Nekada se, u stihoklepačkom nadahnuću, to ovako govorilo: „Druže Tito, tebe Srbi lažu, oni vole đenarala Dražu“. I mogli ste u predratnim godinama finog zatvora „zaglaviti“ zbog te pjesmice, ako bi vas tužio neki iznenađeni i uvrijeđeni Karadžić, Koljević, Momo Kapor...

Piše: SENAD AVDIĆ

U knjizi „Ubijanje Bosne nakon Tita“ Munir Alibabić-Munja, bivši šef sarajevske Službe državne bezbjednosti, prepričava telefonski razgovor kojeg su u ljeto 1991. godine vodili Radovan Karadžić i Adil Zulfikarpašić. Pretpostavljam da su razgovor snimile tehničke sprave SDB-a jer je lider SDS-a Karadžić tih mjeseci bio na cjelodnevnim „mjerama“, slušali su mu se telefoni u stranci, stanu, klinici. Zulfikarpašić se u vrijeme razgovora nalazio u Beogradu, u kabinetu Slobodana Miloševića sa kojim je dogovarao tzv. istorijski srpsko-muslimanski sporazum.

Prema Alibabićevim saznanjima, razgovor je započeo Karadžić žaleći se Zulfikarpašiću na pisanje „Bosanskih pogleda“, nedjeljnika u vlasništvu lidera Muslimansko bošnjačke organizacije. „Gospodine Adile, šta mi ovi tvoji novinari rade?! Evo u Pogledima tvojim objavljena biografija moga oca Vuke. Tamo piše da je suđen po četništvu i zbog silovanja najbliže rodice, u potpisu je onaj Avdić. To nema smisla, jer mi potpisujemo Istorijski sprazum zbog mira, a ovamo me ovi tvoji blate...“

U knjizi Alibabić navodi da je Zulfikarpašić pokušao umiriti svog sugovornika. „Smiri se, Radovane“, rekao je, „jer ću ja to riješiti. Ja znam da je tu biografiju Senadu dao onaj Alijin isljednik. Kad dođem u Sarajevo j...ću majku i Munji i Avdiću. Tražit ću od Alije da Munju smijeni, a Senada ću izbaciti iz redakcije i tužitću ga sudu.“

Nedugo nakon ovog razgovora, agencija TANJUG je objavila informaciju da je Adil Zulfikarpašić novinarima u Beogradu rekao da je odlučio trajno zabraniti list „Bosanski pogledi“, zbog uređivačkih promašaja koji su u suprotnosti sa politikom MBO, stranke na čijem je čelu. Narednog jutra je promijenjena brava na ulaznim vratima redakcije, zaposleni nisu mogli ući i bio je to kraj prve privatne novine u Bosni i Hercegovini. U komunističkom nedemokratskom jednoumlju Partija je znala smjenjivati urednike, novinare, zabranjivati pojedine brojeve novina, cenzurirati nepoćudne priloge, ali nije poznato da je ikada posegnula za trajnim gašenjem nekog medija.

USKRSNUĆE ČETNIŠTVA

U cijeloj toj davnoj, iz današnje perspektive ne baš relevantnoj epizodi zbunjivala me Karadžićeva uzrujanost time što sam pisao o njegovom četničkom porodičnom backgraundu. Prvo, zbog toga što to i nije predstavljalo golemu tajnu, godinama se pričalo o njegovom ćaći četniku Vuku i po Sarajevu i po Crnoj Gori. Drugo, teško da je u ljeto 1991. godine bilo kojem Srbinu (ili Crnogorcu) moglo nevolje donijeti i dlaka sa glave faliti ako bi ga se dovelo u četnički kontekst. Samo dva-tri mjeseca ranije Radovan Karadžić je na Romaniji kod epske Novakove pećine obišao prve četničke formacije koje je mobilizirao i postrojio Vojislav Šešelj, prvi „međunarodno priznati“ četnički vojvoda. Toj je četničkoj vatrenoj đurđevdanskoj „matineji“ prisustvovao golobradi student, današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.

Adil Zulfikarpašić me nije, iako je to bio najavio, tužio, a nije to učinio ni Karadžić. Tužio me, međutim, Nikola Koljević, član Predsjedništva BiH. Povod je bio tekst u kojem sam napisao da je on tokom posjete Sjedinjenim Američkim Državama, srpskoj zajednici u Chicagu kazao da dolazi iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine. U tužbi je naveo da ne samo da to nikada nigdje nije rekao, nego i da mu je nepoznato šta je Srpska republika BiH. Suđenje nikada nije dobilo epilog, jer je Koljević napustio Sarajevo nakon što je, pogađate, izabran za potpredsjednika Srpske republike Bosne i Hercegovine!

Nešto malo ranije tih predratnih godina u Zagrebu sam se družio sa novinarom „Vjesnika“ Salihom Zvizdićem. Gorostasni Hercegovac purgerskih manira i hitrog novinarskog instinkta u to je vrijeme sudski gonjen od strane Mome Kapora, beogradskog pisca za čiju su književnu slavu najzaslužniji bili hrvatski izdavači i urednici.

(U memoarskoj knjizi Borislava Mihajlovića Mihiza „Autobiografija o drugima“ ovaj utjecajni srpski intelektualac i pseudodisident piše da je Hrvatska decenijama bila najsigurnije utočište gdje su nakon beogradskih avanutra i progona on i njegovi pajdaši dočekivani sa gostoljubivom srdačnošću.)

Momo Kapor je tužio Saliha Zvizdića nakon što je on u „Vjesniku“ objavio tekst u kojem je svjedočio o turneji pisca „lakih komada“  po srpsko-četničkim teferičima u „rasejanju“, u konkretnom slučaju Kapora se (vjerovatno uz pomoć Službe) lociralo u Kanadi. Koliko se mogu sjetiti, sudskom tužbom je popularni pisac više želio dokazati svoju pravovjernost i odanost tekovinama tadašnjeg režima, nego što mu je cilj bio da izvede novinara Zvizdića na čistac dokazujući da je sve izmislio. Vjerovatno su i Kaporovu tužbu, kao i onu Koljevićevu protiv mene prekrili ratni „ruzmarin, snjegovi i šaš“.

Sve do konca osamdesetih godina prošlog stoljeća najveći dio građana tadašnje zajedničke države percipirao je četništvo kao okamenjeni, muzejski relikt povijesne arheologije. Vjerovalo se bezrezervno mitologiji partizanske popularne kulture, prema kojoj je posljednji četnik sa ovih prostora odjezdio u „vječna lovišta“ zajedno sa Orsonom Wellesom, senatorom deklasirane i do brade potučene četničke vojske iz Bulajićeve „Bitke na Neretvi“. Tih se godina, u pola glasa prenosila anegdota prema kojoj su srpski seljaci iz Hercegovine koji su bili angažirani da statiraju kao pripadnici četničkih formacija stidljivo pitali produkciju „Neretve“: „Hoćete li nam vi dati kostime, ili da ih mi vadimo sa tavana?!“

Revizija istorije, praćena u početku diskretnim a kasnije sve prepoznatljivijim nastojanjima relativiziranja četničkog pokreta, vremenski koincidira za objelodanjivanjem Memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti ( 1986. godine). Rehabilitacija četništva (i njihovog komandanta đenerala Draže Mihajlovića) u početku se odvijala kroz historiografske radove. Prvi od njih bila je knjiga „Saveznici i jugoslovenska ratna drama“ Veselina Đuretića, akademika SANU u kojoj se četnici ne tretiraju kao nacistički kolaboracionisti, nego kao antifašistički pokret ravnopravan partizanskom.

OD TOPOLE, PA DO RAVNE GORE

Druga razina revalorizacije, odnosno „normaliziranja“ četništva imala je ideološko-folklorne elemente i slične protagoniste kakvi su bili u to vrijeme bliski suradnici Vuk Drašković i Vojislav Šešelj. Oni organiziraju hepeninge na Ravnoj Gori na kojima trube o „Čiča Draži - prvom gerilcu porobljene Evrope“. Šešelja će u to vrijeme četnički komandant pop Momčilo Đujić u Americi promovirati u „četničkog vojvodu“. Pored relativiziranja zločina četnika, unutar ove strukture se sve naglašenije insistira na zločinima komunista i njihovog Vrhovnog komandanta.

Treća razina pročetničke transformacije Srbije odvijala se kroz vladajuću partiju, najprije Savez komunista, a kasnije Socijalističku partiju Srbije. Krajem 80-ih godina, kada je bio na čelu Saveza komunista Jugoslavije Stipe Šuvar (po osnovnoj svojoj vokaciji sociolog sela kojem ste mogli reći samo prezime pa da vam izdiktira cjelokupnu porodično stablo do „desetog koljena“), imao je čitav spisak najbližih suradnika Slobodana Miloševića za koje je utvrdio da su, kako je govorio, „četnički sinovi“ Sjećam se imena nekih od njih: Ratomir Vico, Radomir Smiljanić, Budimir Košutić... (U drugim republikama je bilo nemoguće da djeca „narodnih neprijatelja“ tako visoko kotiraju u partijskoj nomenklaturi). Kada se 1991. Vojislav Šešelj kandidirao za poslanika u Skupštini Srbije pomogao mu je upravo Košutić koji je u Stocu (!?) „nahvatao“ tri hiljade glasova kojima je Šešelj pobijedio protivkandidata, velikog srpskog pisca Borislava Pekića.

Na prvim demokratskim izborima u Srbiji, u decembru 1990. godine, najozbiljniji kandidati za predsjednika su bili Slobodan Milošević i Vuk Drašković. Na dan izborne šutnje iz aviona (JNA) su širom Srbije pobacani letci na kojima se nalazila jedna od najjezivijih fotografija iz Drugog svjetskog rata: ona na kojoj nekoliko pobješnjelih, krvoločnih  četnika kolju na ledini nekog nesretnika. „Želite li da nam se ovo ponovi?!“ pisalo je uz fotografiju, čime je Miloševićeva propaganda željela poručiti građanima da ih eventualna Draškovićeva pobjeda neminovno vodi u građanski rat, klanja i stradanja.

Prilično je nevjerovatno da je na ovu podvalu - tobožnje „mirotvorstvo“ Miloševićevog režima, sa jedne, i četnički ratnohuškački projekat Vuka Drašković, sa druge strane, nasjeo i Milovan Đilas, koji je bio sve samo ne naivan i neuk u pitanjima četničkih zločina. On u svojim prošle godine objavljenim dnevnicima vođenim od 1989-1995 godina piše da se tokom ratnih godina sretao i razgovarao sa brojnim ličnostima političkog i kulturnog života u Srbiji, regionu i svijetu, samo nikad nije želio primiti Vuka Draškovića zbog njegove „pročetničke, bratoubilačke“ politike. Takve ideološke i političke tendencije i ambicije Đilas ne prepoznaje kod svojih najčešćih sugovornika, Matije Bećkovića, Dobrice Ćosića, oni su a ne Drašković, bili ideolozi veliskosrpskih pokolja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj koje su počinile združene snage četničkih paravojski i regularnih jedinica odmetnute, srbizirane Jugoslovenske narodne armije.

 RAVNOGORAC SA MOKRE GORE

Nakon jugoslovenskih ratova Ravnogorski četnički pokret je u Srbiji izjednačen sa antifašističkom partizanskom borbom, a Draža Mihajlović rehabilitiran tako što mu je smrtna presuda izrečena na Vojnom sudu u Sarajevu proglašena ništavnom.

„Godine 1941. antifašizam je iz Bosne i Hercegovine preseljen na Taru i jedan čovjek ušao u istoriju, a njegovo ime je Draža Mihajlović. Mi smo dužni reći da je on bio prvi antifašista na svijetu“. Ovim je riječima prošle godine (bivši) režiser Emir Kusturica otvorio svoj privatni filmski festival „Kustendorf“. Treba pažljivo pratiti Kusturicine govore na otvaranjima kulturnih manifestacija i institucija i kada govori budalaštine, a najčešće je uglavnom o tome riječ. Kada je na otvaranju Doma pisaca u Sarajevu u ljeto 1989. godine citirao tada slabo poznatu pripovjetku Ive Andrića „Pismo iz 1922. godine“ djelovalo je to kao somnabulno iskakanje iz konteksta i ignoriranje povoda tog događaja. No, dvije godine kasnije tu je pripovjetku Radovan Karadžić dijelio i šakom i kapom svakome koga je god sreo, da bi mu pomogao da razumije da nije on taj koji pali, kolje, ubija, zatvara u koncentracione logore, nego je to „vekovna mržnja“ o kojoj je pisao „naš nobelovac“.

Sličan je red poteza uslijedio i nakon govora na otvaranju Kustendorfa. Rehabilitiranje i normaliziranje četnika i Draže Mihajlovića (kao i njihovih derivata iz proteklog rata Ratka Mladića, Legije, Arkana) ušlo je u novu, dinamičniju i transparentniju fazu. Kusturicine riječi sa Mećavnika gotovo je od slova do slova ponovio njegov omiljeni pjesnik (Zlatousti, kako ga zove) Matija Bećković na otvaranju spomenika Draži Mihajloviću u centru Beograda. I Bećković (također četnički sin) opjevao je Mihajlovićev humanizam, žrtvovanje za krst časni i slobodu slavnu. Četnički komandant je spomenik u Beogradu dobio dva dana prije 20. oktobra, koji se godinama obilježavao kao datum oslobođenja glavnog grada Srbije (i Jugoslavije). Prvi događaj je izmamio na ulice Beograda hiljade frenetičnih, razuzdanih, napaljenih ljudi; na drugom su u tišini gradskom ulicom migoljili malobrojni, prezreni na svijetu, antifašisti.

Klasična podvala koja se koristi u ovakvim prilikama revizionističkog nasilja nad poviješću uglavnom poseže za pozivom „istorijskoj nauci“ da ona dadne svoj sud. Istorijska nauka je svoj sud u Ravnogorskom pokretu i Draži Mihajloviću dala odavno i daje i danas svakodnevno kroz radove i javne istupe naučnika poput Dubravke Stojanović, Hrvoja Klasnića, Milivoja Bešlina, Tvrtka Jakovine... Kao i mnogo ranije u knjigama Jovana Marjanovića, Antuna Miletića, Vladimira Dedijera.

„DRUŽE TITO,TEBE SRBI LAŽU“

Prije skoro pedeset godina objavljena je kod nas knjiga „Bojeva planina“, čiji je autor William Deakin, šef Vojne misije Velike Britanije pri Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske. Obišao je, nakon što je spušten padobranom, Deakin i štab „prvog antifašiste Evrope“ đenerala Draže. Kada je sabrao prve utiske sa terena, ko se u Jugoslaviji bori protiv koga i o tome izvijestio Vladu u Londonu, Winston Churchil obustavlja vojnu pomoć „gerilcu“ i naređuje da se poveća broj aviona koji će dostavljati pomoć Titovim borcima.

Dok je za partizane, pisao je Deakin, Bosna bila baza iz koje su vodili operacije oslobođenja zemlje, „za četnike je Bosna simbolično utočište srpskog pravoslavlja iza istorijskih granica njihove države, stoljećima pod stranom vladavinom i predodređena da bude ujedinjena u Veliku Srbiju“.

Jedan od govornika na otvaranju spomenika Draži Mihajloviću, inače poslanik u Narodnoj Skupštini Srbije, kazao je nešto što se malo ko do sada usudio tako ogoljeno konstatirati. „Mi sljedbenici Draže Mihajlovića se ne mirimo ni sa kim, jer nemamo se sa kim miriti kad je cijeli narod uz nas.“

Nekada se, u stihoklepačkom nadahnuću, to ovako govorilo: „Druže Tito, tebe Srbi lažu, oni vole đenarala Dražu.“ I mogli ste u predratnim godinama finog zatvora „zaglaviti“ zbog te pjesmice, ako bi vas tužio neki iznenađeni i uvrijeđeni Karadžić, Koljević, Momo Kapor...