Tekst i fotografije: Mevludin Mekić

Sada je već postalo tradicionalno da svake godine u zimskom periodu idemo na Zelengoru, tačnije na Lućki katun na planini Trebovi. Mjesto odakle počinju i gdje se završavaju zimske ture na okolne vrhove Zelengore. Ekipa, otprilike, uvijek ista, sada sa malim pojačanjem, u liku kršnog i iskusnog ljubitelja planinskih staza i bogaza Dženana Uščuplića.

Dok u „štabu“ kod Zaima, smještenom u selu Zaostro, pravimo plan u kom pravcu ćemo se penjati ka Zelengori, nameću nam se razne opcije. Većinu smo prešli bezbroj puta. Zaim dolazi na ideju da, prema „ličnom dnevniku“ koji je vodio heroj iz Narodnooslobodilačke borbe Konstantin Koča Popović prođemo baš njegovom stazom do Zelengore. Cigo, Zaimov pas i naš vjerni pratilac, ovoga puta ne ide sa nama jer ima drugi zadatak - sačuvati čičoku (tzv. divlji krompir) od divljih svinja koje su već u par navrata pokušale da naprave diverziju, ali ih je Cigo omeo. Cigo se nije slagao sa Zaimovom odlukom pa je na sve moguće načine pokušavao da nas prati, ali se komanda mora slušati. Bar smo tako mislili do povratka.

Ekspediciju tradicionalno čine dugogodišnji i iskusni planinari: Zaim Bešović, Safet Kršo, Rafik Mekić, Dženan Uščuplić i moja malenkost - Mevludin Mekić.

Spuštamo se na Tjentište, odakle počinje i staza kojom se kretao Koča, komandant Prve proleterske divizije, sa svojim partizanima. Minus je 13 stepeni. Staza je ledena i nije baš ugodna za hodanje, ali sunčan dan popravlja utiske i obećava uživanje u pogledu na okolne vrhove i dolinu Sutjeske. Naš pravac, odnosno Kočin, jeste Tjentište, Milinklade, Debela ravan, Mesano brdo, planina Trebova, baš kako stoji i u zapovjedi koju je izdao Koča svojim proleterima davne 1943. godine za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive, koja će postati poznata kao Bitka na Sutjesci.

Na Lućko katunu oni su napravili predah od prethodnih bitaka. U borbama zauzimaju okolne vrhove Košutu, Ljubin grob i Bare i time osiguraju prolaz za Vrhovni štab koji je bio u obruču. Za jednog od najžešćih napada njemačkih aviona, u šumi Milinklade, u dolini Hrčavke (pritoka Sutjeske), Josip Broz Tito je ranjen u ruku. Stradao je i njegov pas, njemački ovčar Luks (koga često pogrešno nazivaju Reks), koji se herojski žrtvovao da spasi život vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije.

Staza kojom smo se kretali bila je prilično zarasla, sa puno oborenih i polomljenih stabala od jakih udara vjetrova u proteklom periodu. Tragovi divljači su svuda okolo: od vučijih, veprovih, srnećih, zečijih pa do onih malo većih i opasnijih - medvjeđih.

- Izgleda da medo još nije leg'o - komentariše Safet Kršo Sova, koji je i domaćin našem malom društvu. Sova je posljednji Mohikanac, nomad koji živi životom kojim su živjeli i njegovi pradjedovi na ovim prostorima.
Krećemo se ispod vrha Treskavac koji svojim izgledom dominira terenom, a sa kojeg se vidi ama baš sve. Nekada je ova staza bila i markirana, ali godine čine svoje tako da nismo imali koristi od toga. U pravcu Trebove išli smo po instinktu sada već iskusnih planinara.

Na katun Živanovića izlazimo za nekih četiri do pet sati hodanja. Tu pravimo pauzu za kafu i okrepljenje. Lijepo vrijeme i dobar pogled nas zadržavaju malo duže nego što smo planirali. Nastavljamo do našeg katuna Sovine kolibe, mjesta gdje ćemo provesti i uživati tri dana u ljepotama Zelengore. Vrijeme u planini brzo leti, barem meni. Dugo smo odsjeli tu noć uz pucketanje vatre i domaći kompot po Refinom receptu, slušajući Zaima o dešavanjima na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu i njemačkoj operaciji „Švarc“ koja je trebala da uništi partizanske jedinice i likvidira Tita. Koča je odigrao važnu ulogu u tim dešavanjima i bio ključni čovjek za izvlačenje iz obruča koji su napravili Nijemci na Sutjesci.

Luks je spasio Tita, ali Cigo nije spasio čičoku

Budi me miris domaćeg hljeba koji je Sova zakuhao nekad u toku noći. Jedva čekamo da ga probamo. Naizgled nije lijep, ali njegov ukus - pravi delikates.

Poslije jutarnje kafe i doručka pravimo turu u pravcu Planika, jednog od vrhova Zelengore sa kojeg se pruža fantastičan pogled na sve strane svijeta. Najdominantniji je vrh Maglića pa ide u pozadini Durmitor, Volujak, Orijen, Prenj, Lelija, Treskavica, Jahorina... Ljepota na sve strane. Iako je hladno i puše ledeni vjetar, na vrhu ostajemo malo duže pa popismo čak i kafu upijajući pogledom prostor oko nas. Pravimo kružnu turu i spuštamo se u pravcu Ljubinog groba.

Ljubin grob je planinski prevoj na planini Zelengori i na tom mjestu su se u junu 1943. vodile žestoke borbe tokom Pete neprijateljske ofanzive. U najtežim okršajima, branioci Ljubinog groba, odbijajući sve juriše neprijatelja, poslali su  Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije i Vrhovnom štabu čuvenu poruku: „Dok god budete čuli na Ljubinom grobu pucanje iz naših pušaka, Nijemci neće proći. A kad toga ne bude, znajte da na njemu više nema živih proletera!“

Vrijeme počinje da se mijenja i crni oblaci se gomilaju iznad platoa Zelengore i vjetar postaje hladniji. Vraćamo se prema katunu i toploj kolibi. Tokom noći počinje prvo da pada ledena kiša, koja lupka o krov kolibe kao da je neko gađa kamenčićima da bi se poslije pretvorila u gusti snijeg. Uz vatru je uvijek lijepo, a priče i prepričavanja ne nedostaje. Spavati ovdje, po ovakvom vremenu, za mene je pravi užitak i nigdje ne mogu tako slatko zaspati kao ovdje. Vrijeme nam kvari planove samo po pitanju nastavka našeg hodanja. Zato čekamo da snijeg prestane i da vidljivost bude bolja. Zaključujemo da će ovo potrajati pa se odlučujemo za lakšu stazu - umjesto na Treskavac idemo na Kozo. Još jednom se potvrdilo: ne treba planirati ništa, jer će ti vrijeme isplanirati sve. Spuštamo se u selo Kršovine, gdje nas je dočekao Cigo. Zaključujemo, nije bio na visini zadatka. Nije se vratio u Zaostro da čuva čičoku, ostao je u Kršama sa svojom „rajom“ iz životinjskog svijeta.

- Izdajnik! - komentariše Zaim šaljivo, kroz zube.

Ja mislim da je to Cigina osveta što ga nismo poveli.

O Koči Popoviću

Impresivna je biografija Konstantina Koče Popovića. Rođen je u Beogradu, u bogatoj trgovačkoj obitelji. U svojoj četvrtoj godini, sa roditeljima se preselio u Švicarsku, gdje se školovao u katoličkom samostanu. U Švicarskoj je Popović učio svirati klavir, a bio je i solo pjevač u zboru. Naučio je čitati i pisati na francuskom. Gimnaziju je završio u Beogradu, u Sarajevu završava školu rezervnih topničkih časnika vojske Kraljevine Jugoslavije. Studirao je i diplomirao filozofiju u Parizu, na Sorbonnei. Pisao knjige, filmske kritike... bio je briljantni intelektualac, filozof, pjesnik i to nadrealist - dadaist. Bio je hapšen zbog svojih revolucionarnih ideja, borio se u Španjolskom građanskom ratu.

U decembru 1941. godine Popović je imenovan prvim zapovjednikom Prve proleterske udarne brigade u Rudom. Tokom čitavog rata brižljivo je vodio svoj dnevnik, a koji je nakon rata objavljen pod imenom „Dnevnik o ratnom putu Prve proleterske brigade“. Pod njegovim zapovjedništvom brigada je vodila borbe u istočnoj Bosni, izvršila pohod u Bosansku krajinu, te izvršila čuveni Igmanski marš kako bi izbjegla uništenje.

U novembru 1942. Popović je postavljen za zapovjednika Prve proleterske divizije Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), te je na toj dužnosti ostao do novembra 1943. godine. U Petoj neprijateljskoj ofanzivi, 9. i 10. juna 1943. godine, Prva proleterska divizija je probila obruč 369. hrvatske "Vražje" divizije kod Bilalovaca, 12. juna na liniji Foča - Kalinovik i 17. juna na liniji Prača - Renovica. Time se otvorio put operativnoj grupi divizija NOVJ-a na Sutjesci.

U toj bici partizani su izgubili veliki broj boraca. Popović je nakon proboja zamalo bio suđen na vojnom sudu, jer je proboj izvršio samoinicijativno, izgubivši komunikaciju sa Vrhovnom komandom.

Kažu da mu Tito nikada nije sasvim oprostio način na koji je spasio i njega i Vrhovni štab na Sutjesci.