Marko Cvitanović, Sarajlija je još u 336 broju magazina Start BiH (što je prije osam godina)  govorio za rubriku Glas naroda. Danas, u okviru rubrike malo izmijenjenog naziva - Glas javnosti, podsjećamo na ovaj tekst i njegovu priču. Ona ide ovako:

Sarajlija Marko Cvitanović je stopostotni ratni vojni invalid i poduzetnik koji zapošljava petnaestak ljudi.

Danas mnogo radi i mnogo putuje, a kad ga uhvati očaj ili nezadovoljstvo zbog aktuelne političke i ekonomske situacije, sjeti se da je otac troje prekrasne djece.

U septembru 1992. godine je ranjen kao pripadnik Armije RBiH.

- Kad sam 13. septembra 1992. ranjen u Doglodima i dalje je padalo svud oko mene. Enes Karić, Latif Kabaš, Samir Bukvić, pa Željko Pejović, Mario Jurić, Ivica Šutalo i Radoslav Mrkajić, moji prijatelji Bošnjaci, Srbin, Hrvati i Crnogorac, su mogli izginuti dok su me izvlačili i vozili u bolnicu - kaže Cvitanović.

On je stopostotni RVI druge kategorije.

- Ali, ne postavljam pitanje zašto mi neko nije dao neku privilegiju. Kakva davanja više?! Od čega?! Od invalida pravimo i mentalne invalide, jer ih je većina u situaciji da će, dobivši posao, izgubiti nekakvo posebno materijalno obezbjeđenje ili kako li se to već zove, da će izgubiti neki grant ili naknadu sa biroa - kaže Cvitanović.

Ako vlasti hoće pomoći invalidima, predlaže on, neka stimuliraju njihovo upošljavanje. Kako?

- Ako je izdvajanje na neto plate sedamdesetak posto, zašto se na plate invalida ne bi obračunavao neki umanjeni postotak gradiran prema stupnju invaliditeta? Na taj bi način poslodavac našao svoj interes u zapošljavanju osoba sa invaliditetom. A vjerski velikodostojnici k´o nešto apeliraju da se pomogne ovoj kategoriji. To je za mene samo patetično dodvoravanje masi. Koga su oni zaposlili? Uostalom neka mi neko pokaže jednog hodžu, popa ili svećenika invalida! Zašto ih ne zaposle te zajednice? Možda nema invalida u toj populaciji? Onda im se klima ta religijsko-patriotsko-misionarska uloga žrtve - kaže Cvitanović.

Većina ljudi iz vjerskih zajednica su, kako ih vidi Marko Cvitanović, istinski dobri ljudi uvjereni u svoje poslanje.

- Ali se tim dobrim ne daje prostora da se pokažu. Gdje su političari invalidi? Ne brojim ove falsificirane. Apsolutno podržavam projekat revizije invalida. Da je bilo boraca koliko je penzija i invalidnina, rat bi trajao tri mjeseca - priča Cvitanović.

Za političare u BiH on ima tri pitanja:

1. misli li neko od njih da može ukinuti RS bez rata,
2. može li pokušati izvršiti secesiju RS bez rata i
3. za one koji kažu da će nešto popraviti konstituiranjem trećeg entiteta, daj neka jednom nacrtaju kartu tog entiteta, da onima koji za to eventualno glasaju bude jasno za šta glasaju, jer bi možda većina ostala van granica toga za šta se zalažu.

- Ja ne mislim da se ovo može ostvariti bez rata, a ratove naši političari više neće jer imaju pozamašnu imovinu koju bi rat mogao oštetiti ili uništiti - smatra Cvitanović.

On misli da i mediji često promoviraju pogrešne ljude.

K'o priče Broja 1

- Ima ljudi koji su mukotrpnim radom, unatoč lošem poslovnom ambijentu u kojem žive i rade, uspjeli pošteno zaraditi, platiti poreze, opstati u ovoj poslovnoj džungli. Gdje su oni u novinama - pita Cvitanović.

Ili...

- Neki dan idem sa najmlađim djetetom Titovom ulicom. Novčanik privremeno pun. Pošao sam poplaćati neke račune, privatno. Glas iza mene: gospodine, gospodine! Okrenem se, a iza mene dječak od petnaestak godina drži moj novčanik u ispruženoj ruci i ide ka meni: ispao vam je novčanik. Zahvaljujem - priča Cvitanović.

Dječak nije htio nagradu, nije Cvitanoviću htio čak ni ime da kaže.

- Ode. Utonuo u svoju dobrotu i svoju anonimnost. Takvih je puno, i ljudi i primjera, ali ne daje im se medijski prostor, pa se stvara slika kao da ne postoje. Ima ih puno više nego ovih političkih sjecikesa, ali smo dozvolili da nas reketira kakistokratska klika - priča Cvitanović.

Kaže da mu danas njegova iskustva iz devedesetih i sjećanje na zbivanja koja su obilježila te godine djeluju poput priča Broja 1 iz stripa Alan Ford.

- Još u djetinjstvu je počela, a i danas traje moja fascinacija stripom Alan Ford. Sjećam se priča Broja 1 o povijesnim događajima. To je svojevrsna alternativna verzija povijesti. Dakle, ja znam da se BiH, odlukom ZAVNOBiH-a, odrekla dijela suvereniteta i udružila u saveznu državu SFRJ. Kasnije je, na referendumu, potrebna i dovoljna većina stanovništva iskazala svoju opredijeljenost za samostalnu BiH. Legitimnost tome činu davalo je pravo iz preambule Ustava SFRJ iz 1974. o pravu na samoodređenje do otcjepljenja - priča Cvitanović.

Onda je bio na demonstracijama ispred Republičke skupštine na Marindvoru u Sarajevu.

- Tamo je tada bilo bezmalo osam posto ukupne populacije BiH i koliko se sjećam, a moje sjećanje je lako provjeriti kroz arhivu RTVSA, svi okupljeni su zdušno iskazali nepovjerenje svim tada već vladajućim nacionalnim strankama. Onda se desio rat. Ako su se od 1941. do 1945. istovremeno, kako smo učili, desili rat i socijalistička revolucija, onda su se od 1991. do 1995. u BiH desili rat i kapitalistička revolucija - razlaže Cvitanović.

Njegov motiv za učešće u ratu tada je bio da se obrani od nasilja kojim je Miloševićev režim, od kojeg sada svi peru ruke, nastojao da poništi političku volju naroda iskazanu putem referenduma.

- Braneći se od tog nasilja nisam mislio da time stvaram ovakvu ili onakvu BiH. Želio sam, koliko je bilo u mojoj moći, spriječiti da mi neka pljačkaško-zločinačka banda ubije majku, oca, sestru, želio sam spriječiti da mi otmu imovinu. Želio sam spriječiti da nastradaju nevini - priča Cvitanović.

Kad se kao dobrovoljac u aprilu 1992. pošao priključiti specijalnoj policiji MUP-a BiH i staviti pod zapovjedništvo Dragana Vikića, otac mu je rekao: Sine, u rat te šaljem i sa obrazom i sa glavom i molim te, kad rat jednom stane, vrati se i sa jednim i sa drugim.

Nije uspjeh, nego reket

- A mama? Pokojna mama je zaplakala i rekla nemoj, sine, nikada zlo napraviti i čuvaj se. Majka k'o majka. Danas slušam nekadašnje borce kako su ratovali jer su imali neke jasne političke ciljeve i to mi izgleda kao naknadna pamet, ali joj se daje politička i medijska podrška - priča Cvitanović.

Kaže da danas niti BiH, niti bilo koja druga država ne izgledaju onako kako on zamišlja idealnu državu.

- Država postaje sve manje bitna. Da nije tako ne bi na čelo države mogli zasjesti Bush, Berlusconi, Sarkosi... Klovnovi uzgojeni za potrebe mas-medija. Exon Mobil, Chevron, Shell, BP i slični su samostalni poslovni i politički entiteti. Države to nisu, a pogotovo ne države poput naše - kaže Cvitanović.

Zato bi dobro bilo, smatra on, da prestanemo pametovati o globalnoj politici kojoj smo nedorasli i da počnemo misliti o sebi.

- A kad razmislim o sebi, ozarim se i utonem u idilu znajući da sam otac troje divne, divne, divne djece. O ratu im nastojim pričati bez detalja, nastojim ne usađivati mržnju u njihovu svijest, nastojim im objasniti da je rat nešto najgore što čovjek može doživjeti. Najviše što djetetu čovjek može dati je ljubav i povjerenje i neću ih opterećivati svojim planovima o njihovom životnom putu, nemamo svi iste ukuse - kaže Cvitanović.

Privanti biznis je pokrenuo sa Salihom Zubčevićem, drugom iz djetinjstva.

- Mi smo suvlasnici firme Tocos d.o.o. koji se bavi veleprodajom boja, lakova, molersko-farbarskog alata i pribora. Dio smo dilerske mreže proizvođača Helios iz Slovenije. Nastojimo se ponašati odgovorno prema društvu, radnicima koje upošljavamo i prema poslovnim partnerima, ali ambijent u kom radimo je potpuno destimulirajući - kaže Cvitanović.

Prošle godine su u Blažuju izgradili vlastitu poslovnu zgradu od 3.000 kvadrata.

- Završili smo je za desetak mjeseci, a prepreke koje nam je administracija postavljala svladavali smo trostruko duže. Izgubili smo 13 mjeseci dok smo se uknjižili kao vlasnici parcele, građevinsku dozvolu smo čekali još 11 mjeseci, a kada smo završili zgradu, nadajući se da su naše muke okončane, od Elektroprivrede BiH smo dobili elektro-energetsku suglasnost broj 202-5694/08 u kojoj su navedene tehničke karakteristike trafo-stanice koju smo morali izgraditi sami - priča Cvitanović.

U toj saglasnosti je pisalo da je naknada za vršnu snagu i priključenje nula KM.

- Ali, kada smo izgradili trafo-stanicu, popola sa Drvoprometom, iz Elektroprivrede BiH su tražili da to platimo 17.794 KM. Pozvali smo se na suglasnost, a službenica Kruščica je rekla da je to promijenjeno internom odlukom manadžmenta i da će, ako budemo insistirali na primjeni te prethodno izdate suglasnosti, naš predmet staviti u stranu pa nas opstruirati barem dvije, tri godine - priča Cvitanović.

Plaitli su, i Tocos i Drvopromet.

- A poslije u novinama vidim sliku lijepo začešljanog direktora Elektroprivrede BiH i ispod boldirano Uspješan manager. Meni to izgleda kao uspjeh izgrađen na otimanju, jer kako drugačije nazvati cirka 140.000 KM za trafo-stanicu, pa 18.000 KM za priključenje? Taj uspjeh se kolokvijalno zove reketiranje - kaže Cvitanović.

Od završetka izgradnje do dobijanja upotrebne dozvole Tocos je izgubio još 11 mjeseci, tokom kojih je plaćao po 10.000 KM mjesečno zakupninu za korištenje tuđeg prostora.

Na kraju Marko Cvitanović ima i poruku za sve nas.

- Ako ne počnemo pitati vlasti gdje idu naše pare, kako se školuju naša djeca i slično, bilo bi pošteno da se prestanemo žaliti na njih. A tada? Što kaže Nenad Veličković: izdržite još malo, nećete još dugo - poručuje Cvitanović.