Kolumne

Piše: Senad Avdić

Vjerovatno bi priča sa dodjeljivanjem "Medalje otpora", još jednog, valjda "krovnog" priznanja oko kojeg godinama traju konsultacije i usuglašavanja, prepirke i sukobi između demobiliziranih "federalnih partnera" bila već okončana, da u javnost nije procurio dokument iz Ministarstva branitelja Federacije iz kojeg se vidi da su među hrvatskim kandidatima za ovo odličje mjesto pronašli Mate Boban, lider "Herceg-Bosne", i njegov medijski intimus Smiljko Šagolj. Bošnjačke boračke strukture, koje su po svemu što je poznato o ovoj "problematici", inicirale cijeli ovaj proces "utvrđivanja istine" i vodile ga u najstrožoj ilegali i najdubljoj konspiraciji, nisu očekivale da će njihove kolege iz Hercegovine istaknuti baš ove dvije crvene, odnosno crveno-bijele krpe, Bobana i Šagolja, na koje se nakostriješi svaki bošnjački patriota. Pa, gdje se baš sjetiše njih dvojice, zar nisu, radi mira u kući, mogli za "Medalju otpora" predložiti neke pristojnije, prihvatljivije Hrvate, recimo fra Petra Anđelovića, Stjepana Kljujića ili tako nekoga, jadikuju sarajevske boračke udruge, njih pet-šest hiljada, žive vage. 

Dugo se i mnogo posljednjih godina u medijima i političkim kuloarima pisalo i govorilo o tome popisu osoba koje su najzaslužnije od svih zaslužnih za našu slobodu, mir, blagostanje i druge rahatluke i benefite, zbog kojih i zahvaljujući kojima "sad slobodno po zemlji idemo". Nekako sam se nadao, pogrešno i uzaludno, što mi se redovno dešava, da će ta ilegalna, podzemna, stranačka, veteransko-subnorovska struktura, vremenom i pod kritikama javnosti odustati od te iritantne, samoljubive, i "sitnosopstveničke" rabote. Ali, jok, ma kakvi, guraju oni svoje privilegije, statuse, dodatke, paušale, pozicije u budžetu, rebalanse... bez obzira na sve prigovore, kontraargumente, proteste: ta klasa privilegiranih, profesionalnih branitelja, potkoženih domoljuba, ne želi propustiti, koristeći državne resurse, nijednu priliku da nas podsjeti da smo im u svakoj prilici, dok smo god živi, dužni ukazivati zahvalnost i financijski ekvivalent za njihovu vizionarsku ideju odbrane suverene i nedjeljive domovine.

Vrlo bih se rado, da ima prostora i vremena, a interesa javnosti uvjeren sam ne manjka, pozabavio nekim od najprominentnijih i "najzaslužnijih" osoba sa golemog spiska "organizatora otpora" i njihovim stvarnim, nemistificiranim i deromantiziranim "ulogama" i "zaslugama" prije i tokom rata, pa i u poraću. Kada bi se, recimo, za potrebe nekog lokalnog "Forbesa", napravila lista najbogatijih Bošnjaka, pouzdano je da bi se u velikoj mjeri poklapala sa listom kandidata za "Medalje otpora". Hasan Čengić, Bakir Alispahić, familija Izetbegović u svim svojim rodbinskim rukavcima, Senahid Memić, familija Švrakić, Irfan Ljevaković... sasvim sigurno bi zauzimali vidno mjesto i među "Forbesovima" milijunašima u Bosni i Hercegovini. Pa zbog čega su, kad su riješili svoj financijski status za milion narednih godina, toliko zapeli da se dočepaju "Medalje otpora" i tristo maraka koliko im na osnovu nje mjesečno sljeduje. Nisu valjda zbog drugih pogodnosti na koje imaju pravo nosioci najviših ratnih priznanja, poput prednosti u zapošljavanju ili liječenju?  Zamislite, recimo, da se Hasan Čengić prijavi na radno mjesto imama džamije u rodnoj Ustikolini, pa ima prednost u odnosu na svoje protivkandidate kao "organizator otpora"? Ili da Bakir Alispahić, kada ide na liječenje u inostranstvo, pokaže na šalteru u bolnici priznanicu o organiziranju otpora sa potpisom ministra Salke Bukvarevića? Nemojte potcijeniti tristo maraka, kao što ih ne potcjenjuju "organizatori otpora", pa tolika će biti mjesečna apanaža Bakira Izetbegovića kad "potpiše" za Zavod za zapošljavanje!

ZELENU BERETKU ŠIJEM, OD AGRESORA KRIJEM

Cijela ta priča o "organizatorima otpora", nositeljima Spomenice iz 1991.godine, vizionarima koji su kroz "Patriotsku ligu", "Zelene beretke" i druge forme otpora "spremno dočekali višestruko nadmaćnijeg agresora", u velikoj je mjeri prenapuhana, mistificirana i naknadno izmaštana bajka za odrasle sa ciljem da se etablira, legitimira jedna uskostranačka struktura i njene privilegije koje uživaju i namjeravaju ih uvećati. Moja iskustva s "organizatorima otpora" neposredno prije rata su prilično ozbiljna i relevantna i iz prve ruke, ali ni tada, a ni sada među brojnim ljudima koji pretendiraju na "Medalju otpora", nimalo ne potcjenjujući njihov patriotizam i ličnu hrabrost, nisam prepoznao ništa više od manje-više vještih švercera oružjem i hrabrih, katastrofalno loše organiziranih i pripremljenih patriota-amatera od kojih je izvučen i posljednji dinar, ušteđevina iz slamarica, da bi privatnim novcima kojim su kupili oružje, branili javnu, opću stvar, kakva država u osnovi jeste. "Patriotska liga", iz koje dolazi ministar Salko Bukvarević, dakle organizatori otpora tuzlanske regije, bila je toliko ozbiljno, temeljito, profesionalno organizirana da joj je kompletno rukovodstvo, na čelu sa Vahidom Karavelićem, prije početka rata bilo uhapšeno, pa kasnije razmijenjeno po mnogo većoj cijeni od "nabavne". Ili, još zabavniji, slučaj zabilježen mjesecima pred rat u Hrasnici, gdje je jedan od organizatora otpora, potpredsjednik SDA, prekaljeni organizator otpora, nosilac spomenice više komunističkih zatvora, borac i strateg Omer Behmen, prema tvrdnjama brojnih svjedoka njegovog "motivacijskog govora", dao konkretne savjete sljedbenicima šta im je činiti ako na njih krenu "dušmani sa Ilidže". "Pripremite dosta luga da im možete bacati u oči, ali prije toga proučite Ajetul Kursiju, bez nje neće biti efekta."

Nekoliko mjeseci uoči rata sjedio sam u restoranu Skupštine Bosne i Hercegovine u velikom društvu novinara, narodnih poslanika koje je sve zajedno častio i doskočicama i zdravim seoskim humorom ("pliva patka, pliva guska, ova zemlja biće Turska") zabavljao narodni poslanik iz Foče Senad Šahinpašić. U jednom trenutku pored stola je prolazio Vitomir Žepinić, zamjenik ministra unutrašnjih poslova BiH (zajedno sa ministrom Alijom Delimustafićem činio je medijski spinovani tandem snova, "Boru i Ramiza" iz MUP-a). "Vito!" proderao se Šahinpašić dozivajući doministra policije kao da su na stočnoj pijaci, "poruči Momi Mandiću (u tom trenutku pomoćniku ministra policije) da je cijena kalašnjikova pala sa hiljadu i dvjesto na hiljadu maraka, pa nek koriguje cijene." E, tako je Bosna izgledala mjesecima prije rata, narodni poslanici prodaju narodu oružje koje su kupili od policijskih funkcionera: i jedni i drugi su iz rata izašli kao multimilioneri i "organizatori otpora".    

No, o karakteru i namjerama spiskova prvoboraca podjednako govore i imena onih koji se na njima nalaze, kao i onih koji su prećutani i zaobiđeni. Među organizatorima i budućim nositeljima "Medalje otpora" upadljivo nedostaje ime Rusmira Mahmutćehajića, koji je prije rata i dvije ratne godine, uz Izetbegovića, bio najvažniji strateg odbrane od agresije. Navodno je Mahmućehajić one koji su sastavljali ovaj i slične spiskove zaslužnih patriota i prišivali im odlikovanja i ordenje zamolio da njega zaobilaze tokom svojih ličnih i stranačkih samohvalisanja i pisanja primijenjene, krivotvorene, povijesti. U jesen 1993. godine, samo mjesec, dva prije nego što je "iz osobnih razloga" podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade BiH, u Zenici sam razgovarao sa Mahmutćehajićem, kojem je to bio prvi izlazak iz Sarajeva tokom rata. Kasnije ću saznati da je cilj te ekskurzije bio njegova kontrola rada namjenske industrije za što je, pored svega ostalog, bio zadužen u Vladi. Sa njegovim dolaskom na "slobodne teritorije" koincidira i proizvodnja prve domaće puške u zeničkoj "Željezari", kao i intenziviranje proizvodnje raketnih bacača u novotravničkom "Bratstvu". Dok smo sjedili u zeničkom hotelu "Interkontinental", Mahmutćehajić je bio ozbiljno iznerviran: neko iz Sarajeva mu je telefaksom poslao tekst iz "Oslobođenja", nastavak feljtona kojeg je u tom listu objavljivao Meho Kemo Karišik, bivši oficir JNA, jedan od prvih koji su se stavili na raspolaganje Patriotskoj ligi u jesen 1991. godine. Karišik je u svojim feljtoniziranim memoarima, nestrpljivo, ne čekajući da se rat završi, opisivao na koji je način, kada i čijom zaslugom pripremana odbrana BiH, ne propuštajući poput drugih svojih kolega i suboraca istaći vlastitu, po pravilu preuveličanu ulogu i doprinos u tim događajima. "Ovi ljudi nisu svjesni kakvu štetu nanose dugoročno i sebi i državi, našoj odbrani od agresije", bjesnio je tog jutra Mahmutćehajić. "Prema njima će ispasti da su se Bošnjaci pripremali za rat, naoružavali se, organizirali godinama prije nego što je agresija na BiH počela, čime se daje alibi JNA i srpskim snagama za interpretacije prema kojima su se oni u BiH bili prisiljeni braniti i sprječavati dugo pripremani pokolj, genocid nad Srbima." Rekao je Mahmutćehajić da će zvati (ili da je već zvao) i Karišika i urednike "Oslobođenja" da prekinu, zaustave objavljivanje ovog, po njegovom mišljenju štetnog, pritom i neistinitog štiva.

KO JE, USTVARI, PRVI POČEO?

Da je Mahmutćehajić bio u pravu, da je njegova kritička, urođena opreznost imala ozbiljnog osnova i predvidivog razloga, uvjerio sam se nebrojeno puta kasnije, ali nikada tako plastično i uvjerljivo kao prije nekoliko nedjelja čitajući jednu tek objavljenu knjigu. U Beogradu je krajem prošle godine objavljena knjiga "Bitka za prošlost", sa podnaslovom "Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam", autora Zorana Milutinovića. Milutinović, srpski profesor književnosti, predavač na uglednom britanskom sveučilištu, na skoro četiri stotine stranica je kritici podvrgnuo manje-više cjelokupan korpus bošnjačkog književno-teorijskog i publicističkog bavljenja nobelovcem iz Travnika, sve od prvih, emigrantskih radova Šukrije Kurtovića i Adila Zulfikarpašića, potom Muhameda Filipovića i Muhsina Rizvića, pa do najnovijih pokušaja revaloriziranja Andrićeve književne i naučno-teorijske ostavštine, kao i diplomatskog rada od strane bošnjačkih, kako Milutinović uobičava napisati, "nacionalističkih lumpenintelektualaca". Autor "Bitke za prošlost" se svima njima bavi ozbiljno i analitički, ali ipak rubno, centralna tema na koju se fokusirao i koja je bila povod ovom njegovom "času anatomije" bošnjačkog nacionalizma je knjiga "Andrićevstvo" Rusmira Mahmutćehajića, objavljena prije četiri godine u Beogradu. Milutinović se, pritom, nije zadržao samo na sadržaju "Andrićevstva" i problematičnoj (kako dokazuje - nacionalističkoj i islamističkoj) argumentaciji koju je koristio Mahmutćehajić u pokušaju demontaže, književne, etičke, političke pozicije Andrića. Srpski profesor podsjeća na Mahmutćhajićevu ulogu tokom rata u Bosni i Hercegovini, koja je bila znatna i sveobuhvatna, jer je on bio "drugi čovjek Stranke demokratske akcije" i jedan od osnivača Patriotske lige, kasnije i Armije Bosne i Hercegovine. Samim tim, tvrdi Milutinović, bio je odgovoran za štošta što se dešavalo u Sarajevu i BiH tokom rata, posebno za ratne zločine koje su pripadnici Armije počinili nad sarajevskim Srbima. (Autor izdvaja užasni, nekažnjeni pokolj nad šestočlanom familijom Ristović iz 1992. godine.) 

Onda dolazi, barem što se mene tiče, svojevrstan šok možda i zbog toga što sam vjerovao da neprovjereno, propagandističko denunciranje ne priliči ovakvim knjigama i autorima: Milutinović piše kako je Rusmir Mahmutćehajić, koristeći ogroman utjecaj i skoro neograničenu moć u opkoljenom Sarajevu, zahtijevao od uredništva "Oslobođenja" da prekine obljavljivanje feljtona "prvoborca" Mehe Keme Karišika. Razlog je bio taj, otkriva autor "Bitke za prošlost" Milutinović, što je Karišik u svojim memoarima pisao i o ratnim zločinima Armije BiH, što mu bošnjačka vlast, a Mahmtćehajić je bio njen amblematski predstavnik, nikako nije željela dopustiti da ta "istina dopre u javnost". Ukoliko je tadašnji dopremijer Vlade BiH zbog nečega zbilja intervenirao kod uredništva, a poznavajući njegov prilično despotski, naredbodavni karakter i metod rada, onda je razlog bio onaj kojeg sam osobno čuo od njega, sprječavanje širenja samohvalisavih i autopromotivnih laži o "bogatoj povijesti" priprema otpora od strane Patriotske lige, a ne onaj koji mu, u namjeri da Mahmutćehajića u svakom apsketu njegovog rada diskreditira i kompromitira, pripisuje Milutinović i njegovi "neimenovani sarajevski izvori" na koje se poziva - zataškavanje ratnih zločina. Da je Mahmutćehajić bio u pravu u jesen 1993. kada se protivio ispisivanju istine o ratu koji je još trajao, potvrdili su brojni kasniji događaji, pa i knježivno-kritičko djelo "Bitka za prošlost" Zorana Milutinovića.   

Prije petnaestak godina bio sam pozvan u sjedište Tužiteljstva u Haagu, smješteno pri vrhu Studentskog doma u Nedžarićima. Haški istražitelj, koji je tražio da mu pojasnim neke tekstove koje sam pisao tokom rata i podrobnije svjedočim o događajima o kojima sam pisao, a on ih istraživao, na vidnom mjestu na svom hastalu imao je knjigu jednog istaknutog "pokretača otpora", prvoborca, dobitnika svih do tada poznatih priznanja, uključujući i direktorske sinekure u javnim preduzećima. Haški istražitelj mi je otvorio knjigu njegovih predratnih i ratnih sjećanja sa posvetom autora i smješeći se kazao: "Ovaj je sam sebi napisao optužnicu za ratne zločine i tako mi uštedio mnogo vremena i truda; sve što me zanima je u knjizi."