - svi ljudi imaju pravo da sumnjaju, samo novinari uvijek imaju pravo da pitaju zašto - citira Duraković.

Režija ili novinarstvo

Kada bi mogao da bira "oružje" kojim bi promijenio svijet, da li bi to bila režija ili novinarstvo, pitali smo Durakovića:

- Teško pitanje. Mislim da je to ipak riječ - znači, novinarstvo. Film može odigrati tu ulogu, ali naprosto je možda za neku drugu vrstu, njegova funkcija je ponekad i terapeutska. Film je najjače propagandno sredstvo, to je Staljin rekao davno, ali i mnogi drugi - kaže naš sagovornik.

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!