Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

U Bosni i Hercegovini se ne može govoriti o pojačanoj radikalnoj retorici u predizborno ili postizborno vrijeme. Radikalizam je u BiH svakodnevica toliko dugo da je narod na njega odavno naviknuo, smatra socijalni psiholog Srđan Puhalo. Neodmjerene izjave, odnos prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, odsustvo želje za kompromisom, pristojnim dijalogom i ignorantski odnos prema drugačijim mišljenjima i drugim etničkim ili političkim grupama su pojave koje su karakteristične za bh. društvo već godinama.

- Stalno živimo u radikalnom periodu, ali ono što je važno jeste da su se ljudi umorili od toga i da ih to danas u velikom broju tjera iz ove zemlje. Nije to više ni novac, ni nezaposlenost, ni želja za putovanjima... To je umor od permanentnog radikalizma i pravljenja kriza i to je možda najvažniji faktor zašto se ljudi odlučuju da odu odavde - smatra Puhalo.

Kao glavne generatore krize, očekivano, navodi političare koji kroz podizanje tenzija homogenizuju svoje etničke i političke grupe dok istovremeno spinuju javnost. I sve dok je tako, a tako je već dugo, običan čovjek ne razmišlja o svakodnevnim problemima koji su sve veći.

- Dok štitimo entitet, državu i svoju etničku grupu, svakodnevni problemi promiču i postaju manje važni. Druga stvar je što se taj govor i ponašanje političara nekritički prenosi i prima u društvu. Šta to znači? Dok oni to rade, ostali šute ili klimaju glavom. Intelektualci i strukovna udruženja, borci... svi redom šute i na taj način daju podršku domaćoj političkoj eliti koja preživljava na tom modelu vladanja - pojašnjava naš sagovornik.

Na pitanje kako je moguće da radikalizam i dizanje tenzija u siromašnom društvo kakvo je naše može opstati u gotovo neizmijenjenoj formi pune 23 godine tranzicije, Puhalo navodi kako su netom poslije rata očekivanja bila nešto drugačija, a želje su išle u pravcu stvaranja pristojnog društva koje bi omogućilo normalan život. Poslije rata, dodaje naš sagovornik, stanovništvo je imalo jasnu sliku šta je rat, kakve su njegove posljedice i kuda to vodi pa su ljudi bili racionalniji.

- Danas imamo problem što dolaze nove generacije koje ne pamte rat, o ratu uče posredno, a znamo kakvo je obrazovanje i kakvi su narativi kod sva tri naroda kada se govori o ratu gdje su svi žrtve i gdje svi čekaju osvetu. Postoje ljudi koji pamte rat i koji su glas razuma i da sukob nije najbolje rješenje. Isto tako, radikalizam koji smo imali 1996., bio je očekivan nakon rata. Ali kada pogledate 23 godine kasnije, shvatite da imamo ozbiljan problem jer se od tada nismo mnogo pomakli. Ima nekih pomaka jer živimo, putujemo i komuniciramo normalno, mislim na običnog malog čovjeka u BiH, ali bazična pitanja koja se tiče prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nisu razriješena i to je municija koju koriste političari kada trebaju da dižu tenzije, radikalizuju retoriku i stanje u društvu - navodi naš sagovornik.

  MALA BiH, PUNO KROKODILA

Iz susjednih zemalja gotovo svakodnevno dolaze neke radikalne poruke u pravcu BiH, koje se potom po principu toplo-hladno, ublažavaju nekim pričama o prijateljstvu. Puhalo, međutim, smatra da zvanična politika susjeda uglavnom šalje samo nagovještaje, ali da je ponašanje koje stoji iza tih poruka mnogo radikalnije.

- Šta to znači? Uvijek ćete čuti od političkih elita na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj da poštuju teritorijalni integritet i suverenitet BiH, ali ono što rade i što izgovaraju njihovi pojedini ministri ne korespondira sa tom porukom. Naprotiv, često su potpuno suprotne. Ne treba gajiti iluzije da će se i Srbija i Hrvatska odreći svog uticaja u BiH i da na svaki način žele da imaju kontrolu u BiH, a zato im služe i Srbi i Hrvati u BiH. Bojim da to nije dobronamjerno sa njihove strane. BiH i dalje ostaje u zoni njihovog interesa, ali Hrvata i Srba sve je manje i manje u BiH pa se postavlja pitanje ko će ostati u toj državi, odnosno da li je Hrvatskoj i Srbiji stalo do građana BiH, Srba i Hrvata ili samo do neke teritorije na koju su „bacili oko“? - pita se Puhalo.

U međuvremenu, nakon sastanka sa predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović, oglasio se i predsjednik Turske Tajip Erdogan koji je poručio kako je neophodno revidirati Dejtonski sporazum, što je dodatno uzburkalo strasti na domaćoj političkoj sceni. Puhalo ističe kako su, pored susjednih zemalja i Turske, za BiH podjednako zainteresovane i Rusija, Kina, SAD i EU. Smatra kako svi žele pridobiti BiH na svoju stranu ili bar druge onemogućiti u tome. Ipak, priznaje da ga je poruka turskog predsjednika iznenadila.

- Očekivalo bi se da takve poruke dolaze preko političkih partija Bošnjaka. Čudno je što turski predsjednik izjavljuje nešto sa čime se bošnjačka politička elita, čini mi se, ne slaže. Postavlja se pitanje kome je upućena ta poruka? Bošnjacima? Hrvatima? Šta stoji iza nje? Dejtonski sporazum sam po sebi nije loš, ali se tretira tako da svako iz njega uzima samo ono što mu odgovara, a ostalo ignoriše. Teško mi je dokučiti šta stoji iza ove poruke iz Turske, ali svakako nije primjereno da dolazi od turskog predsjednika niti je primjereno da dolazi preko Hrvatske jer je to unutrašnja stvar BiH i upravo ovakve izjave podižu tenzije u BiH i pokazuju koliko je ljudima sa strane stalo do boljitka BiH - smatra naš sagovornik.

  MI SMO TRPEĆI NAROD

Puhalo pripada onoj malobrojnoj grupi hrabrih koja se ne libi da progovori o stvarima koje se u sredini u kojoj živi ne prihvataju s oduševljenjem i odobravanjem. Ipak, smatra kako je biti „neradikalan“ podjednako opasno u bilo kojem dijelu BiH.

- Nema veze o kojem se entitetu radi. Opasno je biti drugačiji i u Sarajevu i u Mostaru i u Banjoj Luci. Zašto? Ako govoriš nešto drugačije, vrlo često se etiketiraš ne kao neistomišljenik, već kao izdajnik svoga naroda. Kao neko od koga zavisi budućnost naroda, entiteta, države, što je produkt sveopšte histerije koja se pravi kod sva tri naroda u stvaranju neprijatelja i davajući im neku magijsku snagu koju realno nemaju u stvarnom životu. Kada kažete da nemate problem sa BiH to jeste jeretički u RS. Kada pričate o našim ratnim zločinima i našim „herojima“, onda imate problema, ali ne vidim da je situacija drugačija ni kod Bošnjaka ni kod Hrvata. Tačno se zna koja je to linija koju ako pređete postajete neprijatelj sopstvenog naroda - pojašnjava on.

S obzirom da intenzitet, kada je riječ o radikalizmu i šovinizmu u BiH, ne slabi već duže od dvije decenije, nameće se pitanje koliko dugo ovakvo stanje još može trajati, ali Puhalo nije optimističan.

- Nemojte potcjenjivati narod. Mi smo šampioni u lošem odnosu prema samima sebi. Mi smo trpeći i mislim da ovo može trajati godinama jer imate političare kojima ovo savršeno odgovara. Oni žive veoma dobro, vladaju svim aspektima životima i smrti u BiH i njima nije u interesu da se nešto radikalno mijenja. Sa druge strane imate ljude koji nikako da uvide neke stvari, da uvide kako se njima vlada i manipuliše i spremniji su da odu iz ove zemlje nego da se bore za nju. Imate međunarodnu zajednicu koja ni sama ne zna šta bi uradila sa BiH tako da imamo sve predispozicije da „šlajdramo“ još narednih 20 godina izumirući dostojanstveno i konstitutivno, ali naša djeca to sigurno neće čekati. Oni će otići odavde i ostaviti nas da jedan po jedan izumiremo optužujući ove druge da su oni za to krivi - pesimističan je naš sagovornik.

 NAŠU PATNJU JE ZAPAD APSOLVIRAO PRIJE STO GODINA

Srđan Puhalo je socijalni psiholog, pa mu je bh. realnost zanimljiva i iz stručnog aspekta. Za BiH kaže da je društvo koje je krenulo iz socijalizma, jednopartijskog sistema, državne svojine, relativno dobrog položaja žena u društvu, iz kulta ličnosti, a odjednom je ušlo u rat, pustoš, paljevinu, ubijanje nakon čega se prešlo u društvo za koje, kaže, ne zna ni kako se može nazvati.

- Imamo neki kapitalizam koji ne liči na kapitalizam u zapadnoj Evropi. Imamo demokratiju koja ne liči na demokratiju u zapadnoj Evropi. Danas više nemamo kult jedne ličnosti već više njih. Imamo repatrijalizaciju društva, ogroman broj siromašnih i to je za svakog istraživača, bez obzira iz koje stručne oblasti je, veliki izazov. Ali te teme nisu atraktivne za zapadnu nauku jer su oni to apsolvirali prije stotinjak godina. Sa druge strane, kada živite ovdje, to vas umori. Niste samo istraživač već neko ko tu živi, ko ima određene stavove, emocije, koji želi da radi nešto što treba da bude nauka, ali istovremeno očekuje i razumijevanje, podršku i promociju. Bojim se da najveći broj onih koji se bave istraživanjem to nema. Snalaze se kako znaju i umiju. Sve sami morate uraditi. To je izazovna borba koja umara ljude pa nerijetko dignu ruke od svega - kaže on.

POGLEDAJTE VIDEO