Kolumne

Piše: Asaf Bečirović

Jutros sam se probudio sa susamom. Naime. U krevetu sam jeo kifle sa tim dodatkom. Supruga je rekla da ne mrvim. Pazio sam, al' sam prznio. Onda sam skupljao susam po krevetu i stavljao ga u pupak. Mrsko mi bilo ustati. Beli sam se noću vrtio i susam se iz pupka prosuo u posteljinu.

- Peksine! Nizašta nisi! - ružila je supruga.

Reknem da je u pravu, da sam samo za Čipkinog dima, mog kluba ratnih vojnih invalida zatvorenog tipa. Na putu do tamo sreo sam penzionera Duleta. Žuri. Digao penziju pa ide, veli, u apoteku po lijek.

- E, i vi penzioneri morate nešto popit' - reknem ja.

U Čipkinom dimu sam zatekao atmosferu. Svirao je radio, Bajro je vadio kake iz nosa i srkao kafu. Mala je čitala novine. Sva se zadubila. Cuco mi je donio čaj kad su počele vijesti. Javile da je Šefik Džaferović, kandidat za predsjednika BiH, govorio na tribini. Pričao da će se boriti protiv korupcije, odlaska mladih, reformi zdravstva, drastičnom povećanju penzija i plata, boljem obrazovanju...

- Bogme, nepokolebljiv je naš Šefik. I prije 15 godina je zajedno sa svojom partijom obećav'o isto ovo što obećaje i danas - zaključio je Cuco.

- To ti se, Cuco moj, zove kontinuitet - rekne Bajro.

Onda je Mala podigla glavu. Rekla da kad su se jad i bijeda vjenčavali, Bosna je ufatila bidermajer. I da je sve otišlo u helać. Reknem da nije sve tako crno, da još niko nije podlegao od gladi.

- Strpljenja, braćo i sestre, strpljenja. Stvaraju se uslovi i za to! - podsjetio je Bajro.

Tu ja reknem da treba dizati revoluciju i fatati se šume. Mala me pogleda, rekne ja partizana i govana, a Bajro da jeb'o revoluciju jer ima glasačka kutija u oktobru. I da će se tada vidjeti volja naroda.

- Pa, jes'. Volja naroda može da se vidi samo na izborima, a nevolja odmah poslije njih - branio sam se.

Cuco je pitao je l' vlada ikad raspravljala o gladi u zemlji? Podsjetim da je na jednoj od sjednica bila i ta tačka dnevnog reda, al' su ministri jeli. A kad se jede ne priča se.

Helem, raspravu o izborima završili smo zaključkom kojeg smo jednoglasno usvojili: uvijek pobijedi neki bolesnik, nema zdrave konkurencije. Usvojili smo i Culetov amandman čija je poenta da za svaku muku ima lijeka: prvo sabur, pa vrijeme. Dok smo mi usvajali zaključke, Šefik je još govorio na radiju o uspjesima svoje stranke.   

- Jebem li ga, kako ja ne vidim sve ono lijepo o čemu on govori? - pitao se Dule koji je u međuvremenu uninao u Čipkin dim. 

Pitao je znamo li koga u kantonalnom ministarstvu obrazovanja. Jer sin mu je predao papire za posao učitelja u nekoj školi. Mi smo slegli ramenima. Biva, pojma ne znamo! Onda je Mala rekla da je možda rješenje na stolu?

- Kako misliš? - pitao je Dule.

- Fino! Nismo ni svjesni šta sve može da se riješi jednim ručkom - objasnila je i izdiktirala Duletu broj telefona svog čovjeka iz ministarstva.

Ovaj je rekao da nema on para za tu vrstu ručkova, da mu je penzija manja od krvnog pritiska. Mi smo se ufatili za džepove, skupili sto marki i dali Duletu. Samo što mu se suza nije survala niz lice.

A na radiju je Šefik još držao ders. Sad je vazio o dijaspori kao ogromnom potencijalu, o tome da je njegova stranka nastala iz naroda i da brine za državu.

- Kada vidim ko sve brine o državi, brinem i ja - rekne Cuco i utuli radio.