Život / Reportaža

Tekst: Asaf Bečirović

Fotografija: Mevludin Mekić

GAVRIN KUK: Nadomak smo Konjica, uzvodno uz Neretvu. U selu Džajići. Ispod Džajića vodopada. Naš domaćin Alija Džajić, sa'će mu 70 godina, objašnjava kako je naučio plivati u Crnom viru, nastalom od vodopada. Voda čista. Pitka. Pada sa Gavrinog kuka. Otkud takvo ime?

- Eh, otkud. Lovci, sa njima i Gavro, napravili čeku. Htjeli medvjeda uloviti. Al' medo bješe golem, zajeban. Skont'o lovce i zaganj'o ih. Gavro, ku'će, šta će, kren'o niz brdo bježat'! U padu se uhvatio za neki žbun. I valjda kuk slomio - objašnjava Alija.

No, nismo u Džajićima i kod Alije zbog Gavrina slomljena kuka, no nas zanima kako se nekada, za Kraljevine Jugoslavije, švercovao duhan, koji su bili „putevi duhana“? Kako su šverceri džandarima ispred nosa, na leđima, prenosili silne kilograme duhana?

- Mali sam bio, al' pamtim! Otac Halil imao je dobrog konja. Inače je u našem selu vazda bilo dobrih konja. A dobar konj, znači jak konj. Koji može pregazit' rijeku Neretvu kad nabuja. E! Tim su konjima šverceri preko nabujale Neretve prenosili duhan na drugu stranu obale! Prvo konjima prebace duhan, pa sebe - objašnjava Alija.

DŽANDARI: Čini se jednostavno. Ali nije. Nimalo. Jer morali su šverceri u svakom selu kroz koje su prolazili, pa i Džajićima, imati povjerljive domaćine, jatake, one koji izdati ne umiju. Džandari su, veli Alija, čuvali gazove na Neretvi, čekali švercere u zasjedi i hvatali ih, oduzimali im i duhan. Plus pola godine u zatvor i globa!

- Po duhan su šverceri išli u Hercegovinu. Bio je to težak, naporan posao. Valjalo je petn'es-dva'es kilograma duhana na leđima nosit' preko planina. Dalek put bješe. Većinom su išli preko planine Orašnice. A u grupi švercera bilo bi po pet-šest ljudi. Radi ispomaganja. Preko Orašnice su silazili na Boračko polje. Imali su maršrutu šumom, od Boračkog polja prema Neretvi, pa na gazove. A džandari maskirani u zasjedama kraj Neretve. Haj' prođi tuda! Šverceri bi za prelaz preko Neretve birali vrijeme oko tri po ponoći. Kad čuju prve horoze, krenu! A većinom bi imali dogovor u selu sa dva-tri čovjeka koji će im pomoći. Šverceri su većinom bili iz Tušila, Čuhovića, Umoljana i drugih bjelašničkih sela. Duhanom bi sebe opskrbili za zimu, a ostalo prodavali. Bilo im je najbitnije Neretvu da pređu. Kad to urade, završili su pos'o. Znali su kome se treba obratiti u selima kroz koja su prolazili. Helem, sigurnije im je bilo preko Neretve prebaciti duhan konjima, nego da idu na drugu obalu žicom, sajlom. Ha si na sajli, zarobljen si na neki način. Ne možeš pobjeći ako bahnu džandari. Sajla se koristila u krajnjem slučaju, kad je Neretva baš velika pa joj ni jaki konji nisu ništa mogli. Uglavnom, kako su znali i umjeli išli su šverceri preko vode do slobode! - smije se Alija.

JEČAM: Šverceri su, kaže, usluge plaćali duhanom! I svima je bilo dobro. I njima i jatacima. Bilo je slučajeva da, kada ih džandari zaganjaju, mladi, jaki šverceri pobjegnu tako što skoče u Neretvu. Voda ga, veli naš domaćin, ponese i pusti 300 metara dalje. Bilo je važno, zna on, da džandar ne uhvati kad te zaganja!

- Otac Halili je sij'o bijelo žito, ječam. I neko javi džandarima iz Konjica da idu šverceri posred te njive sa ječmom. A noć. Stari ih nije smio pometat'. Boji se, ako šta oda, zapalit će mu ječam. I zaustave ga u gradu džandari.  Vele mu: Halile, ne javi ti nama da ti šverceri zijan napraviše u ječmu! A Halil će ti njima, da ko zna ko je zijan uradio, možda su i lovci!? Al' odluče žandari da na dnu i vrhu te parcele jedne noći naprave zasjedu švercerima duhana. Pjevac zapjeva, kad eto ti švercera preko njive. Vide džandari kako svijetle cigare i fenjeri. Kad je prva zasjeda vidjela koliko je švercera, javili su ovoj drugoj, na vrhu parcele. Propustili su ih. Jer bilo je dvades'dva švercera. Puške su nosili onaj na čelu kolone, pa onaj u sredini i na začelju kolone. Mom su starom kasnije džandari pričali da su bili manji od makovog zrna. Prepali se - smije se Alija.

U ono vrijeme, kaže on, nisi smio nositi ni duhansku kutiju u džepu. Nađu li ti je džandari, najeb'o si! Odmah pitaju o'kle si nabavio? Znaju da je šverc. Duhan je u to doba bio skup. Bilo je luksuz pušiti. Zatekne švercere i snijeg, jaka zima.   Jedan se iz obližnjegs sela, sjeća se Alija, smrznuo.

- Im'o je tu ekipu švercera i kako su išli, pozlilo mu. Pa je malo zaleg'o. Ovi što su bili sa njim mislili da je otiš'o poradi sebe. Čekaju ga, al' se ne pojavljuje. Povrate se i vide ga kako sjedi pod bremenom duhana. Smrz'o se! - objasnit će nam.

I TITO IH JE GANJ'O: Šverc duhana je traj'o, sjeća se, do 1960! Sjeća se Alija i kad je milicija ganjala švercere. Ganjo ih kralj Aleksandar, ganjo ih Tito! Nisu im mogli stati ukraj. Jer imali su dobre maršrute šverceri.

- Vi ste mislili da su ovi iz Hercegovine dolazili ovamo da švercaju duhan. Jok! Nego su naši Bosanci išli tamo po duhan i švercovali. Nisu ih domaći smjeli izdati. Sjećam se, bilo je šumara, policije, znalo se ko bi mogo biti sumnjiv. Muhtari su bili gazde u selu. I on bi, taj muhtar, sastavio selo i rek'o nemoj slučajno da neko izda švercere. Ako bude izdaje, sazna se! Znam da su uhvatili jednog švercera Salku Maksumića. Fasovo je šest mjeseci zatvora. Još je odavle, zna puteve šverca. Tako se trefilo. Ufatilo ga na gazu. Malo se Salko opustio, pa posrn'o. Mislim da ga je neko izd'o. I taj što ga je izd'o, im'o sina. I sin mu se, što ti je život, oženi šćerkom ovog švercera Salke Maksumića. Sad trebaju ići u prijatelje kod  Salke. Al' Salko ni da čuje. Poručio da ne dolaze. Ehet, ništa se sakrit' ne može! Sjećam se i da je jedan švercer pogin'o. Sam kren'o preko stijene sred noći. Pao u Neretvu. Najopasniji šverceri bili su Bjelimićani. Njih neko da kaže džandarima? Nije smio! Ni govora! Inače, jadna mu majka - objasnit će nam Alija.

KITI, REŽI, SAKRI: I otkriti tajnu. Njegov punac je bio švercer duhana. I kći, Alijina supruga Rifija, pomagala je ocu. Sad, evo, za magazin Start BiH, priča kako je to izgledalo. A za priču je bitno da je njen otac, pa i ona, iz sela Dubočani. Za to se selo ne može reći da nadomak je grada. Nema šanse. Kasnije ćete saznati i zašto. Čujmo kako je Refija učestvovala, pomažući ocu, u švercu duhana.

- Jes'! Moj je otac šverc'o duhan. Bremena duhana nosio preko planina. Iz Ljubuškog, preko Graćanice, Orašnice, Omarina, pa u svoje Dubočane. Donio bi duhan u listu. List se kiti. Križa noževima. Pakuje u plavi papir. To mi je majka radila, vagala. A ja k'o mala kitila duhan. Brat rez'o. Od toga se živjelo, a krilo se. Ako te jave džandarima, kazna. Po noći se to rezalo. Krili smo duhan u trapu, u zemlji. Pokriješ daskama i šutiš. U sobi zaštitiš prozore, upališ lampu i kiti, križaj! Nema posla, kićenja i križanja prije ponoći. Ko je paru čuv'o, moglo se živjeti. Oca džandari nikada nisu ufatili - sjeća se Rifija koja je tada imala 10-11 godina.

DUBOČANI: Sad je Alija poželio da, prvi put nakon rata, obiđe selo Dubočane. Usput vidi neke prijatelje. Prije svega svog imenjaka. Aliju Macića. Vajka se hoće li ga živog zateć'? Tješi se, niko nije javio da je preselio na ahiret. Helem, krenusmo. Put nikakav! Oteglo se. Alija govori da spasio je Refiju kad ju je oženio i doveo u Džajiće! Al' krajolici prelijepi. Tu i tamo stanemo i divimo se kanjonu rijeke Rakitnice u čijem je podnožju selo u koje idemo. I kad ga, napokon ugledamo, bit će nam jasno što ga zovu Dubočani. Duboko, brate, duboko je u kanjonu.

Na ulazu u selu zatičemo čovjeka. Popravlja ogradu. Zaustavimo automobil. Hoćemo pitati gdje je kuća Alije Macića. Kad...

- Ma, Alija, prijatelju, jes' to ti? - pitat će ovaj što popravlja ogradu našeg domaćina Aliju.

Naš Alija šuti, posmatra čovjeka pored ograde. I kad je prepoznao imenjaka, zagrli ga, poljubi. Fin susret, srdačan. Alija ima 96 godina. Vitalan je! Sve oko kuće radi sam. Mora. Nema ko drugi. Nejse! Insistira da svratimo do njegove kuće i okrepimo se. Na vratima njegova doma, stare kamene bosanske kuće, dočekala nas Zejna, Alijina supruga. Savile je godine i teret! Tri godine mlađa od svog Alije. Ali, kako će nam sama reći, samo je jednom bila kod doktora. U 19. godini života, kad je morala na ljekarski pregled i to zbog toga što je radila na pošumljavanju! I njen Alija nedavno bio kod hećima. Skidao mrenu s oka! Pitamo Zejnu kako je izdurala sa svojim Alijom tolike godine braka?

- Bogami, fino! Gleda on mene, gledam ja njega. Kad se muž i žena ne gledaju, to je čisto ubistvo. Uzeli smo se '59. Otad gledamo jen'o u drugo - objašnjava Zejna.

BISMILA: Alija na ovu temu nije jedne. Samo se smiješio. Veli da se sjeća punca našeg domaćina Alije, onog što je švercovao duhan. A sjeća se i Rifije. Priča, kasnije i prstom pokazuje, gdje je Rifija čuvala ovce. Brdo da ne može biti brđe! Naš prvotni domaćin Alija Džajić gleda u ta brda gdje je nekad davno njegova Rifija bila sa ovcama pa opet, tiho, veli kako je on nju, Refiju, bogami, spasio kad ju je oženio! Dodat će i kako je pješke iz Džajića išao do Dubočana svojoj Rifiji na ašikovanje. Imajući na umu put koji smo upravo prešli, teško mu je vjerovati da je to fakat tako i bilo!

- Planinari, i strani i domaći, vazda dolaze u Dubočane. Hoda svijet svukuda! Prenoće ovdje u onim svojim malim šatorima, pa sutridan krenu u Lukomir. Mi im nešto da'nemo za večeru. Hej, majko moja, da vidiš njihove radosti kad im ponudimo jelo. K'o da si im ne znam ti šta dao! Drago im, valjda, šta domaće pojest' - misli Zejna.

Njen Alija, opet, navalio da idemo vidjeti obližnji most koji već dvije godine spaja obale Rakitnice. Mosta se, veli naš starina, ni Saraj'vo ne bi postidjelo. Pješke nam treba možda pola sata do mosta, autom - 15 minuta. Pristanemo. I ispostavi se da starina Alija nije bio u pravu. Put do mosta katastrofa. Strahota pogledati iz auta prema Rakitnici. Provalija od stotinjak metara. Nigdje bankine. Okuka do okuke. Novinara i Aliju Džajića strah. Ne ide im se dalje. No, starina Alija ne odustaje.

- Goni dalje! Neće nam ništa biti. Proučio sam bismilu, nemajte brige - objašnjava.

Osokoljeni njegovom bismilom, krenusmo dalje. Nismo se pokajali. Fakat, mosta se ni Saraj'vo ne bi postidjelo. Lijep, čvrst, pouzdan! Rakitnica prelijepa. Ko nije vidio, neka se fata puta. Opisati se ne može! Ali ima nešto drugo što se može opisati!

- E, ništa ne bi više volio nego još jednu noć provest' sa ženom! Dao bi sve što imam za tu jednu noć! - vajka se naš devedesetšestogodišnji Alija. 

MUŠKA TRAVA: Pa priča kako u Dubočanima svi imaju po petero, šestero, djece. I da je Omer Maksumić, vjeroučitelj i vijećnik ZAVNOBiH-a, koji je iz Dubočana, imao 14-tero djece. Devet šćeri, pet sinova. Biva, ima u tom selu neka muška trava i dobro je piti čaj od nje. Navalili mi na Aliju našeg da nam kaže gdje ima trave da je idemo brati, pitamo kako se trava zove?

- Bogami, ne mogu se sjetiti! - razočarano će!

Ima, zaboravili smo to napisati, i džamija u Dubočanima. Hodža, objasnit će Alija, slabo dolazi. Nema kome. Razišli se stanovnici. Sad ih je u Dubočanima  15. Kako god i za svaki slučaj, od starine Alije uzeli smo broj njegova telefona. Namjera nam je nazvati ga za petnaestak dana i pitati je li se sjetio kako se zove ona muška trava i gdje je ima? Možda nam se posreći!