Kolumne

Kada se govori o prilikama u nekoj sredini, zajednici, državi, kaže se da treba vidjeti kako je najmalobrojnijim, najugroženijim, pa zaključivati o demokratskom i svakom drugom profilu te zajednice. Ali može se ta stvar i obrnuti: da se sreća i rahatluk zajednice mjeri prema njenim najprivilegiranijim članovima, a svećenici, hodže, imaju upravo takav, polubožanski status u navrat-nanos demokratiziranoj BiH. Ako oni odlaze iz BiH, nezadovoljni i odbačeni, šta da očekuju, čemu da se nadaju oni sa socijalne, ekonomske, kulturne margine društva i države

Piše: Senad AVDIĆ

"Vozim se nedavno od Zenice prema Sarajevu i negdje kod Kaknja vidim momka, stoji i pokušava stopirati. Zaustavim auto, on uđe, ide u Sarajevo; idem i ja, pa ćemo zajedno tih pola sata predeverati, šupljirajući o svemu pomalo." Ovako mi je pričao poznanik, poslovan čovjek čiji poslovi sežu mnogo dalje od Kaknja, Zenice i Sarajeva. Riječ po riječ, mladić se pokazuje kao pristojan suputnik i zahvalan sugovornik, vozaču kaže da je po zanimanju hodža i da u Sarajevo ide poslom, a posao je dženaza, pa ga moli da u grad uđe preko Vogošćanske petlje, od skretanja za centar grada do groblja Bare mu je čas posla. Na pitanje kome ide na dženazu, mladi hodža veli da još ne zna, vidjet će na licu mjesta, kada dođe na groblje - mezarje. 

Malo kasnije, kada se obojici razvezao jezik, momak je ukabulio da je on, zapravo, hodža bez stalnog zaposlenja i "mjesne nadležnosti", te da dženaze klanja "na divljaka", piratski. Završio je medresu, nema stalnog posla, pa se snalazi tako što ode "napamet" na neku dženazu, najčešće u Sarajevo, ugura se među zvanične hodže, obavi, po istillahu, sve što se treba obaviti, pa kad se vjerski obred završi, okupljeni halale rahmetliji, on sa svim ostalim efendijama stane u red kada vjerske službenike ožalošćena familija počne kititi kovertama sa novcem. („Da u Brazilu ima muslimana, dženaza i hodža, vjerovatno bi takvog koji nepozvan hoda po vjerskim okupljanjima od milja zvali Privaldo", kažem poznaniku.)

   PIRATI SA DŽENAZA

Još će, privodi kraju mi poznanik, prije nego što je hodža izašao iz automobila i otišao za svojim poslom - dženazom od njega saznati da nije usamljeni hodža-pirat, nego da ima drugova iz medrese, nezaposlenih, koji tako da bi preživjeli "tezgare" šlepajući se na dženazama među oficijelne hodže u onim dijelovima BiH gdje ih džematlije ne poznaju. "Najviše nas dolazi u Sarajevo, a ima nekih koji skoknu i do Krajine, Herecegovine, mada je tamo utanjilo sa poslom", kazao je efendija prije nego što će se izgubiti u masi ljudi koji su se kretali prema Barama. 

Podsjeti me to na jednu predratnu ekipu ozbiljnih akšamlija, koje sam poznavao, ljubitelja dobre kapljice, koji su se subotom redovno okupljali na vjenčanjima, pa potom i svadbama nepoznatih im mladenaca, po kućama, restoranima, hotelima. Mladenkina familija bi mislila da su ti veseljaci iz mladoženjine "kvote" gostiju, mladoženjini su vjerovali da su mladenkini gosti. Jednom su ovi veseljaci na nekoj svadbi fasovali ozbiljan degenek, kada su se previše opustili, izvoljevali, tražili ptičijeg mlijeka, pa kad je otkriveno da su tu nepozvani, padobranci, udarao ih i šakom i kapom ko god ih je dohvatio...

Nisam ovoj zabavnoj  priči sa hodžom-piratom pridavao previše važnosti, pogotovo ne "šireg značenja" jer je naša bliža i dalja prošlost, pismena i usmena, prepuna takvih folklornih likova, dovitljivih, promućurnih vjerskih službenika, narodnih mudraca koji svaku nevolju prevaziđu na kreativan način. Arhetipski lik takve čeljadi svakao je nenadjebivi srednjevjekovani alčak Nasrudin Hodža, najpoznatiji lik Otomanske imperije, prevarant i filozof, "šaner" i dobročinitelj, privincijski blećak i vizionar, sve istovremeno. O njegovoj umjetnosti prevare svjedoče čitave biblioteke, pisanih tragova od Damaska do Beča, snimljeni su i filmovi, a UNESCO je prije dvadesetak godina cijelu jednu godinu proglasio "Godinom  Nasrudin Hodže". Do rata sam vjerske činovnike poznavao slabo, periferno, tek sam tokom rata, kada su se razmahali, izašli iz sfere sekularističke margine društva, privatnosti gdje ih je decenijama relativno uspješno držao komunistički režim i postali nezaobilazan čimbenik političkog, ekonomskog, vojnog poretka, bolje upoznao.

Zaboravio bih, velim, epizodu sa hodžama-piratima da prije nekoliko dana manje-više svi mediji i portali nisu objavili kako se u posljednje vrijeme desetinama hiljada ljudi koji u stampedu napuštaju Bosnu i Hercegovinu pridružuju vjerski službenici. Prenesena je zabrinutost kardinala Vinka Puljića koji je na nedavno održanoj Biskupskoj konferenciji kazao da "je jedna biskupija prošle godine izgubila šest vjeroučitelja koji su, uprkos tome što su bili regularno zaposleni, otišli na Zapad". Taj se trend nastavio i u ovoj godini pa je, prema kardinalovim riječima, "još sedam vjeroučitelja najavilo da će otići".

   KAD ODLAZE HODŽE I POPOVI

Istovremeno smo iz "Preporoda", heftičnjaka Islamske zajednice, saznali da se slični procesi odvijaju i među islamskim vjerskim radnicima. Objavljena je ispovijest efendije Hasana Džafića, imama jednog džemata u Bosanskoj krajini, koji je nedavno napustio i Bosnu i džemat i otišao "trbuhom za duhom"- u Njemačku, gdje radi kao njegovatelj.

Efendija Džafić u "Preporodu" veli da je "uz plaću imama moguće živjeti u Bosni, ali je bez dodatnih honorara nemoguće voditi pristojan život, a na honorare imama izgleda niko ne gleda blagonaklono". Ove riječi efendije Džafića vratiše ne 5-6 godina unazad, kada je u jednoj krajiškoj općini otvarana džamija. Na njeno proklanjavanje, vjerski obred kojim se džamije službeno "puštaju u rad", pozvan je ekskluzivni, visoki gost iz Sarajeva, skoro pa reis, a nije bio reis. Nakon što je održao prigodan ritual, pričao mi svjedok-džematlija, visokog gosta nije držalo mjesto, žurilo mu se u nove radne pobjede... "Ako ste mi spremili kakvih peškeša, potrpajte to u gepek auta, ja žurim, imam za koji sahat još jedno proklanjavanje u Krupi." Peškeši su, bezbeli, bili pripremljeni i obimni, janjetina, kolači i još koječega je stavljeno u gepek, pa je efendija rahat mogao na novu tezgu, odnosno proklanjavanje tokom krajiške turneje "četiri džamije". 

    DNEVNI VAZ EFENDIJE ČAMDŽIĆA

Vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini su autonomne, niko se sa strane, pa ni država, ne miješa u njihov rad, poslovanje. To se odnosi i na vjersko-prosvjetne institucije, medrese, srednje škole, fakultete, akademije. Novim zakonom u Univerzitetu Sarajevo, kojeg je predložila Vlada kantona Sarajevo, predviđeno je da svi fakulteti prestaju biti samostalni pravni subjekti (to će biti samo Rektorat); svi osim Islamskog fakulteta i Katoličkog teološkog fakulteta. Milioni maraka koje dobija Islamski fakultet ne uplaćuju se preko računa fakulteta, pa je njegovo poslovanje, za razliku od drugih budžetskih korisnika, nedostupno za provjeru institucijama koji se time bave. Ne zna se kolike su plate uleme, vjerskih službenika, kako se tretiraju honorari, koverte... Srednje škole - medrese i visokoškolske institucije same planiraju broj učenika - studenata koje će upisati; nemoguće je i okvirno znati koliko se mladih ljudi godišnje osposobi za vjeroučiteljske poslove. Sasvim sigurno je riječ o stotinanama svršenih učenika i studenata. Na uvođenje vjeronauke u školama, izgradnju džamija, pored toga što je riječ o sistemskoj, planskoj (re)islamizaciji Bošnjaka, treba gledati i kao na proces otvaranja novih radnih mjesta za armiju vjeroučitelja, hodža, imama. Naravno, sve isto važi i za katolički kler i njegov obrazovno-vjerski krajolik.

Znam da će reakcija najvećeg broja čitatelja ovoga teksta biti odmahivanje rukom i bagatelisanje problema socijalnog statusa, odnosno posredno odlaska vjerskih službenika iz BiH. "Nimalo mi ih nije žao, ne sekiraju se ni oni kako mi živimo", očekivana je i sasvim opravdana reakcija osiromašenog i sluđenog naroda. Da, tako je, nikako drugačije. Kada se govori o prilikama u nekoj sredini, zajednici, državi, kaže se da treba vidjeti kako je najmalobrojnijim, najugroženijim, pa zaključivati o demokratskom i svakom drugom profilu te zajednice. Ali može se ta stvar i obrnuti: da se sreća i rahatluk zajednice mjeri prema njenim najprivilegiranijim članovima, a svećenici, hodže, imaju upravo takav polubožanski status u navrat-nanos demokratiziranoj BiH. Ako oni odlaze iz BiH, nezadovoljni i odbačeni, šta da očekuju, čemu da se nadaju oni sa socijalne, ekonomske, kulturne margine društva i države?!

Nedavno mi je skrenuta pažnja na govore - hudbe  efendije Izeta Čamdžića imama džamije u Zavidovićima. "Nepravda je kad naši divni mladići i djevojke uče, završavaju fakultete i nemaju posla, a pored njih prolaze njihovi vršnjaci koji bez truda i rada dobijaju diplome", govori dramatičnim glasom uznemirujuće poruke efendija Čamdžić. Malo nakon toga slušao sam novu pjesmu "Savana", sjajne tuzlanske reperice Sasje, koju je snimila sa Darkom Rundekom. Dok pjevaju "Tako ti je to, braco, to što siješ to i proklija, i nije to baš neka teška filozofija" ("radije sa lavovima plešem u savani") pomislio sam da je istu pjesmu Sassja, komotno, umjesto sa Rundekom, mogla snimiti s efendijom Čamdžićem. Što bi se reklo, agenda im je gotovo identična, socijalna, reformska, gotovo revolucionarna!