Život / Glas javnosti

Ne odustajati pred preprekama, ići naprijed, bez obzira na sve situacije koje život donosi, u najkraćem bi mogao biti sažetak životne priče Emraha Tepića, 23-godišnjaka iz Sarajeva koji je slijep od rođenja.

Emrah je student treće godine Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Odsjeka za politologiju, smjer: Upravljanje državom. Drugu godinu studija je uspješno „priveo kraju“ već početkom ljeta, uz sve vanredne okolnosti uzrokovane pandemijom koronavirusa i odvijanja nastave online putem, što je većini studenata predstavljalo poteškoću.    

„Redovan sam student i u vrijeme kada se nastava odvijala na fakultetima, redovno sam išao na predavanja i ispite. U tome mi pomaže majka Zumreta, koja me dovodi do Fakulteta i dolazi po mene kada se nakon predavanja ili ispita trebam vratiti kući. Predavanja snimam i to mi omogućava da učim i lakše savladavam gradivo. Stručnu literaturu i knjige koje su mi potrebne skeniram, pošto imam govorni program na računaru i telefonu, mogu čitati i učiti iz njih. Tako se snalazim. Što se Fakulteta političkih nauka u Sarajevu tiče, to je moja druga kuća. Moram istaknuti da su profesori, osoblje fakulteta i kolege prema meni divni. Možda je do mene, nisam osjećao strah ili tremu kada sam upisivao Fakultet. Nastojao sam i dalje nastojim da se u nastavi pokažem u najboljem svjetlu, tako da jedni o drugima imamo dobro mišljenje i odnos. Ja za njih imam samo riječi hvale.

Ispite polažem usmeno, tako sam dogovorio sa profesorima. Sa profesorima komuniciram mailom, imamo redovnu interakciju i komunikaciju koja je generalno potrebna na relaciji student-nastavno osoblje. U tom smislu ne osjećam nikakve nedostatke“, govori Emrah o svojim iskustvima studiranja na FPN u Sarajevu.

Emrah i njegova porodica su porijeklom iz Cazina. Sa roditeljima je kao osmogodišnjak došao u Sarajevo, kako bi se lakše mogao školovati kao osoba koja je slijepa. Osnovnu i srednju školu Emrah je završio u Centru za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu Sarajevo, kao odličan đak.

„Tokom školovanja u osnovnoj i srednjoj školi bio sam u nekoj vrsti internatskog smještaja, od ponedjeljka do petka sam bio u Centru, a vikende sam provodio sa porodicom. Uvijek sam bio znatiželjna osoba, volio sam i volim učiti, sticati nova znanja. Imao sam dosta izazova, jer osim činjenice da sam slijep od rođenja, imao sam i druge zdravstvene tegobe. Tako mi se u osnovnoj školi desilo da sam tokom jedne školske godine imao dvije operacije. No, i tada sam nastojao nadoknaditi propušteno školsko gradivo, kako se ne bi osjetio moj izostanak iz škole. Učitelji i nastavnici su svjesni moga truda, to jako cijenili, imao sam njihovu pomoć tokom cijelog školovanja i na tome sam im jako zahvalan“, kaže Emrah.  

Sa posebnom zahvalnošću Emrah ističe saradnju i podršku koju dobija od Ureda za podršku studentima Univerziteta u Sarajevu. Ističe da sa Uredom odlično sarađuje i da od ljubaznog osoblja dobija svu potrebnu podršku.

„Oni su prije svega moja velika i značajna psihološka podrška. Znam da su uvijek na raspolaganju, kako meni tako i drugim studentima, za pomoć, podršku, savjet... U posljednje vrijeme mi mnogo pomažu i tako što mi skeniraju knjige što meni znači jako puno“, ističe Emrah.

Također, naglašava da je stipendista Fondacije Hastor od trećeg razreda srednje škole.

„Zahvalan sam Fondaciji Hastor na njihovoj pomoći i podršci koja je u određenim segmentima bila presudna za mene i moje obrazovanje“, kaže Emrah. 

Na pitanje zašto je baš politologija bila njegov izbog studija i zašto smjer Uravljanje državom, iskreno odgovara da se za taj smjer opredjelio jer nudi više mogućnosti za zapošljavanje njemu kao osobi koja je slijepa. 

„Osim toga, kroz studij se upoznajem sa mnogim okolnostima, stičem znanja koja planiram iskoristiti na način da pomogne ne samo slijepim, nego i osobama sa različitim vrstama invaliditeta, ali i svim građanima. Mnogo je zakonskih rješenja, politika, sistemskim pristupa koja bi se mogla kreirati, s ciljem da invalidnim, ali i svim drugim osobama bude bolje“, kaže Emrah.  

Govoreći o onome što bi njemu lično mnogo značilo na fakultetu, Emrah u prvi plan ističe potrebu za više stručne literature na Brajevom pismu, što bi mu značajno olakšalo studij.  „Poželjno bi bilo da je više stručnih knjiga dostupno u online verziji, koje bih mogao pomoću govornog programa koji imam, čitati i savladavati gradivo. Što se tiče boravka i kretanja na Fakultetu, ono što bih volio da se riješi jeste postavljanje ograde ili rukohvata na stepenicama na ulazu na Fakultet. Jer to predstavlja jednu vrstu sigurnosti, ne samo za mene kao slijepu osobu, nego i za sve koji borave ili dolaze na Fakultet“, ističe Emrah. Ipak, ono što je njemu u ovome trenutku najpotrebnije jeste lični asistent. Trenutno, Emrahov asistent je majka Zumreta koja je i sama narušenog zdravlja, ali želja da sinu ispuni želju za obrazovanjem je presudna.

„Meni, ali i svakoj drugoj slijepoj osobi je potreban lični asistent, a to treba biti osoba koja je educirana da pomaže slijepima. Taj posao ne može raditi svako, nego to zaista mora biti neko ko će u potpunosti biti fokusiran na pomoć slijepoj osobi. Pokušavao sam saznati da li u Sarajevu ili BiH postoje neke edukacije za osobe koje bi bili lični asistenti slijepim osobama, da li takvi educirani asistenti zaista postoje u BiH. No, svi su mi rekli da takvih osoba i obuka u BiH nema. Vjerujem da bi se takvo nešto trebalo uraditi. Osoba koja bi trebala biti lični asistent slijepima mora znati kako pomagati u kretanju takvoj osobi, kako je voditi, kako obratiti pažnju na sve detalje npr. ne samo da kaže da se penjemo ili silazimo niz stepenice, nego koliko je stepenica, da li su uske, široke, visoke, niske itd. Treba pažljivo posmatrati okolinu i pravovremeno skretati pažnju slijepoj osobi na eventualne nesigurnosti, potencijalne opasnosti od pada, udarca i sl. Lični asistent bi mogao pomagati i u procesu učenja, snimanja knjiga iz kojih, konkretno ja, savladavam gradivo“, naglašava Emrah.

Osim ličnog asistenta, Emrah kaže da bi za sve osobe sa invaliditetom trebalo osigurati besplatni prijevoz, neku vrstu besplatnog taksija, kao i da se ulice i objekti prilagode kretanju i boravku osoba sa invaliditetom, bez obzira da li se radi o osobama koje su slijepe, osobama u kolicima ili nekom drugom vrstom invaliditeta.

„No, ono što je najvažnije jeste da se osobe sa invaliditetom zaposle. Ogromna većina osoba sa invaliditetom je sposobna i educirana za obavljanje određenih poslova i u tom smislu im treba omogućiti zapošljavanje na radna mjesta za koja su se educirali i obučavali“, kategoričan je Emrah.

Za kraj, naglašava da je od dolaska iz Cazina u Sarajevo i samog početka školovanja znao zašto je došao.

„Znao sam da moram uložiti puno truda i rada i da moram uspjeti. To je, ujedno i moja poruka svima u BiH, trud i rad uvijek daje rezultate“, kaže Emrah.