Ove nedjelje objavljujemo odlomke iz knjige „Odsutno tijelo moći“ Senadina Musabegovića.  „Ova knjiga je suspenzija u neku ruku zakona i to je ono što se dešava, čitava jedna politička zbilja koja se realizira danas, dakle nemamo nekog orijentira same moći. Nacionalizmi i sve ovo što se dešava kao neka čvrsta forma moći za mene u principu je bol, pati se od nekog osjećanja praznine, odsustva nemogućnosti rješavanja problema, nemogućnosti definiranja političke zbilje“, kaže Musabegović. Uz dozvolu izdavačke kuće Buybook, objavljujemo odlomak iz poglavlja: „Antifašistička tradicija kao čuvar političkog jedinstva naroda u BiH“

Odumiranje države – rađanje nacionalizma

Upravo u knjizi „Smrt na Kosovu polju“ (2016), Ivan Čolović analizira na koji se način mitska retorika srpskog nacionalnog mita Bitke na Kosovu polju uvlači u komunistički diskurs Slobodana Miloševića. Sa druge strane, politolog Dejan Jović u knjizi Jugoslavija – država koja je odumrla (2003) tvrdi da je Miloševićeva politika ustvari pokušaj spašavanja jugoslavenskog jedinstva, koje je počelo odumirati sve većom samostalnosti republika, naročito realizovanom poslije Ustava iz 1974. godine. Jović posmatra Miloševićevu politiku kao neuspjeli projekat unitarističkog nastojanja spašavanja Jugoslavije, koji se više oslanjao na Titove principe jugoslavenskog jedinstva, nego na Kardeljeve, koji je uime samoupravljanja insistirao na većem stepenu regionalne, pa i nacionalne samostalnosti, što hoće reći republičke autonomije. Stoga, za Jovića, raspad nije počeo izborom Miloševića, ni „antibirokratskom revolucijom“, već je bio rezultat dugotrajnog procesa „slabljenja države“, koja se odvijala kroz Kardeljevu doktrinu o samoupravljanju i „odumiranju države“.

Kada je odumirala država, građani su nastojali da se povrati njen jak suverenitet, pa bila ona zasnovana na internacionalnim jugoslavenskim principima ili, pak, nacionalnim. Kako to primjećuje Olivera Milosavljević u svom članku „Fatalističko tumačenje razaranja Jugoslavije“, u kojem se kritički osvrće na Jovićeve teze, „zbog nedostataka državotvorne svijesti Jugosloveni su, po njemu, htjeli više države, pa je njihova želja za državnošću dovela na vlast one koji su im to obećali – Tuđmana i Miloševića“ (Milosavljević, 2004: 31). Historičarka Milosavljević mu spočitava što se nije dovoljno fokusirao na Miloševićevu politiku, koja je, uime unitarizma, podržavala logiku nacionalnog separatizma, kao i to da nacionalizam nije samo posljedica raspada države i njenog odumiranja već je on ideološki program, koji je uime kvazidemokratizacije počivao na principima stvaranja etničkih teritorija, što su rušili multinacionalnu jugoslavensku zajednicu, a čiji su ciljevi i programi postojali i prije dolaska komunista na vlast.

Uistinu, iz današnje perspektive možda se može tvrditi da Milošević i nije bio najveći nacionalista u srpskoj politici. Međutim, njegov „staljinistički boljševizam“ i oportunistička želja za osvajanjem vlasti se ne mogu razumjeti bez nacionalno‑popularističke retorike koja, doduše, nije bila toliko prisutna u njegovim govorima, već u samom društvu i javnom mnijenju. Tim govorima je njegova vlast, što vidljivim što nevidljivim putem, dirigirala.[1] Vjerovatno sam Slobodan Milošević po svome unutrašnjem uvjerenju i nije bio nacionalista, već je koristio radikalne boljševičke mehanizme vlasti. Međutim, itekako je obilato koristio nacionalističku retoriku kao sredstvo utemeljenja sopstvene vlasti, da bi također oduzeo argumente samoj opoziciji, koja je većinski podržavala nacionalistički koncept vladanja. U polemici sa Oliverom Milosavljević, Jović nastoji naglasiti kako rušenje Dubrovnika ili bombardiranje Vukovara za mnoge građane Jugoslavije nije otjelovljavalo samo projekat stvaranja velike Srbije, nego su u tom nasilnom činu prepoznali odbranu jugoslavenskog internacionalizma i socijalizma. On dodaje:

Nije li se armija koja je gađala Dubrovnik ponosila (i) svojim jugoslavenskim imenom? Nije li ona i nakon raspada SKJ osnovala novi SKJ – Pokret za Jugoslaviju – i to uz vrlo blisko sudjelovanje i samog Miloševića, da ne govorimo o njegovoj supruzi? Nisu li neki od zločinaca stajali mirno i uz „Hej Slaveni“, iskreno vjerujući da je zločin opravdan ne bi li se spasila ili ponovno uspostavila jugoslavenska država? Nisu li mnogi od njih ponikli u redovima jugoslavenskih tajnih službi (Arkan), vojske (Mladić, Špegelj) i policije? Nije li Milošević formirao Socijalističku partiju Srbije, a ne recimo neku Stranku srpskog jedinstva ili Pokret za obnovu srpske države? (Jović, 2004: 44)

Jović nastoji osvijetliti kompleksnost Miloševićeve vlasti koja je, kada je nastojala sačuvati Jugoslaviju, zapravo radila na njezinom razbijanju koje se ne može reducirati na crno‑bijelu podjelu u kojoj je on viđen samo kao nacionalistički manipulator koji se, protivno narodnoj volji, uspeo na ljestvici vlasti, te da je njegovo jugoslavenstvo i ljevičarenje samo plod mimikrije, lažnog predstavljanja. Za njega je upitna teza da je Milošević svjesno razbijao Jugoslaviju, te da mu je to bio primarni cilj od momenta kada je stupio na političku scenu!

Tačno je da su mehanizmi – koji su mu omogućili da preuzme vlast i sa kojima se on ujedno koristio da bi vladao – kompleksni, te da se ne mogu posmatrati jednodimenzionalno, kao izraz njegovih isključivo nacionalističkih principa ili, pak, samo komunističke doktrine. Fluidna struktura etnonacionalizma mu je upravo omogućila da u sebi sintetizira niz kontradiktornih ideoloških pretenzija. Izdavao se za socijalistu, ali je implementirao kapitalističke reforme, borio se protiv nacionalizma, za suživot u Jugoslaviji, ali je podržavao velikosrpski projekat, nastojao je „antibirokratsku revoluciju“ provesti kao modernu reformu protiv tradicionalnih modela vlasti, a pritom se obilato koristio tradicijom i nacionalističkom antimodernom retorikom, borio se za veću demokratizaciju i ujedno se koristio autoritativnom moći koja je na šarlatanski način imitirala Titovu harizmu. Također, možda njegova namjera nije bila razbijanje Jugoslavije, ali posljedice njegove politike su nedvosmisleno do toga dovodile. Kada bi se našao u političkom bezizlazu, on bi upravo posezao za nacionalističko‑ratnom politikom, sa kojom bi najlakše trenutačno spašavao svoju poziciju i pritom uništavao ideju zajedništva na kojoj je Jugoslavija počivala.

Uistinu, veoma je upitna teza Jovića da je neko prepoznao politiku internacionalizma i socijalizma kada se rušio Vukovar i granatirao Dubrovnik. Iz ličnog iskustva, upoznao sam mnoge projugoslavenske patriote, koji su vjerovali u JNA, ali način na koji je ona vodila rat u Sloveniji i Hrvatskoj ih je razuvjerio da ona brani tekovine NOB‑a i „bratstva i jedinstva“, jer se priklonila ne samo zaštiti jednog (srpskog) naroda već je na bestijalan način realizirala ekspanzionističku politiku „Velike Srbije“. Granatiranje Dubrovnika i snimci srušenog Vukovara, u kojem četničke profašističke snage pjevaju: „Bit će mesa klat ćemo Hrvate“[2]  u potpunosti su razbili iluziju da se JNA bori za internacionalne, socijalističke ciljeve. U tome času, JNA i Milošević su upravo uime Jugoslavije očito rušili samu Jugoslaviju, kao i socijalistički sistem koji je ona razvijala i koji je nju razvijao. Uistinu, zvuči nevjerovatno da bi neko u sramotnom rušenju prepoznao politiku čuvanja „bratstva i jedinstva“ kakvu je vodio Tito! Vjerovatno se većina građana u Bosni i Hercegovini opredijelila za republičku samostalnost stoga što je JNA, kao simbol jugoslavenskog jedinstva, izdala sopstvene principe prema kojima je trebala štititi sve narode u Jugoslaviji, a ne samo jedan, naročito u Vukovaru i Dubrovniku!

Negacija Titove vlasti!

Ostaje pitanje zbog čega je Milošević nastojao postati srpski Tito? Zašto ga nije otvoreno rušio, zašto nije imao povjerenja u samog sebe, pa da ga javno premaši i proglasi njegovu simboličku smrt? I zašto nije pokrenuo proces detitoizacije, čemu je težio otac nacije Dobrica Ćosić, a čijim se stavovima (uobličenim unutar Srpske akademije nauka i umjetnosti) da je svaki nacionalizam opasan za Jugoslaviju, osim onog srpskog, on priklonio. Za Ćosića, Srbija posjeduje neku vrstu legitimnog prava da zastupa sopstveni nacionalizam, jer on „ne ugrožava druge narode, dok je svaki drugi nacionalizam itekako opasan za Jugoslaviju i Srbiju“.

Možemo i na tom primjeru tvrditi da Miloševićeva moć počiva na stvaranju konfuzije, dvosmislenosti. On je istovremeno viđen kao Titov nasljednik i rušitelj. Osim što možemo racionalno odgovoriti da je zbog čiste pragmatike podržavao Titovu harizmu, kako bi pridobio autoritativne komunističke snage (vojsku i policiju) zbog ostvarenja reformskih nakana, te da je iskoristio Titovu retoriku o borbi protiv birokratije, kao jednu od osnova za organiziranje „antibirokratske revolucije“, sa kojem se smjenjivalo rukovodstvo u autonomnim pokrajinama Vojvodini i Kosovu i u Republici Crnoj Gori, postoji nešto što osvjetljava njegovu snagu vladanja, a to je: mimikrija, travestija. Njegova vlast ne počiva na snazi, moći kojom uspješno zrači, naprotiv, on je kopija moći, kopija autoriteta, te je stoga bio veoma popustljiv i prema kriminalu i prema korupciji. Zapravo, njegova vlast je počivala na kriminalizaciji sopstvenog društva. Stoga, on nije bio kao veliki otac koji uime svoga neupitnog autoriteta vlada, kažnjava, već je on populista koji dopušta slobodno ispoljavanje iracionalnih prizemnih strasti. Stvorio je sistem u kojem je skoro sve dozvoljeno: korupcija, nasilje, pljačka, šverc. Tito sigurno svojim građanima nije dopuštao takav oblik slobode!

Titova vještina vladanja

Tito je uspio da reformiše partiju, naročito poslije raskida sa Staljinom. Promijenio je kurs razvoja jugoslavenskog komunizma pozivajući se na izvornu Marxovu misao izgradnje principa samoupravljanja pod parolom „fabrike radnicima“. Ujedno je uspio (naravno, na svoj sopstven način i u svoju korist) pomiriti zapadnoevropsku težnju ka slobodi i demokratiji sa jednopartijskom dominacijom, ujedno steći povjerenje zapadnoevropske politike. Također, potpisani ugovor 1953. godine o prijateljstvu i saradnji između Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Kraljevine Grčke i Republike Turske u kojem su „strane ugovornice“, potvrđujući svoju vjeru u načela sadržana u Povelji Ujedinjenih nacija, odlučne braniti „slobodu i nezavisnost svojih naroda, kao i svoj teritorijalni integritet od bilo kakvog vanjskog nasilja“, za mnoge je radikalne komuniste bio Titov akt veleizdaje, jer se on na taj način priključio NATO paktu. Samo nekoliko godina prije je svesrdno podržavao Markosove partizane u Grčkoj. Oni su se borili za skoro identične revolucionarne principe kakve je branio Tito za vrijeme NOB‑a. Njihov ustanak je krvavo ugušen i zbog toga je Tito nerijetko dolazio u konflikt sa Staljinom, kojem zbog blokovske podjele i nije bilo u interesu podržati grčke partizane. Naime, Tito se uspio adaptirati na nove političke odnose, te reformisati sopstvena politička uvjerenja, a da pritom njegova harizma nije izgubila na značaju. Naprotiv, borba za samostalnost jugoslavenskih naroda unutar NOB‑a, kao antikolonijalna težnja ka slobodi vlastitog naroda, ispoljila se u borbi protiv Staljina. Iako je Staljin za vrijeme Drugog svjetskog rata insistirao da borba jugoslavenskih naroda protiv njemačkog okupatora posjeduje karakter NOB‑a, a ne proleterske revolucije – jer je zazirao da će mu zapadni saveznici zamjeriti kako kroz antifašistički otpor organizuje boljševičku revoluciju, a kojoj su Tito i njegovo uže partijsko rukovodstvo težili. U momentu raskida sa Staljinom, Tito je upravo legitimitet sopstvene vlasti više temeljio na principima Narodnooslobodilačke borbe, nego proleterske internacionalne solidarnosti zasnovane na temeljnoj preobrazbi dotadašnjih društvenih odnosa. Tada ga je Staljin (kao i oni koji su slijedili Staljinov proleterski internacionalizam) optužio za jugoslavenski nacionalizam, što iz današnje perspektive izgleda paradoksalno.

Titova politička sposobnost je u tome što se adaptirao novim uslovima, a da u očima svojih pristalica nije izgubio dosljednost i kontinuitet. Dočim Milošević, ma koliko uspješno kontrolisao poluge moći, nije bio politički vizionar koji bi uspio reformirati Jugoslaviju i Srbiju i pritom sačuvati ideju kontinuiteta socijalističke vlasti sa pridošlom demokratizacijom, koja se uspostavljala poslije pada Berlinskog zida. Stoga je i njegova politika više reakcija na izazove rušenja socijalizma, pobjede nacionalizma, pojave demokratije. Njegov politički oportunizam je, ustvari, adaptacija na date okolnosti, u kojem je koristio staljinistički način vladanja ne da bi stvorio red i stabilnost, već kontrolisani haos u kojem se miješaju ideologije komunizma, socijalizma, nacionalizma, liberalizma, pa i u neku ruku fašizma. Zapravo, on je zaigrao na kartu nacionalizma, ne toliko iz uvjerenja, već stoga što se lakše vlada sa populističkom retorikom. Tada sama moć kontrolisanog haosa, na kojem se zasniva politika etnonacionalizma, postaje sveprisutna. Subjekt koji organizira i vodi taj haos, a koji on otjelovljuje, veoma lako može biti žrtva istog. To se, ustvari, i desilo.[3]

Iako su ga zapadnoevropski političari proglasili faktorom za stabilnost poslije potpisanog Daytonskog sporazuma, on je nerijetko upadao u ekspanzionističke ratove i sukobe, kako bi kontrolisao svoje unutrašnje konflikte. Upravo stoga što je bio apsolutno nedorastao političkoj situaciji, olako je upadao i stvarao ratove. Ti ratovi su odražavali njegovu ličnu i ujedno kolektivnu nemoć, prije nego moć, sigurnost i odlučnost sa kojom se obilato kitio vješto glumeći ulogu historijskog spasitelja nacionalnog socijalizma u mrežama globalnog kapitalizma.

Fusnota 1

Za vrijeme Miloševićeve vladavine, javni mediji su dirigirali nacionalnu mržnju. Ona se kanalisala kroz „slobodno obraćanje građana“ preko rubrike „Odjeci i reagovanja“, u dnevnim novinama Politika. Zapravo, stvarao se privid da vlast toliko ne učestvuje u kreiranju javnog mijenja, već da narod spontano iskazuje svoje mišljenje. O ulozi vlasti koja je upravljala javnim mnijenjem, pod isprikom da, zapravo, sam narod neposredno govori, te da vlast samo sluša narodnu volju, organizovan je i okrugli sto na tu temu u Beogradu 2001. godine u organizaciji „Fonda za humanitarno pravo“, u kojem su mnogi kritičari nacionalističkog režima Slobodana Miloševića analizirali autoritativne principe vlasti, a koji su se, paradoksalno, manifestirali kao „autentična građanska incijativa“. Štampan je i zbornik radova pod nazivom „ODJECI I REAGOVANJA“, koji su uredili Jelka Jovanović i Bojan Tonči.

U tekstu Branislava Miloševića „'ODJECI I REAGOVANJA': Rulja proba demokratiju“, iz zbornika se navodi: „'Odjeci i reagovanja' su jedna od najobimnijih i najmasovnijih propagandnih akcija, vođenih u doba modernih totalitarizama i autoritarizma. Ni sovjetski staljinizam, ni italijanski fašizam, pa ni nemački nacionalsocijalizam ne mogu se pohvaliti tematskom propagandnom akcijom, koja je trajala gotovo tri godine i za to vreme sačuvala gotove sve spoljašnje oznake, maltene autentične, građanske inicijative, usmerene ka afirmaciji određenih političkih ciljeva.“ (Milošević, 2002: 34) „'Odjeci i reagovanja' nisu samo oglašavali 'ono što narod misli' nego su nudili gotovu, standardizovanu verziju tih misli, idiom pravednog narodnog nezadovoljstva, koji je delovao mobilizatorski na široke slojeve malovaroške rulje. 'Odjeci i reagovanja' su u prostor javne komunikacije ubrizgavali stereotipe, koji su davali potrebnu oštrinu slici neprijatelja, ali i ukazivali na nepresušne istorijske argumente za spor i sukob sa njima.“ (Ibid., 36).

Fusnota 2

Vidjeti: https://www.youtube.com/watch?v=5KBG4e5e6vo&bpctr=1604500454 (datum posljednje posjete: 4. 10. 2020).

Fusnota 3

Za mnoge političke analitičare i historičare, Milošević je bio jedan od najuspješnijih postjugoslavenskih političara. Tako će o njemu Gale Stokes napisati: „Svakako najkompleksnija ličnost među glavnim akterima raspada Jugoslavije bio je Slobodan Milošević. Suptilnijeg političkog senzibiliteta nego Karadžić, bolje pripremljen za pregovore i diskusije nego Tuđman, spreman da u tren oka okrene ćurak kad je očuvanje vlastitog političkog položaja iziskivalo izdavanje prijatelja ili saveznika, a lično vrlo šarmantan kad je to htio, Milošević na početku karijere nije važio za posebnog pobornika nacionalizma, kao što je to bio slučaj sa Tuđmanom. Međutim, u proljeće 1987, shvatio je da bi mogao dobiti široku i oduševljenu podršku ukoliko počne da naglašava kako su Srbi žrtve, pogotovo na Kosovu. Od trenutka kad je nešto kasnije te godine došao na vlast, usavršio je energičnu nacionalističku agendu koja je poslužila za ono što su mnogi smatrali njegovim glavnim ciljem: da se na vlasti učvrsti i zadrži. Sposobnost da generiše masovne javne izlive podrške njegovoj politici konsolidovanja srpske kontrole nad Kosovom, Vojvodinom i Crnom Gorom putem brutalne taktike, navela ga je da povjeruje da možda može da kontroliše i cijelu Jugoslaviju. Kad mu to nije uspjelo, okrenuo se nastojanju da dovede pod svoju kontrolu sve Srbe iz bivše Jugoslavije, kao što su oni u Bosni i Hercegovini i Krajini. U tom procesu demonstrirao je daleko više političke dovitljivosti od bilo koje druge političke ličnosti, planovima i da mrtav‑hladan izgovara prijesne laži. U isto vrijeme, umio je da pregovara, da obećava uz istovremeno otimanje i drži protivnika u stalnoj neizvjesnosti.“ (Stokes, 2010: 98‑99)

Međutim, njegova politika je isto tako obilježena neuspjehom. Razbio je Jugoslaviju, umjesto da je objedini. Izgubio je Krajinu i Kosovo sa kojih je srpski narod protjeran. Većina nacionalista, koji su ga osamdesetih podržavali, odbacili su ga, jer nije ostvario nacionalističke ciljeve za koje se deklarativno zalagao. Svoju vlast nije trajno učvrstio, već je skončao u zatvoru Suda za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije u Den Haagu. Iako je vladao vješto i znao taktizirati, njegova vlast nije imala nikakvog čvrstog utemeljenja, niti dugoročnu strategiju za razvoj društva, kao i za očuvanje vlastitog naroda, a samim tim i svoje vlasti, vjerovatno ni on sam nije imao neku jasnu političku ideju u koju je vjerovao! On je koristio staljinističku taktiku više po inerciji. Samim političkim i državnim aparatom, koji je naslijedio od socijalizma, najlakše je vladao koristeći se starim staljinističkim metodama.

Biografija autora

Senadin Musabegović rođen je u Sarajevu; studirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i na Sienskom univerzitetu u Italiji, gdje je diplomirao političku filozofiju. U Firenci je završio doktorski studij. Tokom studija pohađao je nastavu i na New York University i kao gost-istraživač boravio je i na London School of Economics. Na Katedri za historiju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu, profesor je iz oblasti teorije kulture i vizuelne umjetnosti. Područja naučnog istraživanja Senadina Musabegovića su problem reprezentacije tijela, kroz vizualnu umjetnost, u totalitarizmu i nacionalizmu; sociologija kulture i teorija umjetnosti. Objavio je knjige poezije: "Udarci tijela" (1995), "Odrastanje domovine" (1999) i "Rajska lopata" (2004), te naučne studije: "Rat – konstitucija totalitarnog tijela" (2008), "Umiruće tijelo politike" (2019) i "Odsutno tijelo moći" (2023). Uredio je i priredio Zbornik radova "Sado: Društvena stvarnost u estetici slike" (2022). Objavio je teorijske radove u bh. i međunarodnim časopisima i antologijama, a kao gostujući profesor držao predavanja na evropskim univerzitetima. Prevođen je na poljski, italijanski, engleski, francuski, švedski, arapski, turski, mađarski i španski jezik. Za knjigu Odrastanje domovine dobio je dvije nagrade - Nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Nagradu „Planjax”.