Kolumne

Piše: Emir Imamović Pirke

Imperija javašluka: Legendarni Mladen Delić ne bi uzviknuo ono svoje čuveno „ljudi moji, je li to moguće“, jer bi ostao bez teksta. Postoje neka iznenađenja poslije kojih je muk jedina prirodna reakcija, a takvo je sve što se dešava sa pokušajem imenovanja hercegovačke književnice Martine Mlinarević za ambasadoricu Bosne i Hercegovine u Češkoj.

Trebalo je biti ili beskrajno površan, dakle maneken javašluka, ili krajnje nezainteresiran – što dođe na isto – pa ne provjeriti osnovne informacije prije nego je Mlinarević predložena za posao u Pragu. Kako znamo, ništa se od toga desilo nije, pa su zato posljedice uobičajene: kreiran je i, hvala bogu, dobro se drži skandal do kojeg u pristojnim društvima i među ljudima koji ne reagiraju impulzivno nikada ne bi došlo.

U najkraćem, član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić odlučio je Martinu Mlinarević poslati u diplomatiju nakon što je ova autorica, po ko zna koji puta, postala metom verbalnih plotuna i odvratnih prijetnji zbog svojih stavova. Kako je odlučio, tako ju je u roku od tri-četiri sata i javno predložio, a da ni on ni njegovi savjetnici, prema svemu sudeći, nisu provjerili ima li Martina fakultetsku diplomu koja je uslov za zapošljavanje u službi. Kada se ispostavilo da nema sve je, kako to kod nas biva, otišlo predaleko: studenti fakulteta političkih nauka iz Sarajeva, Mostara i Banje Luke su se zajedno oglasili i zakukali, mediji neskloni Komšiću su se krenuli naslađivati, dok se pristojan svijet malo čudio, a malo mu je i bilo muka od svega.

Uloga diplome u glavi i u stvarnosti: Da su svršene visoke škole garant i velikog znanja i još većeg razuma, ne bi silni SDA-ovi direktori, sve redom vlasnici nekakvih diploma, pokvarili sve čega su se dotakli, niti bi, da navedemo samo neke, Nikola Koljević, Velibor Ostojić, Biljana Plavšić ili Dario Kordić bili ratni zločinci. Niko, u prevodu, od škole nije postao ni pametan ni moralan, samo što to u nekim slučajevima, u kojima se mora zakona držati kao pijan plota, nije važno.

Bosna i Hercegovina je, inače, zemlja sa najviše fakulteta po glavi stanovnika i obrazovnim sistemom u kojem je moguće diplomirati za četiri mjeseca umjesto za četiri godine, očistiti sto-dvjesto ispita preko vikenda ili, jednostavno, naći ljude koji znaju ljude koji u garažama štancaju potvrde da je taj i taj diplomirani pravnik, ekonomista, kineziolog, saobraćajni inžinjer...

Za ovo godina otkako javno djeluje i, uglavnom, proživljava nimalo ugodne situacije, Martina Mlinarević je mogla završiti oko šest fakulteta bez da se i na jednom pojavi. U carstvu licemjerja politička i akademska elita jedne nacije se nerijetko prostire pred onim pripadnicima drugih naroda koji, kako se to glupo kaže, metu ispred svojih vrata i drže ih kao vlastitu djecu sve dok ovi ne primijete da je smeće, i metaforički i bukvalno, na svim stranama.

To što ni aktivističku hrabrost, niti književne uspjehe nije iskoristila da postane VSS, o Martini Mlinarević govori dosta dobroga. To što nije iskoristila vrijeme da zbilja studira kazuje da se, kao i silan pametan svijet bez završenog fakulteta, možda zajebala.

Diplomatijo, narod te slavio: Jedno od onih pitanja koja se u ovom slučaju ne mogu zaobići, jeste: da li bi Martina Mlinarević zadovoljavala sve kriterije za odlazak u Prag da iznad radnog stola ima uokvirenu diplomu, recimo, hemičarke ili bibliotekarke, arhitektice ili zubarke? Kod nas, očito, bi iako nema ama baš nikakvog iskustva u diplomatiji i niko, osim valjda Komšića i njegovih savjetnika, blagog pojma nema o tome i može li i umije li zastupati državu, pa makar i ovakvu kakva je naša.

U normalnim društvima i boljim vremenima – a mi niti smo prvo, niti živimo u drugom – zadovoljavanje forme se podrazumijeva, dok se o suštini razgovara i polemizira. Kod nas se konstitutivni narodi, Sejdić - Finci i većina medija bave isključivo time jesu li uslovi ispunjeni, dok se o onome što bi moglo slijediti ukoliko se ispostavi da jesu, ne troše riječi. Bukvalno - niti jedna.

Otkako je nezavisne Bosne i Hercegovine, nižu se i skandali s imenovanjima ambasadora, konzula, prvih zamjenika, atašea koji su, ako ne svi, onda većinom, imali i papir koji potvrđuje da na fakultet nisu išli kako bi se sklonili od kiše.

Tako nas je, uz ostale, jednom u Švicarskoj zastupao nekadašnji šef goraždanske pošte, Hadžo Efendić, iako od tri tadašnja službena jezika domaćina – njemačkog, talijanskog i francuskog – nije znao niti jedan. I niti jedan nije naučio prije nego je dobio prekomandu u Beč kada je, kako je jednom napisao Senad Avdić, kazao da mu posao u Austriji može biti samo lakši, jer tu niti govori niti razumije samo jedan.

Osim što je sjajno mogao pozdravljati namigivanjem, Efendić je imao i krasne manire, takve da su se, blago rečeno, zgražale njegove američke kolege i kolegice i to u onim ratnim godinama, u kojima su svi što su ga sreli bili važni za Bosnu i Hercegovinu i krajnje saveznički orijentirani.

Branko Petrić je aktuelni predsjednik Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine. Pravnik sa beogradskom diplomom bio je koncem prošlog vijeka ambasador BiH u Ljubljani gdje je, prvo, demonstrirao raskošan rasizam odbijajući svim Albancima koji su je tražili - izdavanje viza za Bosnu i Hercegovinu. Tek je kasnije bljesnuo: slovenski carinici su, naime, otkrili da u službenom automobilu šverca rakiju i suho meso.

O Željani Zovko, ratnoj zaposlenici jednog londonskog advokatskog ureda u kojem je pomagala izbjeglicama iz BiH, napisano je oko kilometar i pol novinskih kartica. Bivša veleposlanica Bosne i Hercegovine u Italiji, Francuskoj i Španiji jednog se dana probudila kao zastupnica u Evropskom parlamentu, ali ne BiH naravno, nego Republike Hrvatske!  

Da, dakle, Martina Mlinarević nabavi kakvu diplomu, ode u Prag, legne na kauč i cijeli mandat provede čitajući lijepu književnost, opet bi bila među manje štetnim pojavama u bosanskohercegovačkoj diplomatiji u kojoj su ozbiljni ljudi, poput Zlatka Dizdarevića i sličnih, skoro endemske pojave.

Politika koje nema: Temeljni preduslov za postojanje bilo kakve vanjske politike je postojanje one unutrašnje. Nje, kako znamo, kod nas nema, pa i ambasadori i ambasadorice po bijelom svijetu rade isto što i ovdašnji lideri oko kuće. U prevodu, Dodikovi kadrovi ne zastupaju BiH nego Republiku Srpsku kao vlasništvo SNSD-a, Čovićevi su, dok ih je imenovao, mahom funkcionirali kao internacionalno PR odjeljenje HDZ-a, a Izetbegovićevi SDA. Poneki izuzetak nije uspijevao ništa više nego potvrditi pravilo, baš kao što i svi oni što će ih Željko Komšić distribuirati po ambasadama neće predstavljati i braniti interese cijele BiH, jer to, prosto, ne postoji.

Naši su ambasadori nerijetko zastupnici nacija umjesto države, a nacionalni lideri ustvari predstavnici drugih država u BiH. Dok je politički živ, Dragan Čović će u svakoj, ali svakoj situaciji, između interesa BiH i Hrvatske birati druge. Milorad Dodik jeste bivši predsjednik Republike Srpske i sadašnji član državnog Predsjedništva, ali je sve to vrijeme i visoki predstavnik Beograda za područje između zapadne obale Drine i istočnih granica Hrvatske. Bakir Izetbegović je oporuku svog oca pretvorio u svakodnevnu praksu prepustivši sudbinu i BiH i Bošnjaka sultanu 21. stoljeća - Recepu Tayipu Erdoganu.

Ako je tako, a jeste, jer dokaza u suprotno nema ni pod mikroskopom, onda nepostojeća diploma Martine Mlinarević nije ništa više nego povod da se progovori o puno gorim i ozbiljnijim stvarima. Povod koji, naravno, neće biti iskorišten...