Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Svetislav Basara jedan je od najistaknutijih srbijanskih književnika i najustrajniji i najdugovječniji regionalni novinski kolumnist koji svoju kolumnu "Famozno" u dnevnom listu "Danas", iz dana u dan, ispisuje već 15-ak godina. Basara ima svoju, što novinsku, što književnu publiku i u našim krajevima, moglo se to uočiti tokom posljednjeg izdanja festivala "Bookstan", na kojem je bio jedna od gostujućih zvijezda. I predratni Basara imao je u Sarajevu solidan korpus simpatizera i ljubitelja njegove literature (teško da je riječ o istim ljudima koji su ga onomad pozdravili na "Bookstanu"). Uz Davida Albaharija, Mihajla Pantića i Milana Oklopdžića, on je bio najčitaniji srpski pisac nove generacije i nove književne poetike. Basarin roman "Fama o biciklistima" imao je izuzetan, gotovo klutni status u predratnim sarajevskim krugovima, nešto kao albumi "Ekatarine Velike" ili tih godina odbunkerisani filmovi Makavejeva, Pavlovića, Žilnika...

JESU LI SVI ISTI, A I MI SA NJIMA

Mnogo mi je bilo drago kada sam, nakon što su zašutjeli topovi, a progovorile Muze između Beograda i Sarajeva, doznao (od dobrog čovjeka i velikog pisca Filipa Davida) da Basarina muza nije ćutala tokom godina ratnog ubijanja Bosne i Hercegovine. Pisao je, govorio, protestovao, tabanao po ulicama i tribinama protiv satrapskog Miloševićevog režima, bio je jedan od viđenijih i aktivnijih opozicijskih političara (član Demohrišćanske stranke, vrlo čestite, dosljedne i samosvojne  političke stranke predvođene pokojnim Vladanom Batićem). Imponovalo mi je kada je Svetislav Basara prihvatio suradnju u novini koju sam tada uređivao ("Slobodnoj Bosni") i mjesecima ispisivao kolumnu koja se bavila slomom i posljednjim danima Miloševićeve Srbije. U vrijeme kada su najbolji srpski novinski pisci, poput Bogdana Tirnanića ili Alekandra Tijanića, ili potonuli u šovinističko-propagandistički mulj ili se privili uz skute zločinačkog, militantog režima, Basara je, baštineći najbolje tradicije srpskog "prosvijećenog kolumnizma", omogućio uvid u jednu novu, drugačiju, paralelnu srpsku intelektualnu i književnu dimenziju, nenacionalističku, moralnu, uviđavnu i hrišćanski solidarnu sa stradanjima i patnjama drugih.

Demohrišćanska stranka Srbije, a sa njom i Svetislav Basara, nakon Petooktobarskog prevrata 2001. godine, bili su jedna od perjanica, "moralnih vertikala", nove vlasti u tzv. Drugoj Srbiji, personificirane u Zoranu Đinđiću.

Basara je od nove vlasti nagrađen ambasadorskom funkcijom na Kipru, što mu u to vrijeme, prije 15-ak godina niko nije spočitavao kao, recimo, ni Vesni Pešić imenovanje za ambasadoricu u Meksiko; bilo je to, smatralo se, normalno i opravdano, pa i dobrodošlo s obzirom na njihovu ulogu i osobni doprinos rušenju Miloševića, normaliziranju i demokratiziranju Srbije, ali i imajući u vidu pojedinačni autoritet u oblastima kojima se bave, književnosti i sociologiji. Basarini feljtonizirani obračuni sa svekolikom povijesnom, duhovnom, književnom i istoričarskom malignom, nacionalističkom bagažom Srbije, njenim "seljačkim prorocima", od Vuka Karadžića, preko Dobrice Ćosića do "istoričara - guslara", najradikalnija je, ali i najduhovitija kritika bilo kojeg nacionalističkog narativa unutar južnoslovenskih plemena. Nacionalistički doajeni u medijima i "identitetskim" stupovima društva u Srbiji Basaru su visoko smjestili na top-liste vodećih srpskih autošovinista.

No, u posljednjih nekoliko nedjelja došlo je do snažnog i ljutitog distanciranja onoga što se naziva "demokratska opozicija" i njima pripadajuća javnost od književnika Basare. Mada je u srbijanskoj medijskoj produkciji teško naći nekog ko je sa toliko strasti, nemilosrdne satiričko-kritičarske predanosti i dosljednosti, nerijetko s one strane dobrog (malo-građanskog) ukusa godinama tretirao i kasapio Aleksandra Vučića kao što je to činio Basara, opozicioni lideri, mediji i njihovi predatori sa društvenih  mreža, posljednjih su dana kolumnistu "Danas" prikovali uz stup srama. Proglasili ga režimskim trojanskim konjem, kočničarom demokratskih promjena, plaćeničkim vučićevskim uhljebom nedostojnim da piše u "Danasu", gostuje u slobodnim medijima i, općenito, da se predstavlja kao nezavisni, kritički intelektualac. Čak je na naslovnoj stranici njegovog "rođenog" lista objavljena kariktura veterana-genija Predraga Koraksića - Coraxa, kolegu sa stranica "Danasa", čovjeka koji je sa Basarom dijelio visoke pozicije na listi "autošovinista", na kojoj, karikaturi, vidimo Basaru kako gura u blatu zaglavljeni  automobil za čijim je upravljačem unezvijereni Aleksandar Vučić.

O Basarinoj "izdaji" i prelasku na "drugu stranu" pišu se gadljivi komentari, raspreda se na "slobodnim" televizijama i emisijama, a doživio je, kako je prije nekoliko dana kazao, ponižavajuću neprijatnost kada ga je odbila pozdraviti, uz uvredljiv komentar, njegova urednica u "Danasu", što navješćuje skoro ukidanje njegove kolumne kao svjevrsnog "trade marka" ovog odličnog beogradskog dnevnog lista.

PREMA SVECU I TROPAR

Šta je autor dnevnih kolumni zgriješio i o koga se ogriješio, pa je navukao na sebe plebiscitarnu srdžbu i jednodušan bijes opozicione, liberalne, građanske, nenacionalističke čeljadi u samozvanoj "Boljoj Srbiji"? Ukratko, napisao je Basara, višekratno ponavljao i razrađivao, da ne vidi nikakvu ozbiljnu alternativu Vučićevoj vlasti, jer se na čelu te alternative - opozicije nalaze ljudi (poput Dragana Đilasa i Vuka Jeremića) koji su se dok su bili na vlasti, u ekipi bivšeg predsjednika Borisa Tadića, ponašali na isti način na koji se posljednjih sedam godina vlasti ponaša Aleksandar Vučić i njegova svita korisnih idiota. "Za ovo razvaljeno društvo, sa sve njegovim samoproglašenim "boljim delom" najbolje bi bilo da se navuče luđačka košulja i da se podvrgne kolektivnoj medikamentnoj, potom i kolektivnoj psihoterapiji", napisao je Basara u prilog tvrdnji da su svi oni (vlast i opozicija) isti ili, kako je nekada pjevao Bora Đorđević, "iste budale". On, kako i traže kršćanska načela kojima se rukovodi, ne propušta uočiti balvan u oku Vučićevom, ali ni koruptivne krupne "trunčice" u očima braće svoje opozicione, liberalne i građanske. Što se, ne samo u Srbiji, nego nigdje i nikada nije praštalo od strane onih koji su za sebe ujagmili i osigurali, najčešće nezaslužen, status "boljeg dijela društva", demokratske alternative, demokratske opozicije, kalifa namjesto kalifa. I samim tim zatvorili prostor javnog dijaloga, kritike, sučeljavanja.

Opasno je, a obaška nepametno išta porediti sa bilo čime, svaka stvar ima svoje vrijeme, prostor, unutarnju logiku i dinamiku, društveni i politički kontekst. Pa, uprkos tome što mi je to poznato, ne mogu prećutati da me je Basarin slučaj, brutalno odbacivanje i eksterminiziranje iz njegovog prirodnog, nezavisnog kritičkog "ležišta" (po principu "prema svecu i tropar) i ambijenta ozbiljno uznemirio, pored ostalog, jer ozbiljno korelira sa sličnim iskustvima i neugodnostima iz mojeg javno-novinarskog rada. Iste diskvalifikacije, profesionalne i osobne, pratile su i prate svaki moj pokušaj da identificiram, dokumentiram i javno istaknem na stup srama kriminal, nepotizam, klijentelizam, socijalni darvinizam, svakovrsno nasilje nad moralom i pravdom "mangupa u našim redovima", odnosno, ugrubo kazano, javnih ličnosti, političara, "poštene inteligencije" koji ne pripadaju troglavoj nacionalističkoj nemani, koja uživa kada ju se naziva "vladajućim elitama". Iz nekih nejasnih, ali besumnje kvarnih razloga i po čudnoj inerciji, izvana guranoj i pospješivanoj, javna kritika, istraživački novinarski poslovi i upiranje prstom od strane nevladinog sektora, uglavnom su  rezervirana za vlast i njene razgranate pipke u svim društvenim, političkim sferama i budžacima. Opozicija, građanska, lijeva, liberalna, nenacionalisička, doživljava se i percipira kao svete krave, nedodirljivi uzor(c)i ovdašnje demokracije i javnog djelovanja. Svaki put kada sam zavirio u opocizioni, građanski kriminal, nezakonitosti, sukob interesa... uvjerio sam se da on ne miriše, nego smrdi, podjednako neprijatno i teško kao i onaj vladajućih nacionalističkih kleptomana i seratora. Zapravo, mnogo teže i stresnije sam proživljavao, pa stoga bezobzirnije kritizirao primjere kriminala "naših", nego što sam to radio sa  "njihovim", naivno vjerujući da je lopovluk osnovno zanimanje i jedini interes "njihovih“ , dok bi borba protiv njega trebao biti preispoljni ultimativni zadatak "naših". Kod "naših" se "sitne nepravilnosti" dešavaju kao periferni izuzetak, a ne pravilo, vjerovao sam naivno neko ne baš kratko vrijeme.

Desilo se, prije 15-ak godina, da u kratkom vremenskom intervalu ispred svojih kuća naše novinare i reportere koji su ih željeli uslikati otjeraju najprije Ibrahim Jusufranić - Bimo, najodvratnija i najbeskrupuloznija pojava u ovdašnjoj privredi, politici i "nauci", ali i Bogić Bogićević, vječiti Titov omladinac, onaj koji je rekao istorijsko NE Miloševiću i njegovoj vojnoj hunti, sprječavajući da pokolji u ime stvaranja „Velike Srbije“ budu izvedeni na legalan i legitiman način. Nema ništa prirodnije i logičnije, očekivanije nego da jedan nezajažljivi, svestrani kleptoman, dugodišnji direktor javnog preduzeća, Jusufranić, parama nepoznatog porijekla pravi sebi čardak i na nebu i na zemlji usred Sarajeva. Na to smo bili spremni.  Ništa poraznije nije bilo moje saznanje da na isti način, netransparentno, isto to radi Bogićević (također navodno parama javnog preduzeća u čijoj je upravi bio imenovan) čovjek, za razliku od pohlepnog skorojevića Jusufranića, besprijekorne biografije, ogromnog moralnog i simboličkog kapitala. Naravno da je sramota to što država nije adekvatno tretirala Bogićevića, osigurala mu zaslužene privilegije i status, da ih ne mora kriminalom priskrbljivati, ali je, također, sramotno da njegovi ljudi na novinare koji su došli slikati njegovu hacijendu na periferiji Sarajeva  nahuškaju rasne, krvoločne kerove. 

BOGIĆ I BATINE

Teško mi je i trajno u opozicionim i građanskim krugovima zamjeren "napad" na "našeg Bogića", tada, kao i njegovog kuma Zlatka Lagumdžiju, nešto kasnije, kada se on i njegov krug upleo u slučaj "Reket", besprizorni pokušaj zloupotrebe službenog položaja u svrhu ličnog bogaćenja nekolicine SDP-ovih gulanfera predvođenih Pofesorom. Ponovo je argument bio da izjednačavanjem svih političkih aktera i sugeriranjem javnosti da su "svi isti" širim apatiju, nepovjerenje u promjene, što u konačnici jedino koristi vladajućim nacionalistima. Inače, dva puta su građani u Federaciji BiH na izborima (1998. i 2010) davali priliku "građanskoj alternativi" sa SDP-om kao stožernom strankom da uvjerljivo, na djelu pokažu da nisu isti kao njihovi politički protivnici, oba puta su oni tu priliku "spičkali", upropastili do temelja, ponašajući se do u dlaku isto kao oni protiv kojih su, navodno, izlazili na izbore.

GORI (PURI) VATRA

Svaki primjer koji govori kako se akademska elita ponaša kao nacionalistička polička rulja koja je zarobila ovu zemlju (o tome je sjajno pisao pokojni Mirko Kovač, u knjizi "Elita i rulja") dodatno gasi i iscrpljuje posljednje zalihe nade da je tu zemlju i društvo moguće normalizirati, reformirati, a pogotovo (re)modernizirati. Iz toga mi je razloga svaki put teško i mučno pisati o primjerima korumpiranosti, malignog kriminala, kapilarnog klijentelizma i galopirajućeg nepotizma od strane navodne opozicije i šatro građanske alternative. Ljetos sam dva puna mjeseca bio u dilemi, na iglama sam bio, da li da objavim dokument kojeg je sarajevska Kantonalna inspekcija napravila nakon češljanja poslovanja "kultne" Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, stožera naše umjetničke opstojnosti i međunarodnog ugleda. Kada sam svoje nedoumice i oprez podijelio sa poznanikom, pripadnikom akademske zajednice, pokunjeno je zurio u Izvještaj i gorko zaključio: "Strašno je ovo. Univerzitet se ne razlikuje ni po čemu od javnih preduzeća, GRAS-a, Vodovoda i kanalizacije, u kojima se na ovakav nezakonit i kriminalan način posluje." Sačekao sam da barem prođe Sarajevo film festival, da bi skandal sa nezakonitostima i peksinlucima u koje su se dozavrat umočili naši istaknuti režiseri, fotografi i glumci bio manji i što lokalnijeg karaktera i manje kompromitantan po njih. Nakon što su objavljeni dijelovi Izvještaja Kantonalne inspekcije (dakle državnog organa), najprije je uslijedila tradicionalna sarajevska akademska tišina i medijska šutnja, a onda su gromoglasno, napadajući naravno medije koji su objavili i državnu inspekciju koja je radila svoj posao, graknuli interesno povezani režiseri i prijatelji, koji su usput sudjelovali u nezakonitim poslovima. Osudili su "hajku" na najistaknutije naše umjetnike u svijetu, oskarovca Danisa Tanovića i dobitnika Pulitzera Damira Šagolja: hajka je to što je državni organ ustanovio da su nezakonito zaposleni, a mediji to objavili. Umjesto da objasne kako je neko (Damir Šagolj) mogao dobiti diplomu magistra u Londonu bez završenog fakulteta u Sarajevu, pa na osnovu te diplome se zaposliti na ASU, što je samo po sebi skandal, a vjerovatno i krivično djelo, naši nezavisni intelektualci i građanski aktivisti se (metodama i jezikom vlasti!) polomiše objašnjavajući da za oskarovce i pultzerovce ne važe ovozemaljski zakoni. I izvještaji Ministarstva obrazovanja Kantona, te ponovna ekspertiza inspekcije, potvrdili su da Akademija scenskih umjetnosti posluje kao svojevrsno porodično- jaranski, interesno-klijentelistički kartel koji ne poštuje zakone, propise, procedure, jer im se može, jer su oni stupovi duhovnosti!

MARTINA IZ ZAGREBA, MARTINA U PRAG

Kada novinar jedne televizije upita Emira Hadžihafizbegovića, direktora "Kamernog teatra", predsjednika Upravnog odbora Federalnog fonda za kinematografiju, treba li davati pare za novi film Pjera Žalice budući da je Žalica već tri puta dobivao novac (preko milion maraka) za filmove koje nije snimio, kad usput isti novinar konstatira da će i on glumiti u Žalicinom filmu, kao i da je Žalica presjednik Nadzornog odbora "Kamernog", pa upita ima li tu kakvog sukoba interesa, veliki glumac Emir, poput njegovog imenjaka Režisera, nazove novinara neznalicom i glupanom. Pa kad je vidio da je prećerao u primitivizmu, zatražio je od urednika i šefova televizije da taj njegov bahati intervju ne bude emitiran.

Prije 15-ak dana je Hasan Nuhanović, hroničar srebreničkog genocida, objelodanio pozadinu i suštinu nesporazuma tokom suradnje na filmu o padu Srebrenice kojem je predložak bila njegova knjiga. I Hasanova priča je još jedno svjedočanstvo o nikada javno istraženim i objelodanjenim producentsko-mešetarskim aferimima, metodama i marifetlucima "naše proslavljene" rediteljice. I Žbanićka, koja se u svojim filmovima krije iza teških i traumatičnih tema koje obrađuje (ratna silovanja, vehabije, pokolju u Višegradu, genocid u Srebrenici...), na taj način zatvara postor za kritičko preispitivanje i vrednovanje njenih potonjih  bezličnih, negledljivih filmova.

P.S. Još jedna zvijezda takozvanog nenacionalističkog javnog prostora, spisateljica i odskora veleposlanica Martina Mlinarević uhvaćena je posljednjih dana u ozbiljnoj nepodopštini i kompromitantnom zijanu. U službenim informacijama Ministarstva vanjskih poslova BiH, koje su došle do medija, može se iščitati da postoje stanoviti problemi sa njenim školsko-obrazovnim "papirima", veleposlanica, naime, nema završen fakultet. No, ništa zato, budite bez brige,  umirila je službene osobe u MIP-u nova veleposlanica, jer je ona sa prijateljima iz ambasade Češke BiH dogovorila da će istodobno dok obnaša ambasadorsku dužnost, privesti kraju studije na Univerzitetu u Pragu. Bit će veleposlanica i studentica istodobno, sve u skoro 40. godini života, što, koliko je meni znano, nije pošlo za rukom nikom u smiješnoj povijesti bosanskohercegovačke diplomacije. Osim zluradih komentara na nekoliko hercegovačkih zmijolikih portala skoro nijedan medij u "političkom Sarajevu" nije posvetio ni mrvu prostora ovom "nemilom događaju". Valjda da se ne bi pokazalo kako nismo svi isti, uprkos tome što se vrlo često tako ponašamo, govorimo i radimo. Možda i nije toliko šteta i blamaža da ambasadorica ide studirati, grozno je to što će se pokazati da je njen nesuđen prethodnik Ivan Šušnjar napokon došao na svoje i što je, nažalost, uveliko u pravu...