Politika / Agitprop u BiH

Piše: Emir Imamović Pirke

TUŽIBABA MILE: Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, Milorad Mile Dodik, nije, naravno da nije, propustio posjetu Vladimira Putina Srbiji. A nije, također, propustio ni priliku da se malo druže i da mu se, uz prikladnu - a suštinski nevažnu - scenografiju, sastavljenu od zastava BiH, Srbije i Rusije, požali na Bošnjake koji su zapeli da BiH uđe u NATO. Hrvate je, istom prilikom, Dodik sveo na dva slova, h i r, pa se ugrizao za jezik. Hrvati su za Dodika Dragan Čović čiji su stavovi i u ovom slučaju kao oni srpskog člana kolektivnog šefa države, dakle Dodika, a on opet ima stav kao Putin koji Bosni i Hercegovini ne želi ništa gore od ovoga što ima i što je, znamo, očajno.

ČITAČI MISLI ŠEFA KREMLJA: „Rusija definitivno razumije da je Balkan većim dijelom zapadni, Crna Gora je već članica NATO-a, Makedonija će to uskoro postati. Srbija će, pak, usko sarađivati s NATO-om, ali ne i službeno. U stvarnosti su NATO i Srbija saradnici, trenutno na najvećem mogućem stepenu nego ikada. Vučić je čest gost u Kremlju, ali to ništa ne znači. On to radi kako bi prikupio političke poene kod kuće. Jer da bi u Srbiji dokazao da si patriota, trebaš doći u Kremlj, a to Vučić zna. Zbog toga je Rusiji sad važna Bosna i Hercegovina. Rusija je sretna sve dok je u BiH status quo, odnosno sve dok je stanje nepromijenjeno. Ako bi u BiH došlo do napretka i stabilizacije, onda bi Rusija izgubila utjecaj. Ona podržava paraliziranu Bosnu“, rekao je krajem prošle godine, u intervjuu za hrvatski politički tjednik Express, Maksim Samorukov, analitičar moskovskog odjeljenja američkog think-thanka Carnegie i, uz ostalo, autor analize pod naslovom „Ruska taktika prema Balkanu“.

To što Samorukova i ostatak zaposlenih u Carnegiju plaćaju Amerikanci ne znači i kako oni zastupaju američke interese, sasvim suprotno: urednik Expressa Alen Galović piše da je u SAD još 2015. primijećeno da je Carnegie pod utjecajem Vladimira Putina i da oni, prema riječima Garija Kasparova, na razumljiv jezik prevode ono što predsjednik Rusije misli.

Kao što se može pročitati i kao što smo već rekli: nama ne misli ništa dobro. Svima nama - konstitutivnim, pa Bosancima i Hercegovcima,samo Bosancima i samo Hercegovcima, Sejdiću, Finciju...

POSLIJE ZIDA: Ove, 2019. godine navrašavaju se pune tri decenije od rušenja Berlinskog zida i, zajedno sa njim, dotadašnjeg svjetskog poretka u kojem su postojala dva vojna bloka - NATO i Varšavski pakt - te masovni Pokret nesvrstanih predvođen Socijalističkom federativnom republikom Jugoslavijom. Nesvrstanost, naravno, ne treba shvatiti bukvalno: većina članica bila je pod određenim utjecajem jedne od dvije moćne alijanse, ali je svaka, da skratimo i pojednostavimo, imala izuzetno visok stepen samostalnosti u svemu važnom.

Svijet se od sredine prošlog vijeka pa do njegove posljednje dekade, posebno iz ugla tadašnjih, prosječnih Jugoslavena i Jugoslavenki, činio dosta jednostavnim mjestom. Na političkom istoku je bio Sovjetski savez sa saveznicima, na zapadu Amerika sa partnerima, a između svih njih i svog komšiluka nazivanog BRIGAMA - Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Austrija, Albanija, Mađarska - Titova SFRJ o čijoj su podjeli na rusku i anglo-američku zonu razgovarali Curchill i Staljin još tamo krajem Drugog svjetskog rata.

No onda se historija počela dešavati kao da joj se žuri: pao je Berlinski zid, ujedinjena je Njemačka, raspali su se i SSSR i SFRJ, od Varšavskog pakta je ostalo znamenje i oružje koje će završavati po svim svjetskim frontovima, od Kavkaza, preko posavskih rovova do afričkih zemalja u trajnom sukobu.

Ako su to bile brze i tektonske promjene, a jesu, onda se ove kojima svjedočimo u 21. vijeku dešavaju brzinom iz Zvjezdanih staza i u njima je Bosni i Hercegovini namijenjena uloga evropske rupe u kojoj je, u najboljem slučaju, svaki novi dan jednako loš kao i prethodni.

OZBILJNE ZEMLJE I BALKANSKI PATUPALJAK: Posljednja posjeta Vladimira Putina Srbiji, baš kao niz odlazaka Aleksandra Vučića u Moskvu, imaju političko-estradni karakter. Jer, kako ono reče Maksim Samorukov, „u stvarnosti su NATO i Srbija saradnici, trenutno na najvećem mogućem stepenu nego ikada“, dok su Slovenija i Hrvatska skoro pa starosjedioci NATO-a, a Crna Gora tek uči kako je biti američki partner. Makedonci su, o čemu smo u Startu već pisali, napravili nevjerovatne, nama u BiH nepojmljive ustupke da se odmaknu od kontrole Kremlja i, posljedično, uđu pod kišobran NATO-a. Kosovo je veće naseljeno mjesto oko najveće američke baze u ovom dijelu svijeta. Sve, ali sve zemlje što smo ih davno zvali BRIGAMA su, također, u NATO-u, pa je BiH jedina na širokom prostoru koja niti je u njemu, niti njen proces pridruživanja - za razliku od makedonskog - ima izvjestan, tačnije sretan kraj. Sasvim suprotno, gledajući trenutni odnos snaga unutar Bosne i Hercegovine i prateći uvijek sigurni trag ruskog novca, velike su i užasavajuće šanse da sve ostane onako kako Rusija hoće: dakle, isto.

SPRINT JA GOREM: Do prije samo nekoliko godina, ne puno, postojalo je nešto oko čega su dominantne politike Bošnjaka i Hrvata u BiH imale konsenzus. Ulazak u NATO bio je, barem deklarativno, cilj i Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića i Nermina Nikšića i Bože Ljubića i DF-a i kompletnog HNS-a. Mladen Ivanić, bivši član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, kao i ostatak tadašnjeg Saveza za promjene, nije javno podržavao plan ulaska u NATO, već ga je vezao sa putem Srbije, zemlje koja je saradnik istog tog NATO-a. Milorad Dodik je u to vrijeme imao svu vlast u RS-u i nikakvu na nivou BiH...

E, onda su se umjesto historije počele dešavati zanimljive novčane transakcije, još zanimljivije najave investicija i najzanimljiviji susreti po jadranskoj obali na kojoj su Dragan Čović, njegov zagebački saradnik i potpredsjednik HDZ-a Hrvatske, Milijan Brkić, te bivši šef FSB-a, razmatrali kratkoročne i dugoročne planove.

Rusija je, zahvaljujući izborima, u vrhu BiH dobila jednog partnera, Dodika, dok si je drugog, Čovića, osigurala, nazovimo ih, specifičnim tehnikama pronalaska saveznika. Takvim da se čak i netaktični Dodik pazi da Čovića grubom greškom ne svrsta na drugu stranu u podgrijanom hladnom ratu.

IZMEĐU NEČEGA I OVOGA: Za razliku od kilave Evropske unije koja više drži do vlastite, komplicirane administracije i njenih suludih pravila, nego do vlastitog interesa, NATO je fleksibilan koliko god može biti i gdje god to smatra važnim. Pokazuje to primjer Crne Gore, a pokazat će i Makedonije koja, nakon ulaska, očekuje i financijsku intervenciju od četiri i pol milijarde dolara.

Ovakva Bosna i Hercegovina nikada neće moći zadovoljiti niti pola onoga što je morala zadovoljiti Hrvatska da bi ušla u Uniju. No, ista ta Bosna i Hercegovina može brže, kraće i lakše ući u NATO u kojem ne nedostaje volje da se i nas spasi od ruskih egzibicija.

Ako, dakle, a prema riječima čitača kremaljskih misli, Rusiji nikako ne odgovara da u BiH dođe do napretka i stabilizacije, te posljedičnog okretanja Zapadu i ukoliko postoji, a postoji, volja NATO-a da BiH - ne naravno bezuslovno, ali uz realna očekivanja - ipak prigrli, onda članstvo više nije pitanje dobre volje ili političke spremnosti, već izbora između apsolutno ničega i nečega, odnosno između onoga što već živimo i bilo kakvog napretka.

Ostanak BiH izvan NATO-a ne mora značiti i njen nestanak, samo što to, ukoliko se imalo vodi računa o vitalnim kolektivnim i onim pojedinačnim interesima, uopće nije dobra vijest. Mogućnost da BiH u ovim, sadašnjim granicama preživi, glumeći nekakvu neutralnost, ne garantira i da će se u istoj toj BiH moći živjeti.

Bosna i Hercegovina, sa svim svojim konstitutivnim narodima, pa Bosancima i Hercegovcima, samo Bosancima i samo Hercegovcima, Sejdićem i Fincijem, ali izvan NATO-a, je Bosna i Hercegovina statusa quo, zemlja u kojoj će Rusija činiti ama baš sve što može - može, znamo, puno; ko ne vjeruje neka provjeri u Gruziji ili Ukrajini - da se nikada ne dogode stabilizacija i napredak, te da se na vlasti održe i za to obilato honoriraju realizatori moskovskih planova o našem daljnjem tavorenju u groznom stanju.