POZITIVNA BIH

Najpoznatiji su u državi i jedete ih sa domaćim kajmakom i sirom. Osim uštipaka, u selu koje se prostire na 11 dunuma, je 19 bazena sa potočnom i kalifornijskom pastrmkom i mrijestilištem, šest bungalova, restoran uz rijeku, mini zološki vrt sa ponijem, magaretom, srnama, guskama, patkama, ćurkama, murkama, kokama, patkama, paunovima...

Piše: Zdravko Čupović ([email protected])

Foto: Mevludin Mekić

Udaljeno tri kilometra od centra Donjeg Vakufa, na rijeci Semešnici, lijevoj pritoci Vrbasa, smješteno je eko-selo „Semešnica“, jedno od najpoznatijih turističkih sela u Bosni i Hercegovini. „Semešnica“ je jedina novija gradnja u širem regionu koji je proglašen zaštićenom zonom. Uzvodno od sela, priroda je toliko čista i netaknuta da je prije desetak godina ovdje počela reintrodukcija dabrova koji su sa bh. rijeka istrebljeni još prije stotinu godina.

GUSKE U ODBORU ZA DORUČAK

Zbog nevjerovatnog okruženja ili nečeg drugog, i ljudi su ovdje nekako drugačiji. Srdačnost i gostoljubivost je zaštitni znak desetak uposlenih u selu, u šta ćemo se uvjeriti nešto kasnije. Oni koji su se namjenski zaputili baš u ovo selo prvi kontakt će ipak morati ostvariti sa životinjama. Domaćim životinjama!

Da bi se ušlo u samo selo potrebno je preći preko drvene ćuprije, a tamo mostarinu naplaćuju guske. Grlate su i pomalo agresivne, pa ako ih nemate čime podmititi možda bude i neki bezazlen ugriz. Galama će privući i druge životinje koje se slobodno kreću selom. Prva nam je prišla magarica Ema, za njom i zbunjeni patak bez imena, a nakon toga i cijelo jato razne peradi. Okupljene „rastjeruje“ Adnan Hodžić, menadžer eko-sela koji je ovdje praktično od prvog dana, tj. već osmu godinu.

- Sve je bilo zaraslo u šiblje. Pune dvije godine smo to krčili, kosili i sređivali, a onda su napravljeni ribnjaci. To je bilo 2008. godine - priča nam Adnan, a onda navodi i druge podatke o selu i dosadašnji razvojni put: - Krenuli smo sa dva stola, a onda se svake godine pomalo proširivalo i dodavali novi sadržaji. Napravljeni su zatvoreni bungalovi u kojima se može ručati kada je hladno vrijeme, a od prošle godine tu su i bungalovi za spavanje. Selo se inače nalazi na površini od 11 duluma. Tu je sada 19 bazena sa potočnom i kalifornijskom pastrmkom i mrijestilištem, šest bungalova za spavanje, restoran uz rijeku, mlin u kojem meljemo brašno od kojeg pravimo naše čuvene „Naimine uštipke“ od heljde. To su najpoznatiji uštipci u državi, sa domaćim kajmakom i sirom. Imamo i mini zološki vrt sa ponijem, magaretom, srnama, guskama, patkama, ćurkama, murkama, kokama, patkama, paunovima...

Bogata fauna je svakako nešto što privlači najviše pažnje najmlađih posjetilaca, dok one starije, osim naravno same prirode, više privlači arhitektura objekata koji su građeni u autentičnom bosanskom stilu.

- Fasada na ovim objektima je rađena od sedre i to je najbolja toplotna i zvučna izolacija. Namještaj je pravljen po narudžbi od paljenog drveta. Krov je pokriven šindrom, a u pitanju je neobrađena ručno cijepana šindra. Ovdje je zapravo sve ručno pravljeno. Imamo i stavanj u bosanskom stilu - ističe naš domaćin sa neskrivenim zadovoljstvom.

MALE, ALI MASNE PASTRMKE

Postojeći bungalovi imaju kapacitet od tri ležaja, a grijanje je na struju. Na drugom kraju sela trenutno je u toku gradnja još tri veća bungalova za šest osoba, kao i veliki hambar.

Kuriozitet je svakako što su na izgradnji svih objekata mahom angažovani postojeći radnici, koji se poslije konobarske tacne prihvate fangle. Upravo te sitne „neimarske“ nesavršenosti u gradnji daju dodatni čar. Selo je otvoreno tokom cijele godine, ali je vrhunac u ljetnjim mjesecima.

- Gosti su iz cijele BiH! Sada imamo puno gostiju iz arapskih zemalja. Jedan od njih je htio sve ovo da kupi ne pitajući za cijenu - kaže Adnan, što potvrđuju i jelovnici koji već imaju verziju na arapskom jeziku. Iako su se temperature spustile već blizu nule, gostiju sa Bliskog istoka bilo je i tokom naše posjete.

Razgovor obavljamo u bungalovu za ručavanje na uzdignutoj obali Semešnice, a pažnju nam privlače pastrmke koje se vide bukvalno golim okom u koritu.

- Semešnica je posebna i po tome što je hladnija nekoliko stepeni od drugih rijeka. Upravo zbog toga ovdašnja pastrmka je izuzetno kvalitetna jer ima više omega masnoće. Doduše, zbog niže temperature vode ne može baš rasti do nekog kapitalnog primjerka i uglavnom ne prelaze dužinu od 22-23 centimetra. Ribolov je zabranjen tako da je rijeka prepuna ribe - kaže nam Adnan.

Većinu zaposlenih zatičemo na kraju sela, gdje u veseloj atmosferi prave „širu“, prirodni domaći sok od jabuke bez vode, šećera i bilo kakvih primjesa i aditiva, a naš domaćin nam otkriva recept ovog ukusnog i zdravog napitka.

ŽVALJIN VISKI

- Imamo dva bureta od po 500 litara napunjena vodom u kojima se jabuke peru. Nakon pranja jabuke idu u mašinu za mljevenje, a onda ih samljevene ubacujemo u „torkulu“ u kojoj ih ručno cijedimo. Sok se cijedi u velike posude, a onda to sipamo u bure kroz gazu da se procijedi od sitnih komadića. Od tone jabuka dobije se oko 400 litara čistog soka. Okus zavisi od slatkoće same jabuke. Iz bureta presipamo u bidone od pet litara, a sok odmah zamrzavamo da bi zadržao svježinu i da se ne pretvori u sirće. Širu služimo u vlastitom objektu tokom sezone. Plan nam je da uskoro izbacimo sve gazirane i nezdrave sokove iz ponude. Pravit ćemo sokove od maline, drenjaka, nabavili smo profesionalnu mašinu i za narandže. Ostavit ćemo možda samo mineralnu vodu u ponudi - kaže Adnan, koji dodaje da je u selu ove godine postavljena i vlastita hladnjača. Povrće za sada ne uzgajaju jer, kako kažu, za to nemaju vremena.

U selu vlada gotovo porodična atmosfera, a zaposleni su uglavnom mladi ljudi. Među njima ima čak i bračnih parova. Supružnici su i vlasnici sela, Jasmin i Naima Vrebac.

- Promijenio sam mnogo poslova prije nego što sam ovdje došao, ali ovakve gazde i poslodavci su za primjer svakome. Radnicima je obezbijeđen i prevoz - govori nam Adnan.

Potom dodaje da će nakon što završe sa „širom“ krenuti sa pravljenjem rakije.

- Ovu rakiju koju mi pravimo od šljive zovu „Žvaljin viski“ po nadimku gazde. To je prirodna šljiva bez šećera. On to pravi za svoju dušu, a po tome i „Naiminim uštipcima“ smo poznati nadaleko. Pravimo šljivu i jabukovaču. Zanimljivo je da ovdje nema mahmurluka. Da li zbog zraka, prirode ili ko zna čega, ali je tako - tvrdi naš sagovornik.

On nam nešto kasnije otkriva i zanimljivu priču o tome kako su vlasnici uopšte došli ovdje.

OD USTA DO USTA

- Vlasnici su imali u centru Donjeg Vakufa poslovni prostor, kuću, stan, posao... Sve su to rasprodali i došli ovdje da žive jer im se svidjela lokacija i priroda. Pune dvije godine su živjeli bez struje i vode, što je nevjerovatno u 21. vijeku. Ali imali su viziju koju sada ostvaruju - kaže Adnan.

Osim bogatih sadržaja, u selu za sada ne organizuju izlete u prekrasan krajolik u okolini, što ne znači da se u budućnosti i to neće promijeniti.

- Za sada ne organizujemo izlete izvan sela. Mi zapravo nikada nismo ni pokušavali raditi neki marketing. Od usta do usta je najbolja preporuka. Cilj nam je da idemo polako, a zarada nije osnovni motiv. Za sada imamo saradnju sa lokalnim Udruženjem pčelara koji ovdje u selu prodaju eko livadski med - kaže naš domaćin.

ŠOKIRANI ARAP

O čistoći Semešnice govori i jedna anegdota s arapskim gostom.

- Jednom prilikom gost Arap je tražio flaširanu vodu. Mi smo ga spustili ovdje dole na rijeku i rekli da slobodno čašu napuni, ali je on bio sumnjičav. Ja sam zahvatio čašom iz rijeke i popio pred njim što ga je šokiralo. Nije vjerovao da rijeka može biti toliko čista. Izvor rijeke je čak 12 kilometara uzvodno, ali nema nikakvih zagađivača - ilustruje Adnan.

PRVAK NA SUHOM I MOKROM

Adnan je šest puta bio državni prvak BiH u pecanju, što i ne čudi s obzirom da je njegov otac Ahmed Hodžić - Duklja bio prvak i u bivšoj Jugoslaviji.

- Pet puta sam bio prvak u „castingu“. To su bacačke discipline na suhom, odnosno gađanje meta na suhom. Jednom sam bio prvak na fly-fishnigu. Ribolov na mušicu je najljepši mogući. Nema većeg meraka nego mušicom koju sam napraviš izvući ribu ispod grane. Šest puta sam se takmičio i šest puta bio prvak. Svi su se za glave hvatali kada me ugledaju na takmičenju, ali se više ne takmičim - kaže Adnan

REGAN I ĆORO STRAH I TREPET

Prema Adnanovom sjećanju, najduhovitije anegdote u selu vezane su za gusane.

- Imali smo slučaj jedne cijele familije koju je, dok su prelazili preko mosta, dočekao gusan Regan. On je nekrunisani kralj jer je bio prva životinja u selu. Tada je bio samac pa je agresivno dočekivao goste. Tako je napao i tu familiju, a kada su bježeći prešli most dočekao ih je gusan Ćoro koji je trenutno najagresivniji. Cijela familija je počela bježati po selu, a onda su ih dočekali magarac Ema i druge životinje mada su svi bezopasni. Ali ta vriska i trka po selu je bila nezaboravna. Druga smješna situacija je bila sa Arapom koji se toliko prepao gusana da se od straha popeo na bazen. Dole ga je čekao Ćoro, a sa druge strane bazen sa ribama. Onda je počeo da nas doziva: „Help, help...“ - prisjeća se Adnan.