Kolumne

Piše: Ahmed Burić (preneseno iz magazina Start BiH)

Neki dan, u Sarajevo je stigao kolega, novinar i pisac, po rođenju Rus. Dugo radi na međunarodnom radiju, bio je u Sarajevu i za vrijeme opsade, odlično poznaje Balkan, liberalan je, intelektualac i piše priču o tome koliko je rat ostao u mentalitetu ljudi. Bio je u Mostaru, tamo shvatio da se živi odvojeno, pokušali smo skidati sloj po sloj sa današnje stvarnosti, ne bismo li barem malo „kužnuli svijet“, što onomad reče Johnny Štulić. Andrej, a kako bi se Rus drugačije mogao zvati, postavlja inteligentna pitanja. Sugovornici, to znam iz višedecenijskog iskustva onoga koji prave intervjue, ispadaju pametniji ako i onaj ko postavlja pitanja ima šta reći i zna kako će to formulirati.

DOBRA BANDA: I pričamo tako nas dvojica, on malo „podmeće“ bombice - to mu je posao - ja malo, da izvinete, mudroserim, ali u prosjeku smo, što se kaže, dobra banda. On meni o identitetu, ja njemu da je svaki identitet konstrukcija, barem onoliko koliko ga tvore različiti konteksti i utjecaji, on meni da se osjeća Rusom samo u kulturnom, umjetničkom i sve manje, nekom sportskom smislu, u kojem valjda srce zakuca jače kad vam neka reprezentacija ili atletičar ili plivač dosegnu zvijezde. U današnjem svijetu, koji nije dobro mjesto za život, nacionalni identitet nije nešto čime bi se čovjek mogao ponositi. Ako on, većinom, i nije skrivio tu situaciju u kojoj svijet jeste.

- Jeste - kaže Rus - ali ja dijelim zemlje na velike, srednje i male. Srednje su, recimo, Poljska i Španija, male su ove balkanske …

- A velike Amerika, Francuska, Njemačka i Rusija - dodajem ja.

- Tako nekako, a tu je jedina važna stvar da kad neko piše na velikom jeziku, ima tržište - veli on.

- Nema sumnje, ali znaš kako kaže Czeslaw Milosz: „Pisanje na poljskom je razgovor sa mrtvima.“ Moraju postojati i „mali“.

- Da, veli on - a k’o da se malo iznervir’o - ali je li ti žao što nisi pisao na engleskom? Dosad bi možda bio nobelovac.

- Ne bih - kažem ja. - Ako nije Hemon, on bolje zna kuhati tu čorbu, i bolje zna literaturu od mene. Možda je najbolje biti ruski pisac, čuo sam da tamo svi imaju knjigu u metrou, i čitaju.

- To je mit - Andrej odmahnu rukom. - Danas u metrou, u Moskvi, svi imaju tablete i mobitele. Više niko ništa ne čita.

LUZERSKA SPIKA: Razgovor polako sklizne u politiku, meni se više ne da vraćati u nagađanja o tržištu. Šta je tržište? Konstrukt, kao i identitet! Za šta je važno tržište? Nizašta, osim da bi oni koji prodaju bili uvjereni da ih oni koji kupuju bespogovorno slijede. I da im ne sakriju nijedan komad od onoga što su prodali. Koji je problem suvremenog svijeta tržište riješilo? Nijedan. Kakve onda veze imaju literatura i tržište? Nikakve. Literatura služi da otvara vidike, inspiriše i nadahnjuje ljude. Ponekad, možda, da nešto objasni, zavede čitaoca ili mu, eventualno, pokaže put. Zakon tržišta je jedan: nije važno šta prodaješ, to mogu biti šarafi, sijalice, rakete, šerpe ili knjige - važno je da na kraju dana moraš ostvariti profit. Jer živiš od toga. Sa literaturom je tako da se ne živi od nje. Nego da se živi za nju. To je ono gdje se moj sugovornik i ja, vjerovatno, ne možemo razumjeti, ali ni na koji način ne pretendiram na to da je moja pozicija ispravna. Možda je ona samo luzerska isprika za nekoga ko ne bi znao pisati po narudžbi neke velike izdavačke kuće, nekoga ko se fura na intimističke ispovijesti ljudi koje možete sresti na ulici ili u frizeraju!? Možda je...

Andrej će objaviti taj intervju na svom radiju i u svojoj knjizi i on neće biti onakav kakvog ga ovdje čitate. Ustvari, vi ovdje čitate refleks o njemu: ono kako bih ja volio da je bilo. Ali tu je moja prednost. Ja ne moram tačno prenositi svoje mudre ili glupe misli jer znam da je svaki tekst razgovor sa čitateljem. Ako nema toga - ništa ne vrijedi. Ni knjige, ni učenost, ni nagrade, ni tržište. Ništa.

PORUKA: I kako da, bez patetike, objasnim da mi je više od svega pobrojanog stalo do poruke koju sam dobio predveče toga dana. Moja prijateljica, oboljela je od teške bolesti, operisana je i sada se, hvala bogu i svemu zemaljskom, uspješno oporavlja. U njezinoj poruci stajao je sljedeći tekst:

„Dragi B., pročitala sam tvoju knjigu 'Tebi šega što se zovem Donald' i ne mogu ti reći ništa što već ne znaš. Sa druge strane, znaš da sam većinu tih priča čula, ali je bitno da one ostanu zapisane i sretna sam da si to uradio baš ti. Na samo sebi svojstven način. A pravi razlog zašto ti pišem je to što cijelo ljeto gledam kako ljudi postavljaju fotografije gdje čitaju tvoju knjigu. Pa su to hladovine s pogledom na more, ili kafane u hladu i opet sa pogledom na more, pa veliki gradovi… Ja nemam fotografiju. Ja sam knjigu čitala u čekaonici onkologije. Čekajući svoj red za zračenje. I nema potrebe za fotografijom. Sve čekaonice onkologije na svijetu su iste. Tužne! Ali, zato, samo dobre knjige mogu i trebaju da se čitaju na takvom mjestu. Knjige kao ova. One koje vrate osmijeh, podsjete te da si preživio rat pa ćeš, ako Bog da, i ovo pregurati. Knjige koje te i kad si najtužniji upozore da ima gore. I tako. Samo sam ti to htjela reći. Ljubim te i pazi na sebe.“

Možda je pisanje na malom jeziku razgovor sa mrtvima. Možda smo mi, kako kaže nobelovac Andrić, zaista svi mrtvi, samo se redom sahranjujemo. Ali, možda će na ozdravljenje moje prijateljice utjecati jedan osmijeh ili jedna suza koje je proizvela neka rečenica iz moje knjige. Za mene je to literatura. Možda će poživjeti malo duže, jer je htjela doznati šta će se desiti do kraja knjige. Možda nas kroz život, pored nevidljivih konaca, doista vuče i neobuzdana volja i želja za životom.

Možda. Ali, to, ljudsko, sigurno je veće od bilo kakve nagrade. A od tržišta, da ne govorim. A možda i Andrej to shvati, kad spremi naš intervju za objavu. Premda Rus, pametan je momak.