Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ (magazin Start BiH)

Jednog od minulih vrelih augustovsko-festivalskih prijepodneva u tramvaj krcat nenaspavanim SFF noćobdijama i neokupanim sarajevskim ranoraniocima, kolateralnim žrtvama posvemašnjeg komunalnog - političkog nasilja, ušao je kontrolor, revizor, "reva", kako smo nekada sa strahopoštovanjem zvali ta bešćutna "ovlaštena lica" u gradskom prevozu. Putnici, manje-više svi, imaju nekakvu kartu, dnevnu, mjesečnu, studentsku, penzionersku... svi osim, od glave do tenisica u nikab obučene dame, koja na engleskom jeziku objašnjava da je ona strankinja i da za nju ne vrijede lokalna pravila.

Revizor je baš najbolje ne razumije, tvrdoglavo ponavlja "tiket, pliz". Pokrivenoj turistkinji u pomoć priskače njena prijateljica, lokalna, također pokrivena, mlađa hanuma, koja svojim riječima "prevodi" da je njena drugarica iz Kuvajta, da je gošća u BiH, i drčno traži od revizora da je prestane maltetirati "zbog obične karte". Kontrolor, starinska neka revizorska škola tvrdoglave pedantnosti, kaže Bosanki da će i ona i njena kuvajtska jaranica, budući da se vozikaju bez karte, morati "dati dokumente" da ih zapiše i prijavi tamo gdje se slijepi putnici i putnice prijavljuju. "Kome da damo dokumente?!", podvrisne uvrijeđena bosanska alapača i nastavlja bezobrazlučiti: "Vidi te kakav si, sav bazdiš na alkohol, pijanduro jedna!" Uvrijeđen kontrolor na to podivlja, kaže hanumi da u životu kapi alkohola nije popio, da to što je pokrivena ne daje veća prava od "običnih" putnika i da će ih, na prvoj stanici, odvesti u policiju.

MI POKRIVAMO SVE

Tu tek nastane opći pičvajz: nervozni, ljutiti putnici, gotovo čitav tramvajski "džemat" se uključuje u verbalnu kavgu, "unutarnji bošnjački dijalog". Većina je na strani revzora, padaju uvrede, psovke, ne samo na račun putnice u nikabu koja je zametnula kavgu, nego na adrese politike, stranaka, (bošnjačkih) političara i njihove i žive i mrtve rodbine. "Je l' to za vas pokrivene važe neka druga pravila nego za nas koje nismo zamotane?!", ogorčeno pita putnica djevojka oskudno, po šerijatskim modnim standardima, nepristojno odjevena. "Pusti čovjeka nek radi svoj posao, nema svak bogate prijatelje i prijateljice u Kuvajtu k'o ti", dobacuje putnik zlonamjernik.

Šta se dalje dešavalo, kako se sve skupa završilo, nije mi poznato, jer onaj ko mi je ovo (pre)pričao (i koji, za razliku od mene, ne voli ni dodavati, ni oduzimati, ni lagati, ni izmišljati) izašao je ubrzo iz tramvaja.

Zašto mi je svađa u gradskom prevozu, kakvih vjerovatno ima svakodnevno, zapela za oko, odnosno za uho? Možda zato što je ovih dana austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz kazao kako se "ženama u BiH i na Kosovu plaća da izlaze pokrivene na ulice". Ne samo zbog toga, nikako. Uostalom, u polemici koja je uslijedila nakon ove izjave austrijskog ministra ničije maslo za ramazan nije, nema tu nedužnih, nema čak ni onih koji su više, odnosno manje u pravu. Austrija je tokom rata u BiH bila financijska operativna platforma ne samo za financiranje odbrane Bosne i Hercegovne, nego i uvoz radikalnih islamskih ideologija koje je, sa druge strane, bošnjačka vlast tolerirala, da ne kažem ohrabrivala.

Barem trojica visokih bosanskih policijskih dužnosnika koji su izravno bili uključeni u globalnu antiterorističku kampanju, pokrenutu nakon 11. septembra 2001., svjedočili su mi o opstrukcijama austrijskih (ne samo financijskih) institucija tokom pokušaja uvida u tokove novca kojima su financirane, uz sve drugo, i radikalne islamističke operacije u Bosni i Hercegovini. Čak ni pritisak iz vrha administracije SAD-a nije pomogao u raspetljavanju tog zamršenog kruga financiranja aktivnosti stranih boraca u BiH: "Naš financijsko-bankarski sektor je neovisan, samostalan nema obavezu surađivati, niti otkrivati poslovne tajne", bio je redovan odgovor vlasti iz Beča. Možda se upravo novcem, najćešće nepoznatog porijekla i namjene, koji je, uglavnom preko austrijskih banaka, stizao u BiH, uz druge projekte (rei)islamizacije bosanskih muslimana, plaćalo i pokrivanje žena, oblačenje kratkih pantalona, nošenje vehabijskih brada... (Cinik bi rekao da "slabom Kurzu i dlake / brade smetaju".)

"Niko muslimankama ne plaća da se pokrivaju", odbrusili su poglavar Islamske zajednice reis Husen ef. Kavazović i Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH. Postoji sitan problem, koji nalaže oprez kod uzimanja ovih tvrdnji zdravo za gotovo. Efendija Kavazović je, doduše ne sa te funkcije, godinama tvrdio da je talibanska komuna u Maoči normalna, čak i ekonomski "samoodrživa" zajednica, a da školovanje tamošnje djece po školskim programima Jordana nije zabrinjavajuće. Pokazalo se, da ipak jeste, da je Maoča pro-isilovski paradžemat, a ne idilična zajednica rustkalnih muslimana koji su pobjegli u prirodu od gradske vreve. Izetbegović se, da ne pobrajam druge slučajeve, grčevito borio da se napad teroriste iz Maoče Mevludina Jašarevića na Ambasadu SAD ne kvalificira kao teroristički čin, nego incident neodgovornog mentalnog bolesnika...

Dok mi je "svjedok - saradnik" prepričavao onu "zgodu" iz tramvaja, ponovo sam pogledao videozapis koji se nedavno pojavo na društvenim mrežama.

NASER, TITO, MUSLIMANSKO BRATSTVO

Na snimku iz 1956. bivši predsjednik Egipta Gamal Abd al Nasser (da, onaj što je sa Titom i Nehruom osnovao Nesvrstane i koji je, da krivo parafraziram Elvisa J. Kurtovica, bio lijep kao Haile Selasije) govori na skupu svojih pristalica o nesporazumima koje je imao sa liderima Muslimanskog bratstva. Dakle, na snimci Nasser govori pristalicama:

"Prva stvar koju je je pitao Hasan Al Hudabi (jedan od lidera Bratstva, op. S. A.) je da natjeram egipatske žene da nose hidžab. Da primoram svaku ženu da na ulici nosi hidžab... On ima kćerku za koju znadem da studira medicinu i da ne nosi hidžab, zašto je ne natjera da nosi hidžab? Ako vi ne možete jednu djevojku, koja je vaša kćerka da natjerate da nosi hidžab, kako onda od mene možete očekivati da natjeram deset miliona žena da nose hidžab?!"

Da se 50-60 godina kasnije, u vrijeme Arapskog proljeća, Nasser ukazao na kairskom trgu Tahrir gdje je Muslimansko bratstvo rušilo vlast faraona Hossni Mubaraka, vidio bi među demonstrantima "malih deset miliona" pokrivenih muslimanki. Sličan distopijski šok doživio bih i ja, koji duže od 25 godina (otkako su ih Karadžić i Mladić prvi put zapalili) nisam kročio u tramvaj, da sam ovog augustovskog prijepodneva doživio da se ljudi u gradskom prevozu ne svađaju sa revizorima oko kupona za kartu, oko "Želje" i "Sarajeva" nego oko prava pokrivenih i nepokrivenih hanuma. Ne znam kako bih reagirao, moguće je da bih zagrmio: NIKAB ROBOM!