Kolumne

Piše: Đuro Kozar

U posljednje vrijeme u printanim medijima u Bosni i Hercegovini sve šešće se objavljuju zabrinjavajući naslovi: „Sve podsjeća na ratnu 1992.“, „Stvara se ratna atmosfera straha i neizvjesnosti“, „U BiH je rat moguć ako se nešto ne poduzme“,  „Ne treba ignorirati mogućnost rata“... Neke se kolege, izgleda, utrkuju u tome da plaše narod koji je ionako uznemiren što ni skoro godinu dana nakon općih izbora nova državna i federalna vlast nisu formirane, a umjesto konsenzusa ima izjava netolerantnosti, pa i mržnje. U fokusu smo i stranih promatrača, pa su tako analitičari Instituta za sigurnosne studije iz Pariza saopćili da za BiH do 2025. postoje tri scenarija: novi rat, zastoj ili ulazak u Evropsku uniju. Zastoj već imamo, prijem u EU je daleko, a novog rata neće biti ne zato što ga neki ne žele nego zbog toga što međunarodni činioci to neće dopustiti i imaju načina i sredstava da spriječe bilo kakav oružani sukob na ovim prostorima.

Snaga EUFOR-a

Naši građani su posebno senzibilirani na 1992. pa im se, kad god ima teških riječi i zapaljivih izjava, javljaju podsjećanja na početak agresije JNA i paravojnih formacija na BiH. Uz to se podvlači da su mnogi tada govorili da neće biti rata, a on je, po velikosrpskoj matrici, već bio u Sloveniji i Hrvatskoj. Ljudi su ovdje mislili da će rat zaobići BiH i uljuljkani u ideju o bratstvu i jedinstvu vjerovali su da neće udariti susjed na susjeda, a brat na brata. Nažalost, dogodio se krvavi četvorogodišnji rat sa etničkim čišćenjem, genodicom, konclogorima, sistematskim silovanjima bošnjačkih žena i djevojaka… To se, naravno, ne smije zaboraviti, ali prije 27 godina sve je bilo drugačije nego što je danas i ono što se tada događalo ne može se ponoviti i praviti poređenja nema smisla radi jednostavnog razloga što sada BiH nije ostavljena sama sebi kao plijen jačim i nezajažljivim. Međunarodne vojne snage su u BiH najvažniji jamac njenog suvereniteta, neovisnosti i cjelovitosti.

U okviru vojne operacije Evropske Althea u Bosni i Hercegovni se od 2004. nalaze mirovne snage EUFOR, nasljednici SFOR-a i IFOR-a koji su ovdje bili tokom rata i nekoliko godina poslije. Na početku mandata EUFOR je imao 6.300 vojnika, a sada ih je 2.500 i oni su iz 20 zemalja: 15 članica EU i pet ostalih zemalja. Komandanti ove misije kad preuzimaju dužnost ističu da EUFOR ima kapacitete da garantira provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma i spreman je podržati čuvanje ili uspostavljanje sigurnog okruženja ako za tim bude potrebe. EUFOR znači ima snažan izvršni mandat jer može, prema procjeni, u suradnji sa članicama EU i NATO-a, pozvati rezervne snage koje se aktiviraju u slučaju pogoršanja sigurnog i stabilnog okruženja. Pripadnici EUFOR-a uvježbavaju brze reakcije, primanja i raspoređivanja tih rezervi jednom godišnje.

Zapovjedništvo EUFOR-a nalazi se u bazi Butmir, kod Sarajeva, ali je težište aktivnosti na terenu tako da u našoj zemlji djeluje 17 timova za vezu i promatranje (LOT-kuća) koji predstavljaju „oči i uši“ ove misije. Osim u velikim gradovima, centrima regija, ovi timovi su, pored ostalog, locirani  u Bratuncu, Zavidovićima, Foči, Jablanici i Višegradu. Oni su u kontaktu sa lokalnim vlastima i stanovništvom, kao i brojnim drugim državnim institucijama i agencijama, sa ciljem podizanja svijesti o problemima lokalne zajednice. Na taj način, posredstvom Centra za koordinaciju LOT-kuća, timovi za vezu i promatranje osiguravaju pregled situacije Glavnom štabu u Sarajevu. Pripadnici ove misije uspješno surađuju sa našim Oružanim snagama i policijskim agencijama u BiH.

 „Po broju vojnika EUFOR je mnogo manji od nekadašnjeg SFOR-a i IFOR-a, ali snaga ove misije EU je tome što pažljivo prati situaciju u Bosni i Hercegovini i ništa joj od onoga što bi moglo ugroziti sigurno okruženje ne može promaći. Ako bi eventualno došlo do nekog sukoba niskog intenziteta, zahvaljujući predanosti EUFOR-a i angažmanu Štaba NATO-a u BiH, to bi se za nekoliko sati uspješno riješilo i ne bi bilo uslova za eskalaciju“, izjavio je vojnopolitički analitičar Neven Kazazović.

Za “ne daj Bože”

 Kad se, dakle, imaju u vidu međunarodni i domaći zaštitni i odbrambeni mehanizmi otkuda onda stalna upozorenja i strahovi o mogućem ratu u BiH? To je, prije svega, posljedica složene situacije u državi u kojoj nacionalne stranke vode političku bitku deklaracijama sa svojih kongresa i plenuma. I možda to i ne bi bio toliki problem, jer deklaracije nisu zakoni i nemaju obavezujući karakter, da se ne ide iz jedne krajnosti u drugu. Jedni bi da se otcijepe, drugi da imaju svoj entitet, a treći bi republiku bez entiteta i to je neki začarani krug iz kojeg se ne vidi konsenzus. Zanimljivo je da se svi koji usvajaju deklaracije zalažu za mir ne shvatajući da, prkoseći jedni drugima, uznemiruju javnost.

Član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i dalje pati zbog toga što Republika Srpska više nema svoju vojsku, pa je od entitetske policije napravio gotovo pa vojnu formaciju. Danas specijalci MUPRS-a imaju automatske puške MO5E1 kalibra 7,62 mm i automate M-92 kalibra 7,62, a to je vojničko naoružanje. Policija ima i oklopno borbeno vozilo „despot“ koji se proizvodi u Bratuncu. Na otvorenom putu taj točkaš može da se kreće do 130 kilometara na sat, savlađuje vertikalne prepreke, bočne nagibe, vodene prepreke, zidove do određenog stupnja, ali je najvažnije da ima dobar „klirens“ (rastojanje podloge i poda). Konstrukcijski je prilagođeno da razbija prepreke s određenim protivpožarnim sistemima, dok je platforma zadnjih vrata hidraulična i automatska, što omogućava da „timovi brzo reaguju i da su veoma mobilni“. Eksperti za vojnu tehnologiju već su rekli da je „despot“ više namijenjen za rat nego što je potreban za mir. Establišment u Banjoj Luci tvrdi da je ovo vozilo nabavljeno isključivo zbog jačanja sigurnosti građana u miru i da zbog toga nema potrebe za strahom u Federaciji BiH. Samo problem je u tome što takve tvrdnje ne djeluju umirujuće.

Osim vojnog naoružavanja, opreme i obuke, u Republici Srpskoj su otišli i korak dalje – formirali su Žandarmeriju kao novu organizacionu jedinicu MUP-a. Navodno, ova formacija treba da unaprijedi sigurnost Republike Srpske, građana i imovine, ali se njeno formiranje u Federaciji BiH tumači kao smišljena manifestacija oružane moći i prijetnja onima koji su protiv vlasti u tom entitetu i povratnicima. Ovo je, ustvari, kopija Žandarmerije u Republici Srbiji koja je formirana za brze intervencije u širem opsegu, a u nekim slučajevima čak i za – desante. Prilikom promocije žandarmerije Dodik je rekao da ova formacija treba da brani teritorij RS-a od napada, ali je ostalo nejasno ko bi to i kad napadao taj entitet.

Nedavna tvrdnja predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštne BiH Bakira Izetbegovića da Bosna i Hercegovina mora jačati svoju vojnu industriju izazvala je burne reakcije u Republici Srpskoj i Srbiji. Neki su tu izjavu protumačili kao poziv na rat, ali on riječ rat nije pominjao, niti navodne paravojne bošnjačke snage, mada mu se pripisivalo. Doslovno je ovo izjavio: „Kako svaki vakuum privlači vjetar tako slabost privlači i susjede i svakoga da pokušava rješavati stvari na vaš račun i da se eventualno osmjele silom pokušati završiti ono što nije urađeno 1992. i 1993. godine i za njih i za nas je dobro da je BiH jaka.“ Dodao je kako je važno da BiH nastavi razvijati proizvodnju oružja istakavši kako tvornice u Federaciji BiH već mogu proizvoditi puške, a u planu je razvijanje proizvodnje haubica, topova i dronova. Kazao je kako se sve to radi za „ne daj Bože“, odnosno kao način odvraćanja onih koji bi se odvažili pokušati agresiju na BiH. Konstatirao je kako borba za BiH za kakvu se zalagao njegov otac Alija još nije završena pa sa tim treba nastaviti.

Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragan Čović iznio je zamjerke na račun Izetbegovića, pa je za Radio Herceg-Bosne rekao: „Hrvatski  narodni sabor je ključni problem bošnjačke politike, nemaju odgovor na takvu politiku i sve su činili kako bi nas podijelili. Pokušaji nisu uspjeli, niti uz podzemlje, obavještajni rad, silna materijalna sredstva, ucjene.“ Prijepor između njih dvojice je, zapravo, u procijeni karaktera Hrvatskog vijeća obrane o kojem, zbog ratnih zločina, u Stranci demokratske akcije nemaju pozitivno mišljenje, dok u HNS smatraju da je HVO odigrao odlučujuću ulogu u odbrani hrvatskog naroda u BiH.

„Kišobran“ NATO-a

 Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić se, na manifestaciji „Odbrana BiH - Igman 2019“, osvrnuo na sigurnosnu situaciju u zemlji te podvukao važnost spremnosti na sve izazove: „To što danas ne grme topovi, što ne čujemo tenkove, ne znači da se ne vodi rat protiv BiH. Taj rat je tih, podmukao, bezobziran. Što je on tiši, naša je obaveza da budemo što glasniji. Niti se rodila, niti postoji, niti će se roditi generacija spremna da pusti da ova zemlja umre, bilo uz buku topova i tenkova, bilo mirno i bez glasa“, zaključio je Komšić. On je rekao da BiH ima legitimno pravo kad je ugrožena da se brani svim sredstvima, dodavši da postoje ljudi koji su spremni uzeti puške svugdje, ali to je manjina. Istakao je da nema rata ako se ima samo puška i meci i da je potrebna logistika, dodavši: „Moje mišljenje je da u BiH niko nema kapacitet za rat, da su to samo prazne prijetnje, a da se BiH mora braniti svim legitimnim sredstvima.“

Mnogi smatraju da bi ulaskom Bosne i Hercegovine u NATO nestali svi rizici novog rata i da bi se naša zemlja pod tim „kišobranom“ mnogo mirnije i komotnije razvijala, ali Dodik i Savez nezavisnih socijaldemokrata ne žele približavanje tom vojnom i političkom savezu. Oni tvrde da je vojna neutralnost bolja opcija i to njihovo deklarativno opredjeljenje nastoje nametnuti i Federaciji BiH, ali bezuspješno. Tim protivljenjem establišment u Banjoj Luci zapravo protežira politiku Rusije na ovim prostorima i zanemaruje činjenicu da bi članstvom u NATO-u sigurnost BiH bila zagarantirana od najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu.

Sa druge strane, vojna neutralnost nije garancija da neutralna država neće biti napadnuta, to je samo garancija da tu državu niko neće braniti, jer se unaprijed odrekla prava da joj se pritekne u pomoć. Vojna neutralnost nije pogodna za investitore, a ukoliko BiH ostane izvan NATO-a, gubi potencijalno veliki priliv stranog novca za izgradnju proizvodnih kapaciteta i infrastrukture. Sa druge strane, državu koja se sama proglasila za vojno neutralnu trebaju podržati velike sile. Vojni eksperti smatraju da je zbog stvaranja nadnacionalnih organizacija i uticaja globalizacije koncept neutralnosti počeo da gubi smisao. Proklamirana vojna neutralnost nije nužno i garancija izbjegavanja sukoba, jer su zaraćene strane, kada su im njihovi interesi nalagali, uglavnom zaboravljale neutralnost pojedinih zemalja.

Američka verzija

 Pojedini analitičari i novinari koji tvrde da je rat u BiH moguć i pozivaju se na predviđanja eksperata Vijeća za vanjske odnose iz New Yorka koji među zemlje u kojima postoji rizik od rata svrstavaju i našu zemlju pa ako bi do toga došlo tvrde da bi Sjedinjene Američke Države mogle vojno intervenirati. Ovu tezu potkrepljuju složenim međunacionalnim odnosima, jačanjem policijskih snaga i povećanim ruskim uticajem na Republiku Srpsku. Također, smatraju da je BiH zemlja labilnog mira i da bi se „nezavršeni rat“ jedino oružjem trebao završiti. Po tim mišljenjima u BiH ne bi bilo frontalnog rata nego da bi se odvijali sukobi niskog intenzita, ali ne manje opasni.

Pomenuti američki eksperti očito smatraju da je prirodno da Sjedinjene Američke Države, kao „svjetski žandar“, vojno interveniraju bilo gdje u svijetu. Oni navode da SAD imaju vojni budžet u iznosu od 725 milijardi dolara i 800 vojnih baza širom svijeta, zbog čega su često umiješane u konflikte širom svijeta. No, u proteklim godinama Rusija i Kina su vojno ojačale, dok američki predsjednik Donald Trump nema podršku međunarodne zajednice o određenim pitanjima. Zbog toga, smatra se, Amerikanci više nisu toliko dominantni u svijetu kao nekada.

Dramatično je i upozorenje bivšeg visokog predstavnika u BiH Kristijana Švarc-Šilinga  (Christiana Schwarz-Schillinga) koji je rekao da je situacija na Balkanu u rukama njemačke kancelarke Angele Merkel jer smatra da SAD više ne znaju kako upravljati stanjem na Balkanu pa tako i u BiH. On je kazao kako međunarodna zajednica više ne smije oklijevati kao što je to bio slučaj ranije, a kao primjer neodlučnosti naveo je izostanak podrške da smijeni Milorada Dodika sa svih dužnosti što je osobno bio pripravan učiniti 2007. godine zbog njegove nacionalističke retorike i prijetnjama referendumom o otcjepljenju RS.

Iako je načelno postojala spremnost da se to učini, na kraju je presudila činjenica da za to nije stiglo „zeleno svjetlo“ iz Washingtona, tvrdi njemački političar i dodaje:

„Ja, kao visoki predstavnik sam ga htio smijeniti, ali Amerikanci ga (Dodika) nisu dali. Upravo zbog toga mi nije produžen mandat, jer su znali da ću uraditi nešto, da ih neću slušati. Zbog toga su me se željeli riješiti.“

Dodik je bio predsjednik Vlade RS-a, predsjednik tog entiteta i sada je član Predsjedništva BiH i predsjednik SNSD-a, jedina sankcija koja mu je izrečena je to što je stavljen na crnu listu SAD-a, a retorika mu je ostala istina.

I da završimo ovu analizu rečenicom koju često pominje narod: „Ko želio rat u kući ga imao.“ Na ovu ću dodati da oni kojima je rat još u glavi, iskustvo je pokazalo, ne bi u rat slali svoje sinove i rođake nego neku drugu djecu da ginu u ime opasnih ideja.

Seferove slutnje

Bivši ratni zapovjednik Armije BiH general Sefer Halilović je prije nekoliko godina tvrdio da su mogući novi oružani sukobi u Bosni i Hercegovini ako bi se proveo referendum o otcjepljenju Republike Spske. Sudjelujući u emisji TV 1, on je ocijenio da se Milorad Dodik svojim separatističkim ciljevima „opasno približio crvenoj crti“ koja znači kraj Dejtonskog sporazuma. Halilović je napravio usporedbu sa 1992. i poslijeratnim periodom.

„Razlika u odnosu na tadašnje i sadašnje vrijeme je u tome što više nema JNA, a Srbija nije u prilici pomagati bosanske Srbe kako je to činila u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, nema više dogovora 'Tuđman - Milošević o podjeli Bosne', a i Crna Gora se izdvojila. Republika Srpska se po svim parametrima može održati deset do petnaest dana u nekom sukobu“, ocijenio je umirovljeni general Armije BiH.

Dodiku je tada uputio apel da se razgovara ako treba i stotinu godina umjesto da se ratuje, no istodobno je poručio kako bi (tadašnjem) predsjedniku Republike Srpske moralo biti jasno da pokušaj cijepanja BiH „neće proći u miru“.

Vježba „Brzi odgovor 19“

Od 7. do 11. oktobra u Bosni i Hercegovini održat će se vježba EUFOR-a „Brzi odgovor 19“, koja predstavlja godišnju provjeru sposobnosti ove formacije da u slučaju potrebe brzo pojača svoje snage u BiH. U vježbi će angažirati dio svojih rezervnih snaga koje se u stanju visoke spremnosti nalaze u partnerskim državama. Vježba će biti održana u suradnji sa vlastima BiH na više lokacija. Glasnogovornik EUFOR-a kapetan korvete Tim Lekej (Leckey) rekao je da ova već uobičajena godišnja vježba pokazuje svim građanima BiH posvećenost EUFOR-a pružanju pomoći u održavanju mirnog okruženja.

Na terenu će se pojačati bliska suradnja s Oružanim snagama BiH i agencijama za provođenje zakona, budući da u raznim scenarijima vježbe oni djeluju  zajednički. Pripadnicima Multinacionalnog bataljona EUFOR-a, OSBiH i policijskih agencija pridružit će se dio rezervnog kontingenta EUFOR-a iz Austrije, Mađarske, Rumunije, Bugarske i Ujedinjenog Kraljevstva. Vježba „Brzi odgovor 19“ će omogućiti Glavnoj komandi EUFOR-a provjeru uvježbavanja komandovanja i sadjejstva u jednoj velikoj vježbi.

Prethodni tekst Đure Kozara: Lov na Turke u BiH: Da li će guleniste „pojesti mrak“

(Magazin Start, 4.10.2019.)