Kolumne

PIŠE: Senad AVDIĆ

"Nataša, ulazi u kuću, ratno je stanje proglašeno", vikala  je sa prozora stambene višespratnice zabrinuta gospođa dozivajući svoju djevojčicu koja se igrala sa  vršnjacima u obližnjem parku.

"Ali, mama, još samo malo...", molila je Nataša, no mater je bila rezolutna: "Nemoj da ti dva puta govorim, ima da odmah uđeš u kuću. Ratno je stanje, nije vrijeme za igru". I djevojčica je prekinula igru "gume" i pokunjeno krenula doma.

Bio je 17. august 1990. godine, predvečerje. Sjedio sam na terasi ispred Doma penzionera u Kninu, sa kolegom fotografom Rikardom, Rikijem Larmom. Nekoliko minuta ranije Radio Knin je objavio proglas Milana Babića, civilnog upravitelja grada i čitavog tog balvanima uokvirenog "srpskog" kosmosa, da uvodi ratno stanje. Gledali smo se zbunjeno, bez riječi, Riki i ja. "Šta ovo znači, lave?", prozborio je on prvi. Slegnuo sam ramenima: "Nemam pojmeta, umjetniče." Nikakva dodatna uputstva, pojašnjenja nisu pratila Babićevo "zavođenje" rata, šta se smije, a šta ne smije raditi, kako stvari stoje sa kretanjem po gradu, eventualnim policijskim satom, racijama, legitimiranjem... svim onim što smo poznavali jedino iz filmova i knjiga o ratnom stanju.

Nešto kasnije na televizijskom dnevniku, kojeg smo pratili u zajedničkoj prostoriji, pretenciozno bi bilo to nazvati "salonom",  kninskog Doma penzionera sa još nekoliko novinara i zaposlenih, saznali smo kako je na Babićevo proglašenje ratnog stanja reagirala Vlada Hrvatske i da je njen predsjednik Stjepan Mesić naredio upućivanje policijskih helikoptera na područje Knina. Potom je javljeno da su letjelice Jugoslovenske narodne armije presrele hrvatske zrakomlate i vratile ih na početne položaje u Zagreb. Gomilale su se neselektivno, bez reda i vidljivog smisla televizijske i radio vijesti do kasno u noć, ali niti iz jedne nismo saznali ništa podbogom o tome šta nas čeka ujutro kada se probudimo.

Zvao sam telefonom sa recepcije penzionerskog Doma prijatelja, pravnika, koji me je umirio riječima da u zakonu ne postoji "općinsko ratno stanje", da je zakon precizirao ko, kako, kad i pod kojim okolnostima može proglasiti rat u Jugoslaviji.

Da, sve to piše u Ustavu i drugim pravnim aktima, ali nijedna od zakonskih i ustavnih odredbi nije polazila od premise ko je uopće toliko lud ili vidovit da bi to mogao predvidjeti, da bi se na čelu Jugoslavije nekada mogao naći Borisav Jović, tadašnji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. A prvi među jednakim na čelu Jugoslavije, Jović je, prema svjedočenju Milana Babića u Haagu na suđenju svom nekadašnjem suborcu Milanu Martiću, desetak dana prije tog 17. augusta 1990. godine, na sastanku u Beogradu obećao delegaciji Srba iz Hrvatske da će njihova / srpska "autonomija biti branjena ako treba i oružanim putem".

Javio sam se te večeri još i majci koja je bila polumahnita nakon što je "javilo" da  je u Kninu "rat", kako je ona shvatila vijest sa Televizije. "A možeš li se ti odatle ikako izvući, barem na more, nekako...?", pitala je, a ja je umirio ublehom da ćemo sutra čim još nešto završimo fotograf Riki Larma i ja put pod noge, pa furamo u Šibenik.

A takav nam je zbilja bio sjajni plan kada smo dan ranije kretali iz Sarajeva. Riki Larma mi je dodijeljen kao fotograf (i vozač) jer su u tadašnjoj redakciji tabloida "As" svi drugi fotografi bili na godišnjim odmorima. Riki pojma nije imao ni zašto uopće idemo u Knin, niti ga je zanimalo šta se generalno u zemlji dešava, njegova zona odgovornosti i fokus interesiranja bili su muzički festivali, Evrovizija, Pula, izbori za miss, kokteli, promocije... U Knin, gdje je za nedjelju bio zakazan referendum o samostalnosti srpske Krajine je pristao ići, jer je blizu more, a more je, naravno provod, more su, bezbeli i koke i sve druge besposlice što mladi novinari i fotografi gotive. "Vidi, lave, ovako ćemo, ove ćemo tvoje zajebancije u Kninu nabrzaka pozavršavati, najkasnije u subotu, a onda furamo u Šibenik. Ja sam nas već najavio... (pomenuo je jednu poznatu dalmatinsku pjevačicu), ona ima hotel, restoran, zagotivit će nas k'o najrođenije, zadnji put je mene i Paju Pavlovića baš domaćinski pripazila. A onda se laganini vraćamo u Sarajevo u ponedjeljak-utorak, kad ti moraš predati tekst"... Tako je Riki, pun ljetnog entuzijazma i slatkih planova, govorio gotovo sve do granice BiH i Hrvatske.

TAKO NAM PALO GRAHOVO

Na granicu smo stigli u prvi mrak, četvrtak je bio. Negdje na kraju, u zatišju puta kroz Bosnu, iza Bosanskog Grahova na putu je bila postavljena barikada, balvani, žica oko koje je dežurala neka čudna, vidno naoružana čeljad, družina od desetak, vrlo  neuglednih i neprijatnih ljudi. Nijedan od njih nije imao "uparenu" bluzu sa hlačama, odjeću s obućom. Jedan koji je prišao da nas legitimiše bio je najsličniji  vojniku JNA, osim što je sa "kalašnjikovom" kojeg je "nosio prokleto nisko", onako bradat i raščupan podsjećao na velikog srpskog gitaristu Radomira Mihajlovića Točka. Tražio nam je lične karte, ja sam u svoju uturio press-legitmaciju "Asa". "Senad Avdić, a?"- čita dok snop sa baterijska lampe usmjerava čas na mene, čas na novinarsku iskaznicu. "As, prvi jugoslovenski tabloid... To znači da ste vi za Jugoslaviju?". "Da, to znači baš to", odgovaram dok se oko šefa barikade skupljaju njegovi "suborci". "A jeste li za federalnu ili konfedralnu Jugoslaviju?", provjerava nas lukavo jedan od njih nimalo dobronamjernog izgleda. Uto se javi Riki, koji je ćutao sve do tada, upozorio sam ga na to prije nego što ćemo naleteti na ovaj "odron na cesti". "Slušaj, majstore, mi smo nedavno birali Miss Jugoslavije u Beogradu, pobijedila je jedna ljepotica iz Hrvatske, to je izbor za Miss Jugoaslavije, ni federalne, ni konfederalne, nego ovakve kakva je sad". Govorio je vrlo razumno i uvjerljivo za nekog ko je potpuno apolitičan! Tada krenu živahna rasprava, neko od bradatih polu-policajaca, polu-vojnika, primijeti da pobjednica izbora za MISS nije iz Hrvatske, nego iz Borova Naselja, da je Srpkinja, drugi neki dobaci da je čuo da je Arkan bio u žiriju, dok glavni, "Točak", ne prekide žamor, vrati nam isprave i kimnu glavom. "Nastavite, sretan put i pamet u glavu."

Obletio sam tog ljeta cijelu Jugoslaviju, uzduž i poprijeko, na kraju će se pokazati da sam se pozdravljao sa zajedničkom domovinom i naučio sam nešto od abecede lukavih preživljavanja u sredinama u kojima si "manjina". Mimikrija, kameleonove i slične vještine bile su dobar saveznik tih mjeseci. 

U tu vremensku kapsulu, tokom sezone proljeće-ljeto 1990. natrpalo se svašta nešto, čega se krajičkom mozga nepouzdano sjećam. U maju sam u Novom Sadu, na snimanju filma "Seks - partijski neprijatelj br. 1" (sjajnog čovjeka i rođenog umjetnika, vojvođanskog Sarajlije Dušana Sabe), imao tešku, pjansku svađu sa Batom Živojinovićem, na kraju kad sam mu rekao da mu nije najpametnije što se slizao sa Slobodanom Miloševićem. To mi je zamjerio producent filma Bakir Tanović, jer je Bata Životinja bio adut njegovog filma za cijelo jugoslovensko tržište. "Baš zato mu je izbor Slobe glup, jer Bata je jugoslovenska, a ne srpska priča." Dan ranije u bašti restorana "Bazeni" u Sarajevu, stotinjak metara od džamije sa koje je Bata iskasapio buljuk Švaba, sjedio sam sa Sinanom Sakićem: pjevao je, zajedno sa Davorom i Kemom, na velikom mitingu "Bosna kaže Ne", kojeg je organizirao SDPBiH Nijaza Durakovića. U Beogradu sam se tog ljeta zatekao usred velikih demonstracija, koje sam pratio iz kafane Doma omladine. Gledao sam kako hiljade demonstranata, predvođenih Vukom Draškovićem, od "Konja" kreću prema Makedonskoj ulici, zgradi "Politike". Nekoliko minuta kasnije uslijedio je stampedo u kontrasmjeru, policija je suzavcem i pendrecima krvnički nasrnula na okupljene, ja sam se povukao u kancelariju direktorice Doma omladine kod koje sam svratio na piće. Odjednom je nekoliko ljudi unijelo u hodnik teško povrijeđenog, starijeg čovjeka, neko je zapomagao da se zove hitna pomoć, starac je ležao na podu, krvavog lica. Kad sam se približio, prepoznao sam pisca Borisava Pekića, valjda u tom trenutku najznačajnijeg živog srpskog književnika, koji je nakon decenija političkog egzila u Londonu došao pomoći Srbiji u uspostavi demokracije. U Prištini, u televizijskoj sali hotela "Grand" gledao utakmicu Jugoslavija - Kolumbija na SP u Italiji. Kada je Davor Jozić pred sami kraj utrpao gol skočio sam od radosti do plafona, a kada sam se prizemljio, sa nelagodom sam zaljučio da sam bio jedini od 20-ak ljudi u sali koji se radovao golu. Toga je ljeta nama nekolicini, još samo toga ljeta mladih novinara, povratnik u zemlju, Adil Zulfikarpašić tumačio kako je sistemski uništavan bosanski jezik, pa to ilustrirao sljedećim žovijalnim primjerima: "Zamislite vi to, nas Srbi tjeraju da govorimo 'oluja', a narodni im se heroj zvao Petar Mećava; ili, kažu nam da je ispravno reći 'pasulj', a ne 'grah', a gradu nadjenuli ime Bosansko Grahovo." Da, oluja, Grahovo sve to dobija drugačiji, luđi smisao kada se čita i posmatra sa trideset godina udaljenosti.  

Sve je i svugdje je, od Vardara pa do Triglava, tog neprobavljivog ljeta 1990. tuknulo po rasulu, ledenoj neizvjesnosti, opakoj nesigurnosti i strahu. Svima nam  se, poput djevojčice Nataše iz parka u Kninu, zbog ratnog stanja pripremao prekid najdraže, zanosne igre.

Vratila mi se slika iz kninskog predvečerja augusta 1990. u kojem je proglašeno prvo ratno stanje u zajedničkoj državi, prije nekoliko nedjelja dok sam slušao u Hrvatskom saboru zastupnicu Anu Šimpragu koja je hrvatsku "Oluju" 1995. godine doživjela u Kninu, kao, kako je kazala "dijete sa one strane - strane pripadnika srpskog naroda". Takve su dramaturške zakonitosti: dijete koje na početku scene igru prekine zbog lažnog proglašenog ratnog stanja od strane "svojih" kabadahija, na kraju balade napušta zavičaj od pravog rata koji je došao sa stvarnim neprijateljem!

U Kninu nikada ranije nisam boravio, niti sam znao ikoga ko jeste. Čak i da nije bilo "nepredviđenih, ratnih okolnosti" osjećao bih se loše, izgubljeno i beskorisno. Podsjećao me Knin na Bileću, u kojoj sam proveo brojna pusta ljeta, grad kojem su kakav-takav smisao i razlog za postojanje davale nepregledne kasarne raznih vojski koje su se u njima utaborile. A evo kako u ljetna popodneva u doživljaju majstora Mirka Kovača, u njegovom romanu "Gubilište", izgleda Bileća, dakle Knin, dakle svaka kasaba kojoj fali svega, a smisla najviše:

"Varoš je zaudarala kao da se u mahali raspadala kakva strvina. Bilo je crkotina napadnutih muhama zlaticama. Bilo je još trošnih i raspadanja trošnih stvari, ali to nije razlog da se država okrivljuje, ni da se poredak zbog toga ruši; trošnog i raspadljivog ima posvuda, čak i tamo gdje je bolje nego ovdje, gdje je vedrije i lakše, gdje su brige svedene na najmanju mjeru, jer trune se posvuda pa i tamo gdje bi čovjek rekao da je sve u usponu i rastu. Svuda i u svako doba nešto se raspada. I uvijek neko začepi nos dok ne mine smrad."

DUBAJIĆEVA KOZA NOSTRA

Smrad kojeg sam osjetio tog augustovskog podneva, dan uoči referenduma o smostalnosti srpskih prostora u Hrvatskoj, nesnosni i gusti smrad, bio je stvaran: glavnom ulicom u Kninu defilovalo je, polako, skoro svečano, stotine koza bijelo-žućkaste boje, dlake potamnjele od stajskih fekalija. Iza njih je išao čoban, starohan s ogromnim brčinama, neuredan, nugledan i peksinjav. Bio je to Simo Dubajić, partizan, narodni heroj koji je prethodnih mjeseci bio medijska zvijezda nakon što je stotine puta ponavljao kako je kao komandant neke partizanske jedinice tokom oslobodilačkih operacija u Sloveniji 1945. pobio stotine ustaških zarobljenika. Penzionerske dane Dubajić je porovodio u selu Kistanje u okolini Knina, uzgajao koze i u slobodno vrijeme podstrekivao zemljake na novi srpski ustanak protiv ustaškog zuluma. Pokušao sam mu prići i nešto ga priupitati, on podigao drveni prut i odmahujući mi dao do znanja da se okanem ćorava posla. Za to vrijeme, dvadesetak metara dalje, naoružana svjetina je uz povike, galamu, prijetnje stavila u potpuno okruženje fotografa Rikija Larmu dok se namještao da uslika mene i starog partizana - čobana. Prethodni je dogovor bio da će se "u slučaju nečega", legitimisanja i sličnog, Riki izjasniti da je Jevrej, nipošto Hrvat ništa ga to ne košta, a nama zauhar. Meni nije bilo spasa, svaka stavka u ličnoj karti, pogotovo ime i prezime su radili protiv mene. Međutim, prkosni i ponosni Riki na insistiranje svjetine da kaže "iz plemena kojega je", odgovorio je da je Hrvat što je prijetilo općim pičvajzom, degenekom i ko zna na šta su ti luđaci bili spremni. Sjećanje mi ne dobacuje do toga kako sam sa još jednim kolegom novinarom uletio među naoružanju rulju i izgovarao rafale besmislenih riječi, pozivao se na novinarske slobode kada to još nije bilo popularno, na bratstvo i jedinstvo, što je još donekle bilo "trendi", na pijatelje Srbe... i sve bezvezarije koje insanu naumpadnu u takvim ponižavajućim okolnostima. Najvažnije je da je nešto od toga upalilo, Rikija su ulični ustanici pustili sa kompletnom aparaturom koju su  mu bili "izuzeli".

Ti su ljudi, naoružani rezervisti, koji su u strahu da im se ne ponovi genocid hapsili novinare i fotografe po Kninu, zbilja mislili oziljno, nisu se nimalo zajebavali. Nedugo nakon epizode sa Dubajićem, kozama, opkoljavanjem kolege fotografa, urednik Radio Knina Petar Popović, sarajevski student kojeg sam znao površno iz fakultetskog bifea, dobar, zbunjen i zabrinut momak, mi je rekao da je u zgradu Općine Knin tajno stigao Jovan Rašković, lider pobunjenih Srba u Hrvatskoj, harizmatični i pomalo rasijani psihijatar iz okoline Šibenika. "Gdje je god profesor Jovo tu je nešto ozbiljno", objasnio mi je Petar. Mjesec dana ranije, na velikom mitingu na Petrovoj gori, Rašković je pred 100-200 hiljada duša objasnio šta se dešava sa Srbima u Hrvatskoj. "Ovo je ustanak bez oružja", kazao mi je Pero Popović. Kad sam rekao da bih volio razgovarati sa Raškovićem sumnjičavo je kazao da pokušam i da će vjerovatno napustiti zgradu Općine sa zadnje strane, gdje se nalazi parking. Sat vremena kasnije Riki i ja smo stajali na parkingu kada je iz zgrade izašao Rašković, raščupan, znojan, okružen trojicom-četvoricom ljudi u maskirnim uniformama i sa heklerima preko grudi; izgledali su kao meksičke konjokradice na obali Rio Grande.

"Doktore Raškoviću, može li samo...", pokušao sam završiti rečenicu - bez uspjeha, jer  su njegove naoružane gorile kenule prema nama sa nimalo dobronamjernim izrazima lica i prijetećim gardom. "Ja sam novinar iz Sarajeva", ponovo sam aktivirao mehaničku brbljaonicu u ustima na kojoj bi mi Ibro Spahić pozavidio - "zamolio me je vaš kolega Muhamed Filipović da Vas pozdravim ako vas negdje sretnem, pa eto..", kazao sam nakon čega je Rašković rekao tjelohraniteljima da se uklone i na moje zaprepaštenje progovorio u nekoj blagoj odsutnosti: "A Tunjo, čuj Tunjo me pozdravio, eh Tunjo, Tunjo, davno je to bilo...", ponavljao je sve dok nije sjeo u tamni automobil i nestao.

Odakle mi je Tunjo Filipović naumpao u toj kninskoj klopki? Nekoliko nedjelja ranije u sarajevskom Domu mladih je osnovana Srpska demokratska stranka. Prvi red je bio rezerviran za ugledne goste, među kojima je bio i dr. Jovan Rašković, profesionalni uzor i politički mentor Radovana Karadžića. U ime već osnovane Stranke demokratske akcije skup je pozdravio njen predsjednik Alija Izetbegović riječima zadovoljstva što je SDS napokon formiran. "Dugo smo vas čekali", kazao je. Cijelo vrijeme trajanja manifestacije upadljivo je bilo intimiziranje, došaptavanje Raškovića i Muhameda Filipovića, tadašnjeg potpredjednika SDA koji su sjedili jedan do drugog. Pitao sam kasnije profesor Filipovića šta su to važno i zagonetno šaputali on i Rašković jedan drugom. "Ma, znamo se nas dvojica četrdeset godina, sa studija u Zagrebu, ali mi se čini da nije nikako dobar. Malo-malo, on mi se primakne pa govori na uho: 'Ostarismo, moj Tunjo, ništa od nas više nema'."

To večer u Kninu sa nekolicinom novinara iz Zagreba smo dogovarali zajedničku večeru. Mirko Bošnjak, veliki hrvatski novinar, tada urednik tjednika "Danas", predložio je neki restoran izvan grada, koliko se mogu sjetiti negdje prema Kijevu. U prvom automobilu bili su on i pokojna novinarka Jasna Babić, također iz "Danas", u našem "golfu" smo ih pratili Riki Larma i ja, a pridružio nam se Pejo Gašparević, mladi novinar sarajevskih "Večernjih novina", Hrvat iz Posavine. Nakon 10-15 minuta vožnje raspadnutim, prašnjavim makadamom kroz mračnu šumu, tišinu i mrak su prekinuli rafali kojima smo zasuti s obližnjih brda. Bez upozorenja, bez povoda, bez ijednog glasa, ustanici su pucali, pucali, pa stali. Presabrali smo brojno stanje, nije bilo povrijeđenih, ni mrtvih, Zagrepčanima je autmobil bio malo okrznut, ništa strašno.

PUCANJ NIJE BRISAN

"Oni što su pucali iz iste su škole disidenstva k'o tvoji ljubimci Dževad Galijašević i Hasan Delić, iz Moševca", zajedljivo sam kazao Jasni Babić. Ona se bila specijalizirala na "progon" nevinih seljačića iz okoline Maglaja, pisala seriju tekstova o tome kako ih, navodno, proganja korumpirana, staljinistička vlast u Sarajevu. Na jednoj tribini u Zagrebu žestoko smo se povađali oko toga, jer sam rekao da su "pobunjenici" iz Moševca iz iste priče iz koje su srpski stradalnici sa Kosova, Miroslav Šolević, da su marionete u rukama beogradske političke čaršije. Priznala je kasnije da je tek nakon "jogurt revolucije" u Novom Sadu napokon povjerovala da Slobodan Milošević povlači konce svih masovnih ili pojedinačnih destrukcija u tadašnjim jugoslovenskim republikama.

Ujutro na konferenciji za novinare neko je od hrvatskih kolega pitao Milana Babića zna li ko je pucao sinoć na nas, on je rekao nešto u smislu da će provjeriti, ali da je narod isprepadan, plaši se hrvatskih "redarstvenika", pa se samoorganizirao i samo brani svoja vjekovna ognjišta. Kazao je tada Babić da će na sutrašnji referendum o osnivanju srpske autonomije u Hrvatskoj glasati stotine hiljada ljudi, što na referendumskim mjestima, što poštom. Objasnio je da je će u svakom vodećem listu u tadašnjim republikama biti odštampan referendumski listić kojim će Srbi koji imaju porijeklo iz Hrvatske moći glasati za samostalnost Srpske Krajine. Na moje pitanje zašto bi dnevne novine objavljivale listić za referendum kojeg je vlast u Zagrebu proglasila nezakonitim, Babić odgovara da je njegova vlast to platila izdavačima novina. Nekoliko sati kasnije iz Sarajeva je u Knin stigla novinarska ekipa "Oslobođenja", Ljiljana Smajlović i fotograf Mladen Pikulić. Donijeli su primjerak "Oslobođenja" od toga dana (subota) na čijoj je trećoj, udarnoj strani bio tekst o referendumu u Krajini ilustrovan referendumskim listićem kojim se moglo dopisno glasati. Ljilju, koja je tada bila urednica unutrašnjopolitičke rubrike "Oslobođenja" i neformalna siva eminencija cijelog lista kada nije bilo glavnog urednika Kemala Kurspahića (a nije ga uglavnom bilo nikada!), pitao sam koliko su Babić i društvo platili za objavljivanje listića? "Nisu ništa, a zašto misliš da su trebali platiti?", odgovorila mi je, pitala me a istovremeno i optuživala. "Zato što je Babić rekao da su platili, ali izgleda nije znao da će to 'Oslobođenje' objaviti na dobrovoljnoj bazi."

Samo godinu i po dana kasnije kada se rat u Hrvatskoj razmahao, a JNA i srpski desperadosi "oslobađali" sela i gradove, ubijali i protjerivali ljude, Ljilja Smajlović je bila na čelu "trojke", novinara i fotografa "Oslobođenja" koji su stigli na izvjesno "oslobođeno" područje u Hrvatskoj. Kako mi je kasnije pričao Vlado Mrkić, divni čovjek i sjajni novinar sa kojim sam, nažalost kratko, bio u istoj redakciji, prišao im oficir JNA i rekao da samo novinarka (Smajlovićka) može obići poprište bitke, jer vojnici mogu nervozno reagirati kada vide odrasle, vojno sposobne muškarce kako slikaju i bilježe, umjesto da ratuju za srpske zemlje. I obišla je novinarka Ljilja najnoviju srpsku teritoriju u Hrvatskoj, zadržala se neko vrijeme, kolegama nije kazala šta je vidjela, čula, niti  doživjela. Napisala je neku "jutelovsku" "nit smrdi, nit miriše" reportažu u "Olobođenju" kada se vratila. U danu kada je objavljena njena ratna reportaža, Smajlovićka je kasno noću posjetila kući svoju kolegicu, u tom momentu urednicu "Oslobođenja" Gordanu Knežević i, uz histeričan, samokažnjavajući plač, joj opričala šta je vidjela na mjestu kojeg je imala "privilegiju" i dozvolu JNA da obiđe. Pričala je o svirepo pobijenim civilima, zapaljenim kućama, pljački... Osjećala je grižnju savjesti što je sve od viđenog i doživljenog prećutala, a prećutala je da ne bi pokvarila nešto važnije, a to je sveti nacionalni interes. Vjerovala je da će je Gordana, kao sunarodnjakinja, razumjeti i oprostiti joj na profesionalnom, ljudskom, moralnom sunovratu kojeg je priznala. Naravno da niko normalan, a pogovo čestit i senzibilan na nepravdu i zločine kakva je Gordana Knežević, takvo što nije u stanju "halaliti".     

Referendum u Kninu je, naravno, bio farsa, zamolio sam u jednom momentu fotografa "Oslobođenja" Mladena, prijatelja i fakultetskog kolegu, da uslika Rikija Larmu kako samo sa sarajevskom ličnom kartom glasa ZA, što smo kasnije objavili u "Asu". Na pola referendumskog dana, u nedjelju, ne odustajući od ideje da ipak odemo do one pjevačice u Šibenik, krenuli smo iz Knina prema Benkovcu. Na užarenoj cesti bili su postavljeni ogromni balvani, 10-15, oko kojih je dežurao otprilike isti broj "redara" u uniformama rezervne policije. Ispred nas je stajao parkiran automobil splitskih tablica, čiji se vlasnik nešto raspravljao sa ljudima na barikadi. Prepoznao sam ga, bio je to Drago Dimitrović, sekretar CK Saveza komunista Hrvatske, kojeg sam kroz medije upamtio kao pristojnog i razložnog čovjeka. Predsjednik Partije je bio Stanko Stojčević, Srbin, za kojeg su mi ranije govorili da "ašikuje" sa Miloševićem. "Druže Dimitroviću, možete li im reći da i nas puste, mi smo novinari iz Sarajeva?" "A možete li vi, novinari iz Sarajeva, da ih zamolite da propuste mene da idem doma u Split", samoironično je kazao doskorašnja partijska "glavešina" u Hrvatskoj.

Okrenuli smo se i krenuli nazad. Riki je vozio po praznoj cesti užasno velikom  brzinom, osjetio sam kako je automobil vozila njegova bijesna nemoć, višednevno poniženje i radost povratka u sarajevski "rahatluk".

Pred večer smo stigli kući, u gradu se još prepričavao promašeni Hadžibegićev penal protiv Argentine. Sjeo sam sa poznanicima u baštu kafane "Pošta", oni su se već bili ozbiljno sporječkali: jedni su bili za Markovićeve Reformiste, drugi nisu dali da se dira u Durakovićeve komuniste... Ni za koga se drugog, osim ove dvojice i njihovih stranaka, kao što je poznato, na izborima koji su održani tri mjeseca kasnije nije glasalo u Bosni i Hercegovini.

POST FESTUM: DA LI JE MOGLO DRUGAČIJE

Sedam dana nakon referenduma u Kninu, 24. augusta 1990., Sabor Republike Hrvatske je smijenio Stipu Šuvara sa dužnosti člana Predsjedništva SFR Jugoslavije. Na njegovo mjesto postavljen je Stipe Mesić. Tog popodneva sam razgovarao sa Šuvarom u njegovom zagrebačkom stanu, u funkcionerskoj zgradi u kojoj je stanovao i Ivica Račan. Zadirkivao sam ga i pitao hoće li mu dugogodišnji partijski drug doći na žalost, prihvatio je i rekao kako je manje od pola članova njegove stranke glasalo protiv smjene u Predsjedništvu SFRJ. "Protiv moje smjene su glasali svi Srbi u Saboru, čak i Raškovićevi", kazao je Šuvar i otkrio mi da pored pet zastupnika iz Srpske demokratske stranke u Saboru ima još trideset Srba iz drugih stranaka, uglavnom iz SDP-a Hrvatske. "Ali, Tuđman nije htio njih za partnere u rješavanju srpsko-hrvatskih odnosa, on je svjesno izabrao luđaka Raškovića i njegove drumske razbojnike, oponašajući Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića." Rekao je još Šuvar da je planirao da tokom ljeta i jeseni obiđe krajeve u Hrvatskoj sa većinskim srpskim stanovništvom, da sa sobom povede delegaciju sastavljenu od Srba, bivših političara, partizanskih generala, pominjao je imena Dušana Dragosavca, Milutina Baltića, Rade Bulata, Petra Matića...

Ništa to ne bi promijenilo, donijelo novoga, niti bi promijenilo negativni tok historije, mislio sam to tada, a potpuno sam uvjeren i danas. Penzionisani generali,  koliko god ugledni i razložni bili, ništa ne bi promijenili u atmosferi u kojoj su aktivni generali, poput Šuvarovog zemljaka iz Imotskog, tadašnjeg ministra odbrane Veljka Kadijevića, otkazali poslušnost svakoj civilnoj kontroli osim velikosrpskom gremiju okupljenom oko Miloševića, Dobrice Ćosića i Borisava Jovića.

A mene kada neko pita kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, da li napadom na selo Ravno, upadom arkanovaca u Bijeljinu ili pucnjima na Suadu i Olgu na Vrbanji, nemam mnogo dilema: počeo je kad je prvi put organizovana i naoružana drumska banda kod Bosanskog Grahova zaustavila auto kojim smo se Rikard Larma i ja vozili, legitimisala nas tu na licinom mjesto, na razrovanoj prašnjavoj cesti, na kraju ničega, odlučivala o našim životima...