Politika / Kuda vodi radikalizam

Radikalizam je pojam  koji označava korjenitost, beskompromisnost,  dosljednost u zastupanju nekog mišljenja, djelovanja, teorije ili ideologije. Može se koristiti i kao opredjeljenje za provedbu određene politike do krajnjih granica. Srodan je ekstremizmu i predstavlja političko djelovanje koje ide do samog korijena stvari, bez kompromisa i taktiziranja.

- Radikalizam zapravo nije društveno neprihvatljiva pojava, ona je u okviru društvenih normi, ustava, zakona, dok je ekstremizam pojava koja preduzima neku formu kršenja društvenih  normi, zakona, pravila i to  upotrebom nasilja (verbalnog ili neverbalnog) i zbog toga je društveno neprihvatljiva i kažnjiva - objasnit će Jasmin Ahić, profesor na Fakultetu za kriminalistiku.

TVRDO, ČVRSTO, KONZERVATIVNO

Radikalizam, siguran je on, ne predstavlja novi stilizovaniji oblik društveno-destruktivnog ponašanja. Ovaj termin se, upućuje nas profesor, modifikuje i prilagođava vremenu i, posmatrajući ga kroz prizmu procesa koji traju određen vremenski period, može se reći da pretpostavlja usvajanje određenih ekstremističkih vjerovanja, ali ne i njihovih provođenja.

- Korijene radikalizma možemo potražiti u neprihvatanju uslova koje nameće proces autoritizacije prikazan određenom političkom, vjerskom, religijskom ili nekom drugom agendom. U biti, radikalizam je ponašanje koje je tvrdo, čvrsto, konzervativno i koje priznaje samo uski narativ ideje ili ideologije koju zastupa - veli profesor Ahić.

Kako se, zanimalo nas je, postaje radikal? Koji je to splet okolnosti koji nekoga natjera da bude radikalan? Siromaštvo, neobrazovanost, vjera, ideologija?

- Većina studija i istraživanja o etiologiji i fenomenologiji radikalizma konstatuje da ekonomski benefiti nisu na prvom mjestu razloga zašto osobe mogu postati radikalne. Teška i turobna prošlost, osjećaj otuđenja, potreba za pripadanjem, kriza identiteta, poimanje religije isključivo kroz prizmu pravde i nepravde, predstavljaju često ključne uzroke radikalizacije. Također, onemogućen pristup kvalitetnom obrazovanju i jednostavna poruka koju socijalne mreže distribuiraju su, pored dosad navedenih, dodatni ali ne manje bitni razlozi zašto osobe tragaju za drugim oblicima samopotvrđivanja - jasan je profesor Ahić.

Je li vlast u BiH radikalna? Proizvodi li ona radikalizam, pitamo profesora? Radikalne ideje i stavovi su, objasnit će profesor Jahić, dio političkog spektra svakog društva pa i našega. Postoje, kaže on, radikalne partije, smjerovi, pokreti, udruženja i slično.

- Nekima je radikalizam jednako patriotizam, nekima nacionalizam, unitarizacionizam. Naš dejtonski politički sistem ne evoluira u demokratskom smislu, nažalost evoluira u radikalnom smislu. Nestabilna politička situacija zahtijeva opštu saglasnost, strpljivo i efikasno upravljanje u dejtonskim institucijama jedini je okvir za funkcionisanje i izgradnju potrebnih kapaciteta na svim nivoima u cilju usklađivanja zajedničkog puta BiH. Društveni dijalog poboljšava razumijevanje i suzbija mjesto proizvodnji radikalizama bilo koje vrste. Svakako da se može dosta više uraditi na tom polju - veli profesor.

  OBRAZOVANJE

Sad, zanimalo nas je i ko su u Bosni i Hercegovini najopasniji radikali? Profesor Ahić misli da se radi o ljudima koji su izolovani i jednostrani, borcima za ideje koji navode da je osjećaj dužnosti da brane „svoju“ zamišljenu zajednicu, cilj ili ideologiju, glavni su element i pokretač života radikala svih vrsta, od onih političkih, nacionalnih pa do religijskih, misli profesor.

- Jako je teško ograničiti radikalizam i/ili njegove druge oblike fizičkim granicama, a naročito teško, skoro pa nemoguće i iskorijeniti ga. Razlozi zbog kojih se pojavljuju pojedinci i grupe skloni takvom razmišljanju i djelovanju su izuzetno složeni i različiti. Naprotiv, na pozornici proizvedenih trauma izazvanih radikalnim mjerama produžava se agonija borbe protiv radikalizma i gotovo pa nemoguće je fiksirati sistem po urneku kojeg vlasti žele - kaže profesor Ahić.

Mehanizmi i mjere za borbu protiv diskriminacije, predrasuda i netolerancije, objašnjava naš sagovornik, trebaju biti suštinski inkorporirani u jezgru obrazovnog sistema. To, reći će, podrazumijeva razvoj adekvatnih znanja, vještina i sposobnosti koje mladom čovjeku mogu biti vodilja u procesu razumijevanja odgovora na novonastale evoluirane savremene izazove, ponekad i direktno usmjerene ka mladim osobama.

- Radikalizam prepoznaje šupljine fragmentiranog obrazovnog sistema i etablira svoj položaj u gubitku sposobnosti za moralnom orijentacijom u društvenoj stvarnosti mladih ljudi. Obrazovni sistem mora ponuditi kvalitetno i proaktivno rješenje iz takve situacije - siguran je naš sagovornik.

Radikal, misli Jahić, pokušava da nametne svoju istinu, sportski radikal traži grešku u treneru, ekipi, sudiji, tako i politički u sistemu, drugoj političkoj partiji, izborima. Radikal koji religijski djeluje, objašnjava profesor Ahić, odbacuje religijske institucije i nameće svoje viđenje religije i vjere i kad svako od takvih djelovanja pređe u formu nasilja (verbalnog ili neverbalnog) to je ekstremizam i podliježe sankcionisanju.

Susjedne države, napose Hrvatska, uzele su, kada je radikalizam u pitanju,  Bosnu „na zub“. Puna je, vele, „spavača“. Pitamo profesora Ahića ima li istine u tim tvrdnjama?

- Sigurnosni aspekt je najbitniji u ovoj diskusiji o prijetnjama, vrlo je osjetljivo pitanje politiziranja ovog sigurnosnog pitanja. Svaki dobronamjerni susjed sarađuje sa susjedom, ako ne sarađuje onda ne optužuje neargumentovano. Očito je da je politika(nstvo) nadvladalo dosadašnje dobre zajedničke  susjedske odnose u ovom slučaju - upozorava on.

   INDUSTRIJA RADIKALIZMA

Za Fatmira Alispahića, publicistu i novinara, veže se epitet radikala, čovjeka koji je, je li, navodno negirao holokaust!? Kako on definiše radikalizam, vide li sebe kao radikalnu osobu. Kaže, „svako nametanje moje slobode tvojoj slobodi je radikalno i neprihvatljivo“.

- Postoji industrija radikalizma. Toliko si moćan da možeš sam sebi izmisliti radikalnog neprijatelja, e kako bi kroz borbu protiv njega dokazao svoju pravednost. Pa, ovaj cirkus oko ISIL-a je najbolji primjer! Mnogo je energije uloženo da se izmisli protuteža ili alibi srpsko-hrvatskom radikalizmu. Čak su i mudžahedini uvoženi usred rata, kao svojevrsno radikalno pozorište. Kad su meni napakovali negiranje holokausta, zaboravili su da sam ja bošnjački autor koji je najviše pisao o holokaustu, a i više puta sam organizirao čišćenje Jevrejskog groblja. Stoput sam napisao da ne negiram holokaust, ali to zvono i dalje stoji. Ta ekipa koja mi je to napakovala je skontala da je takva montaža optužbe protiv mene efektna, i njih apsolutno ne zanima što time  zloupotrebljavaju instituciju holokausta. Ali, ta ekipa ima političku i medijsku moć i oni su uvijek u pravu - objašnjava Alispahić.

Moramo, misli on, razlikovati stvarni i izmišljeni radikalizam. Često se, pojašnjava, događa da su radikalni upravo oni koji imaju sredstva da one koje ugrožavaju i koji se bore za ljudska prava označe radikalnim.

- Stara je to finta! Radikalni su, zar ne, Palestinci kojima je oteta Palestina, a nije radikalan onaj koji je oteo Palestinu. Postoje, dakle, radikalizam pravednika i reakcija gonjenika koja se prikazuje kao radikalizam. Obje skupine manipuliraju sa vječnom kritičnom masom ovaca čija je nepismenost sevep raznih tragedija - upozorava kolega Alispahić.

Misli li, možda, da je vlast u BiH (SDA, HDZ, SDS) radikalna, proizvodi li ona, vlast, radikale? Uz sve sličnosti, objašnjava sagovornik, po formuli „sa kim si takav si“, u istu se ravan ne mogu dovesti SDA, HDZ i SDS, budući su pod krilom SDS-a i HDZ-a izvršene agresije na multietničko biće naše zemlje.

- SDA je istrajavala na zajedništvu, te su neke negativne pojave kod SDA bile incidenti, a ne pravilo. No, sam koncept prelaska suvereniteta radničke klase na konstitutivne narode, a ne na građane, tog uvođenja tripartitne, namjesto građanske parlamentarne demokratije, bio je formula koja uzročno-posljedično vodi radikalizaciji političkih prilika, kroz otimanje i nametanje etnonacionalnih suvereniteta - misli Alispahić.

Velikosrpski i velikohrvatski radikalizam su, siguran je Alispahić, prirodno stanje u dejtonskoj strukturi, ali i u kolektivnoj svijesti bh. Srba i Hrvata. Oni, objašnjava sagovornik, radikalizam žive kao nacionalnu vrlinu, dok svoje beščašće u Drugom svjetskom ratu vide kao nacionalnu čast!

- Razaranje bh. multikulturalizma vide kao borbu za nacionalno oslobođenje od jarma zajedništva. Sa treće strane, ove bošnjačke, imali smo pojavu tog islamskog folklora kao neki vid odgovora, prkosa, inata, koji se često kosio s atributima bosanske državnosti, kao jedinog okvira u kome mogu opstati Bošnjaci. Ali, to kod Bošnjaka je bilo obično pozorište, u odnosu na srpsko-hrvatsku radikalnu realnost, i budućnost - cijeni Alispahić

Ne postoji mogućnost, siguran je naš sagovornik, da se dokine srpsko-hrvatski radikalizam. On je, misli Alispahić, stvarnost koja proizlazi iz trijumfa velikosrpskog i velikohrvatskog separatizma nad bićem ZAVNOBiH-a i antifašističke tradicije u BiH.

  NAGRADA I NAGRDA

- Realno je da prije nestanu Bosna, kao država, i Bošnjaci kao njen kičmeni narod, nego da se dokinu radikalizmi susjednih hegemonističkih projekata -zabrinuto će Alispahić.

Dejtonski poredak je nagradio, zna Alispahić, „genocidna i agresorska osvajanja, nagradio je etnička čišćenja, svorio je državnu strukturu koja je proizišla iz ratnih zločina i radikalizma“.

- Kao refleksiju tog priznavanja zla, imamo obrazovne sisteme, posebno kod Srba i Hrvata, koji obrazuju djecu da mrze svoju zemlju, a njihova zemlja je kao nijedna zemlja u Evropi ovisna o idejama tolerancije i zajedništva. Ako je u Jugoslaviji, ispod površine bratstva i jedinstva, odgojeno toliko zločinaca, zamislite tek šta se danas odgaja - upozorava Alispahić.

Bezobrazluk oko Jerusalema je, misli on, posljednji primjer cionističkog radikalizma. No, Izrael, cijeni Alispahić, ima moć, pare, utjecaj i u stanju je  svoj radikalizam pakovati kao demokratiju, a prava žrtve označavati kao tzv. radikalizam.

- Tako će to biti i kod nas! Velikodržavni radikalizam Srbije i Hrvatske, na tlu BiH, uskoro će dobiti atribute pravde i demokratije, čemu će se pridružiti i Bošnjaci, kao podanici svojih istrebitelja, kad razumiju da se sa rogatim nije bosti - misli naš sagovornik.  

 NAJPROGONJENIJI INTELEKTUALAC

Pitamo Alispahića da nam na vlastitom primjeru, navede kako je, ako jeste, osjetio djelovanje radikala?

- Mislim da ni jedan intelektualac u BiH nije poput mene bio progonjen od više vrsta radikala. Mene su progonili četnici, ustaše, komunisti, tzv. vehabije, šije, tzv. demobilisani borci, pederisti i pederolozi, napadali su me SDA i SDP, Radončić i Lagumdžija, progonila me je Islamska zajednica, potom, lažni multikulturalci i lažni antiteroristi, dejtonski ideolozi, neoosmanlije i erdoganovci, te razne vrste i podvrste ovih ekstremista. Mislio sam da taj fenomen opišem u knjizi, ili da napravim dokumentarni film! Ali, ko bi to čitao, gledao i koga to uopće zanima?! - pita Alispahić

FAŠISTI ZA PONOS

• Susjedne države, napose Republika Hrvatska, uzela je, kada je radikalzam u pitanju, Bosnu na zub! Puna je, tvrde, "spavača"? Šta sa radikalima u komšija i susjeda?

- Ni historijski ni stvarnosno Srbija i Hrvatska po pitanju antifašističke kulture i pacifizma ne mogu našoj zemlji ni slova prigovoriti. Pa Srbija je prva u Evropi pobila i protjerala sve Jevreje, i o tome izvijestila Hitlera! Najveći genocid nad Romima je bio u Srbiji i u Hrvatskoj. Obje države su jedine države u Evropi u kojima se fašistička povijest slavi kao nacionalni ponos. Obje su države sprovele agresiju na BiH, u kojoj su otvarali logore za Muslimane, pod ugledu na Hitlerove logore za Jevreje. Naša zemlja je bila balkanska okosnica sloma Adolfa Hitlera, preko Bosne su išle sve neprijateljske ofanzive, jer je antifašistički pokret ovdje bio najjači. Onoliko koliko se mi ponosimo antifašizmom, toliko se Srbija ponosi četništvom, a Hrvatska ustaštvom. Nema se tu šta pričati - jasan je Alispahić.

  NEPOVJERENJE KAO STRATEGIJA OPSTANKA

• Aktuelnog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića pamtimo po izjavi kako će za jednog ubijenog Srbina ubiti 100 Muslimana? Danas je on mirotvorac! Vjeruješ mu?

- Čak i da to nije rekao, ja mu ne bih vjerovao. Srbi i Hrvati umiju biti odlični prijatelji, ali političko srpstvo i hrvatstvo su druga priča. Kad bi ma koji moj srpski ili hrvatski prijatelj postao srpski ili hrvatski političar, ja mu više ne bih vjerovao. Nakon svega što smo predeverali i što deveramo, nepovjerenje mora biti naša strategija opstanka. Emocije treba ostaviti po strani i baviti se konkretnim učincima. Mogli su Aleksandar Vučić ili Redžep Erdogan kazati makar jednu rečenicu protiv diskriminacije bošnjačke djece u Republici Srpskoj, pa da to bude čip za izgradnju povjerenja. Frazama, jednostavno, ne treba vjerovati - kaže Alispahić.

  TITO ZA PRIMJER

• Može li radikalizmom vlasti iskorijeniti radikalizam?

- Može, naravno. Dokaz je Titov režim, koji je, makar prividno, distancirao četnički i ustaški pokret iz jugoslovenske stvarnosti. Doduše, stradali su i mnogi Bošnjaci, na paritetnoj osnovi, iako je bilo besmisleno govoriti o muslimanskom radikalizmu jednog nepriznatog, minijaturnog naroda, u kršćanskom ili ateističkom okruženju u Jugoslaviji - veli Alispahić.

MARGINALIZACIJA RADIKALA

Pitali smo profesora Ahića, kako se riješiti radikala?

- Radikalizam i radikalne ideje su dio svakoga društva, do društva je da ih svede na najmanju razinu tako što će ih objektivnim društvenim tokovima marginalizirati. Sve elemente koji pogoduju radikalizmu ili ekstremizmu društvo mora odstraniti u cilju održavanja funkcionalnosti čitavog sistema institucija i vrijednosti. Država mora reagovati instrumentima i mehanizmima koji uključuju represiju i kriminalizaciju ponašanja sa prefiksom radikalizma i ekstremizma, a kao društvo djelotvornim korektivima i kontranarativima kojima se može odlučno i pravovremeno intervenirati i suprotstaviti ovom procesu. Takve interventne potencijale trebalo bi ojačati u porodicama, obrazovnom sistemu, organizacijama civilnog društva, akademskoj zajednici i medijima. Potrebno je raditi na povećanju mogućnosti za stvaranje osjećaja pripadnosti, unaprijediti psihološku i socijalnu podršku osobama koje su evidentirane kao takve, osigurati nezavisna, stručna i krajnje profesionalna informisanja javnosti o radikalizmu, uključiti porodice u proces rehabilitacije, resocijalizacije i readaptacije osoba koje su bile u okrilju bilo kojeg vida radikalizma- kaže Ahić.