[{"img":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/08\/27\/dedo-i-nana.png","thumb":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/08\/27\/100x73\/dedo-i-nana.png","full":"https:\/\/cdn.startbih.ba\/articles\/2020\/08\/27\/dedo-i-nana.png","size":"1,160.48","dimensions":{"width":1170,"height":580}}]
Život / Reportaže i priče

(VIDEO) Najstariji i najvatreniji navijači FK Sarajevo: Utakmica je bila važnija od naše svadbe

Fudbal je kažu najvažnija sporedna stvar na svijetu. Nekima je i više od toga. Svaki fudbalski klub kroz svoju istoriju je iznjedrio igrače koji su s pravom dobili status „legendi“, ali klubova nema bez navijača. Ako je teško igraču postati legenda, u rječniku je vjerovatno nemoguće naći adekvatan termin da bi se opisala ljubav, entuzijazam, strast i ko zna šta još da bi se stekao status „navijačke legende“. FK „Sarajevo“ ima sreću da ima takvu legendu. Zapravo dvije istog prezimena. Muhamed Ćebo poznatiji kao Dedo i njegova supruga Hasija (75) odmilja Nana.

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Priča o Dedi počinje na Vratniku gdje je rođen prije tačno 85 godina. Ali Dedo ne broji ni godine ni rođendane. Umjesto njiih, broji titule omiljenog kluba.  Do sada ih je dočekao sedam.

Dočekao nas je ispred svog doma u naselju Skenderija. Iako prakitčno živi u centru grada, njegov dom je, a to valjda obično tako biva, pomalo izolovan od sveprisutnog betona i gradske vreve. Zapravo, dok ne dođete ispred njegovog doma teško je pretpostaviti šta možete očekivati iza ulazne kapije koja je naravno u bordo boji sa ispisanim brojem titula. Taj mu je broj važniji čak i od broja adrese.

Dočekao nas je „uniformisan“ od glave do pete. Bordo tene, trenerka, majica, kačket, a čak i zaštitna maska ima pečat omiljenog kluba. Sve pod konac.

za-otvaranja-1.jpg

Šok, ali onaj pozitivni vas čeka tek kada prošete kroz kapiju i uđete u dvorište. Bordo ograda kojoj Dedo neda da izgubi intezitet pod nemilosrdnim udarima sarajevskog mraza i kiše, ali i jarkog sunca koje zna i asfalt topiti. Dedo iznova i iznova farba. Betonske stepenici, bordo mozaik od pločica, vansjki zidani roštilj, maketa fudbalskog terena su sastavni dio dedinog životnog ambijenta i prostora, ali šta tek reći za rekvizite i ukrase koji vise sa svage moguće strane!? Zastave, šalovi, dresovi, plakati, isječci iz novina, knjige kao i niz sitnih detalja od Dedinog doma prave istinski muzej na (polu) otvorenom posvećen FK Sarajevo.

Dedo iza sebe ima nevjerovatnih 75 godina staža ljubavi prema fudbalu i navijanju. Gotovo kao prosječni život vijek Bosanca i Hercegovca.

Pitanja smo imali spremna, ali kako kroz njih doći do odgovora koji bi opisali sedam i po decenije nečije strasti. Stoga smo Dedu pustili da priča po sjećanju i onako kako mu misli naviru.

JNA u Skoplju i Ćiro Blažević

Otac mu je kaže bio profesor likovne umjetnosti, a nakon što su im njemačke bombe sravnili kuću na Vratniku 1943. preselili su se Marijin Dvor u blizini nekadašnjeg stadiona 06. April koji se nalazio na mjestu današnjeg hotela Holiday.

Stoga i ne čudi da se ljubav prema fudbalu brzo rodila. Ljubav se brzo rodila prema fudbalu, a počelo se od skupljanja lopti. Tu je Dedo upoznao i prvu generaciju, ali i sve naredne igračke generacije. Redom ih nabraja: Đuka i France Lovrić, Stipe Pejak, Agoštan, pa Biogradlić, Fazlagić, Švraka, Jusufbegović...Sjeća ih se dobro i živo baš kao da je juče s njima krpenjače igrao. Nije on ispraćao samo timske generacije već i stadione. Četiri ih je kaže promjenio.

Kada je 06. April srušen 50-ih godina prošlog stoljeća, fudbal se preselio na stadion na Skenderiji, na mjestu današnje velike dvorane. Tada je i došlo do prvih aktivnosti na uvezivanje i grupisanju navijača, a navijalo se kaže i za Zvezdu, Partizan, Velež, Hajduk...

Nosilac i epcinetar sportskih i navijačkih dešavanja u tom periodu je bio čuveni FIS. Dedu je otac učlanio u klub, a tadašnje prostorije su im nalazile u centru grada gdje je nekada bio kino Dubrovnik. Sjeća se čak i da je mjesečna članarina iznosila dva tadašnja dinara. Kao djeca dovijali su se na razne načine da zarade koji dinar, tako mu nije bilo strano ni pranje sportske opreme, namještanje čunjeva u kuglani, ali i druge vrste pomoći klubu. Tvrdi da nikada nije ušao na stadion bez ulaznice koju je sam platio.

-Početkom 50-ih se već stvaraju poveće grupe navijača Sarajeva. Nikada neću zaboraviti derbi na Grbavici 1954. kada smo pobjedili Želju 6:1. Ja sam sa ocem bio na tribinama. Stadion Koševo se pravio, a pomoćni je bio pored. Tu su bile baraka, svlačionice...I gore sam skupljao lopte, upoznao Vujovića, Fazlagića, Prodanovića, Musemića..Šampionski tim iz 1967, ali ja nisam trenirao, bio sam uvijek samo navijač – priča Dedo.

Misli mu nakon toga lete u 1957. kada je otišao u JNA. Želja mu je kaže bila da služi u gradu koji ima prvoligaša što znači da će imati priliku da gleda i bordo tim. Vojsku je služio u Skoplju, a Vardar je bio prvoligaš. Kockice su se složile.

Priznaje da je u garnizonu bio glavni motivator za sve sportove. Jednog dana su prozvali preko razglasa i rekli da ima posjetu iz Sarajeva koju nije očekivao.

-Došli su igrači Crnogorac, Jusufbegović i Novo da me izvedu vani kao vojnika jer je Sarajevo igralo u Skoplju. To me šokiralo. Sjećam se da je kolo prije Sarajevo u Splitu pobjedilo Hajduka 1:0. Ja bio desetar pa sam mogao dati izjavu da idem u grad. Mislim da je tada Gegić vodio. Kao vojniku su mi dali hediju, bio sam pun ko brod. Trener me pozvao, tada su me zvali Bubabana, i rekao mi je da ću ići na stadion sa igračem kojeg tada nisam znao. To je bio Ćiro Blažević. Ušli smo na službeni ulaz jer je tada rahmetli Hase bio povrijeđen. I Ćiro je tada bio povrijeđen, imao je neki električni jastuk. Iako on nije previše igrao sa Ćirom sam ostao u odličnim odnosima. Izgubili smo 3:0. Ja sam tada regrutovan kao avijatrčar na tri godine, ali nam je Tito „skinuo“ godinu dana. Tada je u povratku bio urnebes na putu Skoplje – Beograd - Sarajevo. To je bila 1959-ta  – sjeća se Dedo.

Petkom vozom iz Dizeldorfa na utakmicu

Nije bilo potrebe da nam pojašnjava da je cijli svoj život podredio Sarajevu. To je bilo jasno od prvog trenutka. Pratio je sve treninge, a znala ga je svaka i uprava i igrači, a onda ponovo blic i nova anegdota.

-Tada je bio popularan bilijar „rupaš“, a jedino su me ponekad mogli pobjediti Stipić i Prodanović. Rahmetli Hase dođe, a on me je zvao „leteći navijač“ i kaže mi „al' dobro igraš bilijara, da samo tako dobro igraš lopte“. Tada se igralo krpenjače na Marijin Dvoru sa Kinderovom rajom. Tu se okupljalo po 300-400 gledalaca. Na prvu titulu smo čekali do 1967. – priča Dedo, a onda dodaje kako je završio mašinsku i građevinsku školu te da je u životu radio razne poslove uz napomenu kako su igrači i klub uvijek pomagali stare navijače, ali da nikad nije bio lično angažovan u klubu.

Dvije godine nakon prve titule, dedo je otišao u Njemačku gdje je ostao punih 35 godina. U Sarajevo se vratio 1995. godine kada je i počeo sa pretvaranjem doma u bordo hram. Sve sam sa svojim golim rukama.

Ako ste na trenutak i pomislili da je Dedo imao navijačku „rupu“ u stažu dugu tri i po decenije, grdno ste se prevarili. Zapravo, to je možda i najnevjerovatnije poglavlje njegvogo navijačkog staža.

-Ja sam vozom dolazio na utakmice. Radio sam prekovremeno tokom sedmice, a onda krenem vozom petkom iz u 15.30 iz Dizeldorfa. U subotu ujutru stignem u Sarajevo. Budem malo sa familijom, a utakmica je bila nedjeljom u 14.00. Odmah po završetku žurim na ekspress voz i već u ponedeljak sam bio na poslu u Dizeldorfu u 7 ujutru. Dolazio sam tako na svaku veću utakmicu, a 1974. sam kupio auto...Prošao sam cijelu Evropu – opisuje Dedo.

Tokom decenija razvilo se prijateljstvo sa mnogim igračima, mešu kojima je i Vahidin Musemić.

-Fudbaleri su se hranili u restoranima, dobijali su tačkice. Vaha dobija prvi poziv za reprezentaciju kada je trener bio Rajko Mitić, a ja sam tada radio na centrali u Dubrovniku, a reprezentacija je trenirala u Splitu. Ja sam imao fiću. U gradu su tada bila samo dva fića. Kažem Vahi da ću ga odbaciti do Splita jer svakako idem za Dubrovnik. Imali smo te bonove, svratimo u Počitelj na ribu, ali zakasnimo na trening 10-15 minuta. Fudbaleri već izašli. Mitić stoji, ja se izvinjavam „oprostite druže Tirke, bio je neki zastoj, ja sam kriv“. A on je pogledao Vahu i samo mu rekao da ga ja više nikad ne dovezem. Mi smo pored Sarajeva uvijek voljeli i Zvezdu pa su nas dobro primali – govori Dedo.

Utkamica važnija od vlastite svadbe

Iako Nana sa Dedom dijelu podjednaku strast prema Sarajevu, „mikrofon“ je ipak prepustila suprugu. Pa ipak uspjeli smo bar saznati kada je u njenom slučaju sve počelo, ali i nevjerovatni zanimljivost.

-Ja sam inače iz Brčkog, imam dosta braće i svi su igrali fudbal u Jedinstvu, a jedan brat navija za Želju. U školi sam se bavila atletikom. Navijala sam naravno za Jedinstvo iz Brčkog, ali kada sam se udala 1961. počela sam za Sarajevo. Zanimljivo je da je Dedo pobjegao sa našeg vjenčanja zbog utakmice Sarajeva sa Beogradom. I tada je Hase dao dva gola. Rekao je mom ocu da mora na utakmicu i da će se vratiti. Ostavio je svatove na vlastitoj svadbi. Jako sam zavoljela Haseta i Fazlagića koji je igrao dvicu, kao i Vahidina Musemića. Išla sam redovno na utakmice. Ljubav prema Sarajevu se ne može opisati. Naše mjesto je na istoku. I kada okončamo ovaj život bićemo na istoku pa da mlađa raja kada bude prolazila da nam mogu proučiti Fatihu. Čuvam dvije zastave za mene i dedu da nas prekriju njima pa neka nas zakopaju – rekla nam je Nana.

U srcu zauvijek četiri igrača plus jedan

Na drugu titulu se čekalo do 1985., a Dedo je bio na proslavi svih sedam. Iako nema nikakve zamjerke na sadašnje timove i upravu koji su ga u nekoliko navrata pozivali na klupski rođendan uz poklanjanje zastave i nekih rekvizita, priznaje nam da ga ipak malo boli što danas više nema te bliskosti između igrača i navijača kao nekada kada se druga titula zajednički slavili u Hamam baru do zore.

- Zadnji put sam bio na utakmici kada smo pobjedili Mladost, a na utakmice idem trolom i pjehe. Bio sam dobar sa Acom Ristićem i Mušovićem koji su otišli u Hajduk. Aco je poslije otišao za Dizeldrof i tamo smo se našli. Dugo smo se družili. Što se tiče velikih utakmica koje pamtim, teško je reći. Manchestera sam naravno gledao, kao i Hamburga u Njemačkoj kada je Pape dao dva gola – priča Dedo, a onda odjednom prekida razgovor uz zabrinut komentar da je grehota da ova njegova navijačka zaostavština koja ima istorijsku vrijednost propadne poslije smrti jer su djeca i unuci u Njemačkoj pa bi najradije to ustupio klubu. Daleko od očiju u slučaju Ćeba, nije daleko od srca. Naslijednici i u dalekoj Njemačkoj baštine bordo duh uz lokalnu Fortunu koja je čak i preuzela dio Dedinih suvenira koje je odnio njegov sin, a od njih je na poklon dobio loptu sa potpisima njemačkih reprezentativaca.

Ponekad smo ipak morali postaviti neko pitanje. Ko su igrači koje Dedo nikada neće zaboraviti i gdje je u svemu reprezentacija.

-U srce sam zauvijek primio četiri igrača – Turkovića, Haseta, Sušića i Huseinovića. To su igrači koji su uvijek mogli riješiti utkamicu.Uščpulić je također poseban. Njegov rad sa mladima je zaslužan za tri titule. On je za mene veliko ime. Reprezentacija nakon Papeta mi nije „ono“. Nemamo sada igrače koji bi nosili reprezanciju. Svaka čast Džeki, Pjaniću..ali nema ko to da poveže. Nema kostura. Inače, Hotić i ja smo organizovale prve dvije utakmice bh reprezetnacije sa Kajzerslauternom i Belgijom – iskren je Dedo dok mu iznad glave visi prva zastavica šampionata iz 1947. godine.

Nesporni autoritet na tribini i ugled u upravi nesumnjivo imaju svoju težinu. Tako se Dedo trebao sastati i sa nekadašnjim većinskim vlasnikom kluba Vincentom Tanom, ali se kaže taj susret nekako izjalovio

za-otvaranja-3.jpg

-Mnogi navijači griješe prema klubu. Svaku želi uspjeh. Moramo biti pažljivi prema igračima i prema navijačima. Supruga i ja smo otišli kod direktorice kada je bila smjena Husrefa Musemića. Zajedno sa Hordama zla. Išli smo da pitamo zašto. Poslije su to preuzeli Horde. Ne zaboravite te da su Horde zla postale od nas, ali svi moramo biti jedno – dodaje Dedo.

Ćebo, Ćebo nema danas murije

Na samom kraju naše posjete, prisjetio se još par anegdota. Po jedne iz Splita i Mostara.

-Putujemo u Split. Idemo fićom. Negdje 60-ih. Kada smo došli, ja sam parkirao na Rivi. Jedini sam navijač koji je tamo smio da parkira. Pobjedili smo 1:0. Kada smo izlazili, neko mi reče Bubana, tvoje auto je prevrnuto na krov. Ja sam tada imao oko 55 kg, ali nije bio nikakav problem da se potučem. Nisam se bojao nikoga. Kada sam došao do auta, vidim grupa Duvnjana i Sinjana, svi po dva metra. Pitam ko je ovo uradio, oni kažu da su oni. Rekao sam im da ću ih sve polomiti. Njima je to valjda bilo simpatično. Onda su mi ponovo okrenuli auto na točkove. Godina 1958 putujemo za Mostar. Putujemo Ćirom cijelu noć. Tada su makaroni bili hit. Našli smo neki restoran u Mostaru kada smo došli. Bilo nas je 12 uvijek. Pitamo konobaricu jel ima makarona. Sa zejtinom su bili najjeftiniji, četiri dinara. Naručimo 12 porcija. Taktika je bila ko pojede izlazi odmah, a zadnjeg slijeduje murija. Utakmica počinje u 14,00 sati, a u 12,15 se otvaraju vrata od kafane. Ulazi Hase unutra. Odmah je platio sve. Kada smo izašli Kemo Lakača (još jedna navijačka legenda kluba koji je preminuo 2014. op.a) mi je dobacio Ćebo, Ćebo nema danas murijeispriča nam Dedo, a suze prvi put krenuše niz njegovo lice i nestadoše ispod maske. Osjećamo da je to zbog Haseta kojeg je neizmjerno volio.

Na kraju moramo spomenuti da Dedo slobodno vrijeme provodi pišući pjesme o velikanima kluba, ali i o navijačima. Čak četiri je posvetio ubijenom navijaču Vedranu Puljiću, a ima ih i o Hasetu, Uščupliću..

U znak poštovanja, nedavno je i opština Centar zasadila drvo u Dedinu čast jer je se radi o i velikom humanisti koji je tokom rata pomogao desetine ranjenike. Na odlasku je kratko poručio „Kada umrem, pokrite me zastavom i zakopajte me“. Nadamo se da će Dedo još dugo ići na utakmice. Pješke i trolom kao i do sada. Stadion se ne vidi iz njegovog dvorišta, ali kaže da se čuje huk tribine od kojeg se uvijek naježi.

Zašto je Hase najveći ikada

O Asimu Ferhatoviću Hasetu, Dedo bi mogao čini se pričati danima. Za njega je on bio najveći svih vremena.

-On je kao i ja rođen na Vratniku. Od njega nije bilo boljeg čovjeka. Bio je pristupačan svakome. I malim i velikim ljudima. Neće se više nikada roditi takav čovjek. Omladina ga je jako voljela. On je mnogo pomagao. Vodio sve na Koševo. Uvijek je sve bilo lako za njega. S pravom je postao legenda. I kao čovjek i kao humanista – uvjerava nas.

Igranje krpenjača na Marijin Dvoru je svojevremeno bio događaj od ogromnog interesa i značaja, a igrala se u pare. Makadamski teren koji je uništavao i obuću i noge nije bio nikakva prepreka. Čak ni za vrhunske majstore.

-Bila je nedjelja. Dođe Hase to jutro, a taj dan Zvezda dolazi na Koševo. Kinderova raja ga je zamolila da igra za njih i on je odmah pristao. U neka doba doše trener Miro Brozović – Meho, koji me inače jako volio, i viče Hasetu da se okane krpenjače jer ima utakmicu 2 sata. A Hase ga je samo pogledao i rekao Broza nemoj se sekirati, ja to rješavam. Dao je dva gola Zvezdi taj dan. Mi smo prije toga na dva dana ofarbali ovna u šampionsku bordo boju.

za-otvaranja-5.jpg

Kako su košpicari postali pitari

Navijači su se agitovali u FIS-u. Bilo je raznih navijačkih grupa: Korzo, FIS, Stari Grad, Stari sat, Koševo, Zdravljak, Kinderova raja, Vratnik, Hrid, Vrbanjuša, Širokača...

-Svi smo se bavili sportom. Nije bilo besposlene djece. Tito nikada nije dopustio da djeca budu uličari. Mi malo jači i veći smo bili ujedno i čuvari grada. Lakača, Ofe, Jefa...Ljudi su uvijek tražili neko zvučno ime za grupu. Mislim da je to bilo na Babića bašti ili u Sameku odlučili smo da se zovemo „košpicari“ jer su se košpe puno jele na stadionima. Onda je međutim neko rekao da bi mogli biti i „burek“. I onda je nekako iz toga proizišlo „pitari“. I danas dan smo pitari – otkriva Dedo navijačke početke.

 

 

 

Podijelite ovaj članak!

Komentara: 0

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije StartBiH.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

Morate biti prijavljeni kako bi ostavili komentar.

  • Trenutno nema komentara, budi prvi da ostaviš svoj komentar ili mišljenje!