Politika / Integracije za budućnost

 Samo u 2020. godini mreža SafeJournalists koja predstavlja više od 8.200 medijskih profesionalaca na zapadnom Balkanu registrovala je 17 eksplicitnih prijetnji, fizičkih napada i prijetnji smrću novinarima i medijima u BiH. Nijedan od ovih slučajeva nije završio sankcionisanjem napadača. Posljednja u nizu prijetnji stigla je na adresu Nezavisnih novina, iz Banje Luke, kada im je sredinom decembra sa nepoznatnog broja,  nepoznati glas prijeteći poručio: "Zatvarajte kancelarije ranije, danas ćete biti mrtvi". I novinarka Žurnala, nedavno je dobila jezive prijetnje. Zašto mi se ona ne javlja, nabijem i tužilaštvo i policiju…, poručio je viši stručni saradnik Sektora za izbjeglice i raseljena lica pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Medijski pluralizam i sloboda medija spadaju u red najvećih izazova sa kojima se suočavaju tranzicijska društva. Stoga i ne čudi da pitanje slobodnog i objektivnog novinarstva „tradicionalno“ dobija zasebno poglavlje i poseban osvrt u gotovo svim izvještajima Evropske komisije u kojima se ocjenjuje napredak Bosne i Hercegovine na evropskom putu. Ništa drugačije nije bilo ni u prošlogodišnjem mišljenju Evropske komisije o kandidatskom statusu BiH. Mišljenje identificira 14 ključnih prioriteta koje BiH treba ispuniti kako bi dobila preporuku za otvaranje pregovora o pridruživanju Evropskoj uniji. U njemu se, između ostalog, u oblasti temeljnih ljudskih prava navodi i zahtijeva garantovana sloboda izržavanja i medija te zaštita novinara.

Na rang-listi slobode medija za 2020., koju svake godinu objavljuju Reporteri bez granica, BiH je napredovala čak pet mjesta, kao i susjedna Hrvatska, dok je Srbija istovremeno pala za tri mjesta u odnosu na prošlu godinu.

Ono što je svakako zanimljivo i možda iznenađujuće jeste da je BiH plasirana na 58. mjesto i da je to najbolji rezultat u regionu poslije Slovenije koja je 32. Jedno mjesto iza BiH se nalazi Hrvatska, dok je Srbija na 93. poziciji.

Nebojša Vukanović, popularni bloger i novinar iz Trebinja, ali i narodni poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske, za magazin Start BiH ističe da rezultati ovakvih istraživanja i ocjena ne moraju nužno biti potpuno pouzdani i prikazivati stvarno stanje na terenu, pogotovo imajući na umu pritiske sa kojima se suočavaju novinari u BiH, ali i suđenja novinarima za klevetu. Prema njemu, sloboda medija baš i nije „neka“ i da statistika često može zavarati.

- Ima dosta slobodnih medija koji pišu o važnim društvenim temama, ali nažalost ima dosta medija koji su produžena ruka vlasti. Ti mediji se ne mogu nazvati novinarima ni televizijima već partijskim glasilima, o čemu nažalost posebnu ulogu ima javni servis Republike Srpske koji je glasilo SNSD-a. Kada govorimo o slobodi pisanja imamo poražavajuće podatak da se vodi proces protiv novinara BNTV Vladimira Kovačevića koji je zbog svog pisanja brutalno pretučen. Sretnim okolnostima je preživio taj napad. Novinar i bloger Slobodan Vasković je napustio Banju Luku jer je bio izložen pritiscima. Protiv slobodnih medija i novinara se vode brojni montirani sudski procesi za klevetu, posebno u RS-u gdje imamo staljinističke, kafkijanske procese i sramotne presude. Sloboda pisanja i sloboda medija mora biti mnogo veća jer su mediji ključni korektivni faktor u društvu - upozorava Vukanović, dugogodišnji kritičar društvenih anomalija.

Boro Kontić, direktor i osnivač Mediacentra Sarajevo, pojašnjava kako se lista Reportera bez granica, kao i sve međunarodne analize medija, svodi na tri jednostavne cjeline: zemlje slobodnih medija - otprilike prvih pedeset, zemlje djelimično slobodnih medija i zemlje neslobodnih medija, u kojoj su Rusija, Turska, Kina, sve do Sjeverne Koreje.

- Mi smo u posljednje tri decenije uvijek u ovoj drugoj grupi - zemlja djelimično slobodnih medija. Osim Slovenije, tu su sve zemlje bivše Jugoslavije. Tu možete biti pedeseti ili stoti, razlike su u nijansama. Ali niste u grupi slobodnih. Znači to naše 58. mjesto je samo uslovno dobar pokazatelj - smatra Kontić.

Uz konstataciju da je BiH zemlja neslobodnih medija zbog brojnih razloga, on dodaje:

- Od političkog i ekonomskog pritiska koji ne mora biti otvoren, ali makar i posredno davi medije. Naši javni mediji, iako plaćeni parama poreskih obaveznika, umjesto za javnost direktno rade za političke stranke. Pogledajte RTV Republike Srpske i način na koji tretiraju SNSD i Dodika ili koketiranje Federalne televizije sa SDA i bit će vam jasnije.

Nešto drugačije mišljenje ima poznati istraživački novinar Avdo Avdić, koji navodi kako je BiH po slobodi štampe bolja i od nekih članica Evropske unije koje nama daju preporuke. Kao primjere navodi Sloveniju koja će, kaže, od početka naredne godine čak predsjedavati EU, iako premijer Janez Janša vrši veliki pritisak na tamošnje novinare, ali i Mađarsku, u kojoj su neprekidnim pritiscima izloženi svi novinari koji pišu protiv premijera Viktora Orbana, koji je pandemiju iskoristio za donošenje novih odluka kojima je uskratio pravo javnosti i medijima na osnovni rad. Mnogo spornih stvari se, prema njegovim riječima, dešava i u medijima u Rumuniji, Bugarskoj...

- BiH je zapravo potrebna regulacija objavljenih informacija. Ne mjeri se sloboda medija po tome koliko informacija smijete objaviti nego po tome da li je ono što je objavljeno istinito i da li je rezultiralo nekim akcijama, a to se kod nas, nažalost, ne dešava i da li su lažne informacije koje su neki mediji objavili sankcionisane od državnih organa. Kad se to razluči, tek će se onda moći govoriti i o odgovornom novinarstvu i o slobodi medija. A neko bude sankcionisan zbog istinitih tekstova- a ima takvih puno u BiH koje objavljuju kolege iz CIN-a, BIRN-a, Starta, Slobodne Bosne... i drugih medija. Mnogo je tekstova sa dokazima i argumentima koji su dokazivi i na sudu, ali nema posljedica. Sa druge strane imate medije koji plasiraju laži, a na osnovu tih laži pravosudne institucije formiraju predmete gdje se obračunavaju sa svojim neistomišljenicima - upozorava Avdić.

Uticaj bloga veći od poslaničkog?

Vukanović, kao dugogodišnji bloger i novinar, često je objavljivao afere i ukazivao na sistemski kriminal i korupciju, a sada kao poslanik u NSRS ima odličan uvid i perspektivu kako stvari izgledaju iz drugog ugla pa se sa pravom može nazvati „novinarom u poslaničkoj klupi“.

- Dugo sam se bavio novinarstvom i ukazivao na devijacije u društvu, ali na taj način možete riješiti samo neki mali problem. Sistemski ne možete. Stoga sam odlučio da bez stranke, „gerilski“, sa listom bez novca i infrastrukture, nešto pokušam. Bio je to duži put, ali smo uspjeli. Čim primite novac od nekoga vi od njega zavisite. Čerčil je govorio da je novinarstvo dobar posao ako se na vrijeme prestanete baviti sa njim. I dalje imam oko 100.000 pratilaca na blogu, a mislim da je uticaj mog bloga danas veći nego što ga imam kao narodni poslanik u Skupštini. Tu neku medijsku moć koristim da skrenem pažnju na devijantne pojave u društvu i kritikujem one koji razaraju ovu zemlju. Težimo pravnoj državi, a ne kao danas kada u RS imate jednog čovjeka koji je uzurpirao kompletnu vlast - kaže Vukanović.

Jedan od „omiljenih“ alata kojim se vlast služi da suzbije objavljivanje informacija, tekstova i priloga od javnog značaja koji im ne idu u prilog jesu brojne tužbe za klevetu koje se pokreću protiv novinara.

Avdić, međutim, kaže da nije protivnik tužbi za klevetu i poručuje da ako bilo ko misli da su mu prava ugrožena ili povrijeđena nekim tekstom ili prilogom ima pravo da tuži, a da je onda na pravosuđu da odluči da li je to tačno ili ne. Međutim, on ukazuje da se u tom slučaju javlja problem kriminaliziranosti pravosudnih institucija koje, kako tvrdi, neće da odvoje istinu od neistine već koriste neistinu da bi se obračunali s istinom. Napominje kako je ovaj problem u BiH naročito izražen u posljednjih godinu dana, prije svega u Državnom tužilaštvu.

- Vjerujem da još uvijek u pravosuđu postoje ljudi koji su časni, ali ne vjerujem da postoji više ijedna časna institucija u pravosuđu. Do sada nisam pravosnažno izgubio nijedan predmet po kleveti iako je bilo pokušaja. Jedan od najmoćnijih narkokartela je pokušao, preko Općinskog suda u Sarajevu, da mi zabrani pisanje o njima. Upravo je došla tužba u kojoj se traži izricanje mjere osiguranja za jednu firmu iz Sarajeva koja se povezuje sa tim kartelom. Vjerujem da će sud i to odbiti. Naravno, to iziskuje puno vremena koje morate provesti u sudnicama dokazujući svoje navode, ali to vam je posao. Nisam pravnik, ali sam vremenom dosta toga naučio od njih - ističe Avdić.

On potom ukazuje na paradoks koji se dešava u BiH kao jedinoj zemlji u kojoj, kako tvrdi, navode dokazuje tuženi umjesto onaj koji tuži kako što je to slučaj u demokratskim zemljama.

- Nisam zagovornik toga da se zakonom zabrani mogućnost tužbe. Mi i sada imamo potpunu anarhiju kada se radi o dezinformacijama, a možete tek misliti šta bi se tada desilo. Kod nas može biti problem i to što su neki ozbiljni mediji napravili takvu situaciju da ne možete nešto objaviti bez dokaza. Ali novinari nisu pravosudna institucija. Ako imamo potvrđenu informaciju iz tri izvora da se nešto desilo, a dokument ne postoji, da li to znači da se ta vijest ne treba objaviti? Nekada je i do nas. Ali sve u svemu, bolje i ovakvo stanje u medijima nego kao u Mađarskoj - smatra naš sagovornik.

Nakon izdaje profesije slijedi sinekura

U cilju popravljanja položaja i sigurnosti novinara, osim većih plata i većeg ugleda, trebalo bi, prema mišljenju Vukanovića, u cilju prevencije fizičkih napada na novinare, zakonski tretirati napade na novinare kao napad na službeno lice. Osim toga, morala bi se promijeniti i sudska praksa, naročito u RS-u, gdje se, kako kaže, odvijaju „nevjerovatni“ procesi uz tvrdnju da je i sam bio žrtva raznih montiranih procesa.

- Imao sam, primjera radi, sporova sa bivšim vladikom gdje sud nije sudio o činjenicama već o nekom teološkom uglu, pa donose nevjerovatne presude u desetinama hiljada maraka protiv mene. Trenutno imam 12 sudskih sporova. Misle da će me tako izmoriti jer koriste sudove kao vrstu pritiska protiv novinara. Nisam, naravno, jedini - kaže Vukanović.

On dodaje kako je svaki slobodan novinar izložen sličnom progonu. Stoga smatra da treba izmijeniti Zakon o zaštiti od klevete i uskladiti ga s evropskom, a ne sjevernokorejskom praksom.

- Najviše mi je žao ljudi koji izdaju profesiju. Prije svega, sudije i tužioci. Ne bi država bila ovakva danas da oni nisu izdali profesiju jer amnestiraju moćnike zbog krupnog kriminala, a gaze sirotinju. Nažalost, i mnogi novinari su izdali profesiju i dobro je unovčili. Tako je bivši glavni urednik RTRS postao konzul u Istanbulu. Čim je Milorad Dodik postao član Predsjedništva BiH nagradio ga je funkcijom. Mnogi su dobili sinekuru izdajom profesije. Privatni mediji, recimo, imaju slobodu. Ako niste gledani, onda i ne morate biti nepristrasni, ali javni mediji moraju. Umjesto toga su portparoli vladajućih partija. Javni servis je objavio tekst u kojem se ja svrstavam u najveće neprijatelje RS-a. Stavili mi metu na čelo. Vodi se medijski linč koji onda dovodi do fizičkih napada na ulici. Mediji moraju dovesti do relaksacije, do pomirenje, a ne da stalno dizanjem tenzije pomažu političkoj eliti da nam isti vladaju od Dejtona do danas - smatra Vukanović.

On izdajom profesije i novinarske etike naziva sve one koji postavljaju naručena i sugestivna pitanja iz kojih se, kaže, može steći utisak da se u BiH živi kao u Švajcarskoj.

- Ti novinari koji su izdali profesiju rade na dezinformisanju javnosti. Nisu to samo javni servisi. Imamo primjer lokalnog medija, Glas Trebinja, koji nije uopšte javio moj rezultat nakon proteklih izbora, a bili smo drugi. Prije izbora nismo dobili nijednu rečenicu, a poslije nas nisu ni spomenuli. Kao da nismo ni učestvovali na izborima - ilustruje Vukanović. 

Zakon o kaznenom postupku je dao slobodu, ali ga treba znati iskoristiti

Zakon o slobodi pristupa informacijama u Bosni Hercegovini spada u red alata na koji se novinari u svom poslu često pozivaju. Njegova implementacija, međutim, nerijetko predstavlja noćnu moru za novinare.

Avdić ističe kako ne spada u red onih koji se koriste blagodetima ovog zakona već do informacija uglavnom dolazi preko nekih nezvaničnih izvora ili zvaničnika koji nezvanično daju informacije. Mišljenja je da bi javnost bila uskraćena za mnoge bitne informacije ukoliko bi se mediji oslonili samo na Zakon.

- Primjera radi, kolege iz Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su se opredijelile za taj vid novinarstva gdje službenim putem traže informacije, ali ih institucije odbiju i onda potrošite nekoliko godina dokazujući na sudu da je neko bio dužan da vam da informaciju. Ako je i dobijete poslije toliko godina ona više i nije bitna - ilustruje Avdić.

Na pitanje da li smatra da se u nekim slučajevima Zakon o kaznenom postupku BiH zloupotrebljava protiv medija i slobodne misle, dobili smo zanimljiv odgovor.

- Taj zakon je dao slobodu medijima, ali je treba znati koristiti. Ja kao novinar po zakonu ne mogu biti saslušan kao svjedok ukoliko bi to moglo ugroziti moje izvore. I tu je kraj. Mene je, recimo, državni tužitelj pozvao na saslušanje u predmetu „Solak“, ali sam se pozvao na zakon. Zakon daje slobodu medijima, ali neko treba usmjeriti medije da znaju kako da ga koriste - poručuje Avdić.

Velika i važna pomoć stranaca

Kada je riječ o pomoći medijima, Avdo Avdić ističe veliku ulogu i pomoć koju su stranci, odnosno međunarodna zajednica dali bh. medijima, sa posebnim akcentom na Sjedinjene Američke Države koje su finansirale neprofitne medije u BiH.

- To je važno jer ako ste neprofitni onda ste poprilično neovisni. Međutim, ukoliko morate prodavati marketinški prostor potpuno je normalno da morate praviti i neke kompromise kada je riječ o pisanju. To se dešava svugdje u svijetu sa komercijalnim medijima. Niko ne kritizira glavne oglašivače  iako o njima danas imamo neke mitove. To je nažalost tako na tržištu. Zbog toga su bitni fondovi koje koriste međunarodne institucije sa sjedištem u BiH poput USAID-a koji su pomogli u stvaranju neprofitnih medija - kaže Avdić.

Sloboda izražavanja nema cijenu

Boro Kontić upozorava kako se u BiH vlasništvo nad medijima smatra vlasništvom nad slobodom izražavanja što u razvijenom svijetu, kako kaže, nije dozvoljeno.

- Sloboda izražavanja je vrijednost za koju nema cijene. Mi smo, nažalost, daleko od medija koji služe javnosti isto onoliko koliko i BiH od Evropske unije - zaključuje on.