Vijesti / Hronika

„Mitovi o silovanju na suđenjima za ratno seksualno nasilje“ naziv je izvještaja koji je organizacija TRIAL International sredinom januara ove godine predstavila javnosti. Izvještaj sadrži brojne preporuke koje se odnose na izmjene u cjelokupnom sudskom procesu koje su neophodne kako bi se u našoj zemlji efikasnije borilo protiv stigme, na svim nivoima. Autorica izvještaja Kyle Delbyck (Kajli Delbik) za Start objašnjava dijelove izvještaja i planove u daljnoj borbi sa stigmatizacijom sa kojom se, evidentno je, žrtve ratnog silovanja susreću i u sudnicama.

MNOGI NISU NI SVJESNI

• Zašto ste se odlučili baviti ovim specifičnim pitanjem?
- U vrijeme kada sam radila na izvještaju vezanom za zahtjeve za naknadu štete, srela sam se sa brojnim žrtvama i njihovim iskustvima stečenim kroz procese za nadoknade štete i sa brojnim iskustvima stida kojeg su osjećale dok su prolazile kroz taj proces. Iskustvima kako im ljudi nisu vjerovali, kako su ih smatrali pohlepnima. Nosile su veo srama i krivice tokom tog procesa, iako je u teoriji to proces koji bi trebao biti osnažujući za žrtvu. To me navelo da se dublje okrenem procesu stigmatizacije preživjelih žrtava seksualnog nasilja. A onda, čitajući neke od sudskih presuda, kroz druge projekte na kojima radim, jezik kojim su napisane neke od tih presuda... iako nije uvijek očigledno, ako ih pažljivo čitate, naići ćete na termine koji su pokazatelj stigme, koji impliciraju da je žrtva ta koja bi trebala osjećati stid.

• Čak i od strane sudija?
- Da, sudija. Recimo izraz „da je seksualni napad bio napad na žrtvinu čast“, a to definitivno nije terminologija koja bi ikada trebala biti korištena. Onda, vidjeli smo terminologiju tipa: „A onda su žrtva i počinilac spavali skupa“, ili su „vodili ljubav“... i ta vrsta terminologije koja tjera žrtve da osjećaju stid. To je nešto što me je zainteresovalo. Iskreno, na samom početku nisam imala pojma koliko će obiman izvještaj biti i koliko je sve to skupa ogromno. Čitajući presude, razgovarajući sa sudijama, polako smo shvatali kako je ustvari ovo ogromno pitanje. I kako se ono, na razne načine, manifestira kroz cjelokupni sudski postupak. Od inicijalne optužnice, inicijalnog razgovora sa tužiocem, preko zaštite identiteta, preko pitanja koja im se postavljaju tokom suđenja, jezik kojim se služi... pokušali smo detaljno predstaviti primjere kako bi ljudi shvatili jer mnogi nisu ni svjesni termina koje koriste i kako to utiče na žrtve.

• Iz vaših kontakata sa žrtvama seksualnog nasilja i potpuno svjesni stigme koja prati to pitanje, posebno u BiH, da li bi žrtvama bilo lakše da se sve to skupa zaboravi ili je za njih važno da imaju platformu sa koje mogu da govore o onom što su preživjeli i onome kako ih društvo tretira iako su žrtve?
- Razgovarajući sa žrtvama, među najčešćim izjavama koje smo čuli je ona da bi one voljele da su na vrijeme upozorene da bi se ovakva, stigmatična pitanja, mogla pojaviti tokom suđenja i da se one mogu pripremiti na njih. Ukazivale su nam i da su ih oficiri iz ureda tužioca trebali pripremili na takva pitanja, kako bi se one mogle na vrijeme, psihički, pripremiti za takva pitanja. Da se na neki način osnaže, znajući da će biti podvrgnute takvim izjavama ili pitanjima, i da su znale da na neka pitanja koja smatraju uvredljivim ne moraju odgovoriti, da imaju pravo reći da „to nije odgovarajuće pitanje“ ili da imaju pravo tražiti pauzu ili bilo šta drugo na što imaju pravo tokom suđenja. Takva znanja su za njih vrlo osnažujuća.

ZABRANJENA PITANJA

• Kada se radi o preživjelima iz Srebrenice ili žrtvama seksualnog nasilja u ratu, društvo reaguje stavom da preživjeli pokušavaju unovčiti grozne stvari koje su im se desile. Kako Vi odgovarate na takav stav?
- Jedna od glavnih preporuka je da se u sudnicama takva pitanja trebaju zabraniti, kao dio sudske procedure. Postoje mnogi primjeri u drugim sudskim okvirima gdje sudovi zabranjuju određena pitanja. Mislim da bi to i ovdje morao biti slučaj. Takva pitanja kreiraju loše, povređujuće stereotipove o nasilju u vrijeme rata koje nisu tačna, ali takođe ugrožavaju vrlo limitirana prava koja žrtve uopšte i imaju ili mogu ostvariti. Pokušava ih se prikazati kao lažove, kao nekoga ko traži pažnju, kao nekoga ko pokušava zaraditi. Ukoliko se to dešava u sudnici to je vrlo loše, čak i kada se žrtvi ne postavljaju pitanja takvog tipa direktno, ona može čuti da se tako nešto implicira. Da je pohlepna, da je lažljivica, itd. i mislim da je to vrlo važan dio zakonskog okvira koji zakonodavac na državnom ili entitetskom nivou mora uzeti u razmatranje u smislu kako šira društvena zajednica vidi žrtve. To nije nešto što može samo izaći iz sudnice ili sudske procedure, to mora biti međusektorski rješavano. Kako sam i rekla na kraju predstavljanja izvještaja, on je samo mali dio ogromnog problema i ogromnog napora da se iskorijeni stigma.

PREPORUKE I ZA MEĐUNARODNU ZAJEDNICU

• U izvještaju ste dali detaljne i jasno ciljane preporuke prema zakonodavcu, sudijama, tužiteljima... ali ste naveli i preporuke koje se odnose na međunarodnu zajednicu. Ko je „međunarodna zajednica“?
- Mi smo se vodili idejom da, recimo, dio koji se odnosi na potrebu treninga za sudije i tužioce bude u sklopu aktivnosti OSCE-a, koji je imao tu ulogu i ranije. Da se u novi curriculum treninga uključi i dio koji nudi izvještaj, to bi recimo bila jedna velika komponenta onoga što bi međunarodna zajednica mogla ponuditi. Druga velika komponenta je dodjela sredstava za podršku svjedocima. U izvještaju smo vidjeli da je to jako važna stavka. U izvještaju smo se fokusirali na kredibilitet, ali je to stavka koja je važna na jako mnogo načina. To je dio gdje međunarodna zajednica može dodijeliti sredstva. I, konačno, mi smo preporučili dugoročnu psihološku pomoć. Jer žrtve se sa prošlošću ne suočavaju samo taj jedan dan u sudnici, one idu kući i žive sa tim. Zato je jako važno osigurati im psihološku pomoć i mnogo prije suđenja, ali i nakon suđenja. I upravo zato pozivamo međunarodnu zajednicu da se finansijski uključi u taj dio.

• A šta će se desiti sa vrlo detaljnim preporukama koje ste dali u izvještaju, a koje se odnose na budući rad tužiteljstava, sudija, entitetskih vlada? Šta ako vaše preporuke ne budu prihvaćene?
- Mi u Trialu ćemo svakako organizovati niz radionica nakon ovog izvještaja, sa sudijama i tužiocima i, koristeći primjere iz izvještaja, raditi direktno sa njima u diskusijama vezanim za svaki od slučajeva koje smo u izradi izvještaja analizirali. Zbog toga smo jako optimistični, moći ćemo ih zaista uključiti u slučajeve. Aktivno uključiti.

• Odakle, po Vašem mišljenju, potreba za tolikim preporukama, korekcijama, kada se zna da je u reformu cijelog sistema pravosuđa, zakone, provedbu, uloženo mnogo sredstava u posljednjih 20 godina?
- Da, uloženo je jako mnogo u dijelove koji su na neki način na površini, na izmjene zakonskih odredaba, na poboljšanu podršku svjedocima. Međutim, ovi duboko ukorijenjeni mitovi, koji nisu specifični samo za Bosnu i Hercegovinu, njih je mnogo teže eliminisati i na njih se treba fokusirati jednako kao i na ove prethodne elemente, jer su za žrtve jednako važni.