Kolumne

Piše: SENAD AVDIĆ

Svi se u Hrvatskoj i van nje slažu da je u posljednjih pet-šest godina, od pobjede Kolinde Grabar Kitarević protiv dotadašnjeg predsjednika Ive Josipovića 2014. godine, došlo do dramatičnog pomjeranja udesno tamošnjeg elektorata. Iz današnje perspektive djeluje nestvarno da je Stjepan Mesić u dva navrata s ozbiljnom prednošću biran za predsjednika Hrvatske. Na prvim izborima održanim 2000. godine, nekoliko mjeseci nakon smrti nacionalističkog autokrate, mekog diktatora Franje Tuđmana, Mesić, kao kandidat nekoliko marginalnih, neutjecajnih stranaka za protukandidata u drugom krugu nije imao političara (Tuđmanovog) "kontinuiteta" Matu Granića nego Dražena Budišu, kojeg je podržavala tada moćna, kasnije i pobjednička socijaldemokratsko-liberalna  koalicija. Za Mesića i Budišu, kao umjerene, manje ili više demokratske, prosvijećene političare prije 20 godina je glasalo skoro 3/4 građana Hrvatske. I njegov nasljednik na čelu Hrvatske Ivo Josipović, socijaldemokrata, uvjereni ljevičar se sa komotnom većinom obračunao sa desničarskim i populističkim proptivkandidatima Jadrankom Kosor, odnosno Milanom Bandićem. Pet godina kasnije stradao je od Kolinde Grabar Kitarević sa neznatnim brojem glasova. Sličnu sudbinu upućeni su proricali i Zoranu Milanoviću. Matematika predsjedničkih izbora u Hrvatskoj govorila je da je Mesić u oba ciklusa osvajao po nešto manje od 1,5 miliona glasova, Grabar-Kitarević je prije pet godina bilo dovoljno 250 hiljada glasova manje, a otprilike će sa tolikim brojem glasova, milion i dvjesto hiljada, uz sličnu izlaznost kao u prvom krugu (50 procenata), biti dovoljno za petogodišnji boravak na Pantovčaku. 

PREŽIVJET ĆE OVAJ NAROD

Šta se to desilo u posljednjih pet-šest godina, unutar kojih je HDZ dva puta pobjeđivao na parlamentarnim izborima, kako je i pod kojim okolnostima došlo do pomjeranja hrvatskog elektorata, odnosno društva u izrazito desni politički spektar? Dominanto objašnjenje glasi da se u Hrvatskoj ne dešava ništa što se ne dešava u njenom (evropskom i regionalnom) okruženju, da dijeli sudbinu Italije, Austrije, Mađarske, Srbije, odnosno malo šire, Poljske, Češke... u kojima su posljednjih godina vlast prigrabili desničarske stranke i polistički, autoritarni lideri, poput Salvinija, Orbana, Vučića...

No, postoji, još jedna vrlo bitna okolnost koja je posljednjih godina determinirala političku kartu i "svjetonazorsku" profilaciju hrvatske države i društva: ulazak susjeda u Evropsku uniju (2013. godine) što je, usljed liberaliziranja tržišta rada, rezultiralo epskim egzodusom njenih građana i demografskim pustošenjem Hrvatske. Nema preciznih pokazatelja o broju hrvatskih državljana koji su odlučili svoju sudbinu vezati za neke druge zemlje Evropske unije, ali najkonzervativnije prognoze govore o više od 300 hiljada ljudi, cijelih obitelji. Pedeset hiljada Hrvata godišnje napušta "Lijepu njihovu" nakon ulaska u Evropsku uniju. Kakve su političke preferencije novoiseljenih Hrvatica i Hrvata, pokazuju rezultati glasanja na predsjedničkim izborima u "novootkrivenim dijasporama": u Irskoj, državi u koju se slilo najveći broj državljana Hrvatske, broj glasača aktuelne predsjednice mjerio se promilima, odnosno sa "prsta dva jedne ruke", kako je pjevalo "Prljavo kazalište" 90-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme posvemašnjeg nacionalnog buđenja i homogeniziranja. U Njemačkoj, gdje žive i glasaju gastarbajteri stare generacije uz desetke tisuća novopridošlih šljakera, podrška, desnim, suverenističkim kandidatima u domovini nije bila plebiscitarna kao ranijih godina i izbornih ciklusa. Zoran Milanović je protestirao zbog određivanja 5. januara za drugi krug izbora objašnjavajući da Hrvati u tom vikendu odlaze na zimovanje, ali se i vraćaju u svoja nova mjesta boravka u Evropi gdje ih izbori u domovini, čak i da imaju gdje glasati, neće previše zanimati.

Ivan Krastev, bugarski politolog i jedan od najoriginalnijih evropskih analitičara posttranzicijih država bivšeg istočnog bloka, u jednom nedavnom intervjuu sugeriše interpretaciju da socio-demografski slom sa kojim se suočavaju bivše socijalističke države nije ni slučajan, ni neočekivan. "Istočna Evropa je suočena sa istim problemom sa kojima se Istočna Njemačka suočavala 1961. godine: radno sposobno stanovništvo napušta zemlju - zbog političkih ili ekonomskih razloga. Ljudi prosto ne žele da žive u državi koja im komanduje kako da žive i dišu. Nedostatak radne snage plaši investitore, što dalje urušava ekonomiju. Sav novac uložen u obrazovanje ljudi odlazi sa njima, a vama ostaje populacija koja stari... U osnovi podrške populistima nije strah od svijeta bez granica, već strah od gradova bez ljekara. U proteklih dvije godine, Bugarsku je napustilo deset hiljada ljekara. A onda iste vlade koje su uzrokovale problem izigravaju dobroćudnog patrijarha koji jedini brine za vas", upozorava Krastev.

U našem istočnom susjedstvu, Srbiji, posljednjih je nedjelja pokrenuta, ne kampanja, nego prava histerija, dirigirana iz samog državnog vrha, dakle predsjednika Aleksandra Vučića, sa ciljem zaustavljanja masovnog odliva mozgova. (Ili, što bi rekao onaj SBB-ov, iz Katonalne skupštine "mozaka".)

TRGOVINA NARODOM PO "NABAVNOJ CIJENI"

"Rekao sam ministru zdravlja Nemačke da ne dolazi po naše medicinske sestre", afektirao je nedavno srbijanski predsjednik. "Život damo, medicinske sestre ne damo", umalo je podvrisnuo Vučić. Političari u Srbiji su za demografsku "crnu rupu" i deficit patriotske svijesti optužili medije koji objavljuju oglase sa pozivima srpskoj radnoj snazi da se iseli u bogatije, berićetnije i sretnije države. Premijerka Ana Brnabić se redovno oglasi i pohvali kada se god neki ljekar, medicinska sestra, a pogotovo IT inženjer vrati na rodnu grudu. Prema podacima koje je početkom godine saopćio OSCE, Srbiju je u ovom vijeku napustilo 650 hiljada ljudi, među kojima je najveći broj mladih između 15 i 24 godine. Prethodno je tokom rata 90-ih godina iz Srbije iselilo preko pola miliona ljudi pretežno istog starosnog i obrazovnog profila.

Ponovo za pomoć i objašnjenje ovih fenomena konsultiramo već citiranog Ivana Krasteva, koji objašnjava odnos autoritarnih, nacionalističkih, postsocijalističkih lidera prema svojim biračima. "Ono što te vođe presudno razlikuje od klasičnih autoritaraca jeste da ne možete zamisliti nijednog od njih bez institucije izbora. A tu se vraćamo na pitanje demografije. Sjetit ćete se da je 1953. poslije antikomunisitčke pobune u Istočnom Berlinu Bertold Brecht pitao zar ne bi bilo "jednostavnije da vlast raspusti narod, pa da izabere neki drugi". Paradoksalno, sada je sloboda kretanja to omogućila. Igrajući razne igre s institucijama (podvukao S. A.), vlade u mnogim istočnoevrskim zemljama bile su u stanju da izaberu "drugi" narod.

Bosna i Hercegovina je i u regionalnim, ali i širim evropskim razmjerama u posljednjih tridesetak godina doživjela neuporedivu socio-demografsku apokalipisu, uzrokovanu ratom koji je u svom idejnom temelju imao etničko prekomponiranje zemlje, što je efikasno provedeno masovnim zločinima, etničkim čišćenjem, progonima. Bošnjaci su u tom krvavom procesu bili najveće žrtve i gubitnici, iako ni gubici druga dva naroda (i ostalih) "u ljudstvu" nisu bili zanemarivi. U Bosni i Hercegovini, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, živjelo je negdje oko 3,5 miliona ljudi, 800 hiljada (20 posto manje) u odnosu na popis koji je proveden 1991. godine. Ova brojka (koja ni tada nije bila realan odraz stvarnog stanja, nego se do nje došlo svestranim inženjeringom) u proteklih šest godina je dodatno umanjena i, prema nekim projekcijama, odavno je pala ispod tri miliona.

U prvoj godini rata, tokom koje je iz Bosne i Hercegovine protjerano i izbjeglo preko miliona ljudi, do mene je došla skoro službena predikcija jednog bošnjačkog političara i istaknutog ideologa vladajuće stranke u vezi sa sudbinom i perspektivom bošnjačkih izbjeglica. Upoređujući egzodus Bošnjaka sa sudbinom Palestinaca protjeranih iz svoje zemlje, ovaj je "vizionar", prema onome što mi je preneseno iz njemu bliskih krugova, dokazivao da se krajnji ishod, trajno progonstvo i asimilacija u zemlje privremnog, prisilnog boravka Bošnjaka neće desiti u mjeri i na način na koji je bez miliona svojih ljudi ostala Palestina. "Palestina se nalazi(la) u prijateljskom okruženju, među islamskim zemljama i njihovim sebi bliskim i privrženim narodom, pa im se nije teško bilo adaptirati 'među svojima'. Sa druge strane, Bošnjaci su se mahom iselili u zapadne, kršćanske zemlje u kojima će se teško ili nikako uklopiti, u kojima su strano tijelo, zbog nepremostivih vjerskih, kulturoloških i civilizacijskih razlika", ukratko je glasila ta besmislena, na krivim fundamentalitičkim premisama zasnovana "vizija"  budućnosti Bosne i Hercegovine i jednog (ogromnog) dijela njenog stanovništva.

Nakon rata dobili smo potpuno drugačiju sliku: iz izbjeglištva se u Bosnu i Hercegovinu malo ko od stotina hiljada njenih stanovnika vraćao, osobito se taj proces nije odvijao dobrovoljno. Oni koji su se vratili, mukotrpnije i sporije su se "uklapali" u novouspostavljeni politički, kulturni, civilizacijski postor, nego što je bio slučaj sa prilagođavanjem zemljama u koje su tokom ratnih godina odlazili. Naprotiv, odvijao se i do danas se bez prestanka odvija obrnuti proces, u suprotnom smjeru - stotine hiljada ljudih, mladih i obrazovanih, ali i onih koji nisu ni jedno ni drugo napuštaju zemlju i traže selameta negdje drugdje. Onim koji se još premišljaju, koji su u dilemi, vlasti neprestano "olakšavaju" proces donošenja odluka, time što im svakim svojim potezom nedvosmisleno stavljaju do znanja da su viška, prekobrojni, nepoželjni i da će ih, kao u onoj pjesmi Arsena Dedića u izvedbi Natali Dizdar, "zamijeniti boljim" (narodom i biračima). Kad smo već u  muzičkim sferama, politička klasa je u posljednjih dvadeset godina mijenjala narod kao što Mick Jagger i Keith Richards mijenjaju krv pred svaku turneju "Roling Stonesa".

Fascinantan je reportoar  kreativnih "rješenja" za kojima vlast(i) u Bosni i Hercegovini godinama uspješno posežu kako bi obeshrabrili, politički, socijalni i ekonomski deprimirali ljude prisiljavajući ih na odlazak, definitivnu kapitulaciju. Jedan od osnovnih zadataka jeste da im se sistemom mjera ekonomske, socijalne, medijske, svjetonazorske politike širom otvore izlazna vrata iz zemlje. Da se, poput  one morbidne Direktive 7, kojom je Radovan Karadžić naređivao podređenim nivoima vlasti da se narodu u Srebrenici "stvore tako nepodnošljivi uslovi" koji će hiljade ljudi prisliti na egzodus iz opkoljene enklave.

HOKEJAŠKA IZMJENA NARODA

Nejasno mi je kako se prije nekog vremena osjećalo hiljadu donedavnih zaposlenika "Aluminija" i barem trostruko više članova njihovih obitelji dok su gledali kako u Mostaru zet glavnog arhitekte njihove propasti Dragana Čovića, pravi feštu od 350 hiljada maraka o državnom trošku?! Znaju, međutim, imaju bogato iskustvo i Čović i njegov zet Dragan Primorac da nikakve posljedice te odvratne bahanalije neće snositi, u političkom, niti pravosudnom sustavu, kao što niko nije snosio posljedice za prethodno uništavanje "Sokola". Svi koji su u tom Čovićevom ekonomsko-kriminalnom hororu sudjelovali, svi ti kumovi, rodbina, Mila Gadžić i Branko Kolobarići, Mijo Brajković, Bernardica Čović i Jelka Milićević... izgradili su poslovne i političke karijere na ruševinama predratnih industrijskih pogona u kojima su, jel' te, Hrvati bili diskriminirani i majorizirani.

Kakvu poruku mladom i obrazovanom svijetu koji još uvijek nije izgubio posljednje zalihe strpljenja i ambicije, šalje Bakir Izetbegović time što godinama, zapravo decenijama, najvažnije kadrovske "rupe" krpi provjerenim osobama, čuvarima porodičnog režima, koji su prije skoro 30 godina kooptirane u kabinet njegovog oca i od tada do dana današnjeg ne daju primaći se nikome na puškomet od najunosnijih sinekura? Nedvosmislena je i beskrupulozna ta poruka: onim koji žive izvan BiH da ni ne pomišljaju na avanturu povratka u zemlju u kojoj su uloge odavno podijeljene i nepromijenjene, a nama unutra da izgubimo svaku nadu da ćemo živjeti u zemlji jednakih šansi, društvu meritokracije; na svakom koraku nam se samo pružaju novi dokazi da smo zarobljeni u krletki primitivnog nepotizma, vulgarnog karijerizma, nacionalističko-klerikalističke "vertikalne pokretljivosti". Kada u državnu vladu imenuješ osobe koje se pomjerile iz vlasti nisu 30 godina, Biseru Turković, Sifeta Podžića, Nedžada Brankovića, Fahrudina Radončića i Hazima Rančića, možeš to činiti samo iz jednog, odnosno dva podjednako odvratna i trajno nepopravljiva razloga: zadržavanja apsolutističke lične i obiteljske  vlasti i obeshrabrivanja ikoga normalnog, pristojnog i ponosnog da bude "dio tvog naroda". Još ima onih koji nisu legli na rudo ili pokupili prnje i razgulili, pa ih treba svakim novim potezom opominjati i požurivati da hokejaški brzim izmjenama oslobode mjesto onim koji su poslušni, lojalni i, naročito, "naši".