Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Mattew Palmer, specijalni predstavnik Sjedinjenih Američkih Država za zapadni Balkan, skicirajući u Senatu mračnu i depresivnu sliku Bosne i Hercegovine, za šta je u najvećoj mjeri optužio Milorada Dodika, našao je ipak jedan svijetao, ohrabrujući primjer koji je sa radošću izdvojio iz općeg mraka i beznađa. Palmer je pohvalio rad Vlade Kantona Sarajevo, koju čini "nova generacija političkih lidera na kantonalnom nivou".

"Građanske, a ne nacionalne stranke koje vode Vladu Kantona Sarajevo, to je nešto vrijedno pažnje, enegije i investiranja od strane međunarodne zajednice", kazao je Palmer u američkom Senatu.

Nije dugo čekao Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije, promptno se najprije zahvalio Palmeru za ono što je kazao o Miloradu Dodiku i njegovoj destrukcije BiH, ali mu je ozbiljno zahatorio zbog riječi hvale izgovorenih o Vladi Kantona. "Palmer očigledno ne raspolaže informacijama, pa naivno aktuelnu vlast u Kantonu Sarajevo predstavlja kao alternativu, zanemarujući njihove korupcijske afere, izostanke rezultata, ali i činjenicu da te političke stranke ne postoje, niti imaju ikakav potencijal izvan Kantona Sarajevu, a pogotovo na područjima RS-a, ili onima na kojima su Hrvati većina."

"Zato se s pravom postavlja pitanje zašto se traži navodna alternativa onima koji jasno podržavaju NATO put, a ne onim koji taj put koče. Mnogo važnije bi bilo tražiti i podržati opoziciju u RS koja podržava NATO put BiH... To je svakako bitnije od komunalnih ili kantonalnih tema."

"VRATI MI MOJE KRPICE, MILIJARDE"

Bakir Izetbegović i njegova stranka su izrazito osjetljivi na Kanton Sarajevo, pa još uvijek, godinu dana nakon izbora na kojima SDA nije poražena, ali jeste izgubila vlast, lamentiraju i cmizdre nad tim nenadoknadivim gubitkom. "Mi smo im ostavili milijardu maraka budžeta koji oni sada troše bez nas", neumorno, kad mu se god ukaže prilika, ponavlja Bakir Izetbegović. Kada kaže "mi", Izetbegević misli na Stranku demokratske akcije, a kriomice i na sebe i svoju familiju, prethodnike i nasljednike. Pritom zaboravlja da Oni/SDA nikada u Kantonu Sarajevu nisu samostalno vladali, nego su uvijek vlast dijelili sa nekad većim, nekad manjim brojem drugih stranaka. Smetnuo je s uma i činjenicu da budžetski novac osiguravaju građani, preduzeća, a ne političke stranke i njihovi lideri. Kolala je prije desetak godina sarajevskim informativnim trač-podzemljem priča o tome kako je Bakir zvao telefonom Kantonalnu vladu i tražio da ga spoje sa "ministrom Šarićem". Nevolja je bila u tome što su u Vladi KS u tom periodu ordinirala dvojica ministara sa tim prezimenom, Abid i Ivica Šarić, pa je operater na centrali Bakira spojio sa ovim drugim, ministrom kulture. Nakon rutinskog pozdrava, današnji lider SDA počeo je ministru vaziti o nekom građevinskom poslu, budućem trgovačkom centru, vjerovatno, pominjao dozvole, potvrde, urbanističke planove koje treba "p(r)ogurati" na Vladi, pa kad je zbunjeni ministar (kulture) kazao da nema pojma o čemu njegov stranački šef govori, ovaj ga je upitao: "Jesam li dobio ministra Šarića?", "Jeste, predsjedniče". "Ministra Abida Šarića?", detaljizirao je lider SDA. "Ne, nego ministra Ivicu Šarića". "Onda ništa, izvini i zaboravi ovaj razgovor", okončao je ovaj  razgovor, dostojan bizarnog zapleta unutar familije Fazlinović, lider najjače bošnjačke partije.

KAKO JE CLINTON "OTKRIO"  BERIZA

Treba biti vrlo oprezan svaki put kada neko od zapadnih, poglavito američkih zvaničnika hvali i u zvijezde okiva lokalne bosanskohercegovačke političare. Nužno je znati kako iza takvih pohvala, lauda i priznanja najčešće stoji i doza pragmatičnog samoreklamerstva: nije sve tako crno kao što se čini i to isključivo zahvaljujući nama i našoj ispravnoj politici i podršci. Drugim riječima, naši napori, resursi, novci, pa i ugled nisu badava trošeni po Bosni i Hercegovini, imamo mi i nekih opipljivih rezultata, želio je američke senatore uvjeriti Mettew Palmer.

Novi-stari američki izaslanik za Balkan, Palmer, bio je škrt u komplimentima prema aktuelnoj Vladi Kantona, u poređenju sa pohvalama kojima je prije tačno dvadeset godina, tokom održavanja grandioznog međunarodnog skupa Pakta za stabilnost, tadašnji američki predsjednik Bill Clinton "opjevao" tadašnjeg prvog čovjeka Sarajevskog kantona Beriza Belkića. Nije se odvajao Belkić tog dana od Clintona i njegovog protokola, otvorili su obnovljenu zgradu Treće gimnazije, gdje je američki predsjednik održao ohrabrujući motivacioni govor u kojem je punih usta hvalio "hrabrost i odvažnost" tadašnjeg guvernera Kantona Sarajevo, najviše zbog suradnje i zajedničkih projekata sa predstavnicima vlasti (tadašnjeg) Srpskog Sarajeva. Berizu Belkiću, međutim, nisu pomogle ni   laskave pohvale američkog predsjednika da on, kao i njegova Stranka za BiH dvije-tri godine kasnije, profitiraju na izborima, na kojima je, pored ostalog, njihov kandidat Haris Silajdžić teško poražen od Sulejmana Tihića u natjecanju za Predsjedništvo BiH. Nekoliko dana pred izbore iz 2002. godine tadašnji američki državni sekretar Colin Powell uputio je građanima Bosne i Hercegovine videoporuku lišenu diplomatskog pitijskog jezika i okolišanja, kojom ih je eksplicitno pozvao da glas dadnu tadašnjoj vlasti Alijanse za promjene, predvođenoj Socijaldemokratskom partijom Zlatka Lagumdžije. Ni od tog nije bilo nikakve fajde, niti je pokolebalo birače u namjeri da kazne najodgovornije čimbenike te neobične koalicije, SDPBiH i Stranku za BiH za sve što (ni)su učinili tokom mandata.

Neću na ovom mjestu podsjećati na monumentalne promašaje američke diplomacije počinjene sa "svježim vjetrovima sa Balkana" Biljanom Plavšić i Miloradom Dodikom ili farsičnog eksperimenta sa "ekonomskim reformatorima" iz Širokog Brijega, familijom Lijanović, hercegovačkim kasapinima budžeta i poljoprivrednih poticaja. Uglavnom, mislim da nije zgoreg podsjetiti da američka podrška koja se u dugom vremenskom kontinuitetu upućuje ovdašnjim liderima i procesima nije uvijek garant da se vjetar promjena usmjerava u prava krila.

Reakcije Stranke demokratske akcije i Bakira Izetbegovića na gubljenje vlasti u Kantonu Sarajevo (i pogotovo transfer "njihove" milijarde maraka u tuđe ruke) prilično koincidira sa kuknjavom i opstrukcijama koje upriliče narodnjačko-nacionalističke stranke i njihovi autokratski lideri nakon što izgube vlast u glavnim, odnosno najvećim gradovima njihovih država. A to se posljednjih mjeseci kao svojevrsna pandemijska pošast, ili politička moda, odvija u brojnim državama. Ako zanemarimo Grad Sarajevo i njegovu Upravu, predvođenu gradonačelnikom Abdulahom Skakom (SDA), koja je marginalan administrativni punkt bez izvornih prihoda i sa budžetom od 20-ak miliona KM, Kanton Sarajevo Izetbegoviću predstavlja ono isto ("mračni predmet želja") što je Racepu Tayipu Erdoganu Istanbul, kojeg je izgubo u dva izborna navrata,  ili što je Budimpešta za mađarskog nacionalističkog mračnjaka Viktora Orbana. Gubitak Istanbula i pobjeda opozicionara Ekrema Imamoglua mnogi su shvatili kao početak kraja turskog lidera, baš kao što je i nedavna uvjerljiva pobjeda Gergely Karasconyja na izborima za gradonačelnika Budimpešte okrnjila nedodirljivost populiste Orbana. Pored Mađarske, opozicioni gradonačelnici vode i glavne gradove preostalih zemalja Višegradske grupe, Poljske, Češke i Slovačke. 

FORTE I TO... KO VLADA KANTONOM

Posmatrano u tom kontekstu, uz dosta rezervi i ništa manje skepse moglo bi se reći kako je opozicijsko preuzimanje vlasti u sarajevskom kantonu ("Republika Sarajevo", kako neko optimistično reče) dio šireg evropskog sindroma, da ne kažem baš fenomena razvlašćivanja desničarskih oligarhija tamo gdje ih najviše boli i po džepu udara - u administrativnim, poslovnim i kulturnim središtima. Tako bi barem stvari trebale stajati u sferi teorije i ideja, u praksi, međutim, Vlada Kantona funkcionira tek kao načelna, uvjetno kazano alternativa, slabašni građanski i nenacionalistički entitet posvećen vladavini prava. Vlada Kantona, odnosno vlast u Sarajevskom kantonu tokom jednogodišnjeg mandata funkcionira tako da tek djelomično daje argumente za laskave ocjene Mattewa Palmera, ali i teške kritike Bakira Izetbegovića. Pogrešno je i neodgovorno, ma koliko bilo dobronamjerno, glorificirati vlast čiji jedan značajan dio (oličen u Elmedinu Konakoviću i njegovim ministrima iz Naroda i pravde) provode paralelnu politiku, neusklađenu s ostalim dijelovima koalicije i prilično nasilnu. Ta je politika u idejnom ključu  reakcionarna i radikalno klerikalistička, u političkom pogledu nedemokratska i autokratska, a iz aspekta vladavine zakona i njegovog provođenja i kontrole vrlo blizu organiziranoj zločinačkoj grupi. Ako lider političke stranke, koji nije ministar u Vladi, nego predsjedava Skupštinom, "zagrabi" od svojih ministara, pa i samo zbunjenog premijera Edina Forte stotine hiljada maraka, potom ih on po svojim kriterijima, afinitetima i autokratskom ćejfu razdijeli poput kakvog modernog mecene, na šta to liči i  podsjeća? Mene asocira na bezdušnog makroa koji na kraju radnog dana (kao u Scoresezeovom i De Nirovom "Taxisti") opelješi svoje "radnice iz oblasti ljubavnih usluga", pa novac iz javne kuće troši kao što Konaković troši javna sredstva. Konakovićevo doniranje javnog novca dvojici vjerskih službenika, imamu Careve džamije Sadrudinu Išeriću (100 hiljada budžetskih maraka za privatni stan koji navodno košta 600 hiljada!?) i nezajažljivom Muameru Zukorliću, ako već nije kriminal, kao što tvrdi, jeste bezočna, brutalna, cinična demonstracija nekontrolirane moći. Plus što je ubrizgavanje javnog novca u Zukorlićevu oskurnu Akademiju nepatvorena duhovna i kulturna  kontrarevolucija!  

Elmedin Konaković i njegovi ministri do zadnjeg momenta, dok nisu dobili po prstima od zapadnih ambasada, bili su skloni otkazivanju Parade ponosa u Sarajevu. Njihovo ašikovanje sa radikalnim islamističkim grupama u Sarajevu je takvo da je održavanje Parade bilo na ozbiljnom testu, pa se Konaković, hinjski i skorejvićki udaljio iz grada na sigurno mjesto, dok se belaj u Čaršiji ne završi. Od koga su strahovali organizatori i učesnici Parade, zbog koga su sigurnosne mjere bile onako robusne i sveobuhvatne? U dobroj mjeri zbog napaljenih i nasilnih pristalica i simpatizera (pa i financijera) Naroda i pravde i ponekog ostrašćenog "retro-lika" (re-habiju!) koji se loži na staru-dobru SDA...

Pritisci i prijetnje radikalnih njegovatelja "porodičnih vrijednosti" kojima je bila izložena vlast u Kantonu uoči održavanja Parade ponosa su limunada, mačiji je kašalj u poređenju sa "križnim  putem" kojim je prije nekog vremena morao proći gradonačelnik Warsawe Rafal Trszakovski nakon što je tamošnja gay zajednica najavila Paradu u njegovom gradu. Hrabri, liberalno-građanski gradonačelnik nije kupovao stan biskupima i ratobornim križarima, nego je stao na čelo nepregledne kolone Ponosa u najkonzervativnijoj i najrigidnijoj prijestolnici u Evropi!

BANDIĆ I VESIĆ KAO UZORI

Čini se da, ipak, vlast u Kantonu Sarajevo i principi na kojima ona počiva i funkcionira, umjesto na evropske prijestolnice u kojima su na vlasti opozicioni političari, mnogo više podsjeća na naše balkansko susjedstvo, primjerice Milana Bandića u Zagrebu i Gorana Vesića u Beogradu. Prvi je bivši socijaldemokrata koji je postao gradonačelnik u represivnom, poludiktatorskom tuđmanizmu i od tada drži vlast uprkos svim turbulencijama kroz koje je Hrvatska prošla posljednja dva desetljeća. Populista limitiranih  intelektualnih gabarita, ali neukrotivih ambicija i hercegovačkog fakinluka, Bandić gradske novce dijeli i šakom i kapom, "i Vlahu i Turčinu", i uz zgražavanje purgerske elite istančanog ukusa gospodari neobuzdano i nekontrolirano proračunom od 2-3 milijarde eura. Goran Vesić nije gradonačelnik Beograda, kao što Konaković nije član Vlade Kantona, ali je uz aminovanje svemogućeg Aleksandra Vučića preuzeo sve ovlasti, poslove i (ne)odgovornosti od nekog nesretnog ljekara, formalnog "gradskog oca" kojem niko živ ne zna ni ime, a pogotovo opis poslova.   

Pohvale i preporuke i političke kredite koje je Vlada Kantona dobila u američkom Senatu ona može opravdati samo ako dokine paralelizam umočen u drski klijentelizam, paradne besposličarske akcije, koje diktira i tempo im daje ovdašnji "Goran Vesić", notorni Elmedin Konaković sa svojom suspektnom i zamračenom mrežom vjersko-civilnih likova iz duboke države. Ne dogodi li se to, dakle da se Vlada Kantona odgovorno i striktno pridržava svojeg zakonski determiniranog mandata, ispast će da je Bakir Izebegović bio u pravu, odnosno da je ta vlast loša, nekompetentna i opterećena aferama. Biti lošiji i korumpiraniji od nekoliko vlada koje je krojila, vodila i usmjeravala SDA, e to bi bio neopjevani podvig neslućenih razmjera i posljedica.