Kolumne

Piše: Senad Avdić, magazin Start BiH

Prije sedam-osam godina, vlasti sa Sokoca oduševljeno su najavile kako slavni režiser i graditelj, neimar Emir Kusturica planira uz njihovu izdašnu pomoć izgraditi etnoselo na nekoliko desetina dunuma koje će mu oni staviti na raspolaganje na Ravnoj Romaniji. Slavni bivši režiser slavno je najavio da će u realizaciji tog projekta tražiti i dobiti podršku od svojih strateških partnera iz Rusije.

Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao." Ovim je riječima Miroslav Krleža ispratio svog prijatelja, zaštitnika i umalo vršnjaka Josipa Broza Tita samo godinu dana prije nego što će i sam krenuti preko nekih svojih, drugih planina (bregova), pitomijih od Romanije. S kojih je "nedoglednih poljana" i iz koje je "narodne pjesme" Tito "stigao"? Stari Fric sa zagrebačkog Gvozda mislio je na onu budnicu kojom se godinama i decenijama završavalo svako narodno veselje, svaka revolucionarna svetkovina, podsjećanje na slavnu prošlost i prizivana bolja, svijetla budućnost svih naših naroda i narodnosti: "Ide Tito preko Romanije".

Međutim, nije drug Tito ispraćen na daleke nepregledne poljane tom borbenom pjesmicom, "našu ljubičicu bijelu" na taj put je, po njegovoj posljednjoj želji, ispratila druga muzička kulisa, pjesma "Fala" hrvatskog pjesnika Dragutina Domjanića. Valjda iz tog razloga, što je Brozu mila bila, ta se pjesma, koju je u "titovsko vrijeme" najbolje otjpevao najpoznatiji muzički disident tog vakta Vice Vukov pa je zbog toga smatrana sumnjivom i neprijateljskom, kasnije rehabilitirana i postala svojevrsna ljevičarska domoljubna himna, koja se izvodila i pjevala na skupovima SDP-a i inauguracijama nehadezeovskih predsjednika Hrvatske.

Preko Romanije je u, ispostavit će se, privremenu, oročenu vječnost otišao i Slaviša Vajner Čiča sa Romanije, Titov suborac, glavni junak još jedne pjesme istog revolucionarnog zanosa i kreativnog patosa. "Romanijo visokog visa, gdje drug Čiča vojnike popisa", orilo se godinama i decenijama sa patriotskih tribina, recitala i komemoracija, proslava Dana mladosti i logorskih vatri, ili nakon uspješno okončanih vojnih vježbi, uvjerljivih pobjeda "crvenih" nad "plavima", koje su se najčešće odigravale, bivale inscenirane upravo na toj planini, Romaniji, što kako narodna pjesma zaključuje - "razgovora nema". 

Prije petnestak godina, jedan mi je prijatelj skrenuo pažnju na čovjeka koji se na sportskim programima hrvatskih televizija često pojavljuje kao (su)komentator skijaških natjecanja, a kojeg potpisuju kao Slaviša Weiner. Taj lik, ljekar po struci, koji je suvereno analizirao uspjehe obitelji Kostelić, rečeno mi je, unuk je narodnog heroja Slaviše Vajnera, legendarnog, u pjesmama uklesanog "Čiče sa Romanije". Pronašle su moje kolege ovog Weinera, koji je dobio ime po slavnom djedu, saslušali njegovu izvanredno zanimljivu, potresnu obiteljsku priču, od tridesetih godina prošlog stoljeća, kada se inženjer Slaviša, ljevičar i sindikalac, doselio u Sarajevo, uključio o komunistički pokret, pa na početku rata, s nekolicinom drugova (pored ostalih i velikim kompozitorom Oskarom Danonom) izašao na slobodnu teritoriju, područje Romanije, gdje je mobilizirao (uglavnom srpski) narod na ustanak. Samo nekoliko mjeseci je trebalo inženjeru Vajneru, Jevreju iz Novog Vinodolskog, da "ode u legendu i narodnu pjesmu": ubili su ga Nijemci, uz izdašnu pomoć i dokazanu izdaju četnika s Romanije. Pripadnici "drugog antifašističkog pokreta", kako četnicima komplimentira službeni Beograd, naveli su Nijemce na Čičine partizane kod Pjenovca, gdje su ih desetine iskasapili, a komandant Čilča se, teško ranjen, ubio sam.

U knjizi "Moja generacija", biografiji revolucionara Avde Hume (nedavno ponovo objavljenoj u izdanju kuće "Vrijeme"), autor piše:  

ČIČA SA ROMANIJE

 "Sjećam se dobro jednog pisma Slaviša Vajnera Čiče, koji je na komadiću hartije pisao svojoj porodici. 'Kad napadnemo Sarajevo, vi samo na vrata našeg stana prlijepite cedulju. OVO JE STAN SLAVIŠE VAJNERA ČIČE - i ne morate se bojati da će neko upasti u stan i da će vam se nešto desiti.' To otvoreno pismo koje je stiglo s drugim materijalima odnio sam Čičinoj ženi, a ona me je upitala kada će to biti. Odgovorio sam joj da ne znam tačno, ali se vjerovatno neće dugo čekati."

Neposredno uoči objavljivanja intervjua sa Slavišom Weinerom, primao sam u Banjoj Luci novinarsku nagradu pa me organizator (pokojni Željko Kopanja) smjestio u prvi red - između Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije. U muzičkom dijelu Damir Imamović je izvodio na gitari pjesmu "Što li mi se Radobolja muti", Dodik je hvalio njegovo muziciranje i iznenadio se kada sam mu rekao da je Damir unuk velikog Zaima Imamovića. Ispričao sam Dodiku, najtiše što sam mogao, priču koju smo pripremili za naredni broj "Slobodne Bosne", potresno podsjećanje na narodnog heroja Slaviša Vajnera Čiču, inženjera, gospodina koji je iz Novog Vindolskog zapucao najprije u Sarajevo pa, ostavljajući familiju u okupiranom gradu, otišao u vrleti Romanije i tamo glavu ostavio. Pažljivo je slušao, a onda, pragmatičan, kakvim ga je Bog stvorio, u toj priči prepoznao određenu korist za sebe: "E, baš ću ove iz SDS-a koji gore na Romaniji stalno pobjeđuju na izborima i pozivaju se na slavnu prošlost, zajebavati da su toliki junaci i rodoljubi da im je morao doći Jevrej iz Hrvatske da ih organizuje i digne na ustanak protiv okupatora."

Petnaestak godina kasnije, 10. maja ove godine, u Beogradu na retrofašističkoj svečanosti obilježavanja Dana pobjede nad fašizmom, Milorad Dodik, kao specijalni gost srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, teško je optužio Josipa Broza zbog svjesnog i namjernog odbijanja da sa svojim jedinicama oslobodi koncentracioni logor u Jasenovcu. Nije jasno zbog čega se samo Titu i njegovoj Armiji zamjera i optužuje ih se da su bili indiferentni prema stradanjima zarobljenika ustaškog logora smrti, zašto se bar jedan dio odgovornosti ne fakturira "prvom ilegalcu Evrope" Draži  Mihailoviću i njegovim antifašistima. I drugo, kolika bi stradanja Srba bila, recimo na romanijskom platou, da ih Čiča sa Romanije, po naređenju zlikovca Tita i antisrpske Partije, nije organizirao, naoružao i pripremio za oružani otpor protiv fašističkih okupatora. Bi li se tada zavijorila ona fatalna "šahovnica na Romaniji" o kojoj je na osnivačkom skupu Stranke demokratske akcije 1990. govorio jedan Tuđmanov izaslanik, doušnik UDBA-e, kako se kasnije pokazalo.  

Moj pokojni prijatelj Momo Ćerić, advokat, partizansko dijete, pričao je kako se prije rata nekim poslom, ili prije besposlicom, zatekao na prostoru Ravne Gore u Srbiji, slobodne teriritorije koju su kontrolisale "straže đenerala Draže" i odlučio da, nogu pred nogu, obiđe sav taj mitski, opjevani prostor, od Topole pa do Ravne Gore. "Ja natrpao u ruksak svega, kontam, ko zna koliko će trajati taj pohod, stavio i šteku cigara, sve se plašeći da mi neće biti dovoljna", pričao je Momo koji je dnevno umio spržiti šteku cigara, proizvedenih u Fabrica duhana u kojoj mu je otac Hazim bio direktor, toliko cijenjen i voljen da je bistu ispred FDS-a zaslužio. "I krenuo ja ambiciozno, kao da se na osvajanje Mont Blanca spremam, ma nisam dvije cigare ispušio, a već sam prevalio taj dugački put kojeg su herojski čuvale Dražine zlikovačke straže", zabavljao je preduhoviti Momo godinama brojnu kafansku čeljad podsjećanjem na svoje hodočašće Dražinim stazama kontrarevolucije.

Kako je ovih dana na jednoj beogradskoj televiziji kazao pisac Muharem Bazdulj odgovarajući na optužbe Željka Komšića da je njegov poslodavac Emir Kusturica apologeta četništva, ta optužba ne može držati vodu. Jerbo je, kaže Bazdulj, Kusturicin otac Murat bio u sastavu partizanskih jedinica koje su u oktobru 1944. godine umarširale u Beograd oslobađajući ga od fašista. Možda su se poznavali partizanski borci Murat Kusturica i Hazim Ćerić, ali njihovi sinovi, pokojni Momo i živahni Emir ne spadaju u istu vrstu antifašista: prvi se sa četnicima šegačio, a drugi im nalazi opravdanje i sa punim uvažavanjem i akribijom smješta u "istorijski kontekst". Usput, je li Bazdulj baš sasvim siguran, dok gleda, recimo, Akademiju povodom Dana pobjede nad fašizmom, da je Beograd ikada do dana današnjeg oslobođen od fašizma. Dok su pozornicom tutnjale koračnice koje su evocirale prkosne sentimente na cvijet srpskog fašizma, kvislinški Zbor Dimitrija Ljotića, a smjenjivali se za govornicom Vučić i Dodik, samo se jedan zaključak nametao: Ala su ga oslobodili od fašizma (partizani), svaka im čast!

Sve su naše nekadašnje pjesme, knjige, filmovi, predstave, čitanke i udžbenici manje-više cjelokupno naše rahmetli predratno iskustvo tokom kataklizme iz devedesetih godina promijenile značenje, iskorijenjene iz prvobitnog historijskog, emotivnog i kultuloškog konteksta. Novi pjevači i recentni certificirani tumači "nove realnosti" i "prekucanog" novog fakticiteta prilagodili su ih, krivotvorili, instrumentalizirali. Ne moraš ništa promijeniti u nekoj pjesmi, u riječi joj taknuti, harmoniju pipnuti, da ona nakon ratnog iskustva potpuno promijeni "recepciju", poruku. Gledao sam i slušao godinu-dvije nakon rata Halida Muslimovića u nekoj "Grand paradi" kako pjeva lijepu, bezbrižnu, umiljatu lirsku pjesmu "Moj Prijedore" i kad je ispjevao zadnji refren "Kad se sjetim Prijedora i sina, srce moje ponovo uzdahne", srce mu se potpuno raspalo: nije to ona predratna pjesma uz koju su se prizivale "Prijedorčanke mlade", uz nju današnju pred oči izlaze logori, marširaju ubijeni logoraši, bijele trake, Tomašica... 

Ista sudbina, naknadnog učitavanja semantičkih sadržaja, nije zaobišla ni toponime užeg i šireg zavičaja, naša omiljena izletišta, predratne plartforme za zabavu, razbribrigu i rekreativno roštiljanje postala su "dobro poznata agresorska uporišta". Na samom početku rata gledao sam hrabre "branioce grada" kako udarnički razvaljuju neonski napis na kinu "Romanija" u Titovoj ulici, koji im je djelovao i zvučao nekako agresorski, prijeteći. Ništa manje iritantan bio im je spomenik Đuri Pucaru ispred zgrade Centralnog komiteta SK BiH, pa i njega nekim debelim sajlama prizemljili i u paramparčad rasturili. Valjda je to bila osveta loših učenika starini Đuri koji je zaslužan za otvaranje hiljadu škola u poslijeratnoj BiH.

IMA LI ROMANIJA RAZGOVORA?

U ljeto 2008. godine, na proslavu nekog okruglog broja "Slobodne Bosne" pozvao sam (uz pokojnog Vladu Divljana i njegovu ekipu)  i jednog od trojice najvećih pjevača sevdalinki (uz Zaima i Safeta) Nedjeljka Bilkića. Predložio sam mu da zajedno otpjevamo pjesmu "Koja gora, Ivo?", a on me malo zabrinuto pogledao i upitao "Smije li se to pjevati?". I stari, oprezni estradni vuk je znao da nije svačije i svugdje o Romaniji pjevati. I ta je pjesma, u nekoj ideološko-propagandnoj komunističkoj vremenskoj mašini pretvorena u "narodnoslobodilačku" i "proletersku", bez obzira na to što je nastala za turskog vakta i pjevala o obračunu Turaka s odmetnutim hajducima na Romaniji. Omanji kulturocid nad ovom je pjesmom počinio hercegovački  domoljubni trubadur Mato Bulić, koji je u svojoj obradi pjesme ostavio na miru samo "brata Ivu", a Romaniju zamijenio Vran-planinom, valjda najvećim planinskim masivom u "Herceg-Bosni".

Nakon nedavnog derneka u Višegradu, na kojem je soundtrack bila "Romanija" Halida Bešlića, koju su zajedno, udarnički otpjevali nobelovac Peter Handke, Emir Kusturica Palma i Muharem Bazdulj (ne znam zašto su neopravdano zapostavljena druga dva člana pjevačkog kvinteta Pero Simić, Dodikov savjetnik i Arkanov sufler iz Bijeljine, te Milorad Vučelić, "dežurni istomišljenik", kako ga je u svom dokumentarnom filmu portretirao novinar Slaviša Lekić), oglasio se i Kunto i Panto, samo riječi nije rekao Halid. Možda zato što nije bio pitan, a može biti i stoga što je pristojan i nekonfliktan čovjek. Jednom je, prije teške saobraćajne nesreće, Halid pričao kako ga je nazvao Emir Kusturica i pitao može li u svom novom filmu "Zavet" koristiti njegovu staru pjesmu "Što je tužna breza ta". "Naravno da možeš, bujrum", odgovorio mu je Halid. Pjesma "Romanija" je drugi dio zavičajnog diptiha kojeg je Halid Bešlić posvetio svom rodnom kraju, selu Knežini iz kojeg se prije skoro pola stoljeća spustio u Sarajevo (U gradu kome se tada ne baš gostoljubivo pjevalo "J..o majku, j..o oca, ko je siš*o sa Sokoca"). Prva pjesma iz ovog diptiha je, naravno, još dobrostojeća "Stara kuća, stari dom", za koju je je Miljenko Jergović svojedobno napisao da svjedoči "domotužje", nostalgiju, valjda. Iako ne znam ko je pisao ove dvije pjesme, znam samo da im je muzičku odoru obukao virtuoz na harmonici Samir Kadirić Caja, to su, bez ostatka, autentično Halidove pjesme, u njima je sublimiran njegov poslijeratni doživljaj vlastitog zavičaja, njegove familije, komšija, sunarodnjaka. Iako je na tom albumu iz početka 2000-ih imao većih hitova, poput "Prvog poljupca", barem u kafani u kojoj sam ja tih godina djelovao, konobarici se naručivala "tura piva" i da pusti "Anex 7". Tako se u kafansko-dejtonskom žargonu nazivala Halidova "Stara kuća..." kojom se rasplamsavao, a pivama gasio dert opustošenih, raseljenih, protjeranih, unesrećenih. Ne samo s Romanije.  

Taj je doživljaj i ta su osjećanja bolna, antički tragična, poput sudbina prognanika iz njegove Knežine, čijem je povratku pomagao Halid Bešlić i šakom, i kapom, i pjesmom. Ili užasnom tragedijom 60-ak stanovnika naselja Novoseoca s Romanije koji su pola godine, od aprila do septembra 1992., držani kao robovi od strane srpske vlasti i vojske, kopali, orali, kosili, brali, plastili pa kada su svu ljetinu svojih ratnih gospodara uredno smirili, svirepo bili strijeljani, jer zlikovcima nije više bila potrebna radna snaga koja će raditi na njihovim imanjima dok oni okolo ratuju, otjeruju, žare i pale... O toj Romaniji, tužnoj, opustošenoj, poniženoj, pjevaju Halidove pjesme, za takvom Romaniji vapi, vjeruje u nju i njene ljude i gordo poručuje: "To je moje vazda bilo, nedam ja nikom to." Jer, da pjeva drugačije, da je ravnodušan i tvrda srca, Halid "materi na oči ne zna kako bi". O tragediji i stradanju takve Romanije, njenih ljudi od Sokoca do Novoseoca, Knežine i Mokrog... pa sve do Rogatice... Kusturica, Vučelić, Handke i nesretni Bazdulj, ako nisu pjevali, govorili ranije, nema razloga da to čine danas, jer je njihova pjesma cinična, ignorantska, neosjetljiva. Njihova Romanija je planina i zavčaj ovih kojima se posljednjih nedjelja sudi za ratni zločin u Novoseocima.

DVIJE ZMIJE PREKO ROMANIJE

Prije sedam-osam godina, vlasti sa Sokoca oduševljeno su najavile kako slavni režiser i graditelj, neimar Emir Kusturica planira uz njihovu izdašnu pomoć izgraditi etnoselo na nekoliko desetina dunuma koje će mu oni staviti na raspolaganje na Ravnoj Romaniji. Slavni bivši režiser slavno je najavio da će u realizaciji tog projekta tražiti i dobiti podršku od svojih strateških partnera iz Rusije. Valjda ga je gonila logika "gdje god nađeš zgodno mjesto, Andrićgrad posadi". Koliko je poznato, do sada se od preliminarnih razgovora nije odmaklo dalje u tom projektu. Jedan od sudionika tih razgovora ispričao mi je kako je tokom večere koju je upriličilo rukovodstvo Sokoca (među kojima su i neki kojima se posljendnjih nedjelja sudi za zločin u Novoseocima) priredilo bogatu trpezu, s raznim vrstama mesa, alkoholnih pića, mezetluka... Kusturica je domaćine uljudno odbio pa i prekorio podsjetivši ih da su ti dani - dani velikog posta "za nas pravoslavce", da se on toga strogo pridržava i izbjegava masnu i tešku hranu, što s nekima nije slučaj. Kada se večera završila, a gosti, uključujući i slavnog neimara razišli, jedan od domaćina je gnjevno progovorio iznenađen i uvrijeđen: "Čuste li vi njega? Baš je našao gdje će doći da Srbe podučava pravoslavlju. Na Romaniju!"

Možda je Kusturica savladao muzičko gradivo Halida Bešlića, ali nije ga dotakla najsubverzivnija pjesma napisana o ukletoj-neizbježnoj planini, nastala u Sarajevu u vrijeme kada se on upisivao u rockere, sredinom 80-ih, genijalni "uradak" grupe "SCH" i njenog lidera Senada Tene Hadžumusića: "Jahao sam dvije zmije, dvije zmije preko Romanije/nisam znao da me bije zao glas zbog šizofrenije..."