Kolumne

Piše: Đuro Kozar

Bejrut u je u kaosu nakon stravične eksplozije koja je 4. augusta razorila pola ovog libanonskog grada. Oko 2.750 tona amonijevog nitrata nalazilo se u skladištu u luci koji je, kad je eksplodirao, kako neki kažu, podsjetio na atomsku bombu koja je prije 75 godina bačena na Hirošimu. U Bejrutu je poginulo oko 200, a ranjeno više od 4.000 ljudi, a materijalna šteta je prevelika. Dovoljno je samo reći da je oštećeno 200 hiljada kuća, stanova i poslovnih prostora. I dok se istražuju uzroci ove katastrofe prvo se govorilo o varničenju u blizini kemikalija, da bi tu tezu zamijenila ona o raketi koja je možda ispaljena na skladište. Prije ove eksplozije Bejrut je još liječio ožiljke surovog građanskog rata 1975-1990., sirijske okupacije koja je trajala do 2005. godine, ratova s Izraelom, tenzija izazvanih činjenicom da šiijtska milicija Hezbolah još nije razoružana i da je u zemlju nakon 2011. došlo oko milion i po sirijskih izbjeglica.

Ratovi poslije ratova

Dugo je Libanon bio oaza multikulturalnog Levanta u kojem su kršćanske i muslimanske sekte živjele i stvarale zajedno. No, stoljetni mir prekinut je 13. aprila  1975. kada su četiri kršćanina ubijena u crkvi u Bejrutu, a samo sat vremena poslije, u napadu na autobus i 27 Palestinaca, čime je počeo dugotrajan krvavi građanski rat. Sedamdesetih godina ojačala je sekta Shia muslimana, kojima su se pridružili i Palestinci protjerani iz Jordana. Sa područja Libanona Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO), uz potporu Sirije, nastavila je napade na sjeverni Izrael, što je izazvalo upad izraelskih komandosa u Bejrut i sukob između kršćana i muslimana. Premda je rat nakratko zaustavljen sirijskom intervencijom, sukobi su se nastavili blizu izraelske granice. Izrael, okružen neprijateljskim arapskim zemljama, u kršćanskoj miliciji pronašao je prirodnog saveznika. Uskoro je u sukob otvoreno ušla i Sirija.

Zapisano je da su se u Libanonu u jednom trenutku međusobno borile čak 53 privatne vojske i milicije unatoč prisutnosti mirovnih snaga Ujedinjenih naroda. Operacijom „Mir za Galileju“ 1982. u rat se uključio i Izrael koji je devet tjedana opsjedao Bejrut i nakon teških borbi istjero PLO iz grada. Preostale Palestince u logorima Sabra i Shatila masakrirala je kršćanska milicija. Kada je u eksplozijama kamiona-bombi u Bejrutu poginulo nekoliko stotina američkih i francuskih vojnika, višenacionalne mirovne snage su se povukle. Borbe ekstremističkih skupina i dalje su se nastavile uz goleme civilne žrtve.

U jesen 1989. u saudijskom gradu Taifu članovi libanonskog parlamenta, koji su predstavljali sve libanonske etničke i vjerske zajednice, donijeli su novi ustav. Tim najvišim aktom predviđena su veća politička prava većinskog muslimanskog stanovništva i to je formalnopravno označilo kraj kršćanske dominacije Libanonom. No, jedan od vođa kršćanske zajednice, general Aun, odbacio je političko rešenje iz Taifa zbog neriješenog pitanja sirijskog vojnog prisustva u Libanonu. Početkom 1990. libanonske snage vjerne novom predsjedniku Hraviju, uz pomoć sirijske vojske, izvršile su ofanzivu na vojne skupine lojalne generalu Aunu. Nakon višemjesečnih borbi, u oktobru 1990. slomljen je otpor Aunovih snaga i poražena je njegova enklava u istočnom Bejrutu.

Procenjuje se da je više od 100.000 ljudi poginulo i da je oko 100.000 postalo na neki način hendikepirano uslijed fizičkih povreda tokom ratova u Libanonu. Porazom Auna slomljena je vojna moć libanonske kršćanske zajednice i uklonjena posljednja prepreka sporazumu iz Taifa. Posljedica građanskog rata bila je rast političke moći libanonskih muslimana, dok su kršćani izgubili povlašćeni položaj koji su imali od kolonijalnih vremena. Libanonska vojska je preuzela kontrolu nad zemljom i raspustila većinu milicija, ali skupine poput šiijtskog Hezbolaha ostale su i dalje snažne. Sirijska dominacija u zemlji, koja je još 1991. godine bila zapečaćena sporazumom o prijateljstvu i suradnji, protegla se na iduću deceniju i po, te je kontingent sirijskih vojnika bio u Libanonu do marta 2005. godine. Libanon je 90-ih ušao u razdoblje privredne i političke stabilizacije koja je bila prekinuta tek ubistvom bivšeg predsjednika Saada Haririja. Izrael je 2000. godine, shodno Rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 425 iz 1978. godine, unilateralno povukao sve svoje preostale trupe iz južnog Libanona.

Misija UNIFIL-a bez kraja

Mirovna misija u Libanonu, nazvana Prijelazne snage Ujedinjenih naroda (UNIFIL), osnovana je u 19. marta 1978. Rezolucijom Vijeća sigurnosti 133 nakon napada Izraela na Libanon. Ovom rezolucijom Izrael je pozvan na poštivanje teritorijalnog integriteta, suvereniteta i političke neovisnosti Libanona. Također, Izrael je pozvan na prekid vojne akcije i povlačenje snaga sa teritorija Libanona. Rezolucijom su određene zadaće misije u Libanonu i to: davanje potvrde o povlačenju izraelskih snaga, obnavljanje međunarodnog mira i sigurnosti te pružanje pomoći vladi Libanona da povrati svoju vlast u državi.

Mandat misije se morao dva puta mijenjati s obzirom na događaje koji su uslijedili. Naime, mandat je prvi put promijenjen nakon ponovne invazije Izraela na Libanon 1982. godine, kad su izraelske snage došle sve do Bejruta. Izrael se povukao 1985., ali zadržao je nadzor nad južnim Libanonom sve do 2000. godine. Povlačenje izraelskih snaga sa tog područja je bio razlog za drugu izmjenu mandata misije. Nova kriza na ovom području je uslijedila u julu 2006. kada izbijaju novi ozbiljni sukobi između militanata Hezbolaha i izraelskih snaga.

Međunarodna zajednica i tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan (1938-2018) pozvali su na brzo raspoređivanje međunarodnih snaga u južnom dijelu Libanona da bi se što prije okončala eskalacija nasilja. I to je uvjetovalo usvajanje nove Rezolucije 138 Vijeća sigurnosti, koja je znatno proširila zadaće mandata. Sada mandat misije uključuje i zadaće praćenja prestanka neprijateljstva, praćenja i davanja podrške libanonskim oružanim snagama dok se raspoređuju po jugu države dok istovremeno Izrael povlači svoje oružane snage, proširivanja pomoći misije kako bi se osigurao humanitarni pristup stanovništvu i osigurao dobrovoljan i siguran povratak raseljenih osoba, te pomoći libanonskoj vladi u osiguravanju njezinih granica i drugih ulaznih tačaka u državu. Međutim, reakcija Vijeća sigurnosti je bila vrlo spora, a u vremenu od izbijanja sukoba i do konačnog donošenja rezolucije izraelska intervencija u južnom Libanonu je prouzrokovala veliku humanitarnu krizu na koju Ujedinjeni narodi i Evropska unija nisu bili u mogućnosti odgovoriti na učinkovit način.

U UNIFIL-u sudjeluje oko 11.500 vojnika i oficira iz 42 države i oni pokrivaju zonu dugačku 120 kilometara. Kopnene snage UNIFIL-a razmještene su u južnom Libanonu, glavnu čine dvije multinacionalne brigade pod nazivima „Istok“ i „Zapad“. Svakoj brigadi je dodijeljen odgovarajući sektor odgovornosti. Osim ovih brigada, u sastavu kopnenih snaga nalazi se još i rezerva komandanta UNIFIL-a jačine bataljona i više prištapskih jedinica za podršku. Pomorski dio međunarodnog kontingenta UNIFIL-a čine ratni i patrolni brodovi Velike Britanije i Danske. Na realizaciju aktivnosti utječe sigurnosna situacija u Libanonu koju remete i česti međuetnički i konfesionalni nemiri, kriza u Siriji, političke podjele, aktivnosti Hezbolaha, prisustvo radikalnih naoružanih grupa, itd. Zbog toga se u UNIFIL-u neprekidno provode obavještajne mjere i borbeno osiguranje te protivelektronska zaštita. Sa područja bivše Jugoslavije u ovoj misiji sudjeluju pješačke, inžinjerijske i logističke čete iz Hrvatske, Slovenije i Srbije.

Mandat UNIFIL-a se produžuje svake godine i traje već 42 godinu, ali kraj se ne nazire. Misija je ograničena u svom djelovanju. Naime, prilikom osnivanja UNIFIL-a nije dogovoreno koje će biti područje djelovanja misije, a što je znatno otežalo raspoređivanje njenih snaga na području Libanona. Potom, misija nikada nije primila ovlasti veće od ovih koje trenutno ima kako bi efikasnije mogla rješavati probleme zbog kojih je uopće i osnovana. Također, situacija u Libanonu se ne može okarakterizirati kao „jednostavan“ međudržavni sukob jer se sa jedne strane sukoba nalazi država Izrael, a sa druge Libanon koji kao država nije nikada napao Izrael nego se napadi pripisuju Hezbolahu, a pokazalo se da libanonske vlasti nisu uspješne u obuzdavanju ili razoružavanju militanata Hezbolaha.

Kome koristi katastrofa?

Kome bi koristila skorašnja katastrofa u Bejrutu? Izrael je odmah reagirao i odbacio bilo kakvu povezanost. Osim toga, jevrejska država je poznata po ciljanim napadima i izuzetno dobroj obaviještnosti. Gotovo je nemoguće da Izraelci nisu znali za amonijev nitrat uskladišten u luci, ako su i planirali napasti neko od Hezbolahovih skladišta raketa kojih sigurno ima u bejrutskoj luci. Jedan od obavještajnih izvora sa Bliskog istoka navodi sljedeću teoriju: „Četvrtog augusta došlo je do eksplozije nestabilnog i zapaljivog materijala koji Hezbolah nije kvalitetno uskladištio u prostorima koji nisu imali klimatizaciju.“ Taj izvor navodi da pomna analiza videa pokazuje tri eksplozije, a već su ranije neki stručnjaci naveli da boja dima druge eksplozije ne odgovara boji koju izaziva amonijev nitrat. Tek je druga eksplozija, po toj teoriji, aktivirala nitrat.

Lider Hezbolaha Hasan Nasralah odbacio je optužbe da njegova skupina kontrolira luku u Bejrutu koja je uništena razornom eksplozijom. „Objavljujem i kategorički odbacujem da je bilo što u luci naše; nikakva skladišta oružja, rakete, pištolji, bomba, metak, nitrat“, kazao je Nasralah u televizijskom obraćanju opovrgavajući neke navode u Libanonu i u inostranstvu da je njegova skupina imala uskladišteno oružje u luci. Nasralah zhtijeva pravednu i transparentnu istragu o eksploziji i insistira na međunarodnom jedinstvu da bi se došlo do uzroka i onih koji su za to krivično odgovorni, dodajući da to ne bi trebalo politizirati.

Međutnm, mnogi Libanonci kažu da je nemarnost vlasti dovela do eksplozije koja je razorila čitavu jednu oblast u prijestonici. Mnoge kuće i prodavnice su srušene, a deseci ljudi još nisu pronađeni ispod ruševina. Demonstranti su na ulicama Bejruta prosvjedovali zbog razarajuće eksplozije, koju je izazvalo nesigurno skladištenje 2.750 tona amonijevog nitrata od 2013. godine. Zašto je sedam godina enormna količina ovog materijala bila u skladištu kad se zna da se taj nitrat koristi kao sirovina za vještačko đubrivo, kao oksigent u proizvodnji eksploziva i za niske temperature u hladnjačama. Vjerovatno se malo proizvodilo spomenutih stvari, pa se skladište punilo i nije bilo preventivne aktivnosti da se ono adekvatno zaštiti.

 Vrste mirovnih misija

Od osnivanja Ujedinjenih naroda do danas je bilo 70 mirovnih misija, od kojih su 14 još aktivne, ali one se razlikuje s obzirom na specifičnosti situacije u kojoj se provodi. Mandat može biti kraći i duži, a ovaj u Libanonu je nesumnjivo najduži u povijesti ove svjetske organizacije. Inače, današnje mirovne misije su vrlo rijetko ograničene na jednu vrstu aktivnosti pa granice između sprječavanja sukoba, stvaranja mira, održavanja mira, nametanja mira i izgradnje mira zapravo postaju vrlo nejasne. Najčešće se mirovne misije Ujedinjenih naroda raspoređuju da bi podržavale provedbu sporazuma o prekidu vatre ili mirovnog sporazuma, ali od njih se također zahtijeva i da igraju aktivnu ulogu u naporima za uspostavljanje mira te da se uključe u prvotne aktivnosti za izgradnju mira, sprječavanje sukoba, stvaranje mira, očuvanje mira i nametanje mira se vrlo rijetko odvijaju paralelno ili uzastopno. Na temelju iskustva je uočeno da ako se ove aktivnosti koriste izolirano one neće pružiti sveobuhvatan pristup koji je potreban za rješavanje temeljnih uzroka sukoba, a posljedično neće se smanjiti rizik od ponavljanja sukoba.

Hezbolah

Hezbolah predstavlja šiijtsku proiransku paravojnu organizaciju i političku stranku u Libanonu, koja je nastala 1982. kao odgovor na ulazak Izraela u južni Libanon. Nakon 18 godina sukoba i nanošenja redovnih vojnih gubitaka izraelskoj vojsci, Hezbolahovo vojno krilo (Islamski otpor Libanona) prisilio je Izrael 2000. na povlačenje. U julu 2006. između dvoje suparnika izbio je novi 34-dnevni rat, a od sredine 2013. Hezbolah se aktivno angažirao i u građanskom ratu u Siriji. Od 1992. kao politička stranka je dio libanonskog parlamenta i zajedno sa šiijtskim Amalom, odnosno kršćanskim Slobodnim patriotskim pokretom predvodi koaliciju Savez 8. marta. Hezbolah ima kontroverznu historiju vezanu uz terorizam pa mu se reputacija kreće od klasifikacije „terorističkom skupinom“ u nekim zapadnim i zaljevskim državama do „borca protiv terorizma“ na strani njihovih političkih suparnika. Ubrzo nakon osnivanja, Hezbolah su na liste terorističkih organizacija uvrstile vlade SAD-a i Izraela zajedno sa bliskim saveznicima Kanadom i  Holandijom, dok su Ujedinjeno Kraljevstvo i Australija na te iste uvrstile Hezbolahovo vojno krilo.

 Slovenci dva puta napadnuti

Pripadnici slovenske vojske koji se nalaze u misiji UNIFIL-a u južnom Libanonu u augustu 2018., tokom redovne kontrole u blizini baze, napadnuti su dva puta od naoružanih skupina. Tek nakon što su u zrak ispalili dva metka uspjeli su napustiti mjesto napada i povući se u bazu neozlijeđeni. Prema navodima glasnogovornika Slovenske vojske, nepoznata skupina napadača je u prvom napadu opkolila patrolno vozilo SL i udarala po staklima vozila. Nakon što su se Slovenci povukli, na putu prema bazi dočekalo ih je 50-ak napadača koji su zapalili vozilo. Sa Slovencima su u ovoj bazi i hrvatski vojnici koji obavljaju inženjerijske poslove da bi pomogli lokalnom stanovništvu, a vrše i razminiranje. O njihovim aktivnostima i boravku u Libanonu nema nikakvih službenih informacija i tek se posredno može saznati kakva je sigurnosna situacija. Oni su u sastavu italijanskog kontingenta sa pripadnicima brigade Julia. U mjestu Naquora, pored kojeg se nalazi UN-ova baza Shama, živi oko 4.000 stanovnika i 97 posto su muslimanski šiiti. Mjesto je pod kontrolom Hezbolaha. No, prema dostupnim informacijama lokalno stanovništvo u najvećoj mjeri je naklonjeno pripadnicima UN-a.

Težak život izbjeglica

Izbjeglice iz Sirije, kojih je oko milion i po, žive na jugu Libanona, najviše u jednom izbjegličkom kampu za Palestince. Situacija je katastrofalna, veliko je siromaštvo, a ima i nasilja. Atmosfera u Libanonu je i bez njih napeta. Dolaskom izbjeglica nastao je pritisak na tržište rada, a drastično se smanjio i broj pristupačnih stanova. Mnogi Libanonci krive izbjeglice za loše stanje u zemlji. Za mnoge sirijske izbjeglice situacija je tako postala neizdrživa. Zbog toga su se mnogi odlučili na opasan i neizvjestan povratak u domovinu. Prema informacijama vlasti u Bejrutu, prošle godine se u Siriju vratilo oko 50.000 izbjeglica, a neki od njih su nakon povratka bili zatvarani i mučeni. Zvanični Damask ima negativan stav ne samo prema pobunjenicima nego i prema onima koji su mogli da se bore u redovima legalne sirijske vojske, ali su to odbilii i napustili zemlju.