Kolumne

Nedavno je do mene stigla, vratila se odnekuda nakon višegodišnjeg potucanja, jedna fotografija, iz reda onih dokumenata, sadržajnih i pouzdanih svjedočanstava vremena oko kojeg ozbiljni i ambiciozni pisci bez pola muke napišu debelu, sentimentalnu knjižurinu. Fotograf Zoran Kanlić napravio ju je ujesen 1991. godine na platou koji se, za razliku od danas, nije zvao Trg Bosne i Hercegovine, kao što se ni okolne zgrade nisu zvale Zajedničke institucije BiH, nego potpuno nemaštovito, klasično - Skupština i Vlada Bosne i Hercegovine. Fotografija je napravljena tokom održavanja protesta novinara protiv izglasavanja zakona (državnog, jasno, jer tada entiteti, kantoni, još nisu bili otkriveni) kojima je tadašnja vlast (sačinjena od tri nacionalne stranke) namjeravala preuzeti kontrolu nad Radio-televizijom Sarajevo.

Bijaše to prvo okupljanje te vrste u povijesti ovdašnjeg novinarstva i, što se može djelomično ustanoviti na osnovu fotografije,bilo nas je, mašallah, dosta. Pogledom na prva dva-tri novinarska safa razabrat ćemo kako se iz današnje perspektive, s udaljenosti od skoro trideset godina, izdvajaju tri grupe novinara koje je uhvatio fotografski objektiv: oni koji više nisu živi (Zlatan Čabaravdić, Benjamin Filipović, Mensur Čamo), oni koji se više ne bave novinarstvom, odnosno ne bave se njime ovdje (Midhat Ajanović, Tihomir Loza, Nedim Sarač...). Treća grupa sam - ja. (Nismo toliko naivni da povjerujemo da ono čime se dvadeset godina bavi Fahrudin Đapo, od ”Ljiljana”, ”Avaza”, kabineta Bakira Izetbegovića, pa na koncu ”Al Jazeere” nema dodirnih tačaka sa novinarstvom.) 

Zakon je zgotovilo Ministarstvo informisanja, na čijem je čelu bio možda ne najveći, ali zacijelo najodvratniji zlikovac koji je ikada bio u vlasti, Velibor Ostojić, dugogodišnji lektor na RTV Sarajevo, pa je sav gnjev prosvjednika bio usmjeren na tog kasnijeg ratnog zločinca, premda je preuzimanje vlasti na tadašnjoj državnoj televiziji bila ideja oko koje su se sve tri stranke oduševljeno usuglasile odmah nakon izbora održanih godinu dana ranije. Zapravo, čudo je bilo što je tronacionalna vlast krenula da zavodi red na televiziji sa tolikim zakašnjenjem. Nije postojala, kao što ne postoji ni danas, antidemokratska inicijativa, šovinistička svinjarija koju je predlagala Srpska demokratska stranka, sa kojom se bošnjački političari, kobajagi zbog mira u kući, nisu slagali, a zapravo je objeručke prigrlili. (”Gdje ste vi do sada, dugo smo vas čekali?!”, kazao je zabrinuti Alija Izetbegović, u pozdravnom obraćanju na Osnivačkoj skupštini SDS-a, u ljeto 1990.)

MISLILI SMO NEMA KO DA SLUŠA...

Dok su novinari tog popodneva mitingovali, držali govore, pozivali na ostavke i gunđali zbog političkog udara na neovisnost profesije, na prozoru zgrade Vlade ukazao se Mustafa Mujagić, zamjenik ministra Ostojića, sa bocom viskija u ruci i pomirljivo pozivao ”kolovođe” protesta da, umjesto što se bune i galame, zakopaju ratne sjekire i fino dođu kod njega u kabinet na piće i dogovore se ”kao ljudi i novinari”. Iz današnje sarajevske perspektive, kada se žestoko piće može popiti tek u rijetkim, gotovo specijaliziranim birtijama u centru grada, teško je pojmiti da se javno sa flašom ”žestine” pojavljuje doministar iz Stranke demokratske akcije. Neće dugo proći, a SDA će smijeniti Mujagića, ali ne zbog ”vatrene vode” nego zbog neke zamršene financijsko-stambene operacije, uzimanja kredita za stan za koji (ni kredit ni stan) nije pribavio zakonite papire. (I u ovo je danas teško povjerovati, da SDA nekog svog istaknutog člana i državnog činovnika smijeni zbog uzurpacije javnog novca i stambenog mešetarenja!) Pričalo se kasnije kako je Alija Izetbegović, nakon što je stranačka radna grupa predočila dokaze o Mujagićevim malverzacijama, u čudu  pitao: ”Pa, ljudi, kako je to sve mogao obaviti za tako kratko vrijeme”?!, a neko, valjda Avdo Čampara, mu odgovorio: ”Jedva, predsjedniče, jedva!”

Mustafa Mujagić, Siroče kako su ga odmilja zvali u Sarajevu, bio je dugogodišnji dopisnik zagrebačkog ”Vjesnika”, blizak jednoj komunističkoj ”franšizi” - Pozdercima. Za svašta ga je Bog dao, osim za pisanja, imao je u malom prstu, kao i svi strasni kockari, sve marifetluke, (sitne) prevare, rukovođen ne pretjerano društveno štetnim koristoljubljem. Simpatična baraba, kojoj se nije moglo ništa pretjerano zamjeriti, jer je najčešći promicatelj svojih nepodopština bio upravo on osobno. U novinarskom društvu ga se (zaozbilje) zezalo da mu tekstove u ”Vjesniku” piše Muhamed Tunjo Filipović, a on je polušaljivo dodavao: ”Sve, osim onih koje mi piše Atif Purivatra.” U početku rata se vrtio oko gradonačelnika Sarajeva Muhameda Kreševljakovića (jedinog živog gradonačelnika koji je tokom opsade napustio grad i izbjegao u diplomaciju u Italiju!). Nakon rata Mustafa se vrzmao oko Harisa Silajdžića, možebiti da je bio i glasnogovornik Stranke za BiH, izganjao je neki poslovni prostor na Marijin-Dvoru, gdje je otvorio radnju s italijanskim dječijim igračkama, a onda se negdje izgubio.

 LOVAC NA NOVAC

No, za ovu priču je zanimljiv jer je bio prvi glavni urednik nekog medija iza kojeg je stajala Stranka demokratske akcije. List - časopis se zvao ”Ogledalo”, bio je više revija za politiku, kulturu i umjetnost nego politički magazin. Grafički je izgledao sjajno, koliko se sjećam za vizuelni identitet je bio zadužen Mersad Berber. Nijedna štamparija u tadašnjoj državi nije mogla odgovoriti 

zahtjevnim grafičkim standardima, pa se ”Ogledalo” štampalo u Italiji. Nije se štedjelo ni na čemu, redakcija nije postojala, Mustafa je suradnike okupljao u tada najluksuznijem sarajevskom restoranu ”Palata” (u kojem je u vrijeme Olimpijade ”zaginuo”, bolje rečeno - zaplatio Kirk Douglas). Nepoznato mi je koliko je brojeva tog pionirskog poduhvata Stranke demokaratske akcije bilo odštampano. Nepoznato je svima, osim Mustafi Mujagiću, ko je taj medijski luksuz financirao. Pominjala se moćna zagrebačka struktura ove stranke, predvođena Salimom Šabićem i Mustafom Cerićem, tvrdilo se da tu umiješane prste imaju Hasan Čengić i njegova supruga Fahira Fejzić, diplomirana žurnalistica, tada bez ikakvog iskustva u novinarstvu. Uglavnom, ”Ogledalo” je nestalo, a SDA pokreće novo glasilo, ”Muslimanski glas”, prilično sadržajno i grafički, fukarski list, neku vrstu ”civilne” frakcije vjerskog lista ”Preporod”. (Cinici nešto većeg kalibra od mene rekli bi da sličan status, civilnog ogranka ”Preporoda”, već duže vrijeme ima ”list godine u Islamskoj zajednici BiH i svijetu”, ”Oslobođenje”).

Zapravo, prilično je licemjerno, pa i nepristojno, da se financiranjem nekog glasila Stranke demokratske akcije bavi neko (tj. ja) koji ni sam ne zna do kraja objasniti kako se i sa koliko novca financirala novina koju sam ja uređivao u istom stranačko-političkom aranžmanu. Kada sam početkom 1994. godine preuzimao posao glavnog urednika nedjeljnika koji se zvao ”Bosna” rečeno mi je da je Alija Izetbegović za taj projekat izdvojio 150 hiljada maraka, dao ih ministru kulture i informiranja u Vladi BiH prof. Enesu Durakoviću, a ovaj dalje proslijedio direktorima, poslovnim tajnicima. Jedini uvjet kojeg sam postavio prije pokretanja novine bio je da (Izetbegovićeve) pare moje oči ne vide. Eno vam Fahrudina Radončića ako meni ne vjerujete: on se u to vrijeme nekako, na jedvite jade, krpio, izdavao povremenik ”Bošnjački avaz” i kada me je posjetio i pitao ”koliko vam je para Alija dao?”, ja mu odgovorio da nemam pojma.

Rukovođen starom bošnjačkom poslovicom ”ko se opekao na Aliju, i na Bakira puše”, prije tri godine nisam prihvatio ponudu za medijsko-poslovni aranžman koju mi je u ime nekog maglovitog stranog investitora predložio sarajevski advokat Mehmed Spaho. Rekao je da se radi o ”poslovnim ljudima iz Švicarske” zainteresiranim za investiranje u medijsku industriju u BiH, što je imalo mrvu logike, budući je Spaho godinama kao dužnosnik Nogometnog saveza BiH djelovao po međunarodnim nogometnim asocijacijama u toj zemlji. No, vrlo brzo će se ispostaviti da su famozni ”Švicarci” zapravo Turci, sa dna Erdoganove kace, odnosno kase! Vratile su mi se neugodne slike iz jedne baščaršijske kafanice, gdje sam u vrijeme uređivanja ”Alijine“ „Bosne” razgovarao sa dvojicom debelguzih turskih starohana - humanitaraca. Turkologinja Amina Šiljak Jesenković, koja je prevodila taj razgovor, koji je bio ponižavajući u mjeri u kojoj je bilo kruženje Ahmeda Šabe, od nemila hodže pedera, do nedraga bega katila, možda se ne sjeća, ali ja se savršeno sjećam: jedan od dvojice turskih humanitaraca (”IHA-HA” se zvala humanitarna organizacija koju je u Njemačkoj osnovao tadašnji lider islamističke REFAH partije, kasnije kratkotrajni premijer Turske Nedžmetin Erbakan) mi je rekao da, ako želim dobiti roto-papir kojeg sam tražio, ne smijem u svojim novinama, kao što sam ranije činio, ”predstavljati Husein kapetana Gradaščevića kao pozitivnu istorijsku ličnost”.

KAD ZAMIRIŠU ERDOGANI...

Još su neki urednici i vlasnici listova, poput Darija Novalića, vlasnika magazina Start BiH, odbili ući u taj neizvjesni, pomalo ezoterični medijski pakt. No, ipak ”švicarsko-turski” investitor je uspio do izbora 2014. pokrenuti sedmični list ”Stav” i dnevni list ”Faktor”, koji se ubrzo ugasio, pa pretvorio u portal. Kao ni prije dvadeset i kusur godina kada je izlazilo ”Ogledalo” Mustafe Mujagića, pa kasnije ”Ljiljan”, ”Dnevni Avaz”, ”Bošnjačka televizija”... i ovom prilikom je ostao potpuno zatamnjen, skrajnut od javnosti način financiranja medijske kuće koja stoji iza ovih projekata.

Tarik Haverić je ”Stav” nazvao turskim listom na bosanskom jeziku, što jeste i efektno i tačno, ali je tek doticalo suštinu. A suština je, kao i obično, u novcu. Ovih dana internetom paradira pismo Ejupa Kučuka, marketinškog mešetara bliskog bošnjačkim vlastima, suđenog i oslobođenog u predmetu ”Gibraltar”, u kojem se, zbog enormnih dugovanja, obračunava sa Turčinom Evren Utku Gokom. Taj Gok, kojeg Kučuk naziva ”prevarantom”, bliskim suradnikom turskog predsjednika Erdogana, ali i bošnjačke vlasti, direktor je ”Simurg media” preduzeća koje štampa i financira ”turske medije na bosanskom jeziku” (osim ”Anadolije”, koja je agencija na državnom budžetu). Isti Gok je i gazda grandiozne građevinske firme ”Cengiz”.

Kučuk, koji je očito sa njim nekada bio blizak, a sada se tuže, tvrdi da novac koji turski biznismen ulaže u svoje ”medije na bosanskom jeziku” jeste zapravo, naš, domaći novac, da ih on dijeli od ”poslova vrijednih stotine miliona maraka”. Te stotine miliona su prethodno uzete od građana Bosne i Hercegovine, preko akciza, pa dodijeljeni ”Cengizu” kao glavnom izvođaču svih poslova na autoputu. Još pojednostavljenije: građani BiH, prema tvrdnjama Ejupa Kučuka, osobe u čiju se informiranost o zakučastim putevima javnog novca unutar bošnjačke elite ne smije sumnjati, iz svojih džepova financiraju medije koji na bosanskom jeziku, pored lokalnih bošnjačkih favorita, protežiraju politiku lidera druge države.      

Je li to najgore što se ovdašnjim medijima do sada desilo i što se ubuduće može desiti - to da građani zamračenim, kriptomafijaškim financijskim malverzacijama financiraju medije koji rade za drugu državu?! Nije, još gore je što vlasnici, poslodavci, urednici, uopće ne smatraju da je Turska druga država, da je ona nama ”inostranstvo”. Ima Turska, pored sultana Erdogana, još jednog političara koji gaji neobične nastranosti prema medijima i novinarima: Devlet Bahceli se zove i lider je Partije nacionalističkog pokreta, koja je koalicijski partner sa AK partijom predsjednika Erdogana. Bahceli je tokom predizborne kampanje obišao u zatvoru dvojicu mafijaša osuđenih na dugogodišnje robije i nazvao ih ”svojom braćom koja vole svoju zemlju”. Kada su turski mediji zaprepašteno kritizirali taj skandal, Bahceli je odgovorio tako što je prozvao 59 turskih novinara i stavio ih na spisak za likvidacije. Jedan od njegove mafijaške braće, ozloglašeni ubica, iz zatvora je poslao katil-ferman u kojem je pozvao one koji ga vole ”da obave svoju dužnost” i pobiju prozvane novinare. 

U našoj javnosti o Devletu Bahceliu se ne zna previše. Vjerovatno ne zadugo, jer ovaj mafijaški ”brat” ima ozbiljne ambicije da postane potpredsjednik Turske...