Kolumne

Piše: Emir Imamović Pirke

U POČETKU BJEŠE ŠOU

 Nekoliko dana prije nego će biti osuđen na šest i pol godina zatvora i zbog toga na vrijeme pobjeći u Međugorje, Zdravko Mamić, bivši član Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza i, također bivši, izvršni dopredsjednik Nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba - izvršni predsjednik, inače, nikada nije postojao - te najbolji trgovac igračima na Balkanu, sazvao je press-konferenciju na kojoj je ponudio dokaze o tome da je žrtva zavjere. Mahao je, energično kako već to može i zna, Mamić listovima papira formata A4 na kojima su bile isprintane SMS poruke što su ih razmjenjivali hrvatski državni odvjetnik Dinko Cvitan, jedna od njegovih navodnih suradnica u jednako navodnoj aferi, te sudije zadužene da nogometnom mešetaru propišu zatvor po bilo koju cijenu.

To čime je Zdravko Mamić pokušavao sebe prikazati kao humanistu i stradalnika izgledalo je, u najkraćem, kao zajebancija, a u nešto dužem kao rezultat amaterskog prčkanja po kompjuteru spojenom sa printerom. Šareni papiri formata A4 na kojima su, kao, bili dokazi urote, Mamića su, pokazat će se kasnije, koštali pola miliona kuna ili nešto više od 130.000 maraka!

Očajni ljudi spremni su i na očajne pokušaje otkupa vlastite kože, pa se, makar nije lako, može razumjeti da je lukavi trgovac bekovima, stoperima i centarforima platio silne pare za nešto od čega je mogao napraviti eskadrilu papirnih aviona. No, niti je bio jedini, niti je taj kojeg je lijepo iskeširao probao, pa ako prođe - prođe, jednom uzeti neke pare na svom skromnom poznavanju informatike.

FUŠERI KOJIMA SE VJEROVALO

 Čovjek kojem je Mamić platio preko 130.000 maraka, a NK Dinamo kupio jacuzzi i popravio kuću, zove se Franjo Varga, bivši je informatičar u MUP-u Republike Hrvatske, član HDZ-a i, što priču čini zanimljivom za Bosnu i Hercegovinu, dio široke mreže saradnika aktuelnog potpredsjednika HDZ-a i Sabora susjedne države, Milijana Brkića, poznatog po nadimku Vaso.

Kilavi Varga je, naime, osim za Mamića, sličan posao radio i za bivšeg i odbjeglog vlasnika Agrokora, Ivicu Todorića, te nudio svoje usluge Tomislavu Karamarku u vrijeme dok je on bio čelnik HDZ-a, a Brkić njegov prvi operativac.

Da je pod policijskim nadzorom i da se treba, u roku tri-četiri sata, riješiti svih dokaza, Vargi je javio Blaž Curić, nekadašnji specijalac, ratni veteran koji penziju, i to dobru, podebljava radeći kao vozač u Ministarstvu poljoprivrede Hrvatske. Kako je neko kome je u opisu posla da mijenja brzine i povremeno pita hoće li upaliti klimu ili malo otvoriti prozor, znao koga policija nadzire, dok, recimo, ne zna da nije dovoljno uzeti novi, privremeni broj telefona da bi ostao neotkriven? Pa tako što je Blaž Curić krsni kum djetetu Milijana Brkića zvanog Vaso, njegov nekadašnji suborac i što se kao vozač u Vladi nije zaposlio jer je mlad i poletan, već zato što je tamo montiran da mijenja brzine, pali klimu i javlja kumu sve što smatra važnim.

JE L' NEKO VIDIO KURVE, MAKROE I POLICAJCE

 „Afera SMS“, kako je u medijima slučaj nazvan, osim što je pokazala kakvom je diletantu Mamić dao silne pare, te otkrila da policijske informacije ne cure prema tamo gdje ne treba, već teku kao bujica, teško da je značajnije mogla kompromitirati Milijana Brkića i, posljedično, sama od sebe, pokidati njegovu mrežu ekonomsko-političkih interesa pruženu sve od Zagreba, pa do zapada Hercegovine. Znali su to i njegovi protivnici i on, samo što su i oni i Brkić znali još nešto: hapšenje Varge i određivanje pritvora Curiću nisu predstavljali početak njihovog kraja, već upozorenje samom Brkiću, neformalnom, ali moćnom predstavniku radikalno desnog krila HDZ-a, predugo uvjerenom da nije njegov zadatak da sluša predsjednika stranke Andreja Plenkovića, već obrnuto.

Milijan Brkić je, međutim, precijenio sebe  i potcijenio druge, pa je malo nakon „afere SMS“ objavljeno kako je on još 2011., kada je bio aktivan u MUP-u, sudjelovao u opstruiranju istrage o lancu elitne prostitucije u Zagrebu, o čemu je obaviješteno Državno odvjetništvo, ali je kompletan spis o tome, jednostavno, nestao. Istraga je, istina, završena tako što je povjerena nekompromitiranim policajcima iz Rijeke: kažnjeni su organizator i jedna od sudionica, dok su imena korisnika usluga - a bilo je tu sportista, biznismena, sudija, političara... - ostala nepoznata do danas.

Poznato je, međutim, postalo nešto drugo: različitim SMS tehnikama, od slanja poruka sa nepoznatih brojeva i sa stvarnim ili izmišljenim kompromitirajućim sadržajem, do papira poput Varginih, micani su nedovoljno podobni HDZ-ovci, dok su članovi drugih stranaka naglo mijenjali i stranu i mišljenje, nakon što bi osjetili moć obavještajnog podzemlja u kojem je nazanemarivu ulogu igrao Brkić, čije je nepredovanje u MUP-u uslijedilo poslije odluke Ive Sanadera da za šefa svih hrvatskih policajaca imenuje - Tomislava Karamarka.

I ODANOST IMA CIJENU

 Milijan Brkić nema neku formalnu naobrazbu - diplomu je, naime, stekao copy / paste metodom učenja i pisanja diplomskog - ali ima itekakav nagon za preživljavanjem na visinama na koje se popeo na Karamarkovim ramenima. Kada je shvatio da od tog, kratkotrajnog i štetnog šefa, nema dugoročne koristi, okrenuo se Andreju Plenkoviću, vjerujući da će odnos koji su imali na početku trajati zauvijek.

Deklarativno, Brkić je hrvatski nacionalist, vjernik i općeniti konzervativac, što mu, uz ratni staž i hercegovačko porijeklo daje, što bi se reklo, i legalitet i legitimitet da, kao, zastupa interese sebi sličnih i brojnih. U stvarnosti, to njegovo desničaranje i branjenje svega i svačega, od navodnih tradicionalnih vrijednosti do digniteta branitelja koji u Hrvatskoj, kada dobiju nalog, aktivno igraju rolu čuvara kontrarevolucije, bilo je ulog u puno složenijoj i profitabilnijoj trgovini.

Možda je utuživo Ruse nazvati Brkićevim poslodavcima, ali nije saradnicima u širenju njihovih i ispunjavanju njegovih interesa. Isti ti Rusi Andreja Plenkovića smatraju američkim čovjekom i, praktično, posljednjom institucionalnom smetnjom, jer je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović spremna na saradnju sa kim god treba, samo da oslabi premijera.

Kada god je, dakle, Brkić išao Plenkoviću da, kao, nekoga u Hrvatskoj zastupa, išao je zapravo trgovati: umirivanje nezadovoljnika plaćano mu je nesmetanjem u funkcioniranju šeme koja je, uz ostalo, njegovom bratu osigurala širenje u Zagrebu, a njemu omogućila da mu imetak višestruko nadmaši prihode.

KRAK HOBOTNICE U BiH

 Interes velikih ne zanimaju administrativne granice, pa je Brkić djelovao kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, odnosno onom njenom dijelu u kojem je moć akumulirao Dragan Čović. Za njega, Brkića, Čović je ruski kapital pustio preko granice, dok je Brkić uzvratio stavljanjem na raspolaganje Čoviću u prikupljanju glasova koji su trebalo omogućiti da HDZBiH i nakon ovih izbora ima člana Predsjedništva.

To što nije uspio manje je važno od činjenice da više neće ni pokušavati, osim ako to od njega ne zatraži, a teško da hoće, Andrej Plenković.

Jednostavno rečeno, Milijan Brkić ne može preživjeti cunami afera u kojima je igrao bitne uloge i samo je pitanje hoće li ga ispisati iz HDZ-a ili, što je izvjesnije, ostaviti da u njoj vegetira na formalno visokoj funkciji i sa suštinskom prijetnjom da će ga jedan krivi korak dovesti do deložacije.

Što god bilo, imat će posljedice po BiH i Dragana Čovića. Andrej Plenković, u čemu Rusi imaju pravo, jeste bliži službenom Washingtonu - kao i Bruxellesu - nego njima, a ako se oko nečega SAD i Evropska unija mogu složiti, to je da barem Federacija ne smije biti moskovsko odjeljnje, kada već Republika Srpska jeste. Također, nema ni u jednom od ta dva centra moći niti malo razumijevanja za dosadašnje političko djelovanje Dragana Čovića i njegove zahtjeve.

U vakuumu između naše političke realnosti i međunarodne površne politike prema BiH, Brkić je imao i saveznike i dovoljno manevarskog prostora i puno, jako puno moći. Gubitkom trećeg, suženo je drugo, a prvo postalo nevažno.

Hrvatska ne može, što Plenković i kao pravnik i kao diplomata zna, natjerati Bošnjake da prihvate zahtjeve Hrvata, niti Hrvate nagovoriti da se oduševe bošnjačkom vizijom međuetničkih političkih odnosa. Oba pokušaja, osim što su osuđena na neuspjeh, podrazumijevaju neku vrstu konflikta Zagreba s onima koje Plenković smatra saveznicima. Svjestan da je jedina politika koja mu ne proizvodi štetu ona što podržava famozne dogovore tri konstitutivna naroda - ili u nešto slobodnijem prevodu: eto vas tamo, pa se jebite međusobno - on se drugom neće ni baviti, bez obzira na režanje dijela hrvatske političke scene i histeriju Bože Ljubića.

Dok je Brkić bio samo visoki dužnosnik, a ne i akter niza afera, Dragan Čović je u Zagrebu imao moćnog partnera koji mu je učvršćivao vjeru da HDZBiH nije samo ispostava HDZ-a Hrvatske. No, kako se Vasi zaljuljalo pod nogama, tako je i Čoviću, istina indirektno, javljeno da se ima prestati shvatati preozbiljno ili dostojanstveno podnijeti ostavku, bez obzira na to što je stranku održao dominantnom među Hrvatima u BiH.

Poraz Milijana Brkića zvanog Vaso podrazumijeva, dakle, i slabljenje dosadašnjeg Dragana Čovića - puno više nego uspjeh Željka Komšića - i moguću promjenu politike Zagreba prema BiH. Istina promjenu na nikakvu, što ne bilo utješno da dosadašnja nije bila, blago rečeno, i problematična i proruska.