„Umro je Marko Vešović. Na komemoraciji je bilo oko 20 ljudi, a bojim se da će ih još manje biti zainteresirano za rasprave o tome treba li se nešto - jer treba! - u Sarajevu zvati po Marku. Istina, on je u carstvu dojmova bio itekako zaslužan za svoju nevidljivost. Nije bio pisac s pozom, nije glumio zvijezdu, nije ga zanimalo da od svoje ratne uloge profitira... On je bio fanatik kojem su, uz porodicu, trebale samo dvije stvari: cigare i rad. A iza takvih, ipak, ostaje puno više nego iza onih što više rade na samoreklamiranju nego na pisanju“, napisao je autor ove kolumne u prepisci sa redakcijom Starta vezanoj za prijedlog tema . „Sve predložene teme dobre, ali Marko je najpreči“, odgovorili smo mu

 Piše: Emir Imamović Pirke

POTPIS

Trčim s kćerkicom kući –

Granate su nas, opet, iznenadile na ulici.

Granate, već stoljećima, svaki dan padaju,

I svaki put iznenade.

Požurujem je ljutitom galamom:

Srdžbu s tobdžija srpskih

Prenosim na dijete čekano deset godina.

Da se potpišem, veli mi, dok prolazimo

Kraj plohe snijega, netaknutog, u parku.

Umjesto da je izgrdim,

Dopustih – ko zna zašto – da njezin kažiprst

Tu nježnu bjelinu načne

A potom oko ćirilične IVANE VEŠOVIĆ

Moj kažiprst je kružnicu opisao

Neprobojnu

Kao u bajkama.

(Marko Vešović, „Poljska konjica“, 2004.)

NA I ISPOD PLOČE: Bio je 14. oktobar 2022. godine i na grob Gordane Vešović, djevojački Mikulić, došli su njen suprug Marko, filolog Sinan Gudžević i najbolji radijski urednik u, barem, Bosni i Hercegovini, Boro Kontić. Tog je dana Gudžević napravio fotografiju i od Marka dobio zabranu da je objavi dok ga ne spuste ispod ploče na kojoj je sjedio i na kojoj je, uz prezime Vešović i Gordanino ime, pisalo i MARKO – JUGOSLAVEN 1945. – 20. Od prošlog mjeseca piše: 2023.

Marko Vešović je umro 17. augusta u Sarajevu, u Gerontološkom centru u Nedžarićima ili u domu za stare i, kako se nekada govorilo, nemoćne. Samo što je Marko bio moćan i kad je onemoćao.

„Ostale su njegove knjige, objavljene i neobjavljene. One će živjeti i kad više ne bude jezika na kojem su napisane. A njegov jezik je visok i jasan onome koji je osposobljen da mu se na visinu popne. Na tom jeziku je sastavljao čudesne pjesme i čudesne priče, oživljavao djetinjstvo i dovodio do izraza svoju izgubljenost u svijetu. Njime se upisao u rijetkog pisca koji je jednako čudesan u stihovima i u prozi. Njime je stvorio književne likove s kojima se, ako su još živi, možeš sresti na ulici ili se zapiti u kafani. Tim jezikom su napisana njegova časna i žestoka prosuđivanja o književničkoj zajednici koja je držala mikrofone političarima, gurajući Jugoslaviju u rat, a književni fariseji trljali ruke nadajući se na ratu bogaćenju. Njime je ispisao i jedinstveno svjedočanstvo življenja i preživljavanja pod opsadom u Sarajevu, pod granatama i snajperskim hicima zlikovaca(…) Tim je jezikom iskazivao i huju i njime lemao lažove, ulizice, podlace i doušnike, sastavljao o njima cijele knjige. Te će knjige čitati neko buduće pokoljenje više od ovoga današnjeg.

Tim jezikom je prepjevao silu najvećih pjesnika, ti su prepjevi svjedočanstvo velikog rada i dara“, piše, pored ostalog, Gudžević u tekstu „Vječni Vešović“ (Novosti, 29. 8. 2023), ilustriranim upravo fotografijom koja je morala čekati da Marko umre pa da bude objavljena.

ZAŠTIĆEN DEKOM I RIJEČIMA: Jedinu „markastiju“ fotografiju od Sinanove snimio je, o gle čuda, Milomir Kovačević Strašni za vrijeme opsade Sarajeva. Marku je bilo oko 50 godina, na prozorima iza njega su najloni umjesto stakala, on je ogrnut debelom dekom, sjedi za radnim stolom, u ruci drži bilježnicu kakvih je ispred njega još četiri-pet, sve na papirima sa kojekakvim zabilješkama, a između pisca i onoga što će mu trebati kad bude pisao je još jedan list na kojem se olovka odmara.

Ničega ne bude od velikog dara ako nema velikog rada, a Marko je radio valjda otkako je propisao. Bio je, kako bi rekao Andrej Nikolaidis, radnik u neposrednoj proizvodnji teksta. Ma bio je udarnik.

Da ga je, kao što naravno nije, neko tog dana u kojem je gledao u objektiv Milomirovog aparata upitao bi li pristao na to da ne puca, da ima struje i grijanja, pa da ne sjedi pod debelom dekom već samo u farmerkama i džemperu, ali da godinu dana, samo godinu, ne napiše stih, ne prevede dva, ne objavi kolumnu ili komentar, ne pročita ništa i ne dotakne knjigu, Marko bi mu – jer tada bi Crnogorac progovorio iz njega – jebo oca u vrh guzice.

PLANETA MARKO: „Realnost je za ljude koji nemaju snage da se suoče s drogom“, rekao je američki pjevač, tekstopisac i glumac Tom Waits. Markova droga bio je duhan: zdravlje mu nije dalo da puši, a mozak da ne puši. I zato je, uz pokoju apstinencijsku muku, pušio kao da mu je svaka posljednja.

Koliko o cigarama, pa još dva-tri puta više, Marko je bio ovisan – na najljepši mogući način – o svojoj supruzi i, naravno, kćerki. Da je, kao što nije, mogao živjeti sa njima na pustom otoku, da je uz kakvu kućicu i nešto namještaja tu imao i kompjuter, internet, biblioteku i rječnike, sve ostalo od svijeta bi mu bilo važno koliko i ono što je u glavama žrtava njegovih tekstova i publike kojoj je Marko bio dobar zato što nije četnik, ali nedovoljno jer ipak nije - Mustafa.

„Živo mi se jebe šta teška bagra i odrte budale govore o meni“, rekao je u intervjuu za portal Lupiga punih 10 godina i još šest mjeseci prije nego će ga Sinan uslikati dok sjedi na nadgrobnoj ploči.

Mala je bila tvrđava Marka Vešovića, a u njoj on, Gordana, Ivana, nešto prijatelja i poezija, proza, polemike, eseji… Sve ono što je napolju ga se ticalo, itekako ticalo, samo što je kružnica, kao u pjesmi, bila neprobojna. To što se, kako ono Waits reče, nije suočavao s ozbiljnom drogom, ne znači da je podnosio realnost. 

„Napisao sam osam polemičkih knjiga, ne knjižurina od kojih nikakve koristi nije bilo, ali mi se nakon završetka svake činilo da mi je ovaj guravi svijet malo manje nepodnošljiv“, izjavio je, također, za Lupigu.

ČUĐENJE U SVIJETU GURAVOM: Godinama je, nevažno je i od kada i koliko, Marko Vešović pisao za magazin „Dani“. Ne može se reći, ali ne zato što sjećanje laže, kojim je danom slao kolumnu, jer je nije slao.

Marko Vešović je bio i duhovit čovjek. Jednom je nekome objasnio da već zna toliko važnih stvari da mora neku zaboraviti kako bi napravio mjesta za novu. A bez novih nije mogao, samo što mu ni sa njima nije išlo najbolje.

Pjesnik se borio sa tehnologijom i redovno gubio. Koristio se, naravno, kompjuterom, imao je i internet i e-mail adresu, ali je početkom ovog vijeka sve, baš sve, pisao u jednom fileu: i svoje i prevedene pjesme i kolumne i polemike i… Više je volio slušati dijagnoze nego upute kako da ugasi „caps lock“ zbog kojeg nikako ne može doći do vlastitog maila, pa je po Markovu kolumnu išao Mensur. Vešović mu je, iz sedmice u sedmicu, rukom pokazivao odakle dokle da otkine za novine.

PROLJEĆE 1992. I SVA OSTALA: Miljenko Jergović je makar jednom rekao kako je sve ono što je danas i što je već desetljećima određeno onog sarajevskog aprila 1992. kada je, kako je to napisao Sejo Sexon, vreli čelik raznio sve komšiluke i sve derneke.

„Marko, kome je nekada, u snu, Majakovski pod glavu podmetao mjesec, nakon Gordanine smrti nije više bio koji je bio“, riječi su Sinana Gudževića. Ne bi, da je onog prvog ratnog proljeća otišao u Beograd ili Podgoricu, Vešović bio ono što jeste. Ne bi, tačnije rečeno, sebi bio. Da ga šljam i bagra slave podnio bi teže od ičega. Ogadio bi se sebi onoliko koliko gađenja zaslužuje ljudski talog koji ga je gađao granatama, stavljao na potjernice po novinama i tužakao po sudovima.

Sjećanja su slučajni falsifikat prošlosti i nema u tome ništa loše sve dok onaj koji se sjeća ne počne namjerno falsificirati zbog trosobnog stana na Slaviji ili sinekure za izmišljeni posao u Podgorici. Malo je toga što Marko Vešović nije mogao zamisliti, a u to spada i zamišljanje sebe k'o šupka koji se udvara onima pred čijim su granatama bježali očevi djevojčica koje bi, bez obzira što puca, malo crtale po snijegu.

Aleksandar Hemon je davno rekao, pa svako tumačio kako je htio, da Sarajevo nikome ništa nije dužno. E, Marku Vešoviću jeste. Ako toga nije svjesno, onda ga nije ni bilo vrijedno.