Kolumne

Piše: Đuro Kozar

„Korona virus“ je teški akutni respiratorni sindrom i nema nikakve veze sa „variola verom“ („velikim boginjama“), osim što su obje zarazne bolesti, ali se ovih dana prave epidemijska poređenja. Mi smo na ovim prostorima u proljeće 1972. imali epidemiju „velikih boginja“ i toga se starije generacije sjećaju kada je u tadašnjoj Jugoslaviji proglašeno vanredno stanje i izvršena masovna vakcinacija stanovništva. Srećom, to nije dugo trajalo budući da nije imalo pandemijske posljedice, ali sad kad nas je zakačio novi virus iz Kine narod je u panici i sa strahom prati širenje zaraze po svijetu jer se zatvaraju škole, zabranjuju masovna okupljanja i ograničava kretanje ljudi.

Počelo na Kosovu

Bivša Jugoslavija zapamćena je kao zemlja u kojoj se javila posljednja epidemija „variole vere“ u svijetu. Od nje je tada u Srbiji zvanično oboljelo 175, a umrlo 40 ljudi. Znak za uzbunu 14. marta 1972. godine stigao je sa Kosova. Epidemija je počela u selu Danjane, kod Đakovice, i proširila se preko Novog Pazara na Čačak i Beograd. Zvanična verzija, da je bolest u zemlju unio Ibrahim Hoti po povratku sa hadžiluka, zapravo nikada nije potvrđena. Hoti je preživio, a prva žrtva bio je Latif Mumdžić, iz sela kraj Tutina, koji je umro 10. marta bez prave dijagnoze. Tek kasnije je potvrđeno da je umro od „velikih boginja“. Sve do 27. marta sve je držano u tajnosti i ljudi nisu znali šta se dešava. Čim je u Institutu za virusologiju, vakcine i serume „Torlak“ u Beogradu pod elektronskim mikroskopom ustanovljeno da se radi o virusu „variole vere“ upaljeno je „crveno svjetlo“. O tome su obaviješteni predsjednik države Josip Broz Tito, Centralni komitet SKJ i Savezno izvršno vijeće i, nakon konsultacija i uz Titovo odobrenje, SIV je proglasio vanredno stanje i pripadnici JNA su izašli na ulice svih većih gradova. Formiran je krizni štab koji je zaražene stavljao u karantin, a stanovništvo je masovno vakcinisano. Prvih 300 doza vakcina nabavljao je od Imunološkog zavoda u Hrvatskoj, koji je u to vrijeme proizvodio vakcinu protiv „velikih boginja“. Potom je vakcina dobijena od Svjetske zdravstvene organizacije, što je omogućilo da se zaraza zaustavi u granicama SFRJ i ne širi u susjedne zemlje.

Vakcina protiv „velikih boginja“ sadrži živi virus vakcine, koji je sličan virusu „velikih boginja“ i stvara višestruki imunitet. Koristi se račvasta igla kojom se daje cjepivo. Iglom se brzo ubada oko 15 puta u područje promjera oko 5 mm, dovoljno snažno da se povuče malo krvi. Mjesto cijepljenja se prekriva zavojem da ne bi došlo do širenja virusa na druge dijelove tijela. Tjedan dana nakon cijepljenja uobičajeno se pojavljuju vrućica, slabost i bolnost mišića. Cijepljenje se smatra uspješnim ako se stvore pustule oko sedam dana nakon primjene cjepiva. Pri ponovnom cijepljenju mogu se pojaviti samo papule okružene eritemom koje su najizraženije između trećeg i sedmog dana. Osobe bez pojave znakova uspješnog cijepljenja trebaju dobiti još jednu dozu cjepiva.

Epidemija je trajala do 30. aprila, kada je dekretom proglašen prestanak vanrednog stanja da bi se spasila turistička sezona na Hrvatskom primorju. Očito je da je Centralni komitet SKJ nastojao da minimizira posljedice zaraze budući da je Jugoslavija tada došla na loš glas jer se u svijetu smatralo da je vrijeme „velikih boginja“ prošlo. Manjih talasa obolijevanja bilo je do sredine maja 1972. Zbog kasnijeg prijavljivanja i ranijeg odjavljivanja epidemije, sumnja se da je oboljelih bilo više nego što je zvanično saopćeno.

U toku epidemije umrlo je 40 ljudi. Najteže je bilo na Kosovu. Od ukupnog broja stradalih devet su bile bebe. Samo dan nakon što je umrla medicinska sestra Dušica Spasić, u Čačku je od velikih boginja umrla njena vršnjakinja Milka Ðurašić, također medicinska sestra koja je njegovala Latifa Mumdžića, ali u Čačku. Dušica i Milka bile su žrtve variole među zdravstvenim radnicima, od ukupno šest, koliko ih je oboljelo. U filmu Gorana Markovića Dušica Spasić bila je inspiracija za lik koji je tumačila Vladica Milosavljević.

Biološko oružje

Premda se godinama smatra iskorijenjenom bolešću, vakcina protiv „variole vere“  i dalje se proizvodi u svijetu. Samo na pomen velikih boginja, ljudima se ledi krv u žilama, pa i ne čudi što je i nakon 48 godina, od kada se posljednji put javila epidemija u bivšoj Jugoslaviji, i dalje broj jedan na listi bioloških oružja. Ljudi se već dugo ne vakcinišu protiv „velikih boginja“, a što je bolest manje prisutna, to je populacija manje imuna, objašnjavaju stručnjaci. Zbog toga se variola smatra najopasnijim biološkim oružjem. Na drugom mjestu je ebola, a na trećem kuga.

Neke zemlje obnavljaju svoje količine vakcine, dok Svjetska zdravstvena organizacija radi predostrožnosti raspolaže sa 60 miliona doza cjepiva. Danas variole zvanično nema, ali se živi sojevi mogu naći u dvije laboratorije. Prva je u Americi, u Centru za kontrolu i prevenciju bolesti u Atlanti, a druga je u Ruskoj Federaciji, u Istraživačkom institutu virusologije i biotehnologije „Vektor“ u Koljcovu, u Novosibirskoj oblasti.

Biološko oružje je oružje za masovno uništenje koje se koristi u ratu i koje djeluje putem patogenih mikroorganizama (bakterija, virusa, toksina ili drugih organizama koji izazivaju bolesti). Cilj je ubiti, onesposobiti ili narušiti borbene sposobnosti neprijatelja. To podrazumijeva i mjere obrane od takvih aktivnosti. Proizvodnja i skladištenje biološkog oružja zabranjeni su godine 1972. temeljem Konvencije o biološkom oružju, koju je potpisalo više od 100 država. Konvencija je još na snazi. Kao razlog za postizanje sporazuma navodi se nastojanje da se izbjegnu strahovite posljedice koje bi mogle uzrokovati smrt miliona ljudi, odnosno poremećaje ili mogući nestanak cijelih društava i ekonomija. Konvencija zabranjuje proizvodnju i skladištenje, ali ne i korištenje biološkog oružja.

Najčešći biološki agensi koji se koriste su agensi velikih boginja, antraksa, kuge, mutiranih virusa gripe i raznih toksina, poput toksina botulizma. Virus „velikih boginja“, pak, smatra se najpogodnijim bioterorističkim oružjem, zbog čega su Amerikanci 2002. godine, predviđajući tu opasnost, počeli razvoj nove generacije cjepiva za „velike boginje“, a vodeće su zapadnjačke zemlje već nabavile dovoljan broj doza cjepiva za kompletno stanovništvo. Antraks nije ekstremno opasan za čovječanstvo. Za lokalnu upotrebu treba sofisticirana preobrazba spora, dok je vrlo opasan aerosolni oblik antraksa, koji mogu proizvesti samo najrazvijenije institucije. Kuga ne zabrinjava stručnjake, jer se može liječiti antibioticima. Zabrinjavajući su mutirani oblici gripe.

Film o epidemiiji

Igrani film „Variola vera“ o spomenutoj epidemiji beogradski reditelj Goran Marković snimao je s odmakom od deset godina misleći da će narod na tu priču gledati bez panike. Međutim, veliki broj ljudi još se skanjivao svjedočiti o drami. Kako bi došao do relevantnih informacija, ljekare iz bolnica obuhvaćenih zarazom morao je tajno snimati skrivenim diktafonom. Bolnice u kojima je trebao snimati misteriozno su mu otkazivale dozvole, a u zadnji čas su mu od ključnih uloga odustajali i glumci, pa je za ulogu upravnika bolnice morao angažirati vlastitoga oca Radu Markovića.

Prema svjedočenju reditelja, ovo je bio najteži film koji je ikad snimao i to ga je iskustvo, kao i sama filmska priča, dovela do dubokih sumnji u opstojnost društva u kojem smo tada živjeli. Po žanru je mješavina horora i filma katastrofe, a scenarij je Marković napisao uz pomoć književnika Milana Nikolića. U glavnim se ulogama pojavljuju: Rade Šerbedžija, Erland Jozefson, Dušica Žegarac, Rade Marković, Semka Sokolović, Bogdan Diklić, Aleksandar Berček, Slobodan Aligrudić, Petar Kralj i mnogi drugi.

 Tako je onda bilo

Beogradski epidemiolog Zoran Radovanović je o epidemiji „variole vere“ objavio knjigu. Zanimljivo je kako je u trenutku proglašenja epidemije bio jedini od ljekara  zaštićen od zaraze, pošto je dvije i po godine ranije primio vakcinu hiperimunog gamaglobulina radi puta u Indiju. On kaže da je ova epi­de­mi­ja u medijima ondašnje države predstavljana dvojako: i kao ve­li­ki uspjeh i kao omanja mrlja u funkcioniranju sistema. Službena istina je glasila kako je odlučnim akcijama tadašnjeg državnog rukovodstva učinkovito spriječena puno veća tragedija. Dodaje da je pitanje da li bi uopće bilo tragičnih posljedica da je ova zarazna bolest na vrijeme prepoznata?

Baš kao i u Kini, bio je proglašen embargo na svako davanje informacija o epidemiološkoj situaciji. Nakon otprilike dva mjeseca službeno je oglašen kraj opasnosti, te je krenulo vjerojatno najmasovnije cijepljenje na ovim prostorima koje je obuhvatilo više od 18 miliona stanovnika bivše SFRJ.

Nažalost, u odnosu na epidemiju „variole vere“ za koju je postojalo cjepivo za ovu novu pandemiju „korona virusa“ nema još adekvatnog cjepiva.

(Foto: Youtube)