Prvi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj održat će se samo tri dana prije Božića, 22. decembra, a drugi krug 5. januara sljedeće godine. Kolumnist magazina Start BiH analizirao je sve zainteresirane kandidate 

Piše: Emir Imamović Pirke

 Kvantitet bez kvaliteta: Kampanja za predsjedničke izbore u Hrvatskoj, najavljene za decembar ove godine, traje i prije nego je zvanično započela. I nije da nije bilo zainteresiranih, bez obzira na svu nevažnost te funkcije. Svoju kandidaturu najaviljivali su Kolinda Grabar Kitarović, Zoran Milanović, Miroslav Škoro, Mislav Kolakušić, Dejan Kovač, Dalija Orešković, Ivan Pernar, Ante Simonić, Vlaho Orepić, Ava Karabatić, Dario Juričan i Katarina Peović. Od njih dvanaest, troje je favorita i jedno, kako se to već kaže, moguće iznenađenje. Čak sedmoro, jednostavno, džaba pokušava i trati vrijeme, dok se jedan, Dario Juričan, dobro zabavlja pokazujući šta hrvatska politika jeste - a jeste svašta osim onoga što priliči zemlji članici Evropske unije i NATO-a.

 Djevojka sa sela: Aktuelna predsjednica Republike Hrvatske i kandidatkinja HDZ-a u pokušaju produženja mandata, Kolinda Grabar Kitarović, rođena je u Lubarskoj, pored Martinova Sela. Da, to stvarno postoji negdje oko Rijeke. Kći majke domaćice i oca mesara, imala je krasno, teško djetinjstvo. Zvuči, naravno, shizofreno, ali tako ispadne kada se saberu službena biografija Grabar Kitarović i njene izjave o Jugoslaviji. Barbie respektabilne karijere sama je, kaže, pisala o sebi i bezbrižnim igrama u prekrasnoj prirodi, pokazujući zavidan literarni dar dvanaestogodišnjakinje. Nije, da ne bude zabune, negdje na sredini osnovne škole pripremila CV kojeg će objaviti kada naraste i postane predsjednica. U Jugoslaviji se, ponavlja kao papagaj, strašno napatila: Nogometni klub Rijeka, za kojeg je navijala, nije smio biti prvak države, mogla je kupiti samo jednu vrstu jogurta, samo je u sebi mogla pjevati pjesme u kojima se spominje, recimo, Zagorje – pjesme napisane krajem, ne devetnaestog, već dvadesetog stoljeća, pa je, eto, jedva nekako iz rodne pripizdine otišla na školovanje u Ameriku!

Pokojni novinar Denis Kuljiš je za KGK napisao da izgleda i ponaša se kao pobjednica reality showa Život na vagi. Ne mora to biti nužno loše, osim u nekim situacijama i zanimanjima. U ovom slučaju nije loše nego dva puta gore.

Kolinda Grabar Kitarović je hodajuća katastrofa: bivša ministrica u Vladi Jadranke Kosor i visoka dužnosnica NATO-a o ama o baš svemu ima pogrešno mišljenje, nerijetko praćeno istim takvim potezima. U Hrvatskoj se, uglavnom, bavi urušavanjem Jugoslavije koja, ako je suditi prema istupima KGK, nikada nije bila življa, iako je mrtva već tridesetak godina. Izvan Hrvatske je sa Recepom Tayipom Erdoganom dogovarala izmjene izbornog zakona u BiH, obilazila oko ograde Bijele kuće ili po EU i Izraelu govorila budalaštine o desetinama hiljada islamskih militanata kod nas.

Na pitanje šta je njegova trenerska filozofija, Amar Osim je odgovorio da je filozofija u tome da nema filozofije. Suština politike KGK je da suštine nema: sve što govori i radi u službi je načina na koji zamišlja da se narodna predsjednica treba ponašati. Ona je i brižna žena i vatrena navijačica i antifašistkinja i neofašistkinja i pjevačica i ljuta oficirka i... Kao i obično, neko ko pokušava biti sve, postane ništa: nužno zlo HDZ-a koji sebi ne smije dopustiti gubitak predsjedničkih izbora jer bi to izazvalo domino efekat u kojem bi Andrej Plenković završio na streljani, iako se i njemu želudac okreće od predsjedničinih istupa, među kojima je i onaj o tome da pravosuđe ne treba samo provoditi zakone već i slušati glas naroda! 

Dečko koji je obećavao: Zorana Milanovića je politički stvorio pokojni Ivica Račan, nakon što je proveo prvu fazu deintelektualizacije SDP-a. Zoran Milanović se, kako piše jedan od najupućenijih hrvatskih novinara, Boris Rašeta, u SDP učlanio zato što mu je otac objasnio da u HDZ-u ima više bivših članova Saveza komunista Hrvatske. I nije lagao: gotovo 100.000 – da, sto hiljada! – pripadnika SKH-a je u roku odmah uzelo iskaznice HDZ-a.

Bivši premijer iza sebe ima samo jednu uvjerljivu izbornu pobjedu, ostvarenu nakon što je Ivo Sanader odstupio, a razmjere njegove i korumpiranosti aparata kojim je upravljao otkrivene. Inače, te je izbore Milanović mogao izgubiti samo da je umro sat vremena prije otvaranja biračkih mjesta. Sve poslije je bilo klaćenje od lošeg ka gorem. Milanović, jednostavno, ima nevjerovatan talenat da u najkraćem mogućem roku razočara najveći broj svojih birača, ali mu to ne smeta da o sebi ima izuzetno, himalajski visoko mišljenje.

U Hrvatskoj je ne jednom rečeno ili napisano kako bi on, zapravo, bio idealan predsjednik HDZ-a, a to što je kandidat lijevog centra govori ponešto i o njemu i o tom famoznom lijevom centru. Nakon što je napustio Vladu i ostao bez mjesta predsjednika SDP-a odlučio je, kako je govorio, zaraditi ozbiljne pare nudeći konsultantske usluge. Tako mu je dobro išlo da se prvom zgodom vratio u politiku zahvaljujući, između ostaloga, i činjenici da hrvatski SDP ne može naći boljeg kandidata od čovjeka koji je ljevičar koliko je to bio i Tony Blair. Dakle, samo formalno.

Premijerski učinci su mu, inače, bili grozni, dok mu se funkcija predsjednika čini idealnom. Tu je uglavnom sav posao vezan za obavezu dolaska na posao.

Pjevač u noći: Tekstopisac, aranžer, vinar, bivši saborski zastupnik, razduženi diplomata, ex TV voditelj i direktor Croatia recordsa – nekadašnjeg Jugotona – Miroslav Škoro je na kandidaturu nagovoren od onog dijela radikalne desnice kojeg je Kolinda Grabar Kitarović razočarala. Teško je vjerovati, ali stvarno postoje i takvi među onima što misle kako je Ante Pavelić ustvari žrtva složenih okolnosti, a ne zločinac sa dna kace.

U prvom javnom istupu je dobro detektirao problem predsjedničke funkcije u Hrvatskoj i ponudio najgore od svih mogućih rješenja. Hrvatski predsjednik ili predsjednica ima gotovo nikakve ovlasti, a bira se neposredno, pa tako, na kraju, s ogromnim demokratskim legitimitetom – dakle sa više od milion osvojenih glasova – igra tetris, popunjava rupe u protokolu ili šeta psa oko rezidencije. Škori se jako sviđa mogućnost da predsjedava državom, ali ne i da statira u politici, pa se zalaže za proširenje ovlasti i, praktično, povratak u eru u kojoj je i formalno i suštinski sva vlast bila u rukama Franje Tuđmana. No, za to ostvariti treba prvo promijeniti Ustav, što traži dvotrećinsku većinu u Saboru u kojem Miroslav Škoro ima nula zastupnika. Čovjek je, naime, nezavisni i nestranački kandidat koji očekuje da se HDZ i SDP dogovore i sami sebe razvlaste radi njega.

Kampanja Miroslava Škore je kao i njegova pjevačka karijera: patriotski kič upakiran u eleganciju šlager pevača i to bi mu, prema nekim od predviđanja, moglo donijeti pobjedu pod uslovom da u drugom krugu ostanu on i Milanović. Obojica, kažu ankete, gube od Kolinde Grabar Kitarović.

3 u 1 i još malo: Ako plan Miroslava Škore ima rupa, e onda je onaj Mislava Kolakušića kao goblen. Nekadašnji sudija je godinama upozoravao kako je pravosuđe kancerogeno tkivo u hrvatskom društvu, da bi se ostavio ročišta i parnica i napravio svoju, nezavisnu listu sa kojom je ušao u Evropski parlament. No, to mu je privremena zanimacija i lijep izvor prihoda. Kolakušić, naime, planira postati predsjednik, a onda premijer, ministar pravosuđa i policije u jednom!

Koliko god zvučao iracionalno i najavljivao poteze kakve ni u Sjevernoj Koreji ne smatraju razumnim, Mislav Kolakušić je četvrti po rejtingu i jedini kojem podrška u posljednje vrijeme raste! Navodni politički projekat oca Ustava Republike Hrvatske i maga spletkarenja, Vladimira Šeksa, stvoren kako protestne glasove ne bi dobijali oni koji mogu smetati, živi je dokaz tačnosti teze da ljudski rod, jednostavno, nije na visini zadatka i da je najveći problem demokratije – narod.

PROČITAJ I OVO:Evropska iluzija i Macronove poruke

Milan ne smije biti Bandić: Filmski režiser i društveni aktivist Dario Juričan predsjedničke je izbore u Hrvatskoj shvatio kako i treba, kao skupi cirkus na rubu freak showa. Autor dokumentaraca o korifejima privatizacije i tranzicije kao procesa prelaska iz nečega u ništa, Ivici Todoriću i Miroslavu Kutli, promijenio je ime u Milan Bandić, izvadio nove dokumente i Hrvatskoj ponudio kontinuitet kriminala u rukavicama, korupcije koja cvjeta bez obzira na godišnje doba i shvatanja države kao resursa. Juričan nema nikakve šanse, niti ih želi. Ima, međutim, još noviju ličnu kartu: zagrebački gradonačelnik i pravi Milan Bandić je, naime, isposlovao zaštitu svog imena od Juričana. Ostali mu imenjaci i prezimenjaci ne smetaju.

Dario Juričan je, ujedno, jedini zanimljivi kandidat među outsiderima, a njih ima baš puno, s tendencijom povećanja broja.

U nekoliko hrvatskih gradova nedavno su, pod sloganom „Uvijek svoj, a naš“, osvanuli  jumbo plakati sa likom Nine Raspudića, Mostarca koji je svoju pamet i obrazovanje uložio u status najelokventnijeg hrvatskog desničara. U dijelu medija poslužilo je to kao dokaz da se i on sprema na Pantovčak i na ono mjesto na kojem  se vidjela, među ostalima, i Ava Karabatić, starleta iz Zadra poznata najviše po tome što nikome nije jasno zašto je ustvari poznata. (Do zadanog roka za predaju prijedloga za kandidaturu nije uspjela prikupiti dovoljno potpisa.)

Hrvatska u mnogo čemu i puno više nego je voljna priznati liči na Bosnu i Hercegovinu, pa tako i za predsjedničku bitku važi ono što je Senad Avdić napisao oko nekih naših izbora: „Zdrav čovjek ima hiljadu želja, a bolestan samo jednu, da pobijedi na izborima.“  

(Foto: Ilustrativna fotografija/Fena)