Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Među  živopisnijim i posjećenijim mjestima na nedavnom sajmu knjiga u Beogradu, prema tvrdnjama hroničara i posjetitelja, bio je štand Ministarstva odbrane Srbije, odnosno njegove izdavačke formacije. Izdavačkom djelatnošću rečeno ministarstvo se sve donedavno bavilo sporadično, od prilike do prilike. Međutim, otkako je tamo zasjeo Vučićev "ministar vojni" Aleksandar Vulin taj je posao procvjetao, uozbiljio se, proširio i komercijalizirao. Vulin je za šefa odbrambenog izdavaštva (ovo mu dođe i zvuči nekako kao "pješaštva" ili "topništva") postavio provjerenog urednika vojno-borbenih knjiga, Miroslava Toholja. Na Sajmu su predstavljene prve knjige koje je uredio Toholj, objavljene u ediciji nazvanoj "Ratnik", a autori su srpski generali, pravomoćno osuđeni za ratne zločine pred Međunarodnim tribunalom u Haagu Momčilo Perišić i Vladimir Lazarević. Ovi izdavački (i pomalo zločinački) poduhvati su kontinuitet, ali na višoj razini i s ozbiljnijom logistikom, memoarsko-ratnozločinačkog žanra kojeg je Toholj osmislio i njegovao u vlastitoj, privatnoj izdavačkoj kući "IGRAM", u kojoj su objavljivanja ratna sjećanja oficira Vojske Republike Srpske osuđenih ili još uvijek neosuđenih za ratne zločine, Vinka Pandurevića, Rajka Kušića. Najveću slavu i komercijalni uspjeh, međutim, izdavač Toholj je imao sa tzv. "Karadžićevim ciklusom", knjigama objavljenim tokom višegodišnjeg sakrivanja osuđenog ratnog predsjednika Republike Srpske. Karadžićeva "Situvacija", pseudosatirična drama pisana tokom godina njegovog "tihovanja", bila je svojevremeno pravi bestseler. Vjeruje se da je i autorska knjiga Miroslava Toholja "Noćna pošta", u kojoj je opričavao svoju višegodišnju konspirativnu, hermetičnu  komunikaciju i suradnju sa Karadžićem tokom godina njegovog odmetništva, bila čitano štivo i uspješan izdavački poduhvat.

 NE VOLIM VOJNU MUZIKU

Izvlačenje Miroslava Toholja iz privatnog, obiteljskog izdavačkog biznisa i njegovo smještanje, pekomandovanje na prestižnu funkciju u Ministarstvu obrane može se smatrati dobro promišljenim, pa i logičnim potezom vlasti u Srbiji; gotovo da je riječ o dobrovoljnoj mobilizaciji. Toholjevim promicanjem se samo nastavlja i podebljava trend restauriranja i recikliranja onih patriotskih, medijskih i propagandističkih snaga, ljudi i metoda, sa kojima je Srbija spremno pokrenula krvavi proces, odnosno projekt "ubivanja" Jugoslavije i stvaranja velike Srbije. Javno mnjenje u Srbiji danas dominantno u onome što nazivamo mainstrem medijima, ali i u virtualnom sektoru kreiraju isti ljudi kojima je taj posao povjerio režim Slobodana Miloševića krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Milorad Vučelić, Miroslav Lazanski, Milomir Marić, Ljiljana Bulatović (kojoj je Ratko Mladić isto ono što je Toholju Karadžić), praćeni cijelom bulumentom ljutitih analitičara, ratobornih profesora, akademičarskih babaroga... samo su neka od imena koji su održali kontinuitet jedne vrste novinarstva, koje se najčešće zvalo ratnohuškačko, režimsko-propagandističko. Kada notorna Ljiljana Smajlović, koja je prije rata uredničkim djelovanjem i autorskim pisanjem u "Oslobođenju", a tokom i nakon rata u beogradskim listovima, dala zadivljujući doprinos "patriotskom", nacionalno svjesnom novinarstvu, tvrdi da se u srpske medije "vratio duh devedesetih godina", onda ne treba bolja ilustracija za razumijevanje težine i dubine medijskog mraka u kojeg je iznova upala Srbija. U takav ambijent, mračan, militantan i prijeteći, savršeno se uklapa Karadžićev paljanski Goebels i poslijeratni jatak i biograf Miroslav Toholj sa svojom "ratničkom" izdavačkom kućom u okviru Ministarstva odbrane Srbije. 

Sa Miroslavom Toholjem sam prije 28 godina vodio jedan od onih razgovora koji vam uvijek kada ih dozovete u sjećanje, a ne morate se ni truditi da ih dozovete, jer se sami, nepozvani, vraćaju i nameću. Izgledaju i zvuče kao da su se desili jučer-prekjučer, jer njihove opore, hladne poruke ne gube na aktuelnosti što samo pokazuje koliko je ogomno, nezaobilazno  ništavilo koje živimo. Bila je sredina novembra 1990. godine, ostalo je još samo nekoliko dana do prvih izbora, našli smo se, mislim slučajno, bez dogovora, Toholj i ja u tadašnjem Klubu delegata, reprezentativnom socijalističkom objektu kojeg je na hajdučki način uoči izbora okupirala Srpska demokratska stranka, pa u jednu od prostorija uselila i svoj stranački list "Javnost" i njegovog glavnog urednika Toholja. Poznavali smo se desetak godina, tokom kojih su nam se ukrštali profesionalni i životni putevi. Jednom prilikom su mi dragocjeni posao i nepostojeći, jeftini ugled ozbiljno visili o tanku koncu kada je Toholj preveo, a Semezdin Mehmedinović i ja objavili u licima njegov prevod rukoveti pjesama tada glanc novog nobelovca, komunističkog disidenta Josifa Brodskog. Više u šali i propagandnog štosa radi najavili smo tada dolazak ruskog klasika u Sarajevo na promociju knjige, što je bilo u tadašnjem režimu i poretku ravno ideji "baybookovaca" da preko živog gradonačelnika Abdulaha Skake isposluju Šestoaprilsku nagradu za Orhana Pamuka. Nadigla se tada partijska kuka i medijska motika, a zamalo je na ramenima ostala glava nominalnog glavnog urednika "Lica" Šaćira Filandre kojeg je u cenzorsku misiju u omladinski časopis poslao tadašnji Centralni komitet Partije u kojem je bio zaposlen. Krvi su nam se napili, na tajnim sastancima i javnim osudama, stanoviti "ugledni javni i kulturni radnici" koji su (poput Toholja koji se prvi stavio na čelo zločinačkog agitpropa) na početku rata otišli "u planine". Dok su oni obavljali svoj krvavi posao, Brodski je u Americi pisao veličanstvenu "Pjesmu za Bosnu" ("Gradovi nepoznatih imena, bombardirani nestaju u plamenu / nitko ne zna zašto, ali ljudi ginu").

"Prošlo je vrijeme novinarstva kakvog znamo ja i ti", rekao mi je Toholj tog novembarskog popodneva. I još: "I ti mi, kao i mnogi drugi, zamjeraš što vodim 'Javnost', nacionalni list, ali meni to ne smeta. Tako na najbolji način kontrolišem političare koji vode moj, srpski narod, ukazujem na greške, kritikujem gluposti." I još je kazao: "Moj ti je drugarski savjet da se i ti okaneš pisanja u komunističkim novinama i da počneš raditi u nacionalnim listovima, šta fali 'Muslimanskom glasu' (glasilu SDA) i tamo rade ozbiljni novinari, pisci, intelektualci." Pa je rekao: "I moj i tvoj narod vode neodgovorni ljudi, politički avanturisti koji su spremni na sve ako ih se kroz medije i javnost ne kontroliše. Svako treba svoje vođe da kontroliše i ne dozvoli im da zavade narode." Pa mi je povjerio: "Karadžić je luđak i ne smije mu se dopustiti da radi bez ikakvog nadzora. Zato je SDS formirao svoj Savjet gdje sjede ozbiljni, odgovorni ljudi intelektualci, Milorad  Ekmečić, Slavko Leovac, Nikola Koljević, Aleksa Buha koji savjetima, analizama usmjeravaju politiku SDS-a."  Siguran sam da mi je (pre)poručio i ovo. "Nije ni Alija ništa manji avanturista, niti bezopasniji za mir u BiH. Zato je potrebno da se ti, ali i drugi novinari okupite isključivo u muslimanskim medijima i odatle kritikujete svoje političare, kako bi bili ubjedljiviji. Ako to sad ne razumiješ, skontat ćeš vrlo brzo, kada će, možda, biti i kasno da se nešto promijeni i popravi."

  SVIRANJE NACIONALISTIČKOM DISKURSU

On je, nedvojbeno, tada znao kako će se podijeliti i rastvoriti političke karte nakon izbora, kao i u kome će to smjeru stranke - pobjednice voditi BiH. Ja sam se nadao da neće biti onako kako je on priželjkivao. 

Sreli smo se Toholj i ja još samo jednom, godinu dana kasnije, u hodnicima Skupštine Bosne i Hercegovine. Privodio sam kraju sitne pripreme za pokretanje "Slobodne Bosne", on je to načuo, pa se raspitivao za uređivački (i politički) profil budućeg lista. Kada sam mu kazao da će list biti "probosanski", on je hercegovački podjebantski, zajedljivo zaključio: "Znači – antisrpski." Vrtio se oko nas i Radovan Karadžić, Toholj mu je prišao, pa nešto objašnjavao na uho dok su obojica gledali u mom pravcu. Njegov list "Javnost" prerast će tih mjeseci u ogromnu firmu, postavili su brojne kioske po cijeloj BiH, osnovali i otvorili vlastite / stranačke trgovine u kojima su bile različite cijene za iste proizvode, niže za Srbe, više za sve ostale. 

I da okončam ovu priču, ne sa Toholjem, nego sa njegovim pajtašem Todorom Dutinom, što je u osnovi isto... (Dutina, ministar, diplomata, bio je šef Aleksandru Vučiću, Šešeljevom pioniru malenom, tokom njegovih volontiranja na Palama). Mjesec-dva pred rat pozvalo je Dutinu, Željka Ivankovića i mene da gostujemo u televizijskoj emisiji na TV Sarajevo i trućamo nešto o novinarstvu, aktuelnom i budućem. Todor Dutina, koji je na izbore izašao kao Markovićev reformista, pa se odmah nakon poraza smjestio tamo gdje je kao prirodno pripadao, u SDS, ponavljao je da novinarstvo u BiH nema perspektive osim kao zbir tri nacionalna, separirana, strogo odvojena medijska entiteta. Rekao sam, sjećam se i toga dobro, kako nacionalno ekskluzivni mediji nisu mogući, najviše iz profesionalnih razloga. "Recite mi trebam li ja po toj vašoj naopakoj nacionalističkoj mjeri otjerati dvojicu fotografa koji su Srbi, da bi ih zamijenio lošijim samo zato što su Muslimani?" Nije mi Dutina odgovorio odmah, u studiju, ali jeste nešto kasnije u televizijskom kombiju koji nas je vraćao u grad. "A zašto, recimo, ne bi uzeo Salka Hondu, on je i Musliman i dobar fotograf?" Jebo te, čovječe, pa, oni to fakat misle ozbiljno, poslije sam nekome prepričavao taj slučaj: "Dutina  je cijelo vrijeme dumao, i to ozbiljno i detaljno, kako da mi pomogne u etničkom čišćenju redakcije i lista kojeg sam uređivao."    

(Kasnije ću saznati da su dvojica najpoznatijih njegovih stranačkih kolega reformista iz BiH, Nenad Kecmanović i Emir Kusturica tokom predizbornog pokušaja obavljenog u Opatiji jednog ljetnog dana dopodne, da Fikreta Abdića prevedu u svoju stranku, najvećoj zvijezdi izbornog prelaznog roka preporučili isto ono na šta su mene nagovarali Toholj i Dutina: "Ako nećeš sa nama, u redu, ali nemoj ni sa komunistima, priključi se Stranci demokratske akcije", rečeno je Abdiću, što će on vrlo brzo i uraditi.)

  ŠTA JE OSVOJENO, A ŠTA POKLONJENO

Vladajućoj bošnjačkoj eliti, organiziranoj u prvoj nacionalnoj stranci osnovanoj u modernoj Bosni i Hercegovini, Stranci demokratske akcije, koja je preuzela odgovornost, pored ostalog, za medijsku sliku, medijske slobode pod "njenom kontrolom" nikada nije bila daleka, niti odbojna nacionalna separiranost u medijima i njihovo organiziranje na nacionalno-vjerskoj platformi, na kojoj je fundirana ta stranka. SDA je, pored žive i relativno zdrave BHT, odmah nakon rata silne pare, resurse i energiju potrošila u pokretanje "svoje" opskurne Bošnjačke televizije, koja je, srećom, junački (pro)pala kao žrtva strukturnog grijeha bošnjačke elite - kriminala, pljačke, nepotizma. Bošnjačkim liderima nije odgovaralo "Oslobođenje", pa su nakon nekoliko medijskih mrtvorođenčadi, uz pomoć agilnog Fahrudina Radončića, pokrenuli "Dnevni avaz", kao jedan od rijetkih, ne samo medijskih, uspješnih projekata te klase.

Treba međutim reći ono na što sam podsjetio u prethodnih nekoliko istinitih, iako ne i svježih primjera: medijsku slobodu i "suverenost", kao, plašim se, i većinu mnogo važnijih, državnih, političkih, društvenih, kulturnih, vjerskih "dostignuća"  bošnjačka politika je osvojila po mjeri, kriterijima i pravilima igre koja su im postavljali drugi, a oni ih pohlepno uzimali predstavljući to kao vlastiti uspjeh, skoro podvig. Karadžić, Toholj, Dutina... su maštali da Bošnjaci imaju medije, politiku, ekonomiju... kakvu imaju danas, autističnu, nacionalističku, ekskluzivističku, izoliranu i nekonkurentnu. Jesu li beogradski prijatelji, akademici i nacionalistički bardovi kod kojih su kasnih osamdesetih hodočastili i od kojih su savjete (pa i pomalo novca) primali utemeljitelji prve nacionalne stranke u BiH, također nagovarani da prihvate etno-religijsku identifikaciju kao jedinu moguću i prihvatljivu platformu na kojoj će okupiti svoj narod i povesti ga u predstojeće političke i ratne turbulencije? Ideja i praksa bošnjačkog nacionalizma je mnogo uža od ideje Bosne i Hercegovine i zato joj je ta paradigma antibosanska, neprijateljska, kao i praksa svakog drugog nacionalizma.