Kolumne

Piše: Senad Avdić

Junak romana "Kad sam bio hodža" Damira Ovčine tokom višegodišnjeg skrivanja u ulazu zgrade na ratnoj, okupiranoj Grbavici, na tranzistoru krišom sluša desetine radiostanica, ali nijedna mu toliku radost ne pričinjava i opustošenu egzistenciju ne čini podnošljivijom kao "jedna radio-stanica sa Ciglana". Radiostanica čije ime autor ne navodi se zvala Radio "Zid". Njen neprocjenjiv značaj za junaka Ovčininog "...Hodže", najboljeg romana napisanog u zadnjih 30-40 godina u BiH (kojem bi pristajao epitet "blistavo i strašno", što je naslov autobiografske knjige glumca Bekima Fehmiua) bješe u normalnosti, modernosti, životnosti sadržaja koje je stanica emitirala, drugačijeg od svega što je bilo u eteru i sa jedne i sa druge strane rijeke-zida. 

Osnivač Radio "Zida" bio je  Zdravko Grebo. Godinu, dvije prije rata profesor Grebo je pokrenuo prilično neartikuliranu, konfuznu, programski nerazrađenu, entuzijastičku, gerilsku kampanju pod istim imenom - "Zid". U ljeto 1990. godine, dok su se u Bosni i Hercegovini uspostavljale nove političke stranke, a stare mijenjale i ćud i dlaku (i jedne i druge mamile su Grebu u svoje članstvo) moglo se vidjeti Grebu kako, pod okriljem dana, po zidovima i izlozima u centru  Sarajeva lijepi šapirografirane letke sa natpisom "Zid". U tim akcijama, gledao sam to vlastitim očima u onom prolazu kod Kamernog teatra, imao je pomagača i u vlastitom, tada malodobnom, sinu. (I nikome više, činilo mi se.)

  KADA BAJAGA KAŽE "ZAŽMURI"

Moglo bi se reći, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego i za cjelokupan prostor nekadašnje zajedničke države, kako je rušenje Berlinskog zida u novembru 1989. godine i sve ono što je taj simbolički i opipljiv čin značio za prekompoziciju cjelokupnog svijeta, prošao skoro ugluho, bez ikakvog kritičkog preispitivanja i anticipiranja eventualnih posljedica na ovdašnje prilike i živote ljudi. Imao je  blesavi  Johny Štulić (sa kojim se Zdravko Grebo intenzivno družio tih godina) podjednako blesavu "teoriju" kako je Momčilo Bajagić Bajaga i njegova pjesma "Zažmuri“ ogroman krivac za fatalno debiliziranje ljudi u Jugoslaviji.

"Bajaga im pjeva 'zažmuuuri', a milioni kretena zažmurilo, nisu ništa vidjeli oko sebe, da dolazi novo vrijeme, da se ruše zidovi, da Milošević i Tuđman plate tenkove", tako je nekako Johny objašnjavao dominantno stanje svijesti u mjesecima prije raspada Jugoslavije. Ozbiljni ljudi u Srbiji, oni što ne optužuju Miloševića zato što je pokrenuo ratove, nego zato što ih nije bolje planirao, osmislio i dobio, ključnu njegovu grešku vide u tome što nije predvidio tektonske promjene koje su uslijedile nakon Berlinskog zida i ukidanja bipolarne podjele svijeta.

Ovaj uvod je potaknut nedavno instaliranom izložbe Briana Enoa, u sarajevskom Zemaljskom muzeju... Enoa je u naše živote u prvim godinama rata doveo Radio "Zid". Ne znam kako se osjećao junak Ovčininog romana ako je, a jeste sigurno, slušao svjetski poznatog umjetnika (u najširem i najdoslovnijem smislu te riječi) u živom programu "Zida", ali morao se osjećati svečano, ponosno i ushićeno; onako kako sam se osjećao ja, uostalom. Pričala mi je tih dana Aida Kalender, novinarka koja je radila intervju sa Enoom (uz pomoć nekih čudnih telekomunikacijskih trikova i satelitskih zvrčki), kako je tim povodom u studio pozvala i tadašnjeg ambasadora Velike Britanije u Sarajevu. Neda mi se po internetu kopati ime tog živopisnog čovječuljka, nikome ništa ne bi značilo, jer je slanjem takvog lika u Sarajevo Ujedinjeno Kraljevstvo jasno stavilo do znanja šta misli o toj jadnoj, smiješnoj, raspadnutoj državici. Uglavnom, pokazat će se da britanski ambasador nikada nije čuo za svog zemljaka Briana Enoa, niti on voli tu vrstu muzike. On je bio zaluđen pjesmom 

Evrovizije i znao napamet sve pobjedničke pjesme ABBA-e, Vicki Leandros, možda i zadarske "Rive". 

Gledao sam godinu dana nakon rata Briana Enoa u Mostaru, na otvaranju "Pavarotti centra", u društvu Luciana Pavarottia, Bona Woxa i potvrdio ono što sam ranije naslućivao: on je bio taj pokretač, spiritus movens cijele te fantastične umjetničko-političke kampanje koja je rat u Bosni i Hercegovini, transponirajući ga u elitni muzičko-medijsko-propagandni projekat, postavila kao prvorazredno moralno pitanje svijeta 90-ih godina. Svi oni govorili su, pod teškim mostarskim jesenjim kišama, o užasima podijeljenih gradova, od Berlina, Sarajeva, pa do Mostara i neminovnosti prevazilaženja podjela među ljudima, civilizacijama. Dvadeset godina je bilo prošlo od pjesme "Heroes" Davida Bowiea, kojoj je dušu udjenuo i aranžmane odjenuo Brian Eno. Pjesma je nastala za Bowieva boravka u Njemačkoj, sredinom 70-ih godina, napisana u Berlinu pod sjenom ogromnog, teškog zida podjela i "pištolja što su pucali iznad naših glava", kako je pjevao Bowie, dodajući da ih "možemo pobijediti, zauvijek, zauvijek".

   "MISS SARAJEVA" U "PAVAROTTI CENTRU"

Brian Eno je gostovao u Sarajevu, postavio izložbu i održao predavanje o organizaciji "British Concila". Nisam primijetio da ga je iko od gradskih, državnih zvaničnika primio ili, možda pozvao na iftar. Na njihovim sijelima tih je dana muzička zvijezda bio, naravno, Armin Muzaferija, kralj iftara i car šerijatskih vjenčanja. U Beogradu su svirali "Scorpionsi", koji su u Sarajevu svirali deset dana nakon prvih demokratskih izbora, krajem novembra 1990. godine. Bilo je tužno, depresivno, u polupraznoj "Zetri" slušati optimistične "Vjetrove promjena". Drugi su vjetrovi zavijali te jeseni u BiH. Da su ovoga puta "Scorpionsi" poželjeli svirati negdje u BiH, ne bi imali gdje, dvorane i stadioni bili su zauzeti ramazanskim programima.

U impresivnoj knjizi "Radomir Konstinović - hronika", objavljenoj prošle godine, njen autor, novinar i diplomata Radivoj Cvetičanin, na nebrojeno mnogo mjesta ukazuje i dokazuje koliko je tragedija Bosne i užas srpske ospade i razaranja Sarajeva zaokupljala jednog od najvećih pisaca svoje epohe (ne samo u bivšoj Jugoslaviji), autora "Filosofije palanke". Čitav svoj životni i literani vijek Konstantinović je posvetio bespoštednoj kritici, katkad pravim ratovima protiv nacionalizma, diktature (ne samo srpskog) palanačkog šovinizma koje je svoju krvavo ovaploćenje dobilo u ratovim iz devedesetih godina.

"Sve bismo Konstantantinoviću oprostili, ali to što je išao na noge balijama, ne može mu se oprostiti", bilježi Cvetičanin, po svjedočenju svog prijatelja i kolege Save Dautovića, riječi- kletvu Dobrice Ćosića.

"Sarajevo ima priliku opet postati veliko samo ako ostane dosljedno svojoj tradiciji višeglasja, mutlietničnog sklada", kazao je Konstantinović tokom jednog od brojnih "dolazaka na noge balijama", ratnih i poratnih. Sarajevo takvog prijatelja, toliko iskrenog, velikog i besmrtnog teško da je ikada imalo i da će zadugo imati. Bi li se Rade Konstantinović danas žrtvovao po cijenu izgona iz srpske književnosti i javnosti, sijedu glavu u torbu stavljao putujući danima za Sarajevo čiji gradonačelnik ili predsjednik Vlade Federacije ne znaju razliku između fašizma i antifašizma? On kojem je čitav život obilježilo odvođenje njegovih školskih drugova Jevreja u kolonama u nacističke logore, o čemu su neki Nedićevi intelektualci kalibra Busuladžića, Đoze... pisali bez imalo solidarnosti i empatije.

Profesor Žarko Puhovski je jedan od intelektualaca čija znanstvena i javna karijera za pola stoljeća nema ozbiljnije mrlje, niti potonuća. Njegovi stavovi u Bosni i Hercegovini, suprotstavljanje nacionalističkim podjelama, zločinačkim projektima Beograda i Zagreba, antifašistička i antitotalitaristička retorika i javni diskurs nepromijenjiva su konstanta javnog djelovanja prema našoj zemlji. Povodom izgona profesora sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu, taj i takav Puhovski nedavno kaže:

"Reći ću jednu stvar koja u Sarajevu neće biti draga, ali je moram reći, jer gledam izvana. Vidim jednoetnički sastav nastavno-naučnog tijela u Sarajevu. I to se dogodilo zbog rata, jasno je. Ali, i unutar toga jednoetničkog sastava sada se pokušavaju naći bolji i lošiji Bošnjaci. A, prava je pripadnost valjda ona koja je vezana za gospođu Izetbegović. Po istom modelu radi HDZ Dragana Čovića i Milorad Dodik, izdvajajući 'prave Hrvate i prave Srbe'.“ Puhovski smatra kako se najprije išlo da se BiH podijeli na tri etnička dijela, a zatim ni to nije bilo dovoljno, pa se traže "bolji Bošnjaci, Hrvati i Srbi".

  IZGRADNJA NAJNOVIJIH BOŠNJAKA

Znam, graknut će na ove riječi jato SDA-ovske medijske mladunčadi, već ih gledam. Za te i takve u svojoj zemlji egipatski profesor Hazem Kadel, autor knjige "Unutar Bratstva" (napisane nakon višegodišnjeg boravka u kampovima za obuku Muslimanskog bratstva), piše da im je svojstven "antiintelektualizam", kao i da gaje "averziju prema onima koji su formirani u društvenim naukama".

Takve ću samo upoznati sa jednom sitnicom: kada je Alija Izetbegović u proljeće 1990. godine odlučio osnovati političku partiju, Stranku demokratske akcije, među prvim je zakucao na vrata profesora Puhovskog u Zagrebu da mu pomogne i objasni kako se to (tehnički, proceduralno) radi. Puhovski je imao iskustva iz osnivanja Ujedinjene jugaslovenske demokratske inicijative (UJDI), prve političke stranke u komunističkoj Jugoslaviji. Pomogao je tada Izetbegoviću, jer mu je bilo stalo da se Bosna i Hercegovina svrsta u red demokratskih, pluralnih društava i nikada se nije tim hvalio, niti tražio bilo kakve benefite iz toga. 

I gradovi, države, baš kao i ljudi, vrijedni su (poštovanja) u mjeri u kojoj imaju prijatelje, prave, velike i u nevolji dokazane. Sarajevo i Bosna i Hercegovina imali su takve prijatelje, zahvaljujući njima razmještenim širom svijeta, na važnim i manje važnim mjestima, država i grad, grad i država su preživjeli, opastali. Ili, barem nisu nestali. Danas, iz ovog političkog, društvenog, medijskog, svjetonazorskog Sarajeva, posmatrano, nije krimen, niti jeres pitati: da li je Sarajevo takvu pažnju, prijateljstvo i ljubav zaslužilo? Radomir Konstantinović je, pišući u Beogradu devedesetih, o atmosferi nacionalizma i primitivizma, Miloševićevim ratnim bubnjevima, napisao da mu se sve toliko gadi, da mu se čak i "gađenje počelo gaditi". U današnjem Sarajevu i među njegovom političkom elitom nisu najgori "oni drugi" (Hrvati, Srbi...) najgori su oni koji Bošnjacima ne dopuštaju, ne mire se sa njihovim ambicijama da budu isti ili još veći kreteni nego što su "oni drugi"! Bošnjake je u Sarajevu danas potrebno braniti od prijatelja, jer sa neprijateljima nemaju nikakvih ozbiljnih nesporazuma, štaviše dobro se razumiju i slažu.