Politika / Kuda vodi radikalizam

Piše: Ugo Vlaisavljević

Povodom smrti Hatidže Mehmedović sa najviših državničkih položaja susjednih zemalja stigle su dvije poruke koje su izazvale veliku pažnju javnosti u cijeloj regiji: jednu potpisuje predsjednica Hrvatske, a drugu potpredsjednica Skupštine Srbije. Ništa zajedničko nemaju te dvije poruke, stoje jedna prema drugoj u potpunom kontrastu, kao ljudsko i neljudsko, kao dobro i zlo. Toliko su različite da ih je neukusno i uspoređivati. No, zar upravo ne dovodimo u vezu te dvije nepovezive poruke kada tvrdimo da je poruka koja je izazvala moralno zgražavanje također poslana sa reprezentativnog državničkog položaja, iz skupštinske klupe narodnog poslanika? Bez sumnje te dvije poruke nikako ne stoje u istoj ravni i upravo ih razlikuje to što je jedna javna i izrečena u ime cijele države i njenih građana, a druga tek objava jedne individue, Vjerice Radete, na društvenoj mreži.

    JAVNO I PRIVATNO

Trebalo je možda da dočekamo moralno skandalozne tvitove Radete i Rajka Vasića da bismo postavili pitanje javnosti društvenih mreža i političke odgovornosti, pa tako i kazneno-pravnih konsekvenci, djelovanja u virtualnoj stvarnosti. To je sada nezaobilazno i goruće pitanje tvitova o genocidu, poruka negiranja genocida na društvenim mrežama. Jer zasigurno poruka izrugivanja sa smrću predsjednice Udruženja Majki Srebrenice i poruka da se sačeka sljedeća prilika za genocid stoje u istoj ravni. Teško bi bilo zamisliti da se varaju svi oni javni dužnosnici koji su u ime Skupštine, Vlade i nekoliko parlamentarnih stranaka Republike Srbije osudili napis na Tviteru Vjerice Radete, kao da se radi o javnom istupu potpredsjednice Skupštine i zastupnice Srpske radikalne stranke. Nije se ostalo samo kod moralnog gnušanja nego se istupilo sa zahtjevima za njenom smjenom, kao da je na nedopustiv način prekršila svoju poslaničku funkciju. Kada bi dovoljan broj zastupnika u Skupštini i izglasao ovu smjenu, to bi i dalje bio izraz moralnog stava tih zastupnika i građana koje oni predstavljaju. Međutim, u slučaju djelovanja Tužilaštva BiH po prijavi protiv Vasića pravna osuda bi mogla doći na mjesto moralne.

Budući da smo suočeni sa posve novim fenomenom „tvitovanja“, sa porukama na društvenim mrežama koje potiču međunacionalnu netrpeljivost i mržnju, a ispisuju ih predstavnici partija, skupština i skupina građana, najvažnije stvari bi tek trebalo raspraviti i razjasniti.

Koliko god se to moglo činiti opravdanim, vjerujem da u takvim porukama ne treba isključivo i bez ostatka vidjeti niti javni istup osobe na javnim funkcijama, a niti iznošenje posve privatnog mišljenja pojedinca, koji inače u svome profesionalnom životu obnaša važne javne i političke funkcije. Niti ih ispisuju pojedinci kao isključivo privatne osobe, a niti dužnosnici sa mjesta svojih javnih pozicija. Nazovimo to opasnošću dva „kratka spoja“: ili je takvo oglašavanje posve privatno, pa je za moralnu osudu drugih pojedinaca („tvit na tvit“), ili je posve javno, pa to zahtijeva intervenciju brojnih državnih institucija, pa čak i pravosuđa. U prvom slučaju ćemo stvar potcijeniti, a u drugom preuveličati. Ali, reći će se, zlo je toliko veliko da se ne može učiniti većim.

Zato razmotrimo ovaj drugi slučaj, priznajući da moralna osuda pojedinaca kao pojedinaca često nije dovoljna. Ako Radetin tvit uzmemo kao javni istup državnog funkcionera, čak kao predstavnika jedne političke zajednice ili naroda, onda brišemo razliku između poruke na društvenim mrežama i javnog saopćenja kakvo je uputila predsjednica Republike Hrvatske. Učinimo li to, upravo ćemo nasjesti na provokaciju koja je glavni smisao takvih poruka. Šovinistički istup je u pravilu provokacija „onih Drugih“, a svoju snagu ima samo kao izraz „kolektivne volje“, što znači da sebi pripisuje snažnu reprezentativnu funkciju: Mi, a ne ja, to kažem Vama u lice. Šovinistička provokacija je uspjela kada ne neko „ja“ ili „ti“ odgovori na nju, nego Mi svima Njima. Niko drugi ne potvrđuje da je provokacija uspjela nego javno, institucionalno i reprezentativno potvrđeno, što masovnije Mi. To je krajnji cilj provokacije, da se raspiri sukob čitavih kolektiva, kao vatra u kojoj se izgubio prvi plamičak.

Po mnogo čemu su egzemplarne spomenute dvije poruke Radete i Vasića, mada se kod ovog drugog mogu naći desetine takvih poruka. Trebalo bi ih analizirati kao prilog psihopatologiji svakodnevnog tvitovanja, koju bi tek trebalo napisati. Naprimjer, trebalo bi tu iznijeti na vidjelo specifičan karakter dosjetke: i Radeta i Vasić svojim provokacijama daju obrat koji bi trebao da uveseli i nasmije njihove istomišljenike, a zgrozi one druge. Upravo je taj „humor“ ono što čini još jezivijim njihove provokacije. Oni koji javno komentiraju takve tvitove, obično se gnušaju pred nemilosrdnošću, okrutnošću, nedostatkom empatije, kod njihovih autora. Ali je ne manje važno primijetiti ovaj „humor“ koji ih prati, kao izraz autorovog užitka. Kao da okrutnost nije dovoljna ili kao da bi je humoristična nota dosjetke učinila manje okrutnom, a ustvari bi to trebao biti izraz uživanja u okrutnosti. Upravo taj užitak kao jasna crta sadističkog egzibicionizma vraća šovinističkog provokatora da se stalno iznova, kao pod prinudom, neumorno oglašava sa sve neumjesnijim ispadima.

    SVJEDOCI

Druga, ne manje važna stvar je rodna dimenzija tvitova o genocidu. I kod Radetove i kod Vasića je očito snažno prisutna iritacija ženama - majkama Srebrenice. Opet nije riječ tek o nedostatku empatije prema majkama čiji su najbliži mučki pobijeni. I kod njega koji se identificirao sa Srpskim Junakom i kod nje koja se identificirala sa Šešeljem, čini se da je gore od tereta genocida planetarno razglašeno i uvaženo svjedočenje ovih žena o genocidu. Za Vasića koji svaki dan tvita sa nesumnjivim uvjerenjem da je rat poslije rata, samo sa drugim, više ideološkim sredstvima, jednako važan i da se taj drugi rat bez nemilosrdnog obračuna sa susjedima ne može dobiti, mora da je nepodnošljivo bolno saznanje da je „vojska“ tih žena - starica ipak izvojevala pobjedu.

Kolika god bila borbenost partijskog sekretara, njegova junačka žestina u stvarnom, medijskom i virtualnom javnom prostoru, pa i zlobna dovitljivost na koju je očito veoma ponosan, na kraju se čitav taj angažman pokazuje kao donkihotovska farsa jedne epopeje na Tviteru. Vjerojatno njemu, kao i onim „junacima“ koji slike svoga trofejnog ratnog oružja objavljuju na internetu, nikako ne može biti jasno kako to da žalovanje majki može biti moćnije od svakog oružja i od svakog šovinističkog nasrtaja. Ali to nije zato što se svijet pokvario, zato što „muslimanski izrodi“, „hrvatski fašisti“ i „srpski liberali“, uz pomoć svjetskih moćnika, uspijevaju u svojim zavjerama, nego zato što je upravo on sam, zajedno sa svojim poslijeratnim saborcima, u upornom pokušaju oživljavanja autentičnog epskog obračuna samo dio jednog drugog bolnog žalovanja. A to je posve jalovo i prazno žalovanjem za izgubljenom epopejom Srpskog junaka. Izrecimo to u parafrazi: nema junačke srpske pjesme nakon Srebrenice.

Nikakvo epsko bojno polje se tu ne može makar i naknadno rekonstruirati i slaviti, pogotovo ne provokacijama i dosjetkama, jer na putu tome ne stoje samo neumoljivi dokazi o okrutnom pogubljenju hiljada nenaoružanih bjegunaca i zarobljenih nego nešto možda još teže i nepobitnije, jer predstavlja samooptužbu „pobjednika“ i njihovo vlastito priznanje, a da ih na to niko nije natjerao. Riječ je, naravno, o masovnim grobnicama u koje su „junaci“ trpali posmrtne ostatke svojih žrtava, potajno noću marljivo „pospremali“ svoje bojno polje uz pomoć bagera i kamiona, kao što to, trpajući leševe u ormare, čine lopovi iz kriminalističkih romana. Simptom takvog žalovanja je tviter-junačenje začinjeno prezirom prema ženama, „ženskoj slabosti“, uz opsesivno spominjanje ženskog spolnog organa. Izgleda da se patrijarhalna kultura urušava zajedno sa junačkom epikom i da to ni očajnički napori ne mogu zaustaviti.