Kolumne

 Sjednem nedavno, 25. novembar je bio, u kafansku baštu na Trebeviću, prilazi mi mještanin, odnekud me zna, pita prostodušno, gorštački: "Šta je, Avdiću, dokurčili i tebi ovi tvoji dolje...?" Ima i toga, ali više mi je nesnosniji zrak od ljudi... " "Jesu, jesu, znam ja to, svima nama su naši najviše dokurčili", veli domaćin i zove me na neke 'sitne oblike pažnje', piće, cigare, od kojih sam se odavno oprostio

Piše: Senad Avdić

Nakon što je prije nekoliko nedjelja sarajevska Gradska uprava temeljito tapacirala grad plakatima kojima poziva građane, i goste glavnog grada, na (pred) novogodišnji koncert "Bijelog dugmeta" na Bjelašnici, reagirali su (stvarni) organizatori, izvjesna koncertna agencija, da energično poruče kako "gradski oci" i njihov aktuelni babo - gradonačlnik Abdulah Skaka nisu ni luk jeli, niti ga mirisali glede organiziranja svirke Gorana Bregovića i njegovih zaposlenika na Bjelašnici. Koncert se organizira uz pomoć sponzora, javnih i privatnih firmi, a posebne zasluge ima upravo Bregović. Njemu je, saznajemo, bilo specijalno stalo da pretposljednjeg dana 2018. tambura na dotičnoj planini, a ne na nekom drugom mjestu, ili nekoj drugoj "olimpijskoj ljepotici".

"Iako je Bregović imao ponudu da za Novu godinu svira na Jahorini, on se kao pravi patriota odlučio da nastupi upravo na Bjelašnici", otkrit će jedan od organizatora koncerta.

KOLIKA JE, ČIJA JE TA, DA PROSTIŠ  JAHORINA PLANINA

Rukovodeći se onom starom, nešto malo (prosto)proširenom maksimom Miroslava Krleže kako se pored srpskog junaštva i hrvatske kulture treba podjednako oprezno odnositi i prema estradnom patriotizmu, utvrdio sam da je Bregović, svirkom na našoj "olimpijskoj ljepotici, ove godine ispoljio mnogo veći patriotizam od, recimo Dine Merlina i Halida Bešlića, koji su tokom najluđe noći, umjesto na našoj planini, svirali na crnogorskom moru. Ako se Bregovićevo brdsko-planinsko domoljublje uporedi sa nepatriotskim činom Lepe Brene, uz čije su pjesme prvog dana 2019. cupkali gosti na Jahorini, onda ćemo biti blizu zaključku da se Goran u svom (lokal)patritskom žaru približio na korak Hajrudinu Varešanoviću. Koji je, kao što znamo, odbio mnoge  ponude, neuporedivo atraktivnije i izdašnije nego što je ova gradonačelnika Skake od 200 hiljada maraka, i to samo zato da bi estradni neimar Hajrudin, mamuzan adrenalinskim patriotizmom, u novogodišnjoj noći bio sa svojim sugrađanima na svom vjekovnom tezgaroškom ognjištu. I, nastavimo li dalje koračati bespućima estradno-geografskog patriotizma, treba pomno rasčlaniti na kojem dijelu Mostara, "našem" ili "njihovom" svira "Zabranjeno pušenje" za Novu godinu, pa da izmjerimo jesu li Davor Sučić i društvo "patrioti" ili su, što je također moguće, ipak "domoljubi?"

Zaustavimo se nakratko, a trebalo bi se zbog ozbiljnost i implikacija tog iskaza, zadržati nešto duže na citiranoj izjavi organizatora čije ime i položaj nisu bitni, da je sviranje na Bjelašnici stvar i pitanje "patriotizma", dok isti taj posao ako se obavlja na Jahorini - to nije. Jer takvo rezoniranje eksplicitno sugerira da je Bjelašnica "naša", dok je istovremeno Jahorina, koju sivi soko Bregović preletjeti ne može i ne želi, "njihova", to jeste (republičko)srpska. Kao što je poznato, sve je u jeziku, kao što je i đavo-šejtan u detalju. Ovu podjelu planina oko Sarajeva na naše (domaće) i njihove (agresorske) primio sam i doživio prilično osobno, budući da sam u posljednjih godinu-dvije prilično redovan gost manje-više svih planina u "užem zavičaju" i pritom se vrlo neodgovorno sa stajališta patriotizma odnosio prema izboru planina na koje ću se ispentrati u potrazi za čistim, domaćim zrakom. Jesam li se odlaskom na višednevni ljetni odmor na Jahorinu prošlog ljeta teško i neoprostivo ogriješio o naše slavne patriotsko-bošnjačke planinske vrhove, simbole otpora, Bjelašnicu, Igman, pa i neka "borilišta" oko Sarajeva sa nižom nadmorskom visinom, Poljine, Nahorevo, Barice..? Nije valjda da je moj patritizam spao na najniže grane, niže čak i od Gorana Bregovića, sa kojim sam se u jednoj televizijskoj emisiji prije dvadesetak godina, rađenoj na relaciji Sarajevo-Beograd, u napadu petespevskog pravdoljublja toliko posvađao, da su me u montaži morali izbaciti zbog "govora mržnje"? Tih je prvih poslijeratnih godina jedan moj drug poslao ženu i djecu na zimovanje na Jahorinu, pa kad su ga pitali je li normalan da šalje familiju pod nos agresorima, ovaj šeret objasno:

"Žena mi se zove Sanja, a djeci sam rekao da se ne dozivaju."  

BJELAŠNICA, PATRIOTSKA RAJSKA DOLINA

Istina, bio sam posljednjih godina nekoliko puta i na "našoj" Bjelašnici i uvjerio se da nigdje na dunjaluku ne postoji veća koncentracija istinskih, dobrostojećih patriota raspoređenih po apartmanima, hotelima, birtijama i drugim statusnim simbolima novog patriotizma. Ne postoji monumentalniji, a istovremeno besprizorniji spomenik "čudu bošnjačkog" brdsko-planinskog domoljublja od monstruoznog hotela "Maršal", što ga je samom sebi milionima za te potrebe uništenog "Energopetrola" podigao predratni utemeljitelj Patriotske lige Kerim Lučarević. Prođite Vlašićem, ili nekom drugom uzvisinom na "našim terotorijama": gotovo se nemoguće probiti kroz džunglu nastambi koje su sagradili branitelji, patrioti, oslobodiici i drugi najbolji sinovi i kćeri našeg naroda.

U nedavnoj zapaljivoj dijaloškoj emisiji na N1 televiziji Željana Zovko, zastupnica Hrvatske u Evropskom parlamentu, podsjetila je svog sugovornika i nepomirljivog političkog protivnika Ivu Komšića na njihov razgovor vođen u Londonu negdje pred kraj rata u Bosni u Hercegovini. Kao krunski dokaz Komšićevog dubioznog hrvatstva i probošnjačkog unitarizma, ona je uzela, ispostavit će se falcificiranu Komšićevu rečenicu da ga je "strah da će Alija Izetbegović umrijeti". Komšić ju je ispravio tvrdeći da je sporna rečenica glasila: "Strah me je jedino da će kad Alija Izetbegović umre Bošnjaci odustati od jedinstvene, multietničke Bosne i Hercegovine." Gospođicu Zovko sam upoznao prije petnaestak godina u  Kiseljaku tokom snimanja televizijske emisije posvećene atentatu na Jozu Leutara, malo sam o njoj znao, pogotovo nisam znao da je rat provela u Engleskoj. Ona danas sa vrlo utjecajnih evropskih položaja i foruma agitira protiv priliva migranata u Evropu, iako se ta politika nije promijenila u odnosu na vrijeme od prije dvije i po decenija kada je njoj i njenim istomišljenicima i ideološkim partnerima u Hrvatskoj, Nini Raspudiću, Borisu Havelu širom otvarala vrata Londona, Rima, Stockholma. 

Strah Ive Komšića da bi bošnjačka politika nakon odlaska Alije Izetbegovića sa životne i političke scene mogla odustati od multietničnosti, a time i cjelovitosti Bosne i Hercegovine bio je realan i sa tim što se sličan zazor, pa i otvorena rezerva, "osnova sumnje" mogao (i morao) pokazivati i za vrijeme Izetbegovićeve neprikosnovene vladavine bošnjačkim političkim procesima. Indicija za takav oprez Komšiću je moglo biti i to što je on bio jedan od pet članova Predsjedništva BiH koji su mnogo prije kraja rata pisali pismo Izetbegoviću upozoravajući ga na sistemsku, nezakonitu islamizaciju Armije BiH i protivustavnu desekularizaciju društva. Izetbegović je kao prvi među jednakim u državnom vrhu prećutao, ignorirao prozivku svojih kolega, ali je dao snažan išaret jednom od svojih najlojalnijih komandanata, Ismetu Hadžiću Muteveliji da sirovo, agresivno i, na koncu, kažnjivo izvrijeđa i diskvalificira dvije trećine svoje vrhovne komande! U vrijeme kada je Adil Zulfikarpašić pravio besmisleni istorijski sporazum sa Slobodanom Miloševićem (proljeće 1991. godine), njegov novinarski glasnogovornik je prenio šta mu je tokom razgovora kao vlastiti i stav SDA poručio Izetbegović: "U budućem preustrojstvu BiH, Srbima će pripasti ono što je srpsko, Hrvatima što je hrvatsko, a nama ono što možemo prosperitetno kontrolirati."

Nakon svega što je uslijedilo, krvavi, genocidni rat, mučne postdejtonske godine borbe za njegovu (re)intepretaciju, ta paradigma etničke isključivosti i "nametnutog" separatizma (hastal ti, hastal mi, ili svaka vaška obaška) nije napuštena od bošnjačke političke elite. Uzgred, kada smo godinu-dvije nakon rata u suradnji sa pokojnim Željkom Kopanjom, iz "Nezavisnih novina", uspjeli osigurati prodaju "Slobodne Bosne" u Banjoj Luci, oficijelni SDA-ovski bilten "Ljiljan", gdje su glavnu riječ vodili Izetbegovićevi kadrovi, je to prokomentirao sljedećom nacionalističkom dosjetkom: "Čega se pametan stidi, budala se time ponosi." Oni koji nisu budale su tada, kao i "patriote" danas smatrale da bošnjačke novine, političari, muzičari... nemaju šta tražiti na tuđem etničkom prostoru i teritoriju.

U najvažnijoj socio-političkoj knjizi napisanoj nakon jugoslovenskih ratova, "Rat i mit", zagrebački profesor Dejan Jović, superiorno i znanstveno je analizirao da li je, kao što se želi predstaviti, ratove u Hrvatskoj, a kasnije u BiH proizvela etnička mržnja ili je, u značajnom smislu, mržnja nastajala kao željeni nusprodukt tih ratova kako bi se etničko razgraničenje kao "konačno rješenje" jugoslovenske krize što preciznije i dosljednije realiziralo. Današnja, i općenito poslijeratna, proizvodnja mržnje i odbijanje bilo kakve koegzistirajuće prakse u izravnoj je vezi sa krhkim pokušajima i skromnim primjerima koheziranja, ujedinjavanja bosanskohercegovačkog društva, kao smrtnoj prijetnji svih nacionalističkih elita i njihovih tvorevina. Povampire se nacionalistički stožeri svaki put kada osjete da rat nije do kraja obavio svoj divljački posao, razorio državu, podijelio društvo i za sva vremena udaljio njene građane jedne od drugih.

KAD MISLIM NA DAVORA

Ne treba biti previše dovitljiv i pametan pa zaključiti da Davor Dragičević ne nervira i na nervoznu represiju tjera vlast u Banjoj Luci samo zbog toga što postavlja teška i bolna pitanja o krvnicima njegovog sina Davida i traži njihovo procesuiranja. Davor je podjednako sporan za Dodikov autistični, autokratski poredak zato što jer je svojim značajem, porukama, emocijama postao "prekoentitetski problem", jer se izdigao izvan stroge nacionalističke, pseudopatriotske kontrole i mjere. Vidjelo se to u Dodikovoj usplahirenoj reakciji: nije njemu frka što policija na banjolučkom "Tienanmenu"  teroriše narod, problem je što to Željko Komšić i "političko Sarajevo" doživljavaju kao (i) svoj problem.

Za kraj sam ostavio neoboriv dokaz svojeg antibošnjačkog nepatriotizma i rovarenja protiv vlastitog napaćenog naroda. Malo šta me u ovim godinama  može razveseliti, gotovo erotsko uzbuđenje proizvesti kao što to uradi jutarnji odlazak na Trebević. (Moj najstariji prijatelj, odvjetnik Mladen Šutej, tvrdi da, koliko on zna, a zna ogromno mnogo, skoro devedeset godina najvitalnijeg znanja je u njemu nataloženo, nijedan glavni grad na svijetu nema tako blisku planinu, kao što je Trebević blizu Sarajevu.) Iz smjera Sarajeva ujutro, na sabahu, voze rijetka vozila, iz suprotnog smjera, sa Trebevića, Pala, Romanije, Sokoca hrle nepregledne kolone automobila - idu ljudi na posao, vjerovatno državni u zajedničkim instucijama. Mnogima u Sarajevu to je izgovor za nove nacionalističke alarme i ksenofobne budnice, meni, naprotiv, to govori da je logika koja je opkolila Sarajevo bila pogrešna, da nije imala nikakvu perspektivu, a da su kolone automobila iz "manjeg entiteta", pune ljudi zaposlenih u Sarajevu tome najboljih dokaz. Sjednem nedavno, 25. novembar je bio, u kafansku baštu na Trebeviću, prilazi mi mještanin, odnekud me zna, pita prostodušno, gorštački : "Šta je, Avdiću, dokurčili i tebi ovi tvoji dolje...? "Ima i toga, ali više mi je nesnosniji zrak od ljudi..." "Jesu, jesu, znam ja to, svima nama su naši najviše dokurčili", veli domaćin i zove me na neke "sitne oblike pažnje", piće, cigare, od kojih sam se odavno oprostio.